Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4565/19 (ADRIATIC OSIGURANJE DD)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4565/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4565/19, rješavajući apelaciju ADRIATIC OSIGURANJA d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija ADRIATIC OSIGURANJA d.d.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 102418 19 Gž od 9. septembra 2019. godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. ADRIATIC OSIGURANJE d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Milas, Martinović i Partneri“ iz Tuzle, podnijelo je 28. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 102418 19 Gž od 9. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 102418 17 P od 9. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i B. E. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 26. oktobra 2020. i 2. novembra 2020. godine.
4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 102418 17 P od 9. maja 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 4.536,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je tužilac odbijen s viškom tužbenog zahtjeva.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac u predmetnom postupku od apelanta na ime naknade materijalne štete nastale na njegovom motornom vozilu u štetnom događaju od 12. novembra 2016. godine potraživao iznos od 4.125,00 CHF u protivvrijednosti u konvertibilnim markama sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Naveo je da je apelant osporavao tužbeni zahtjev tvrdnjom da tužilac nakon štetnog događaja nije postupio u skladu s odredbom člana 158. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS) i člana 4. stav 1. Pravilnika o Evropskom izvještaju o nezgodi motornog vozila, da nije prijavio saobraćajnu nezgodu, niti fotografirao lice mjesta, isticanjem prigovora podijeljene odgovornosti (navodeći u odgovoru na tužbu da je kretanja oba vozača sporne prilike bilo suprotno pravilima propisanim odredbama člana 36. ZOBS), te da je isplatom iznosa od 500,00 KM apelant izvršio obavezu naknade štete u cijelosti. Dalje je naveo da je, kao nesporno među parničnim strankama, utvrdio da se 12. novembra 2016. godine u Brčkom dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo putničko motorno vozilo u vlasništvu tužioca i vozilo koje je bilo osigurano kod apelanta, kao i da je apelant na ime štete pretrpljene tom prilikom isplatio tužiocu iznos od 500,00 KM. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154. stav 1), te da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) (član 155). Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio (na osnovu fakture od 15. decembra 2016. godine) da je tužilac za popravku automobila od štete nastale u predmetnom štetnom događaju isplatio iznos od 4.195,00 CHF, odnosno iznos od 7.194,42 KM prema kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate navedenog novčanog iznosa. U vezi s visinom predmetnog potraživanja ukazao je da je odredbama člana
185. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (stav 1), da ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu (stav 2), da kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kada sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono oštećenom isplati odgovarajuću svotu u novcu na ime naknade štete (stav 3), te da će sud oštećenom dosuditi naknadu u novcu kada on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja (stav 4). Zatim je ukazao da je odredbom člana
192. ZOO propisan izuzetak od osnovnog pravila sadržanog u odredbi člana 190. ZOO, prema kojem se naknada štete dosuđuje u visini koja odgovara uzrokovanoj šteti, na način da se smanjuje obaveza štetnika na naknadu štete u slučaju da oštećeni svojim ponašanjem pridonese nastanku štete ili tome da šteta bude veća, te da, ukoliko se može utvrditi u kojoj je mjeri oštećeni pridonio šteti, on ima pravo samo na srazmjerno smanjeni iznos naknade štete. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da je utvrdio (iz izvještaja o nezgodi motornog vozila) da je vozač vozila osiguranog kod apelanta prilikom kretanja vozila po jednosmjernom kolovozu vršio radnju skretanja ulijevo na raskrsnici iz desne kolovozne trake suprotno odredbama čl. 36. i 48. ZOBS, dok se tužilac kretao lijevom kolovoznom trakom koja je namijenjena za skretanje ulijevo i zadržao je pravac kretanja na raskrsnici. Slijedom navedenog je zaključio da je apelantov prigovor podijeljene odgovornosti djelimično osnovan i da je osnovni uzrok predmetne saobraćajne nezgode vršenje radnje skretanja ulijevo na raskrsnici s desne kolovozne trake, a da je činjenica da se tužilac nastavio kretati pravo lijevom kolovoznom trakom, koja je namijenjena za skretanje ulijevo, doprinijela nastanku saobraćajne nezgode, te je ocijenio da je tužilac doprinio nastanku štete u omjeru od 30%. S obzirom na to da je apelant po osnovu naknade materijalne štete nastale u predmetnom štetnom događaju isplatio tužiocu iznos od 500,00 KM, Osnovni sud je obavezao apelanta da tužiocu isplati iznos od 4.536,09 KM primjenom odredbi čl. 940. i 941. u vezi sa članom 897. ZOO, te je odbio tužioca s viškom tužbenog zahtjeva.
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 102418 19 Gž od 9. septembra 2019. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 3.097,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je tužilac odbijen s viškom tužbenog zahtjeva.
9. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je ocijenio osnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je isključivo na osnovu izvještaja o saobraćajnoj nezgodi utvrdio način nastanka saobraćajne nezgode i da je stoga pogrešno utvrdio da je stepen krivice učesnika saobraćajne nezgode u omjeru od 30%–70%. Ukazao je da je tužilac, u situaciji kada je zasnovao tužbeni zahtjev na činjenici da je vozač vozila osiguranog kod apelanta isključivi krivac za saobraćajnu nezgodu, a apelant takav zahtjev osporio isticanjem prigovora podijeljene odgovornosti, bio dužan dokazati isključivu apelantovu krivicu za nastalu štetu, a apelant je bio dužan dokazati tužiočev doprinos nastaloj šteti. U vezi s tim je istakao da Izvještajem o saobraćajnoj nezgodi od 12. novembra 2016. godine, kao jedinim dokazom koji je izveden na tu okolnost, tužilac nije dokazao isključivu odgovornost vozača vozila osiguranog kod apelanta s obzirom na to da iz navedenog dokaza proizlazi da su oba učesnika svojim radnjama doprinijela nastanku saobraćajne nezgode (vozač tužiočevog vozila kretanjem pravo na kolovoznoj traci namijenjenoj za skretanje ulijevo, a vozač vozila osiguranog kod apelanta skretanjem ulijevo na kolovoznoj traci namijenjenoj za kretanje pravo), te da se na osnovu navedenog dokaza nisu mogle utvrditi ni činjenice koje su relevantne za utvrđenje stepena krivice učesnika za njen nastanak. Apelacioni sud je ukazao da, iako načelo slobodne ocjene dokaza sadržano u odredbi člana 8. ZPP podrazumijeva nepostojanje zakonom utvrđenih pravila o izboru dokaza i rangiranju dokaza prema dokaznoj snazi, sud nema apsolutnu slobodu u ocjeni dokaza, već je dužan koristiti se savremenim naučnim dostignućima i iskustvima u odgovarajućem području. Stoga je zauzeo stav da se, u situaciji kada je među parničnim strankama sporan stepen krivice učesnika za nastanak saobraćajne nezgode, o kojim činjenicama sud ne posjeduje stručno znanje, za pravilno utvrđenje navedene sporne činjenice moralo odrediti vještačenje po vještaku saobraćajne struke koji bi na osnovu svog stručnog znanja i iskustva te činjenice razjasnio i sudu dao podlogu za pravilno presuđenje, te da prvostepeni sud nije mogao utvrđivati stepen krivice učesnika saobraćajne nezgode drugačiji od onog koji je apelant priznao u toku postupka jer za to ne posjeduje potrebno stručno znanje. Apelacioni sud je, međutim, naglasio da to ne znači da je tužbeni zahtjev zbog toga trebalo u cijelosti odbiti s obzirom na to da je apelant već u odgovoru na tužbu priznao da odgovornost njegovog osiguranika za nastanak saobraćajne nezgode iznosi 50%, slijedom čega je zaključio da je, u nedostatku relevantnih dokaza na osnovu kojih bi se utvrdio omjer doprinosa parničnih stranaka nastanku predmetne štete, sud taj omjer jedino mogao utvrditi u nespornom iznosu od po 50%. Dalje je ocijenio pravilnim utvrđenje prvostepenog suda u pogledu visine ukupne štete na tužiočevom vozilu na osnovu fakture (računa) koju je tužilac platio za popravku vozila izvršenu u Švicarskoj konfederaciji (u daljnjem tekstu: Švicarska), a koju fakturu, na kojoj je ispisana, potpisana i pečatom autoservisa potvrđena činjenica da je tužilac gotovinom isplatio cijenu za izvršenu popravku vozila naznačenu na fakturi, tužilac je u toku postupka, na apelantovo traženje, dostavio u originalu. Naveo je da je apelant prigovore da se visina štete mora obračunati prema cijenama u Bosni i Hercegovini i da su u fakturi naznačeni popravci za koje nije dokazano da potječu iz predmetne saobraćajne nezgode iznio tek u završnom izlaganju, u kojem trenutku tužilac nije imao procesnih mogućnosti da o tom prigovoru raspravlja i izvodi dodatne dokaze na okolnost visine štete (da vozilo nije mogao popraviti u Bosni i Hercegovini i da su svi izvršeni popravci i prateći troškovi bili nužni da svoju materijalnu situaciju dovede u isto stanje kao i prije štetnog događaja). U vezi s tim je istakao da su parnične stranke, shodno odredbama čl. 5, 7, 9. i 190. ZPP, dužne savjesno se koristiti pravima koja su im priznata zakonom i imaju pravo da se izjasne o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke, kao i dužnost da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i svoje protivljenje zahtjevima suprotne stranke (prigovore), te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, i to najkasnije na pripremnom ročištu, a izuzetno do zaključenja glavne rasprave, s obzirom na to da se na pripremnom ročištu utvrđuje koje su činjenice među strankama sporne i shodno tome odlučuje o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvoditi u daljnjem toku postupka. S obzirom na to da predmetna faktura sadrži sve elemente za određivanje visine štete na vozilu i kako se u njoj navedena oštećenja mogu dovesti u vezu s predmetnim štetnim događajem, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je upravo tu fakturu prihvatio kao relevantan dokaz visine štete. Pri tome je istakao da prvostepeni sud nije povrijedio ni materijalno pravo s obzirom na to da je visinu štete odredio u skladu s odredbom člana 190. ZOO i uzimajući u obzir okolnost da je tužilac štetu popravio i platio u Švicarskoj. Slijedom navedenog, kako je utvrđeno da ukupna visina štete na tužiočevom vozilu iznosi 7.194,74 KM, da je apelant na ime predmetne štete tužiocu već isplatio iznos od 500,00 KM i da je tužilac doprinio nastanku štete u omjeru od 50%, Apelacioni sud je obavezao apelanta da tužiocu nadoknadi štetu u iznosu od 3.097,21 KM. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da tužilac nije ponudio dokaze na osnovu kojih bi se mogle utvrditi činjenice relevantne za utvrđivanje stepena krivice parničnih stranaka u štetnom događaju jer u toku postupka nije proveden dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke, te da tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tokom postupka nije ni djelimično priznao odgovornost svog osiguranika i da je arbitraran zaključak drugostepenog suda da je apelant priznao odgovornost osiguranika u omjeru od 50%, te da je u takvoj situaciji sud bio dužan odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 127. ZPP. Dalje navodi da na osnovu fakture apelant nije dokazao da je platio iznos koji je u fakturi naveden jer kao dokaz nije izveden račun, niti su sudovi dali obrazloženje na koji način je utvrđeno da se stavke navedene u fakturi odnose na popravak oštećenja nastalih u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, naročito uzimajući u obzir da se predmetna saobraćajna nezgoda desila 12. novembra 2016. godine, a faktura je izdata nakon tri mjeseca, 6. februara 2017. godine. Apelant navodi da je, shodno odredbama Konvencije o mjerodavnom pravu za saobraćajne nezgode, mjerodavno pravo u konkretnom slučaju (saobraćajne nezgode u kojoj je, pored domaćeg, učestvovalo i vozilo stranih registarskih tablica) domicilno pravo jer se saobraćajna nezgoda desila na teritoriji Bosne i Hercegovine i da je tužilac bio dužan dokazati visinu štete prema cijenama u Bosni i Hercegovini, te se u vezi s tim pozvao na odluke Ustavnog suda broj AP 428/04 i AP 2626/09.
b)Odgovori na apelaciju
11. Apelacioni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, te da je dao jasne i dovoljne razloge za svoju odluku.
12. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13.
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Podeljena odgovornost Član 192.
(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
ZAJEDNIČKE ODREDBE ZA IMOVINSKA OSIGURANJA I OSIGURANJA LICA
Odsek 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI
Odgovornost osiguravača Član 940.
(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahteva njenu naknadu.
(2) Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.
Sopstveno pravo oštećenika i direktna tužba Član 941.
(1)U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.
(2)Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja, te je svaka docnija promena u pravima osiguranika, prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.
14. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Član 7.
(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 9.
Stranke su dužne da pred sudom govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.
Član 190.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 102418 19 Gž od 9. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
25. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud obavezao apelanta da tužiocu isplati 70% iznosa koji je tužilac potraživao na ime naknade štete prouzrokovane u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, smatrajući djelimično osnovanim apelantov prigovor podijeljene odgovornosti, odnosno smatrajući da je tužilac doprinio nastanku predmetne štete u omjeru od 30%. Apelacioni sud je, s druge strane, zauzeo stav da u situaciji kada je stepen krivice parničnih stranaka za nastanak saobraćajne nezgode sporan, a nije provedeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke s ciljem utvrđivanja okolnosti relevantnih za donošenje odluke o tom pitanju, sud ne može utvrđivati stepen krivice učesnika saobraćajne nezgode jer za to ne posjeduje potrebno stručno znanje. Stoga je Apelacioni sud dosudio tužiocu 50% iznosa nastale štete, smatrajući da je apelant (već u odgovoru na tužbu) priznao odgovornost svog osiguranika za nastanak saobraćajne nezgode u tom procentu. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u odgovoru na tužbu istakao prigovor podijeljene odgovornosti navodeći da je kretanje oba vozača sporne prilike bilo suprotno pravilima propisanim odredbama člana 36. ZOBS-a. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je u izvještaju o nezgodi motornog vozila, koji učesnici u saobraćajnoj nezgodi saglasno popunjavaju, navedeno da je do predmetne saobraćajne nezgode došlo tako što je vozač vozila osiguranog kod apelanta prilikom kretanja vozila po jednosmjernom kolovozu vršio radnju skretanja ulijevo na raskrsnici iz desne kolovozne trake, suprotno odredbama čl. 36. i 48. ZOBS-a, dok se tužilac kretao lijevom kolovoznom trakom koja je namijenjena za skretanje ulijevo i zadržao je pravac kretanja na raskrsnici, kao i da je nesporno da je apelant na ime naknade materijalne štete nastale u predmetnom štetnom događaju isplatio tužiocu iznos od 500,00 KM. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da sud u parničnom postupku nije dužan donijeti odluku na osnovu sa sigurnošću utvrđenih činjenica (načelo materijalne istine), već na osnovu činjenica utvrđenih na osnovu dokaza koje su prezentirale parnične stranke (raspravno načelo sadržano u članu 7. ZPP). Pri tome, Ustavni sud ističe da je, shodno odredbi člana 192. stav 2. ZOO, sud, u situaciji kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od radnje oštećenog, ovlašten dosuditi naknadu štete vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud ne smatra arbitrarnim zaključak Apelacionog suda da su parnične stranke u jednakoj mjeri odgovorne za nastanak saobraćajne nezgode u situaciji kada ni tužilac ni apelant nisu, u skladu s raspravnim načelom iz člana 7. ZPP, pružili dokaze u korist tvrdnji da je štetni događaj isključiva krivica suprotne parnične stranke, a iz materijalnih dokaza proizlazi da su oba vozača sporne prilike postupala suprotno odredbama ZOBS-a.
26. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju primijenio domicilno pravo, što korespondira s pravnim stavom Ustavnog suda zauzetim u Odluci o dopustivosti i meritumu broj 428/04 od 23. marta 2005. godine, u kojoj je istaknuto da je u slučaju saobraćajne nezgode koja se desila na teritoriji Bosne i Hercegovine i u kojoj je učestvovalo domaće i vozilo sa stranim tablicama mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice identično u smislu odredbe člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, te da se stoga u takvoj situaciji primjenjuje domaće pravo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, st. 25. i 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, međutim, zapaža da je Apelacioni sud, primjenjujući domicilno pravo, dosudio tužiocu naknadu štete prema cijenama u Švicarskoj, pozivajući se pri tome na odredbu člana 190. ZOO. Stoga se, u kontekstu apelacionih navoda, postavlja pitanje da li je redovni sud postupao proizvoljno kada je odredio visinu naknade štete prema cijenama u inostranstvu, odnosno da li primjena domaćeg prava eo ipso podrazumijeva i primjenu domaćih cijena i određivanje visine naknade štete prema domaćim cijenama. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2626/09 nije smatrao proizvoljnim zaključak redovnog suda da primjena domicilnog prava podrazumijeva i određivanje visine štete prema cijenama u Bosni i Hercegovini, te je ocijenio prima facie neosnovanim apelacione navode da su redovni sudovi, u činjeničnoj situaciji mutatis mutandis identičnoj predmetnoj, pogrešno poistovjetili primjenu domaćih cijena s primjenom domaćeg prava i da su, shodno odredbi člana 190. ZOO, bili dužni dosuditi naknadu štete prema cijenama prema kojima je popravka vozila i učinjena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2626/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, međutim, smatra da primjena domaćeg prava u situaciji kakva je predmetna ne mora nužno isključivati mogućnost dosuđivanja naknade štete prema cijenama u inostranstvu, već je sud prilikom odlučivanja o visini naknade štete sud dužan uzeti u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja, tumačeći ih, prije svega, u kontekstu načela obligacionih odnosa.
27. Vraćajući se na predmetni postupak, Ustavni sud primjećuje da je tužilac popravku vozila izvršio 6. februara 2017. godine, a predmetna saobraćajna nezgoda se dogodila 12. novembra 2016. godine, da je popravka izvršena u servisu Peugeot, a tužiočevo vozilo je marke BMW, te da se radi o starijem vozilu (prema fakturi od 15. decembra 2016. godine vozilo je prvi put registrirano 2006. godine). Dovodeći navedeno u vezu sa zabranom vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno (član 13. ZOO), obavezom strana u obligacionom odnosu da se savjesno koriste pravima koja su im priznata zakonom (član 12. ZOO) i da prilikom ostvarivanja svojih prava postupaju s odgovarajućim stepenom pažnje dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika (član 18. ZOO), Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi specifične okolnosti koje bi ukazivale na nužnost i opravdanost popravke tužiočevog vozila u Švicarskoj, odnosno na nemogućnost otklanjanja štetnih posljedica predmetne saobraćajne nezgode u Bosni i Hercegovini. Naime, Ustavni sud ukazuje da je pravo na naknadu štete ustanovljeno s ciljem otklanjanja posljedica štetne radnje i uspostavljanja stanja koje je bilo prije nastanka štete (član 185. ZOO), a koji cilj je, u okolnostima konkretnog slučaja, mogao biti postignut popravkom tužiočevog vozila u Bosni i Hercegovini, te je tužilac, postupajući suprotno navedenim načelima obligacionih odnosa, otklanjanjem štete u Švicarskoj, u situaciji kada okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju da je to bilo nužno i opravdano, preuzeo rizik da mu u postupku naknade štete od apelanta visina štete neće biti dosuđena prema cijenama strane države. Stoga, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je u konkretnom slučaju dosudio tužiocu naknadu štete prema cijenama u Švicarskoj.
28. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim dodatno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi tužiocu dosudili naknadu štete prema cijenama u Švicarskoj, a okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju da je to bilo nužno ili opravdano, odnosno da je otklanjanje štetnih posljedica predmetne saobraćajne nezgode i uspostavljanje stanja koje je bilo prije nastanka štete, u smislu odredbe člana 185. ZOO, bilo nemoguće izvršiti u Bosni i Hercegovini u skladu s relevantnim načelima ZOO.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević