Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4353/20 (D. B. i M. L.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4353/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4353/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Dragan Berjan i Meho Latić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragan Berjan protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 496456 20 Gž 2 od 29. septembra 2020. godine i Meho Latić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 015463 19 U od 7. oktobra 2020. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4353/20

1. Dragan Berjan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Vahdet Ibranović advokat iz Ilidže, podnio je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 496456 20 Gž 2 od 29. septembra 2020. godine.

2. Kantonalni sud donio je rješenje broj 65 0 P 496456 14 P od 21. januara 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 29. septembra 2020. godine, kojim je odbio kao neosnovan prijedlog apelanta za ponavljanje postupka od 20. marta 2015. godine (greškom navedeno: 2014. godine), te održao na snazi presudu Općinskog suda II u Sarajevu broj P: 1401/01 od 28. novembra 2001. godine.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari prvostepeni sud donio presudu broj P-1407/01 od 28. novembra 2001. godine, koja je istog dana postala pravosnažna, a kojom se utvrđuje da je tužilac S.M., na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. februara 1997. godine zaključenog sa apelantom, stekao pravo vlasništva na nekretnini (voćnjak, njivice,), a što je apelant kao tuženi dužan priznati i trpi. Zatim da je u ovom postupku apelantu kao licu nepoznatog prebivališta i boravišta rješenjem Službe socijalne zaštite Općine llidža postavljen staratelj za posebne slučaje. S obzirom da je apelantu presuda od 28. novembra 2001. godine uredno dostavljena 3. oktobra 2014. godine, a da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio 20. marta 2015. godine (iz razloga propisanih članom 255. tačka 2. Zakona o parničnom postupku), dakle nakon proteka zakonskog roka od 30 dana (član 391. stav 1. tačka 2. i član 393. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku), apelantov prijedlog za ponavljanje postupka je neblagovremen. To što se prvostepeni sud, a nakon što je cijenio neblagovremenim prijedlog za ponavljanje postupka, upustio u ocjenu osnovanosti prijedloga, pod pretpostavkom da je isti blagovremen, te odbio prijedlog za ponavljanje postupka, umjesto da ga je odbacio kao neblagovremen, u smislu člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku, ne utiče na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, jer su i u slučaju odbijanja i odbacivanja prijedloga pravne posljedice iste.

2. AP-4386/20

4. Meho Latić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Male Kladuše, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija advokat iz Velike Kladuše, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 015463 19 U od 7. oktobra 2020. godine.

5. Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: tužena) donijela je zaključak od 15. oktobra 2019. godine kojim je odbacila kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog konačnim rješenjem tužene od 25. januara 2017. godine.

6. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, radi poništenja zaključka tužene od 15. oktobra 2019. godine, Kantonalni sud u Bihaću je donio presudu broj 01 0 U 015463 19 U od 7. oktobra 2020. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

7. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da apelant razlog za obnovu vidi u saznanju za nove činjenice odnosno mogućnost da upotrijebi novi dokaz (član 246. tačka l. Zakona o upravnom postupku), Posjedovni list na ime apelantove majke koji datira iz maja 1962. godine, jer smatra da bi isti da je bio iznesen ili upotrijebljen u prijašnjem postupku mogao dovesti do drugačijeg rješenja, a do kojeg dokaza je apelant (kako to tvrdi u podnesku od 19. juna 2019. godine) došao tokom 2017. godine. S obzirom da je apelant prijedlog za obnovu postupka podnio 7. novembra 2018. godine, te ako se uzme da tokom 2017. godine znači zadnjeg dana te godine, to proizlazi da je u konkretnom slučaju prekluzivni rok iz člana 246. tačka l. Zakona o upravnom postupku (koji propisuje da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana kada je mogla iznijeti nove činjenice odnosno upotrijebiti nove dokaze) znatno je prekoračen, najmanje za 10 mjeseci i sedam dana.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4353/20. Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, u apelaciji broj AP- 4353/20 apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelacijama odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima za ponavljanje/obnovu pravosnažno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u predmetnim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje/obnovu postupaka, odnosno da se dozvoli ponavljanje/obnova postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta u apelaciji broj AP-4353/20 o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Nadalje, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud smatra da postupak u kojem je doneseno rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 496456 20 Gž 2 od 29. septembra 2020. godine ne pokreće pitanje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 2. Evropske konvencije, kao ni prava iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te su, stoga, i ovi navodi apelanta u apelaciji broj AP-4353/20 ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4353/20 (D. B. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio