Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-629/19 (B. O.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Prekid postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 347
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-629/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 629/19, rješavajući apelaciju Bakira Omukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (1) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bakira Omukića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053168 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojom će se otkloniti procesne smetnje za nastavak postupka kako bi se predmet 71 0 P 053168 08 P okončao u što kraćem roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Bakiru Omukiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Bakiru Omukiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bakir Omukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 11. februara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 053168 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3352/12 odbio apelantovu apelaciju podnesenu zbog dužine trajanja postupka u predmetu „utvrđivanja trajnog i nesmetanog korišćenja stana“ broj 71 0 P 020048 13 P (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3352/12 od 10. februara 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Predraga Vuline, Tehničke škole u Banjoj Luci i Zlate Lazić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena, trećetužena ili zajedno tuženi) zatraženo je 22. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Svi učesnici u postupku (osim Osnovnog suda koji je dostavio samo dostavnicu, ali ne i odgovor na apelaciju) dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. jula do 24. avgusta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant je unuk Fatime Hećimović (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) koja je na osnovu ugovora o korišćenju stana u Banjaluci u Ulici Anđe Knežević broj 9 (ranije Omladinska ulica; u daljnjem tekstu: predmetni stan) bila nositeljica stanarskog prava (ugovor o korišćenju od 5. januara 1981. godine). Apelant je zajedno s nositeljicom stanarskog prava živio u predmetnom stanu, a nastavio je da stanuje u predmetnom stanu i nakon što je zasnovao bračnu zajednicu (1988. godine), gdje je rođena i apelantova kćerka. Iz obrazloženja odluka, koje je apelant dostavio Ustavnom sudu, proizlazi da je apelant s nositeljicom stanarskog prava imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju. Nositeljica stanarskog prava i apelant su usljed ratnih dešavanja napustili predmetni stan, a nositeljica stanarskog prava je umrla u izbjeglištvu 1. oktobra 1999. godine. Apelant je u svojstvu punomoćnika nositeljice stanarskog prava 5. maja 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom organu uprave, te Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) koja je svojom odlukom od 13. juna 2000. godine potvrdila stanarsko pravo nositeljici stanarskog prava, odnosno pravo na povrat predmetnog stana. Zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a apelant je podnio 11. septembra 2000. godine.
7. Apelant je 5. oktobra 2001. godine pred nadležnim organom uprave podnio zahtjev radi utvrđenja trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, koji je rješenjem nadležnog organa uprave od 26. novembra 2003. godine odbijen, ali je navedeno rješenje u ponovnom postupku proglašeno ništavim zbog povrede stvarne nadležnosti jer je u upravnom sporu utvrđeno da se sporno pitanje treba rješavati u sudskom postupku, tako da je apelant upućen da u sudskom postupku utvrđuje tu činjenicu.
8. Paralelno s apelantovim postupcima u vezi s povratom predmetnog stana, predmetni stan je dodijeljen na privremeno korišćenje prvotuženom, da bi 8. oktobra 1997. godine prvotuženi sa Zavodom za izgradnju Banjaluka zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, a 17. juna 2004. godine s drugotuženom i ugovor o otkupu predmetnog stana, nakon čega se prvotuženi upisao kao vlasnik predmetnog stana. Prvotuženi je kao vlasnik predmetnog stana 19. marta 2007. godine predmetni stan prodao trećetuženoj. Sudski postupak radi utvrđenja trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana
9. Apelant je 28. decembra 2006. godine podnio prijedlog Osnovnom sudu protiv drugotužene radi utvrđenja trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana.
10. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 020048 07 V od 3. juna 2009. godine kojim je utvrđeno da apelantu pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, te je drugotužena obavezana da s apelantom zaključi ugovor o zakupu stana.
11. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 020048 09 Gž od 30. novembra 2009. godine uvažena je žalba drugotužene, te je osporeno rješenje ukinuto i apelantov prijedlog odbačen. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da se utvrđenje trajnog i nesmetanog korišćenja stana ne može zahtijevati u vanparničnom postupku, nego se o tome moglo odlučivati jedino u parničnom postupku, te da apelant nije dokazao da je aktivno legitimisan u ovom postupku, kao i da drugotužena nije ovlašćena da mu navedeno prizna.
12. Nakon što je Vrhovni sud rješenjem od 22. decembra 2011. godine usvojio apelantovu reviziju kojom je naloženo da se postupak treba nastaviti po pravilima parničnog postupka, predmet je proslijeđen parničnom sudu na nadležno postupanje.
13. Nakon što su vanparnični i parnični sud donijeli nekoliko procesnih odluka u periodu od 22. decembra do 16. aprila 2013. godine, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 020048 13 P od 15. oktobra 2013. godine kojim je prekinut parnični postupak na prijedlog apelantovog punomoćnika koji se pozvao na činjenicu da se pred Vrhovnim sudom u drugom apelantovom predmetu odlučuje o apelantovoj reviziji, te da od te odluke zavisi i odluka u predmetnom slučaju. Osnovni sud je uvidom u predmet broj 71 0 P 053168 08 P utvrdio da je taj postupak pokrenut po apelantovoj tužbi radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana koji je pravosnažno završen presudom Okružnog suda kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, ali da je apelant protiv te odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja je kod tog suda primljena 9. septembra 2013. godine. Shodno tome, kako je predmet konkretnog postupka utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana Osnovni sud je zaključio da odluka u pogledu apelantovog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora predmetnog stana predstavlja prethodno pitanje od čijeg rješavanja zavisi i rješenje spora u konkretnom slučaju, taj sud je primjenom člana 379 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja, a postupak će se nastaviti prema odredbama člana 381 stav 2 ZPP.
14. U spisu ne postoje podaci da li je taj postupak nastavljen.
15. Navedeni postupak je u kontekstu dužine njegovoj trajanja bio predmet apelacionog razmatranja u citiranoj odluci iz tačke 2 ove odluke.
Parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana (osporeni postupak)
16. Apelant je 25. decembra 2008. godine podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotužene radi utvrđivanja ništavosti ugovora o otkupu stana i brisanja upisa prava svojine prvotuženog na predmetnom stanu (vidi tačku 8 ove odluke). Nakon sprovedenog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 053168 08 P od 19. septembra 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 053168 12 Gž od 19. juna 2013. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
17. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u veliki broj materijalnih dokaza koji su pobrojani na str. od 3 do 5 obrazloženja presude, uključujući i uvjerenja MUPRS Banjaluka o apelantovom prebivalištu, zaključeno je da apelant nije dokazao da je aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u predmetnom postupku, odnosno da nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, na čemu je zasnivao svoj tužbeni zahtjev.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 053168 13 Rev od 26. oktobra 2015. godine usvojena je apelantova revizija, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je zaključio da je apelant aktivno legitimisan u vezi s predmetnim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi ništavost spornih ugovora o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana jer je nesporno utvrđeno da je apelant poslije smrti nositeljice stanarskog prava 5. oktobra 2001. godine pokrenuo upravni postupak radi utvrđenja prava na trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana, a koji je bio u toku u vrijeme zaključenja spornog ugovora o otkupu stana između prvotuženog i drugotužene (17. juni 2004. godine). Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi u ponovnom postupku u obavezi da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrde odlučnu činjenicu o tome da li je u momentu zaključenja ugovora o otkupu predmetnog stana između prvotuženog i drugotužene stanarsko pravo na predmetnom stanu bilo sporno. Prema mišljenju Vrhovnog suda, utvrđivanje tih činjenica i njihova pravilna ocjena od značaja je za odluku da li je ugovor o otkupu zaključen protivno odredbi člana 9 stav 2 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: ZOPDS) i time ništav po stavu 5 navedenog člana.
19. Vrhovni sud je ukazao da apelant svoju legitimaciju u ovom predmetu zasniva i na tužbi koju je podnio Osnovnom sudu 17. januara 2007. godine s tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je stekao pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana po osnovu postojanja ekonomske zajednice i ugovora o doživotnom izdržavanju između apelanta i umrle nositeljice stanarskog prava, a povodom kojeg zahtjeva postupak još uvijek nije pravosnažno okončan (predmet broj 71 0 P 020048 13 P), pa se i time ukazuje da je nepravilan zaključak drugostepenog suda da na strani apelanta nema aktivne legitimacije u vezi sa zahtjevom da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu. Vrhovni sud je naglasio da sve dok se u navedenom pravcu ne da savjesna i brižljiva ocjena izvedenih dokaza i izvede pravni zaključak o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana ne može se pravilno odlučiti o tužbenom zahtjevu.
20. Slijedeći upute Vrhovnog suda iz rješenja od 26. oktobra 2015. godine Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 053168 15 Gž 2 od 14. marta 2016. godine kojim je prvostepena presuda od 19. septembra 2012. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.
21. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 053168 16 P2 od 16. juna 2016. godine kojim je prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari radi rješavanja prethodnog pitanja. Istim rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti nakon pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj 71 0 P 020048 13 P, u kojem je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje prava trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana u korist apelanta.
22. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 053168 15 Gž 3 od 23. oktobra 2016. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao na odredbe člana 379 stav 1 tačka 1 ZPP, koje je citirao, te u vezi s tim zaključio da vođenje postupka pred prvostepenim sudom u predmetu broj 71 0 P 020048 13 P ne predstavlja prethodno pitanje za rješavanje spora u predmetnoj pravnoj stvari. Činjenica postojanja spora u vezi sa stanarskim pravom u vrijeme zaključenja spornog ugovora o otkupu predmetnog stana, prema mišljenju Okružnog suda, „značajna je za odluku da li je sporni ugovor o otkupu predmetnog stana ništav, te je nesporno da postoji pravni interes apelanta za donošenje odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu“. Stoga je Okružni sud uputio da prvostepeni sud u ponovnom postupku, pravilnom ocjenom dokaza, izvede zaključak da li je sporni ugovor o otkupu stana zaključen protivno odredbama člana 9 stav 2 ZOPDS, a time ništav u smislu stava 5 tog člana.
23. Osnovni sud je u ponovnom postupku (apelant je tužbeni zahtjev proširio i na trećetuženu koja je u međuvremenu zaključila ugovor s prvotuženim o kupovini predmetnog stana i uknjižila se kao vlasnica) donio Presudu broj 71 0 P 053168 16 P3 od 26. januara 2018. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i u stavu I i II izreke utvrdio da su ništavi ugovor o otkupu i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, dok je stavom III izreke presude odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo brisanje prava svojine i posjeda trećetužene na predmetnom stanu, te su stavom IV izreke presude tuženi obavezani da apelantu solidarno nadoknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je stanarsko pravo na predmetnom stanu bilo sporno u vrijeme zaključenja spornog ugovora o otkupu stana jer je nesporno dokazano da je pred organima uprave bio u toku postupak po apelantovom zahtjevu za utvrđenje da je apelant kao član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava stekao pravo na trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana. Stoga je Osnovni sud zaključio da je apelant aktivno legitimisan u vezi s predmetnim zahtjevom da se utvrdi ništavost spornih ugovora o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana, te cijeneći da je stanarsko pravo na predmetnom stanu bilo sporno u vrijeme zaključenja spornog ugovora o otkupu predmetnog stana koji je zaključen između prvotuženog i drugotužene Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredbi člana 9 stav 2 i 5 ZOPDS, u vezi s odredbama člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
24. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 053168 18 P 3 od 11. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se odredi brisanje prava svojine i posjeda prvotuženog na predmetnom stanu u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova.
25. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 053168 16 Gž 4 od 8. avgusta 2018. godine odbijena je žalba tuženih i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kojeg razloga su žalbe odbijene.
26. Odlučujući o revizijama tuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 053168 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine kojim je uvažio revizije i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana i ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, te odluci o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud, nakon što je ponovio činjenično utvrđenje, suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da sama okolnost da je stanarsko pravo bilo sporno u momentu zaključenja ugovora o otkupu predmetnog stana ne može predstavljati osnov za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništavosti spornih ugovora o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da apelant ima pravni interes, a time i aktivnu legitimaciju da podnese tužbeni zahtjev i vodi predmetnu parnicu radi utvrđenja ništavosti spornih ugovora o otkupu i kupoprodaji „ali pod uslovom da se može prihvatiti da ima svojstvo zainteresovanog lica u smislu odredbe člana 109 ZOO, tj. da dokaže da ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava“. Zatim se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 109 ZOO i člana 12 ZPP, koje je citirao, te je u vezi s tim zaključio da se, da bi se odlučilo o tužbenom zahtjevu u predmetnoj pravnoj stvari, nužnim ukazuje da se u formi prethodnog pitanja odluči da li apelant, kao unuk nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, ima pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana“, pri tome ukazujući da je u toku postupak pred prvostepenim sudom u predmetu broj 71 0P 020048 13 P u kojem se o prethodnom pitanju iz predmetnog postupka odlučuje kao o glavnom tužbenom zahtjevu (utvrđenje prava na trajno i nesmetano pravo korišćenja predmetnog stana).
27. Vrhovni sud se u vezi s tim pozvao na principe ekonomičnosti i efikasnosti postupka u vezi s odredbom člana 109 ZOO zaključujući da je u okolnostima konkretnog slučaja „potrebno da se prekine postupak u predmetnoj pravnoj stvari dok se ne riješi parnica broj 71 0P 020048 13 P jer će pravosnažna odluka u toj parnici riješiti tužbeni zahtjev ove parnice“. Naime, Vrhovni sud smatra da „u suprotnom, s obzirom na odredbe člana 12 stav 2 ZPP, može se desiti da se u predmetnoj parnici prethodno pitanje riješi na pozitivan način za tužioca (apelanta) i slijedom toga usvoji zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu i kupoprodaji stana, a nakon toga se nastavlja prekinuti postupak u parnici broj 71 0 P 020048 13 P i prethodno pitanje, u formi glavnog tužbenog zahtjeva u toj parnici, riješi tako da zahtjev tužioca (apelanta) bude odbijen, čime bi bile poništene pravne posljedice odluke iz ove parnice“. U tom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, „za stranke bi nastala nova situacija u kojoj bi morale zahtijevati ponavljanje postupka u parnici broj 71 0P 020048 13 P, što se ukazuje suvišnim u ovom momentu“.
28. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, donoseći odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu u predmetnoj pravnoj stvari „bez prekida postupka do okončanja parnice broj 71 0 P 020048 13 P“, počinili povredu odredbe člana 209 u vezi sa članom 12 ZPP, te je donio odluku kao u izreci rješenja.
29. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud, postupajući po rješenju Vrhovnog suda od 20. novembra 2018. godine, donio Rješenje broj 71 0 P 053 168 18 Gž 5 od 18. januara 2019. godine kojim je utvrđeno da se postupak po žalbama parničnih stranaka u predmetnoj pravnoj stvari prekida do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u predmetu pod brojem 71 0 P 020048 13 P radi utvrđenja da li apelantu pripada pravo na korišćenje predmetnog stana, dakle, u kojem se prethodno pitanje iz predmetne pravne stvari pojavljuje kao glavni tužbeni zahtjev u tom predmetu Osnovnog suda.
30. Prema stanju spisa, predmetni postupak je u prekidu, a iz odgovora Okružnog suda ne proizlazi da je postupak nastavljen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu pristupa sudu i suđenja u razumnom roku, te pravo na dom iz člana II/ 3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo pravno stanovište „da je za pravilno presuđenje u ovoj stvari potrebno da se odluči prethodno pitanje da li apelant ima pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana, te smatra da je predmetni postupak trebalo prekinuti dok se ne riješi parnica broj 71 0 P 020048 13 P“, što je, prema apelantovom mišljenju, suprotno stavu koji je prethodno zauzeo u istom postupku u svom rješenju od 26. oktobra 2015. godine u kojem je isti sud utvrdio suprotno, pa smatra da je tim Vrhovni sud zauzeo dva suprotna stava u istom predmetu, što ukazuje na kršenje principa vladavine prava. U vezi s tim apelant smatra da je u konkretnom slučaju pozivanjem Vrhovnog suda na odredbe člana 109 ZOO u vezi sa članom 12 stav 2 ZPP na „apelantovu štetu pričinjena direktna povreda prava na pristup sudu i sudsku zaštitu“. Apelant ističe da se Vrhovni sud u osporenom rješenju, osim što zauzima stav suprotan stavu istog suda iz rješenja od 26. oktobra 2015. godine, poziva na principe efikasnosti i ekonomičnosti, a da pri tome ne vodi računa da su u predmetnom postupku „prekršeni svi razumni rokovi za donošenje konačne odluke u predmetu“. Apelant smatra da se suprotnim odlukama Vrhovnog suda stvara pravna nesigurnost jer je imperativ jednaka primjena ustava i zakona za sve i u istim uslovima, a Vrhovni sud je svojim odlukama prekršio ovo demokratsko načelo. Apelant se u vezi s tim poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzet u predmetu Rakić i dr. protiv Srbije da nedosljednost sudske praske i sudska nesigurnost lišava pojedinca pravičnog suđenja i dovodi do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant ukazuje i na praksu Evropskog suda iz predmeta Vinčić i dr. protiv Srbije i Tudor Tudor protiv Rumunije, te na praksu Ustavnog suda u predmetu br. AP 2360/09 i AP 1757/06 u vezi s arbitrarnom primjenom prava, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje. Apelant u navodima apelacije detaljno obrazlaže i razloge o kršenju prava na dom i imovinu.
b) Odgovori na apelaciju
32. Vrhovni sud je naveo da su u rješenju tog suda od 20. novembra 2018. godine navedene sve činjenice koje su opredijelile taj sud za njegovo donošenje, te da u cijelosti ostaje pri iznesenim stavovima i razlozima. Smatra da pred tim sudom nije prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao ni ostala prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
33. Okružni sud je detaljno opisao hronologiju postupka pred tim sudom i istakao da je u razumnom roku dva puta donosio sudske odluke u predmetnoj pravnoj stvari, te da je pred tim sudom postupak trenutno prekinut u skladu s uputama iz rješenja Vrhovnog suda od 20. novembra 2018. godine. Stoga smatra da svojim postupanjem nije doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.
34. Prvotuženi, drugotužena i trećetužena su, između ostalog, naveli da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te smatraju da apelant nije ni aktivno legitimisan za vođenje predmetnog postupka, o čemu su se u odgovoru iscrpno izjasnili. Smatraju da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da predmetna apelacija nije osnovana.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
PREKID, ZASTOJ I OBUSTAVA POSTUPKA
Član 378.
Postupak se prekida:
1)kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;
2)kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;
3)kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;
4)kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5)kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6)kad je to drugim zakonom određeno.
Član 379.
Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:
1)ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, 2)ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja, kao što su poplave i slično odsječeno od suda.
Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.
Član 380.
Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.
Član 381.
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1.
tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
Rokovi koji su usljed prekida postupka prestali da teku počinju za zainteresovanu stranku teći u cjelini iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.
Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se po odredbama člana 347. ovog zakona.
36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Isticanje ništavosti Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
37. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07, 60/07, 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07 i 60/07) koji je važio u relevantnom periodu. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - OTKUP STANOVA
Član 9.
Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
Stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora.
Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana.
Ništav je ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama stava 2. i 3. ovog člana.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 053168 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud zapaža da apelant osporava procesno rješenje koje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu. Međutim, na osnovu osporenog rješenja nižestepenim sudovima je dat nalog da se predmetni parnični postupak prekine do donošenja konačne odluke u drugom predmetu (vidi tačku 28 ove odluke). Iz odgovora Okružnog suda od 27. jula 2020. godine proizlazi da je predmetni postupak prekinut rješenjem tog suda od 18. januara 2019. godine. Kako apelant predmetnom apelacijom osporava rješenje Vrhovnog suda zbog kršenja prava na pristup sudu ukazujući i na kršenje principa pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud u istom postupku zauzeo dva suprotna stava u vezi s apelantovim tužbenim zahtjevom, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće ozbiljna pitanja koja Ustavni sud mora da ispita. Shodno tome, Ustavni sud će ispitati blagovremenost apelacije u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda. Dakle, apelant je osporeno rješenje primio 12. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant pobija osporeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (u segmentu pristupa sudu i suđenja u razumnom roku), pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
45. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio stav da ukoliko je posljedica konkretne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra primjenjivim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, tač. 20 i 21, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju radi se o predmetu građansko-pravne prirode (utvrđivanje ništavosti ugovora) koji je nalogom Vrhovnog suda iz osporenog rješenja prekinut, pa je na taj način apelantu privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, tako da je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava. Dakle, u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenljiv.
46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu tvrdeći u tom pravcu da je Vrhovni sud u istom predmetu povodom izjavljenih revizija zauzeo različite stavove ukazujući u tom pravcu i na kršenje principa vladavine prava. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda suštinski lišen prava na pravično suđenje, te ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku.
47. Pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može da bude predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima „da je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
48. Ustavni sud napominje da u situacijama gdje postoji bar sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni. Mogućnost da se podnese zahtjev radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da zatim o tom zahtjevu ne bude efikasno odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 24/00 od 31. avgusta 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 1/02).
49. Evropski sud je u svojoj praksi (predmet Kreuz protiv Poljske iz 2001. godine) pravo na pristup sudu sažeo na nekoliko načelnih utvrđenja koja se konstantno ponavljaju u presudama. Tako je Evropski sud u citiranom predmetu, između ostalog, naveo: „Sud ponavlja, kao što je to smatrao u mnogim prilikama, da član 6 stav 1 svakom obezbjeđuje pravo da podnese bilo koji zahtjev u vezi s njegovim pravima i obavezama građanske prirode pred sud ili sudište (tribunal). Na taj način je u ovu odredbu ugrađeno 'pravo na sud' kojem je pravo pokrenuti postupak pred sudom u građanskoj stvari samo jedan vid; međutim, taj vid zapravo omogućava korist od drugih jemstava navedenih u stavu 1 člana 6. Poštenost, javnost i brzina sudskog postupka su obilježja koja nemaju nikakvu vrijednost ako takav postupak prije toga nije uopšte pokrenut. Vladavina prava u građanskim stvarima teško se može zamisliti bez postojanja mogućnosti pristupa sudovima.“ Evropski sud je u predmetu Multiplex protiv Hrvatske iz 2003. godine, između ostalog, naveo, da „pravo na pristup sudu uključuje i pravo stranke da dobije sudsku odluku. Bilo bi nezamislivo da član 6 stav 1 detaljno opiše procesna jemstva data parničnim strankama – postupak koji je pošten, javan i brz – a da ne jamči strankama da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka…“.
50. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora koji se tiču predmetnog stana u kojem je apelant živio s nositeljicom stanarskog prava Osnovnom sudu podnio u decembru 2008. godine. Iz raspoloživih informacija (odgovor Okružnog suda) proizlazi da je Okružni sud nakon osporene odluke Vrhovnog suda rješenjem od 18. januara 2019. godine postupak prekinuo primjenom člana 379 stav 1 tačka 1 ZPP. Istim rješenjem je odlučeno da će se postupak nastaviti kada se pravosnažno završi predmet koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem 71 0 P 020048 13 P. Iz raspoloživih informacija proizlazi da je taj postupak u momentu donošenja osporenog rješenja bio u prekidu.
51. Apelant, u smislu člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda nije informisao Ustavni sud o novim činjenicama u predmetu, tako da će Ustavni sud odluku donijeti shodno stanju u spisu.
52. Dakle, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda od 20. novembra 2018. godine za koje smatra da krši princip vladavine prava jer je isti sud u istom predmetu donio potpuno drugačiju odluku. Apelant smatra i da osporeno rješenje nema uporište u procesnom i materijalnom pravu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenom rješenju zauzeo stav da se tužbeni zahtjev ne može riješiti bez rješavanja pravnog pitanja u drugom apelantovom predmetu, te da konačna odluku iz tog predmeta predstavlja prethodno pitanje u konkretnom slučaju, sugerišući nižestepenim sudovima prekid predmetnog postupka (vidi tač. 26–28 ove odluke).
53. U vezi s predmetom broj 71 0 P 020048 13 P na koji se Vrhovni sud poziva u osporenom rješenju Ustavni sud zapaža da se taj predmet odnosi na utvrđenje da apelant ima pravo na trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana, koji je u momentu donošenja rješenja Vrhovnog suda bio u prekidu na osnovu rješenja Osnovnog suda od 15. oktobra 2013. godine (vidi tačku 13 ove odluke). Ono što je vrlo interesantno jesu razlozi koje je Osnovni sud naveo u rješenju o prekidu tog postupka. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, uvažavajući apelantov prijedlog da se postupak prekine, naveo „da odluka u pogledu apelantovog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora predstavlja prethodno pitanje od čijeg rješavanja zavisi i rješenje spora u konkretnom slučaju 'pravo na trajno i nesmetano korišćenje stana' “. Dakle, u konkretnom slučaju, prema raspoloživim podacima, dva apelantova predmeta su u prekidu jer sudovi čekaju konačan ishod drugog predmeta koji se u oba slučaja postavlja kao prethodna pitanja za rješavanje tužbenih zahtjeva, što je situacija za koju se ne može reći da je u skladu s pravom na pravično suđenje.
54. Razlog za takvu „neobičnu“ situaciju koja ne šteti samo apelantu, već i ostalim parničnim strankama iz predmeta, može se dovesti u vezu s odlukama Vrhovnog suda u konkretnom predmetu utvrđivanja ništavosti ugovora, na šta se i sam apelant poziva. Naime, rješenjem Vrhovnog suda od 26. oktobra 2015. godine Vrhovni sud je, uvažavajući apelantovu reviziju, naložio nižestepenim sudovima da pravilnom ocjenom dokaza utvrde odlučnu činjenicu o tome da li je u momentu zaključenja ugovora o otkupu stana stanarsko pravo bilo sporno, što je od značaja za utvrđenje da li je ugovor o otkupu protivan članu 9 stav (2) ZOPDS, a samim tim ništav po stavu (5) tog zakona. Štaviše, Vrhovni sud je u toj odluci naglasio da iz zahtjeva koji je apelant podnio u drugom predmetu u kojem traži utvrđenje da je stekao pravo na nesmetano i trajno korišćenje predmetnog stana na osnovu postojanja ekonomske zajednice i ugovora o doživotnom izdržavanju s umrlom nositeljicom stanarskog prava apelant crpi svoj pravni interes da pobija ugovor o otkupu stana. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku slijedili stav Vrhovnog suda utvrđujući ništavost ugovora u smislu člana 9 ZOPDS.
55. Za razliku od stava zauzetog u rješenju od 26. oktobra 2015. godine, Vrhovni sud je osporenim rješenjem, odlučujući o reviziji tuženih, uvažio njihovu reviziju, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak sugerišući da se predmetni postupak prekine do okončanja predmeta u kojem je apelant tražio utvrđenje prava na trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana jer se to pitanje za Vrhovni sud sada zapravo postavlja kao prethodno pitanje za odlučenje o ništavosti ugovora. Vrhovni sud je naveo da je nužno da se u formi prethodnog pitanja odluči da li apelant, kao unuk, ima pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, odnosno da li je on zainteresovano lice. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud: „S obzirom na odredbu člana 12 stav 2 ZPP, može se desiti da se u ovoj parnici prethodno pitanje riješi pozitivno za apelanta i slijedom toga usvoji apelantov tužbeni zahtjev, a nakon toga, jer se tek tada nastavlja prekinuti postupak u parnici 71 0 P 020048 13 P, to prethodno pitanje, sada u formi glavnog tužbenog zahtjeva, riješi suprotno, odnosno da se tužbeni zahtjev odbije, čime bi bile poništene pravne posljedice odluke iz ove parnice, pa bi stranke morale zahtijevati ponavljanje postupka.“
56. Prije svega, imajući u vidu dato obrazloženje Vrhovnog suda i obrazloženje iz ranije odluke istog suda, Ustavni sud primjećuje da apelant s pravom ukazuje da je Vrhovni sud u istom predmetu iznio različite stavove o istom činjeničnom i pravnom pitanju što je per se problematično s aspekta pravne sigurnosti i činjenici da se radi o istom predmetu i istom sudu, i to o najvišoj sudskoj instanci u entitetu RS, koji je, između ostalog, zadužen za ujednačavanje sudske prakse. U odluci Vrhovnog suda od 26. oktobra 2015. godine apelantov pravni interes u predmetnoj parnici se crpi upravo iz predmeta 71 0 P 020048 13 P, da bi takav stav Vrhovnog suda u osporenoj odluci evoluirao na način da se za rješavanje spornog pitanja da li je apelant „zainteresovano lice“ u smislu člana 109 ZOO, rješavanje pitanja iz predmeta 71 0 P 02048 13 P zapravo je prethodno pitanje za rješavanje predmetne tužbe. Prema ocjeni Ustavnog suda, konkretna situacija sama po sebi u kontekstu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja i različitih stavova istog suda u istom predmetu nije spojiva s pravom na pravično suđenje. Štaviše, obrazloženje koje je naveo Vrhovni sud u osporenoj odluci u vezi sa članom 12 stav 2 ZPP nije u saglasnosti s citiranim članom. Naime, odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni efekat samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno, pa obrazloženje Vrhovnog suda o eventualno različitim odlukama suda koje bi dovele do ponavljanja postupka nije relevantno jer odluka o prethodnom pitanju, ukoliko ga riješi sud u parnici u kojoj se neko pitanje postavilo kao prethodno, ne čekajući da se to pitanje riješi u drugom predmetu, ima pravno dejstvo samo u toj parnici, kako to jasno proizlazi iz člana 12 stav 2 ZPP. Osim toga, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđivanja ništavosti ugovora na koju, shodno članu 109 stav 1 ZOO, sud pazi po službenoj dužnosti. Konačno, odluka Vrhovnog suda od 26. oktobra 2015. godine zasnovana je na odredbi člana 9 stav 2 ZOPDS koja jasno propisuje da se stan u državnoj svojini na kojem je stanarsko pravo sporno ne može otkupiti do pravosnažno okončanog spora, što je Vrhovni sud u osporenom rješenju u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva potpuno zanemario, što osporenu odluku čini arbitrarnom. Uz sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, donoseći osporeno rješenje kojim je nižestepenim sudovima naložio prekid postupka, izgubio iz vida da je predmetni postupak pokrenut u decembru 2008. godine, te da je postupak na koji se pozvao kao prethodno pitanje u momentu donošenja rješenja bio u prekidu, čekajući upravo ishod postupka u predmetnoj parnici.
57. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda arbitrarna i kao takva ne može biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
58. U kontekstu prigovora u vezi s kršenjem prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom slučaju Ustavni sud zapaža da, prema raspoloživim informacijama, predmetni parnični postupak od decembra 2008. godine još uvijek nije pravosnažno okončan, dakle punih 12 godina, pri čemu nije vidljivo da je apelant na bilo koji način tome doprinio, što je za Ustavni sud, u odsustvu relevantnog odgovora redovnih sudova u tom pravcu, sasvim dovoljno za zaključak da predmetni postupak nije bio ni efikasan kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je nižestepenom sudu sugerisan prekid postupka prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu pristupa sudu u vezi s pravom na konačnu odluku i pravom na suđenje u razumnom roku.
Naknada nematerijalne štete
60. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
61. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
62. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali prigovori
63. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove prigovore u vezi s kršenjem prava na imovinu i dom.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu pristupa sudu u odnosu na pravo na donošenje konačne odluke u razumnom roku u situaciji kada je Vrhovni sud osporenim rješenjem nižestepenim sudovima naložio prekid postupka, a takva odluka, osim što je suprotna ranijem stavu istog suda u istom predmetu, nema uporište ni u odredbama člana 12 stav 2 ZPP, niti u članu 9 stav (2) ZOPDS, što osporenu odluku čini arbitrarnom, pri čemu je Vrhovni sud prilikom donošenja osporenog rješenja zanemario okolnost da je predmetni postupak pokrenut još u decembru 2008. godine i da je predmet na koji se pozvao kao prethodno pitanje u momentu odlučenja već bio u prekidu, te sve navedeno u svjetlu činjenice da predmetni postupak ni nakon 12 godina još uvijek nije pravosnažno okončan.
65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (1) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević