Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4243/20 (S. I.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4243/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4243/20, rješavajući apelaciju Senijada Imširovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senijad Imširović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456899 16 Rsž od 7. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456899 14 Rs od 29. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Senijad Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 28. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 456899 16 Rsž od 7. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456899 14 Rs od 29. rujna 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Federacija BiH, Sudska policija Sarajevo) da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u toku rada isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, u odnosu na odluku o troškovima postupka, naveo da troškovi korištenja vlastitog automobila i odsustva iz ureda su očigledno nastali uslijed činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području prvostupanjskog suda. Dalje je naveo da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu vrstu i složenost postupka, te vrijednost spora, angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice. Stoga se prema mišljenju Kantonalnog suda troškovi nastali tim povodom ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Na jednostavnost spora ukazuje njegov činjenični i pravni osnov, okolnost da su u prvostupanjskom postupku izvedeni dokazi samo čitanjem isprava, pri čemu i visina neisplaćenih naknada među strankama bila nesporna. Vrijednost spora je tako tijekom cijelog postupka iznosila 1.726,66 KM, a troškovnik punomoćnika opredijeljen je na 2.542,97 KM. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da se žalbom neosnovano prigovaralo kako je prvostupanjskom odlukom apelantu uskraćeno pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad kao ni pravo na slobodu biranja odvjetnika, a u konačnici pravo na pravičan postupak, jer je apelant bio slobodan angažirati za zastupanje bilo kojeg odvjetnika po svom izboru, što je i učinio. Međutim, ovo pravo ne podrazumijeva pravo apelanta da mu tuženi nadoknadi nerazmjerno visok iznos troškova postupka bez štetnog utjecaja na prava apelanta, mogli izbjeći angažiranjem odvjetnika koji ima sjedište na području suda. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je ovakav stav potvrđen i Odlukama Ustavnog suda BiH broj AP- 4407/13 od 15. rujna 2016. godine, AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, ali i AP-642/20 od 22. travnja 2020. godine i AP-1919/20 od 2. srpnja 2020. godine.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom odluke o naknadi troškova za korištenja automobila i odsustvo iz ureda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br.AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-5719/15 od 27. veljače 2018. godine, AP-6968/18 od 10. travnja 2019. godine i AP-2765/19 od 19. rujna 2019. godine, broj AP-7243/18 od 23. lipnja 2020. godine i broj AP-1863/20 od 2. srpnja 2020. godine, dostupne nawww.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević