Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1864/19 (R. O.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Imovina
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1864/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1864/19, rješavajući apelaciju Reufa Osmanbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Reufa Osmanbegovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4.
januara 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Reufu Osmanbegoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Reufa Osmanbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Reuf Osmanbegović iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je 26. aprila 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se do donošenja odluke o apelaciji „odloži svako postupanje korisnika eksproprijacije za preduzimanje bilo kakvih pravnih radnji, kao i radnji predaje u posjed, po osnovu rješenja o eksproprijaciji od 29. 9. 1975. g., u odnosu na k. č. […] u K. O. Ševarlije, […]“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1864/19 od 22. maja 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) zatraženo je 29. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica su u periodu od 8. do 14. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 5. februara 2010. godine podnio zahtjev Područnoj jedinici za deeksproprijaciju zemljišta označenog kao precizirane k. č. u KO Ševarlije (u daljnjem tekstu: prva parcela, druga parcela, treća parcela ili predmetne nekretnine) poništenjem Rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine. Također proizlazi da je, postupajući po apelantovom zahtjevu, Područna jedinica 5. aprila 2011. godine održala uviđaj na licu mjesta, a 10. maja 2012. godine i usmenu raspravu. Nakon toga Područna jedinica je donijela Rješenje broj 21.20/473-1/10 od 23. septembra 2013. godine kojim je apelantov zahtjev „odbijen kao neblagovremen“.
7. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja, Republička uprava je donijela Rješenje broj 21.05/473-173/13 od 3. marta 2014. godine kojim je žalba usvojena, te je poništeno navedeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je ukazano da rok za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju direktno zavisi od momenta kad je rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno, zbog čega se taj trenutak mora precizno utvrditi pribavljanjem originala ili ovjerene kopije rješenja o eksproprijaciji s klauzulom pravomoćnosti, a da prvostepeni organ nije postupio na taj način, zbog čega nije u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje.
8. U ponovnom postupku Područna jedinica je 7. jula 2014. godine održala usmenu raspravu u konkretnom predmetu, a nakon toga donijela Rješenje broj 21.20/473-1/10 od 10. jula 2014. godine kojim je apelantov zahtjev odbačen kao neblagovremen.
9. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je usvojena Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-305/14 od 2. oktobra 2014. godine, te je prvostepeno rješenje poništeno i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je konstatirano da prvostepeni organ nije u potpunosti ispoštovao upute iz ranijeg rješenja Republičke uprave od 3. marta 2014. godine jer je, umjesto da pribavi original ili ovjerenu kopiju Rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine s klauzulom pravomoćnosti, pribavio neovjerenu fotokopiju rješenja na kojem se nalazi klauzula pravomoćnosti bez otiska pečata tog organa koji je donio prvostepeno rješenje.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Područna jedinica je nakon usmene rasprave održane 13. marta 2015. godine, na kojoj je, između ostalih, prisustvovao i apelant, donijela Rješenje broj 21.20/473-1/10. od 2. aprila 2015. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina poništenjem Rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine.
11. Iz obrazloženja rješenja Područne jedinice proizlazi da su u dokaznom postupku provedeni dokazi uvidom u dokaze (pobliže navedene na str. 2. i 3. rješenja), među kojima su i rješenje o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine i broj 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine. Područna jedinica je ukazala da je u konkretnom slučaju nesporno da je spis predmeta, pa tako i Rješenje o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine, uništen u elementarnoj nepogodi koja je zadesila grad Doboj u maju 2014. godine. Shodno tome, zaključila je da je besmisleno da nalaže prvostepenom organu da u ovom postupku pribavi original ili ovjerenu fotokopiju predmetnog rješenja nakon što je spis uništen u poplavi, zbog čega je neminovno da se ponovni postupak provede prema dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a koju je taj organ blagovremeno fotokopirao iz originala spisa. Pri tome je Područna jedinica ukazala da nije u obavezi ovjeravati fotokopije ili pribavljati original rješenja s obzirom na to da je to apelantova obaveza.
12. U obrazloženju rješenja je dalje ukazano da je odredbom člana 30. stav 6. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 35/72; u daljnjem tekstu: raniji Zakon o eksproprijaciji) propisano da zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su Rješenjem o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine predmetne nekretnine eksproprirane od Safeta Osmanbegovića (apelantovog oca; u daljnjem tekstu: apelantov prednik) kao njihovog vlasnika. Područna jedinica je zaključila da iz fotokopije rješenja i drugih akata koje je pribavila iz arhive Grada Doboja po nalogu iz ranije donesenog drugostepenog rješenja u predmetnom postupku proizlazi da je to rješenje postalo pravomoćno 20. oktobra 1975. godine, a da niti jedna od stranaka u postupku nije ukazivala da su isti falsifikat. Imajući u vidu navedeno, Područna jedinica je zaključila da je u konkretnom slučaju istekao prekluzivan rok od pet godina od pravomoćnosti rješenja za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji propisan ranijim Zakonom o eksproprijaciji, a da je neosnovano apelantovo pozivanje na važeći Zakon o eksproprijaciji. Osim toga, Područna jedinica je ukazala da iz određenih materijalnih dokaza proizlazi da su predmetne nekretnine privedene namjeni i da su upisane u precizirani list nekretnina na Rudnik krečnjaka Integral Carneuse AD Doboj.
13. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Područne jedinice, Republička uprava je donijela Rješenje broj 21.05/473-83/15 od 30. juna 2015. godine kojim je žalbu odbila kao neosnovanu.
14. Republička uprava je u obrazloženju rješenja navela da se uvidom u rješenja Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj br. 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine i 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine može utvrditi da su predmetne nekretnine eksproprirane od apelantovog prednika. Republička uprava je konstatirala da su predmetne nekretnine eksproprirane od apelantovog prednika u svrhu izgradnje, rekonstrukcije i proširenja pogona za proizvodnju krečnjaka. Također je ukazano da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da se predmetne nekretnine nalaze na udaljenosti od oko 100 m od rudnog kopa, a da na jednoj od tih nekretnina (prvoj parceli) postoji kuća. Zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio podneseni zahtjev za deeksproprijaciju. Naime, imajući u vidu da je rješenje čije se poništenje traži doneseno 1975. godine, Republička uprava je zaključila da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, primjenom kojih je taj zahtjev (od 5. februara 2010. godine) neblagovremeno podnesen, a ne Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske, na koji se poziva apelant. Naime, Republička uprava je ukazala da je u rješenjima koja se nalaze u spisu predmeta, i to u Rješenju broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine stavljena klauzula pravomoćnosti s danom 20. oktobrom 1975. godine, a u Rješenju broj 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine klauzula pravomoćnosti s danom 30. decembrom 1975. godine. Republička uprava je također konstatirala da je riječ o neovjerenim kopijama rješenja, ali je ukazala da tokom postupka nijedna strana nije osporavala istinitost rješenja, pa je takav dokaz, pribavljen službenim putem od strane Grada Doboja, valjan dokaz kada je riječ o utvrđivanju dana pravomoćnosti. U vezi s apelantovim žalbenim navodima vezanim za primjenu važećeg Zakona o eksproprijaciji, Republička uprava je ukazala da je taj navod prethodno obrazložen jer se u postupku deeksproprijacije rokovi za podnošenje zahtjeva uvijek računaju prema rokovima koji su važili u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a nikako prema zakonima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva. U pogledu žalbenih navoda da nije pribavljen niti jedan dokaz da je predmetni spis eksproprijacije uništen prilikom poplava, Republička uprava je ocijenila da ti navodi nisu tačni budući da je u predmetnom spisu zateknuto obavještenje Odjeljenja za opću upravu Grada Doboja, precizirani broj, od 31. oktobra 2014. godine u kojem je precizno navedeno da se spis broj 06/2- 473-83/73 ne nalazi u spašenoj arhivi. Također, u pogledu žalbenog navoda da je prvostepeni organ trebao, ukoliko je spis eksproprijacije zaista uništen u poplavama, da izvrši rekonstrukciju tog spisa, Republička uprava je ocijenila da je taj navod neosnovan budući da bi rekonstrukcija takvog spisa bila praktično nemoguća s obzirom na protek vremena od kada je postupak okončan.
15. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Republičke uprave. Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 13 0 U 003778 15 U od 30. decembra 2015. godine tužbu je uvažio i poništio osporeni akt.
16. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je nejasno na osnovu čega je Republička uprava u obrazloženju osporenog rješenja zaključila da se u postupcima deeksproprijacije rokovi za podnošenje zahtjeva uvijek računaju prema zakonima koji su važili u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a nikako prema zakonima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva. U vezi s tim, prije svega, ukazao je da su predmetne nekretnine od apelantovog prednika eksproprirane na osnovu ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Dalje je ukazao da je taj zakon prestao da važi donošenjem Zakona o eksproprijaciji („Službeni list“ SRBiH“ br. 19/77, 18/86,9/87, 12/87 – prečišćeni tekst i 13/89), koji je, kako je naveo, primjenjivan u Republici Srpskoj sve do donošenja Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/04). Okružni sud je zatim naveo da je odredbom člana 74. navedenog zakona propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaju da važe raniji zakoni o eksproprijaciji, a da ni članom 35. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/96) nije bilo predviđeno vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju. Pored toga, ukazao je da je važećim Zakonom o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) prestao da važi raniji Zakon o eksproprijaciji, a da je njegovim članom 37. stav 1. propisano da zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti nakon isteka tri godine od pravomoćnosti tog rješenja ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove. Okružni sud je ukazao da prelaznim odredbama istog zakona, također, nije propisana retroaktivna primjena ranijih zakona, odnosno zakona koji su važili u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, niti je predviđeno vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju.
17. Okružni sud je dalje zaključio da je u tužbi osnovano ukazano da je u konkretnoj upravnoj stvari činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pogledu činjenice privođenja namjeni ekspropriranih nekretnina. Ovo imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka geometra R. M., prema kojem se na predmetnom zemljištu nalazi porodična kuća i štala, i nespornu činjenicu da „čak i po direktoru rudnika krečnjaka, da čitavo vrijeme iste nekretnine koristi i drži u posjedu raniji vlasnik, odnosno njegovi prednici, te da su iste prevedene u posjed i vlasništvo zainteresiranog lica 'Krečnjak', uspostavljanjem jedinstvene evidencije za KO Ševarlije 1990. godine“. Okružni sud je konstatirao da je prilikom utvrđivanja činjenice privođenja namjeni predmetnog zemljišta svakako morala biti cijenjena i činjenica dugotrajnog posjeda istih nekretnina od strane ranijeg vlasnika i njegovih potomaka. Također je konstatirao da ni iz preciziranih materijalnih dokaza, na koje se prvostepeni organ pozvao u obrazloženju prvostepenog rješenja, ne proizlazi da su predmetne nekretnine privedene namjeni. Pored toga, Republička uprava je ocijenila da prvostepeni organ nije raspravio ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, uslijed čega je također činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da pobijana odluka nema uporište ni u primijenjenom materijalnom propisu, niti u činjeničnom utvrđenju, zbog čega je odlučio kao u izreci.
18. Republička uprava je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Odlučujući o zahtjevu, Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. godine uvažio zahtjev i preinačio predmetnu presudu tako što je tužbu odbio kao neosnovanu.
19. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da pobijana presuda nije pravilna i zakonita. U vezi s tim konstatirao je da nije sporno da su predmetne nekretnine eksproprirane na osnovu Rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine, koje je postalo pravomoćno 20. oktobra 1975. godine, i Rješenja broj 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine, koje je postalo pravomoćno danom 30. decembrom 1975. godine, što proizlazi iz spisa predmeta, a na koje utvrđenje apelant nije imao primjedbi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog organa uprave, koji je prihvatio i drugostepeni organ uprave, da se u konkretnom slučaju primjenjuje raniji Zakon o eksproprijaciji, a koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, o čemu je, kako je istakao, jedinstvena i sudska praksa na koju se osnovano i pozvala Republička uprava. Dakle, Vrhovni sud je konstatirao da u osporenoj presudi nije pravilno primijenjeno materijalno pravo jer je, kako je ukazao, pravilan drugostepeni akt kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o odbijanju apelantovog zahtjeva za eksproprijaciju predmetnih nekretnina. Pri tome je ocijenio da na navedeno nije od utjecaja da li su predmetne nekretnine privedene namjeni jer je protekao apsolutni rok od pet godina (od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji) za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju iz člana 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji prema kojem su predmetne nekretnine i eksproprirane. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje apelant tvrdi da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i da se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno ranijeg Zakona o eksproprijaciji, koji, prema apelantovom mišljenju, ne može biti primijenjen u konkretnom slučaju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti važeći Zakon o eksproprijaciji, koji je za apelanta povoljniji. Dalje ukazuje da je tokom cijelog postupka ostala nerazjašnjena činjenica kada je rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno. Također smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede odredbi procesnog prava na njegovu štetu, konkretno odredbe člana 131. Zakona o općem upravnom postupku jer prvostepeni organ, kako tvrdi, na održanoj usmenoj raspravi od 13. marta 2015. godine, osim izjašnjenja stranka, nije proveo niti jedan dokaz na kojem je zasnovao prvostepeno rješenje. Apelant tvrdi da mu je na taj način onemogućeno da se izjasni o tvrdnjama direktora Rudnika krečnjaka da su predmetne nekretnine privedene namjeni. Pored toga, ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje i traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede tog prava u iznosu od 1.000 KM, kao i naknadu troškova sastavljanja apelacije i advokatskih troškova. U vezi s navodnom povredom prava na imovinu apelant, između ostalog, navodi da je njegov prednik i nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji nastavio uživati svoju imovinu jer korisnik eksproprijacije nikada nije ušao u posjed predmetnih nekretnina, niti je na njima izvodio bilo kakve radove, niti je platio naknadu. Dalje tvrdi da je nakon njegove smrti predmetne nekretnine nastavio koristiti apelant s porodicom, kao i da te nekretnine predstavljaju cjelinu s preciziranim parcelama koje nisu bile predmet eksproprijacije, a na kojima su izgrađeni kuća i pomoćni objekti. Imajući u vidu navedeno, apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nije ostvarena svrha eksproprijacije, pa je održavati na snazi rješenje o eksproprijaciji u konkretnom slučaju protivno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud tvrdi da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz obrazloženja osporene presude i smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu je apelant ukazivao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud, također, ukazuje ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz obrazloženja osporene presude, ali smatra da tokom predmetnog postupka nije došlo do povrede apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu je ukazivao na apelaciji.
23. Republička uprava i Područna jedinica također ostaju pri obrazloženju svojih odluka. V.Relevantni propisi
24. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 35/72) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. stav (6) Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
25. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Rok za izdavanje rešenja Član 131.
Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i pravne interese.
Stranka ima pravo da iznosi činjenice koje mogu biti od uticaja na rešenje stvari i da pobija tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rešenja dopunjuje i objašnjava svoje navode, a ako to čini posle održane usmene rasprave, dužna je da obrazloži zbog čega to nije učinila na raspravi.
Službeno lice dužno je da pruži mogućnost stranci da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o predlozima i predloženim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svedocima i veštacima preko službenog lica, a sa njegovom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Organ neće doneti rešenje pre nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rešenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok.
U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.
26. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
27. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom postupku koji je okončan osporenom odlukom odlučivano o apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina. Dakle, Ustavni sud smatra da se radilo o postupku građanskopravne prirode (vidi, između ostalih, Odluku Ustavnog suda broj AP 2327/17 od 20. decembra 2017. godine, tač. 34. i dalje), pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
36. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je osporena odluka rezultat povrede procesnih odredbi, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i da obrazloženje te odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
37. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da su odluke organa uprave i osporena odluka Vrhovnog suda zasnovane na dokazima u koje je prvostepeni organ izvršio uvid, i to prije svega, na kopijama rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine i broj 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su navedene kopije rješenja dostavljene apelantu, odnosno da je imao uvid u njih i da je imao mogućnost da se o svemu izjasni pred prvostepenim organom u smislu odredbi člana 131. ZUP-a.
40. Ustavni sud, dalje, smatra da su organi uprave i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili odluke kojima je odbijen apelantov zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina zbog proteka apsolutnog roka od pet godina od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji iz člana 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred organima uprave utvrđeno, a koje utvrđenje nije dovedeno u pitanje odlukama redovnih sudova, da su predmetne nekretnine eksproprirane na osnovu Rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine, koje je postalo pravomoćno 20. oktobra 1975. godine, i Rješenja broj 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine, koje je postalo pravomoćno danom 30. decembrom 1975. godine, a da je apelant zahtjev za deeksproprijaciju tih nekretnina podnio 5. februara 2010. godine, dakle, po isteku roka iz člana 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđen moment pravomoćnosti tih rješenja, i to na osnovu kopija navedenih rješenja o eksproprijaciji, te da je obrazloženo zašto u konkretnom slučaju službenim putem nije pribavljen original tih rješenja niti izvršena rekonstrukcija spisa predmeta, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud, također, konstatira da su nadležni organi uprave i Vrhovni sud dali argumentirana obrazloženja, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, u vezi sa svojim stavom da u postupku deeksproprijacije treba primijeniti zakon koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a koji korespondira s praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali ista ili slična pravna pitanja (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 4531/13 od 7. juna 2016. godine i AP 731/19 od 28. oktobra 2020. godine).
41. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su organi uprave i Vrhovni sud zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju i primjeni relevantnog prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni postupak započet 5. februara 2010. godine kada je apelant podnio zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. Dakle, predmetni postupak je ukupno trajao osam godina i skoro 11 mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
Analiza dužine trajanja postupka
44. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog deeksproprijacije predmetnih nekretnina, pa se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i obim izvedenog dokaznog postupka, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu. Također, Ustavni sud, imajući u vidu dostavljenu dokumentaciju, ne nalazi da se radi o predmetu koji je od izuzetnog značaja za apelanta.
45. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant nije u konkretnom predmetu podnosio žalbu odnosno tužbu zbog šutnje administracije. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe odnosno tužbe zbog šutnje administracije, te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42. i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorištenje mogućnosti (dakle, mogućnosti, ali ne i obaveze) koje je apelantu dao zakon nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantovom zahtjevu jer je zakonom propisana izričita obaveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
46. U vezi s ponašanjem organa uprave i redovnih sudova Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da se radi o sistemskom problemu. Naime, u tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je, nakon što je predmetni postupak započet 5. februara 2010. godine, prvostepeni organ uprave prvu radnju u prvom setu postupka pred tim organom (uviđaj) obavio tek nakon deset mjeseci (5. aprila 2011. godine), usmenu raspravu održao tek nakon dvije godine i tri mjeseca (10. maja 2012. godine), a prvostepenu odluku donio tek nakon tri godine i skoro osam mjeseci (23. septembra 2013. godine) od dana pokretanja predmetnog postupka, pri čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvo opravdanje za toliko dugo trajanje postupka pred prvostepenim organom u konkretnom predmetu u prvom setu postupka, niti tako nešto proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Ustavni sud, dalje, zapaža da je nakon toga drugostepeni organ uprave, odlučujući o žalbi protiv tog prvostepenog rješenja, odluku donio u roku od nešto više od pet mjeseci (3. marta 2014. godine), te da je prvostepeni organ uprave, nakon što mu je predmet vraćen na ponovni postupak, odluku u drugom setu postupka pred tim organom donio u roku od četiri mjeseca (10. jula 2014. godine), a drugostepeni organ uprave u roku manjem od tri mjeseca (2. oktobra 2014. godine), kao i da je prvostepeni organ uprave u trećem setu postupka, nakon što mu je predmet ponovo vraćen na ponovni postupak, odluku donio u roku od šest mjeseci (2. aprila 2015. godine), a drugostepeni organ uprave u roku od skoro tri mjeseca (30. juna 2015. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni organ u drugom i trećem setu postupka pred tim organom, kao i drugostepeni organ u sva tri seta postupka pred tim organom bili aktivni i da su odluke odnosili u razumnim vremenskim periodima, ali da je i poništavanje odluka prvostepenog organa (u dva navrata) i vraćanje predmeta prvostepenom organu na ponovni postupak, također, u izvjesnoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka, a što se također može staviti na teret prvostepenom organu uprave. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud u konkretnom predmetu odluku o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja drugostepenog organa uprave donesenog u trećem setu postupka pred tim organom donio u razumnom periodu od pet mjeseci, ali da je Vrhovnom sudu trebalo tri godine da donese (4. januara 2019. godine) odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje te presude Okružnog suda. Pri tome, Vrhovni sud nije dao nikakve razloge koji bi opravdali tako dugo trajanje postupka pred tim sudom, niti takvi razlozi proizlaze iz dostavljene dokumentacije. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u domaćem pravnom sistemu ne postoji pravno sredstvo kojim je apelant u toj fazi mogao ubrzati trajanje postupka pred Vrhovnim sudom povodom rješavanja zahtjeva za preispitivanje presude Okružnog suda.
47. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve naprijed navedene faktore Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, zaključuje da nema valjanog opravdanja zašto je postupak u navedenom predmetu trajao osam godina i 11 mjeseci, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju prvostepenog organa uprave koji nije vodio postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (članom 14), te ponašanju Vrhovnog suda, kojem je trebalo tri godine da donese odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, pri čemu u konkretnom slučaju ne proizlaze nikakvi razlozi koji bi opravdali tako dugo trajanje postupka pred tim sudom u konkretnom predmetu u kojem apelant u navedenoj fazi postupka nije ni mogao ubrzati njegovo trajanje.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
51. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
52. S druge strane, u vezi s apelantovim zahtjevom da mu Ustavni sud dodijeli troškove sastavljanja apelacije i advokatskih troškova, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda.
Pravo na imovinu
53. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, tačka 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3126/06 od 28. oktobra 2008. godine, tačka 17). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su članom 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, na osnovu kojeg je odbijen apelantov zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina, propisani uvjeti pod kojima se može izvršiti deeksproprijacija, a to su da zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Dakle, apelant je imao „ostvariv“ zahtjev prema ranijem Zakonu o eksproprijaciji ukoliko dokaže da ispunjava sve propisane uvjete. Iz navedenog slijedi da se u konkretnom slučaju ne radi o postojećoj apelantovoj imovini, već da se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, tačka 69. i odluka Ustavnog suda, ibid. tačka 18). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar „legitimno očekivanje“ da će njegov ostvariv zahtjev biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Vrhovni sud nesumnjivo utvrdili da je apelant zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji stavio po isteku roka od pet godina od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, zbog čega su zaključili da apelant ne ispunjava zakonom propisane uvjete za deeksproprijaciju. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će ostvariti pravo na deeksproprijaciju u skladu sa članom 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, a koji je primijenjen u konkretnom slučaju.
55. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u vezi s kršenjem prava na imovinu jer nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će u konkretnoj pravnoj situaciji uspjeti sa zahtjevom za deeksproprijaciju jer za to očigledno nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i Vrhovni sud za svoje odluke kojima je odbijen apelantov zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina dali jasna i logična obrazloženja u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina trajao osam godina i skoro 11 mjeseci, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret prvostepenom organu uprave koji nije vodio postupak na način kako je to propisano Zakonom o općem upravnom postupku, te Vrhovnom sudu koji nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao činjenicu da je postupak pred tim sudom po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda trajao tri godine, niti takvi razlozi proizlaze iz dostavljene dokumentacije, a u kojoj fazi postupka apelant nije ni mogao ubrzati trajanje tog postupka.
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelant, u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema ni „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporena odluka predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine.
59. Na osnovu člana 59. st. (1), (2)i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević