Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3315/19 (MP "Šamot RS" d.o.o. Sokolac)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3315/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3315/19, rješavajući apelaciju MP „Šamot RS“ d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija MP „Šamot RS“ d.o.o. Sokolac podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Ip 021543 14 Ip 2 od 5. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. MP „Šamot RS“ d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Ip 021543 14 Ip 2 od 5. marta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka, „Nove banke“ a.d. Banjaluka i N. K. (zajedno: tražioci izvršenja) zatraženo je 14. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka dostavili su odgovore na apelaciju.
4. „Nova banka“ a.d. Banjaluka i N. K. nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 89 0 Ip 021543 11 Ip od 11. februara 2011. godine dozvoljeno je izvršenje predloženo od „Nove banke“ a.d. Banjaluka, na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice s protestom, protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 40.730,67 KM, prodajom apelantovih nepokretnosti, dok su ostali tražioci izvršenja naknadno pristupili predmetnom izvršnom postupku.
7. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelant je 26. novembra 2012. godine izjavio prigovor, koji je odbijen rješenjem Osnovnog suda od 13. juna 2013. godine i rješenje o izvršenju je održano na snazi, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 5. februara 2014. godine.
8. Na drugom ročištu za prodaju održanom 19. juna 2015. godine apelantove nepokretnosti prodate su „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka (pravni prednik „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka) kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od „202.248,00 KM“ i dosuđene rješenjem o dosudi od 15. marta 2016. godine.
9. Osnovni sud je donio rješenje o namirenju od 30. juna 2017. godine kojim je određeno da se iz iznosa kupoprodajne cijene dobijene prodajom predmetnih nepokretnosti namiruju potraživanja tražilaca izvršenja na ime troškova izvršnog postupka i zakonskih zateznih kamata u precizno navedenim iznosima, te da potraživanje zakonskih zateznih kamata u preostalom iznosu i potraživanje na ime glavnog duga nije namireno.
10. Rješenjem Okružnog suda od 2. oktobra 2017. godine uvažene su apelantova žalba i žalba „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka izjavljene protiv navedenog rješenja o namirenju, rješenje o namirenju je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao ročište za diobu kupoprodajne cijene, nakon kojeg je donio rješenje o namirenju od „5. marta 2019. godine“ kojim je određeno da se iz iznosa kupoprodajne cijene od 202.950,00 KM dobijene prodajom apelantovih nepokretnosti namiruju troškovi izvršnog postupka tražilaca izvršenja u precizno navedenim iznosima, potraživanje zakonskih zateznih kamata u precizno navedenom iznosu, dok potraživanje preostalog iznosa zakonskih zateznih kamate i potraživanje na ime glavnog duga nije namireno.
12. Osnovni sud je 16. marta 2018. godine održao ročište za diobu kupoprodajne cijene.
13. Rješenjem Okružnog suda od 30. novembra 2018. godine uvažene su apelantova žalba i žalba „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka izjavljene protiv navedenog rješenja o namirenju, osporeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osporene odluke
14. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 89 0 Ip 021543 14 Ip 2 od 5. marta 2019. godine određeno je da se iz iznosa ukupne kupoprodajne cijene od 202.950,00 KM ostvarene prodajom apelantovih nepokretnosti, precizno opisanih u izreci rješenja, namiruju troškovi izvršnog postupka tražilaca izvršenja u precizno navedenim novčanim iznosima i naloženo je „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka kao kupcu predmetnih nepokretnosti da na transakcione račune ostalih tražilaca izvršenja uplati dosuđene iznose na ime troškova postupka, te dio potraživanja „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka na ime zakonskih zateznih kamata u precizno navedenim novčanim iznosima, dok potraživanje preostalog iznosa zakonskih zateznih kamata „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka, potraživanja ostalih tražilaca izvršenja na ime zakonskih zateznih kamata, te potraživanje svih tražilaca izvršenja na ime glavnog duga u cijelosti nije namireno.
15. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo strukturu troškova izvršnog postupka za svakog tražioca izvršenja, te je, s obzirom na to da je iznos kupoprodajne cijene dovoljan za potpuno namirenje potraživanja tražilaca izvršenja na ime troškova postupka, odlučio da se troškovi izvršnog postupka tražilaca izvršenja namiruju u potpunom iznosu, primjenom odredbe člana 98 stav 1 tačka 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Naveo je da je odluku o namirenju „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka na ime potraživanja zakonskih zateznih kamata donio primjenom odredbe člana 98 stav 2 ZIP-a, te je odredio da se navedeni tražilac izvršenja namiruje za iznos zakonske zatezne kamate u iznosu od 199.091.00 KM, koji iznos je izračunao odbijanjem od ukupnog iznosa kupoprodajne cijene od „202.930,00 KM“ iznos troškova izvršnog postupka od 3.839,00 KM. U vezi s tim je istakao da „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka ima prvenstveno pravo namirenja jer je njegovo založno pravo (hipoteka) upisano prije ostalih tražilaca izvršenja, te da stoga potraživanja ostalih tražilaca izvršenja ne mogu imati isti red namirenja u smislu odredbe člana 101 ZIP-a. U konačnici je naveo da je rješenje donio na osnovu odredbe člana 109 ZIP-a.
16. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019. godine odbijene su apelantova žalba i žalba „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
17. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku, navedenu u uvodnim napomenama ove odluke, te je istakao da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Naveo je da je prvostepeni sud iz iznosa dobijenog prodajom apelantovih nepokretnosti namirio potraživanja tražilaca izvršenja u skladu s redoslijedom propisanim odredbom člana 98 ZIP-a, kojom je propisano da se prioritetno namiruju troškovi izvršnog postupka svih tražilaca izvršenja, kao i da se kamate namiruju prije iznosa glavnog potraživanja. Slijedom navedenog je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka da je prvostepeni sud bio u obavezi da iz kupoprodajne cijene prvo namiri glavnicu, a zatim redovnu i zateznu kamatu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud potraživanja svih tražilaca izvršenja utvrdio na osnovu stanja spisa predmeta i specifikacija potraživanja koje su tražioci izvršenja iznijeli na ročištu za diobu kupoprodajne cijene održanom 16. marta 2018. godine, na kojem ročištu apelant nije prisustvovao, iako je bio uredno pozvan, slijedom čega je zaključio da prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, nije bio u obavezi da mu dostavlja precizirane visine potraživanja tražilaca izvršenja. Pri tome je ocijenio paušalnim apelantove navode da potraživanja tražilaca izvršenja nisu pravilno utvrđena, te zaključio da ti navodi nemaju uticaj na drugačiju odluku suda. Okružni sud je u konačnici istakao da je prvostepeni sud u dispozitivu osporenog rješenja naveo pravilan iznos kupoprodajne cijene predmetnih nepokretnosti od 202.950,00 KM, te da iznos od 202.930,00 KM koji je pogrešno naveden na drugoj strani obrazloženja prvostepenog rješenja predstavlja grešku prvostepenog suda prilikom izrade osporenog rješenja, koju prvostepeni sud u svako doba može ispraviti, shodno odredbi člana 195 stav 1 Zakona o parničnom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su rješenjem o izvršenju i rješenjem o dosudi obuhvaćene i nepokretnosti koje predstavljaju apelantovu vanknjižnu svojinu, što smatra povredom odredaba čl. 69, 70 i 113 ZIP-a. Pri tome, navodi da je B. I. 23. decembra 2016. godine izjavio prigovor trećeg lica (jer se izvršenje sprovodi na nepokretnostima koje nisu apelantova svojina), o kojem prigovoru nikad nije odlučeno, iako je predmetni izvršni postupak okončan. Takođe, navodi da Okružni sud, suprotno odredbi člana 21 stav 3 ZIP-a, nije razmotrio njegove žalbene navode da izvršenje na nepokretnostima koje su u vanknjižnoj svojini nije dozvoljeno i da je došlo do povrede odredaba čl. 35, 39 i 73 Zakona o mjenici, iako su ti navodi relevantni, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je dužina trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji je započeo donošenjem rješenja o izvršenju od 11. februara 2011. godine i okončan u julu 2019. godine, u suprotnosti s odredbom člana 5 ZIP-a kojom je propisano da je izvršni postupak hitan, te se u vezi s tim pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1834/12, AP 4828/10 i AP 3508/12.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da ostaje pri opširnim i detaljnim razlozima zbog kojih su žalbe protiv rješenja o namirenju odbijene, iznesenim u obrazloženju osporene odluke.
20. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva, te da je o prigovoru trećeg lica odlučeno rješenjem od 5. avgusta 2014. godine.
21. „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka je naveo da apelant nije obrazložio u čemu se ogleda povreda prava na koja se pozvao, te da je drugostepena odluka pravilna. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18).
23. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Prvenstveno namirenje Član 98.
(1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno, i to ovim redoslijedom:
1) troškovi izvršnog postupka, 2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, 3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje, 4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja, 5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.
(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.
(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.
Rješenje o namirenju Član 109.
(1) O namirenju tražioca izvršenja i drugih lica kojima pripada pravo na namirenje sudija bez odlaganja odlučuje rješenjem nakon održanog ročišta, uzimajući u obzir podatke iz spisa i zemljišne knjige, kao i stanja utvrđenog na ročištu.
(2) Pri donošenju rješenja iz stava 1. ovog člana uzeće se u obzir samo ona potraživanja po kojima je rješenje o izvršenju postalo izvršno najkasnije na dan ročišta za diobu.
(3) Ako ima potraživanja u odnosu na koje rješenje o izvršenju nije postalo izvršno najkasnije na dan ročišta za diobu, ta će se potraživanja namiriti, nakon izvršnosti rješenja o izvršenju iz preostalog iznosa prodajne cijene, ako je ima, a ostatak će se vratiti izvršeniku.
(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne odnose se na potraživanja obezbijeđena založnim pravom ili zemljišnim dugom.
(5) Protiv rješenja o namirenju nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba.
(6) Ako nužnost održavanja ročišta za diobu nije propisana ovim zakonom, sud će rješenje o namirenju objaviti na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima koja imaju pravo da se iz prodajne cijene namire. (7) Izvršenju rješenja o namirenju pristupiće se nakon što istekne rok za izjavu žalbe ovlašćenih lica.
(8)Ako žalba na rješenje o namirenju bude izjavljena u roku, dostaviće se strankama i ostalim učesnicima u postupku, a rješenje izvršiti ako tražilac izvršenja u roku od tri dana od prijema žalbe ne predloži odlaganje izvršenja do odluke drugostepenog suda po žalbi.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom izvršnom postupku imao procesni položaj izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno stranka protiv koje se sprovodi izvršenje, ukoliko se izvršenje sprovodi na osnovu sudske odluke kao izvršnog naslova. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant u predmetnoj apelaciji prigovara dužini izvršnog postupka u kojem je njegova obaveza utvrđena na osnovu vjerodostojne isprave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, u predmetu u kojem je aplikant, takođe, osporavao dužinu trajanja izvršnog postupka u kojem je imao procesni položaj izvršenika, a koji je pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave, u kojoj se navodi da budući da postoji spor koji se odnosi na način ostvarivanja građanskih prava i obaveza podnosioca aplikacije, te s obzirom na to da rezultat tog spora ima posljedice po aplikantova imovinska prava, Evropski sud smatra da se garancije člana 6 Evropske konvencije odnose na konkretni postupak (vidi Evropski sud, Jedamski protiv Poljske, presuda od 29. juna 2000. godine, aplikacija broj 29691/96). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
27. Nadalje, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 27. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. avgusta 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelantova apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na osporene odluke
32. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, kao i da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su ukazali da troškovi postupka svih tražilaca izvršenja, kao i zakonske zatezne kamate „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka kao tražioca izvršenja čije je založno pravo (hipoteka) prvo upisano u javnim evidencijama, shodno odredbi člana 98 ZIP-a, imaju prioritet prilikom namirenja. Pri tome Ustavni sud primjećuje da se apelacionim navodima ne osporava rješenje o namirenju i odluka o žalbi protiv tog rješenja, već se osporava kvalitet mjenice na osnovu koje je pokrenut predmetni izvršni postupak, rješenje o izvršenju i rješenje o dosudi, a koje odluke su prethodile odlukama osporenim predmetnom apelacijom. U pogledu apelantovih navoda da Okružni sud nije razmotrio njegove žalbene navode da izvršenje na nepokretnostima koje su u vanknjižnoj svojini nije dozvoljeno i da je došlo do povrede odredaba čl. 35, 39 i 73 Zakona o mjenici, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, Ustavni sud zapaža da se tim apelantovim navodima, kao i apelacionim navodima, u suštini osporavaju odluke koje su ranije donesene u predmetnom postupku (rješenje o izvršenju i rješenje o dosudi), iz kog razloga Okružni sud nije bio dužan da na njih explicite odgovori prilikom razmatranja žalbe izjavljene protiv rješenja o namirenju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
35. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18 i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak u odnosu na apelanta započeo donošenjem rješenja o izvršenju od 11. februara 2011. godine i da je okončan rješenjem Okružnog suda od 27. juna 2019. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantni period razmatrati period od osam godina i četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
38. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku, koji je po zakonu hitne prirode, te s obzirom na veći broj tražilaca izvršenja, kao i činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, smatra da se radi o složenijem postupku.
39. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom izvršnom postupku donijeli veći broj odluka i da su preduzimali raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka i namirenja tražilaca izvršenja, te da u radu redovnih sudova nije bilo perioda veće pasivnosti, niti je apelant na to ukazao. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su apelant i „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka koristili veći broj raspoloživih pravnih lijekova protiv odluka donesenih u predmetnom postupku, o kojima su redovni sudovi odlučivali u relativno kratkim rokovima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda, korišćenje raspoloživih procesnih mehanizama stranaka u postupku, uključujući i većinu ili sve pravne lijekove, predstavlja objektivne okolnosti koje utiču na dužinu trajanja određenog postupka koje se, kao takve, ne mogu staviti na teret državi (vidi Evropski sud, Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 82; Cesarini protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, st. 19–20; O'Neill i Lauchlan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 41516/10 i 75702/13, presuda od 28. juna 2016. godine, stav 92). Stoga, u situaciji kada je predmetni izvršni postupak okončan, pri čemu je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela objektivna okolnost da su apelant i „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka koristili raspoložive pravne lijekove, o kojima su redovni sudovi odlučivali u relativno kratkim rokovima i u čijem radu Ustavni sud ne nalazi periode veće pasivnosti, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, pod okolnostima konkretnog slučaja, zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s apelantovim pozivanjem na odluke Ustavnog suda br. AP 1834/12, AP 4828/10 i AP 3508/12, Ustavni sud ukazuje da izvršni postupci, koji su bili predmet navedenih apelacionih postupaka, nisu bili okončani i da je Ustavni sud, za razliku od predmetnog postupka, zaključio da se neokončavanje tih postupaka isključivo može pripisati neažurnom postupanju redovnih sudova. Stoga, kao i uzimajući u obzir da se „razumnost“ trajanja postupka cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedenih odluka ne mogu primijeniti na analizu trajanja predmetnog izvršnog postupka.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kada je dužini trajanja predmetnog postupka doprinijela objektivna okolnost da su apelant i „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka koristili raspoložive pravne lijekove, dok su redovni sudovi u relativno kratkim rokovima odlučivali o tim pravnim lijekovima i okončali predmetni izvršni postupak, a u njihovom radu Ustavni sud ne nalazi periode veće pasivnosti.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević