Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4167/20 (N. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4167/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4167/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nihad Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Begić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029436 17 U od 5. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029436 17 U od 5. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) od 28. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev D.V. za vraćanje u posjed stana (čiji korisnik je apelant) na adresi pobliže označenoj izrekom predmetnog rješenja.

3. Odlučujući o žalbi D.V. izjavljenoj protiv rješenja Uprave za stambena pitanja od 28. jula 2003. godine, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) je rješenjem od 15. marta 2004. godine osporeno rješenje poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

4. Odlučujući o prijedlogu apelanta podnesenom 6. septembra 2017. godine za proglašavanjem ništavim rješenja Ministarstva stambenih poslova od 15. marta 2004. godine, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo je rješenjem od 15. septembra 2017. godine predmetni prijedlog odbilo kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 029436 17 U od 5. oktobra 2020. godine, u upravnom sporu radi poništenja rješenja, odbio tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja tuženog (Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo) od 15. septembra 2017. godine.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da da je presudom Kantonalnog suda od 20. novembra 2007. godine, u upravnom sporu tužiteljke Lj.V. (supruga D.V.) radi poništenja rješenja (tuženog) Ministarstva stambenih poslova od 24. marta 2005. godine (kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev Lj.V. za povrat u posjed predmetnog stana čiji korisnik je apelant), tužba tužiteljke uvažena, te osporeno rješenje tuženog poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalni sud je naveo da je uputama navedene presude određeno da će tuženi u ponovnom postupku na nesumnjiv način utvrditi o kakvom stanu se u konkretnom slučaju radi (u smislu odredbi člana 18.e Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), te da će po potrebi provesti dokaze saslušanjem svjedoka, stanara zgrade, kao i lica koja su prisustvovala uvođenju u posjed privremenog korisnika stana (apelanta), kao i pribaviti zapisnik o popisu sačinjen 1992. godine i po potrebi provesti vještačenje i druge dokaze, a kako bi se na nesumnjiv način moglo utvrditi da li se radi o uništenom ili oštećenom stanju, pa će tek nakon toga biti u mogućnosti da ocijeni da li je zahtjev tužiteljke za povrat stana blagovremen ili nije. Dalje, da iz zapisnika sa usmene rasprave kod prvostepenog organa od 16. juna 2017. godine proizlazi da je predmetna rasprava zakazana po uputama iz navedene presude Kantonalnog suda od 20. novembra 2007. godine, te da su na predmetnoj raspravi bili prisutni punomoćnik podnositeljke zahtjeva i apelant u pratnji svoga punomoćnika, kao i da je apelant, tokom predmetne rasprave, istakao zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva stambenih poslova od 15. marta 2004. godine, te da je predmetni upravni postupak u toku.

7. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 264. Zakona o upravnom postupku propisano da se ništavim oglašava rješenje 1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rješavati u upravnom postupku; 2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu; 3) čije izvršenje uopšte nije moguće; 4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala; 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Kantonalni sud je dalje naveo da je, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, pravilno tuženi utvrdio da apelant u svom prijedlogu za oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva stambenih poslova od 15. marta 2004. godine (a koji prijedlog je istakao na navedenom zapisniku sa usmene rasprave od 16. juna 2017. godine, kao i u svom zahtjevu od 6. septembra 2017. godine) nije naveo niti jedan od taksativno pobrojanih razloga za proglašavanje ništavim rješenja, a koji razlozi su propisani citiranim odredbama člana 264. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da apelant jedino navodi da je žalbu protiv rješenja Uprave za stambena pitanja od 28. jula 2003. godine podnijelo lice koje se na žalbi potpisalo kao „Dragan“, a da je u vrijeme podnošenja te žalbe podnosilac zahtjeva D.V. umro, pa je u vezi s tim Kantonalni sud ukazao da je pravilno tuženi utvrdio da iz predmetne žalbe proizlazi da je ista podnesena od strane sanositeljke stanarskog prava (Lj.V.), koja je ujedno i supruga podnosioca zahtjeva, u prilog čemu je i nesporna činjenica da je ona nastavila upravni postupak po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Kantonalni sud je naveo da, dakle, imajući u vidu da se upravni postupak (vraćanja predmetnog stana u posjed) vodi po označenoj presudi Kantonalnog suda od 30. novembra 2017. godine, te sadržaj zapisnika prvostepenog organa od 16. juna 2017. godine, to u konkretnom slučaju apelant ima mogućnost da oglasi ništavim navedeno rješenje eventualnim isticanjem razloga za proglašavanje rješenja ništavim, u smislu citirane odredbe člana 264. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je tuženi, dakle, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, uz pravilnu primjenu Zakona o upravnom postupku, pravilno riješio odlučujući kao u dispozitivu osporenog rješenja.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio procesno pravo, a konkretno, relevantne odredbe Zakona o upravom postupku. Apelant navodi da se, naime, na ništavost rješenja pazi po službenoj dužnosti, kako u upravnom postupku prilikom odlučivanja o žalbi, tako i u upravnom sporu, pa da se rješenje (čiju je ništavost tražio u predmetnom upravnom sporu) nije smjelo ni donijeti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4167/20 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio