Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4415/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4415/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4415/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053705 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053705 18 I od 18. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053705 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053705 18 I od 18. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Mahir Hinović advokat iz Jelaha, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 053705 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 053705 18 I od 18. juna 2020. godine.
2. Općinski sud je rješenjem broj 39 0 I 053705 18 I od 24. januara 2019. godine odredio predloženo izvršenje tražioca izvršenja (H.K.) od 14. novembra 2018. godine na osnovu sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom broj 39 0 P 001968 07 P od 11. decembra 2008. godine, kao izvršne isprave, protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 6.793,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. novembra 2018. godine i troškovima izvršnog postupka, na novčanim sredstvima izvršenika.
3. Općinski sud je rješenjem od 18. juna 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 28. oktobra 2020. godine, djelimično usvojio apelantov prigovor, ukinuo rješenje o izvršenju u dijelu u kome su određene zakonske zatezne kamate na glavni dug tražioca izvršenja počev od 14. novembra 2018. godine i tom dijelu je izvršenje obustavio, dok je u preostalom dijelu u pogledu glavnog duga i troškova izvršenog postupka odbio kao neosnovan apelantov prigovor, te odredio da rješenje o izvršenju u tom dijelu ostaje na snazi i da će se izvršni postupak nastaviti.
4. U obrazloženju osporene odluke od 28. oktobra 2020. godine Kantonalni sud je naveo da se apelant sudskom nagodbom od 11. decembra 2008. godine obavezao da, između ostalih, tražiocu izvršenja na ime razlike plaće za period od 1. januara 2004. do 31. marta 2007. godine isplati iznos od 6.793,14 KM, te se obavezao da ovaj iznos isplati najkasnije do završetka procesa privatizacije, s tim da apelant iznose koje se obavezao isplatiti unese i evidentira u početni bilans za proces privatizacije. Također, ovom nagodbom ugovoreno je i da će tražilac izvršenja, ukoliko apelant dobrovoljno ne izvrši isplatu navedenom u roku, naplatu dosuđenih iznosa ostvariti u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku. S obzirom da zakonske zatezne kamate nisu određene u sudskoj nagodbi, kao izvršnoj ispravi, to je u tom dijelu prihvaćen apelantov prigovor (član 27. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku). Apelant do podnošenja prijedloga za izvršenje nije ispunio svoju dospjelu obavezu, a niti je obuhvaćen procesom privatizacije (kako to apelant ističe u prigovoru), pa ima osnova da se nakon proteka razumnog roka od zaključenja sudske nagodbe zahtjeva od apelanta da tu obavezu ispuni (član 25. stav 1. i član 27. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku). S obzirom da je sudska nagodba izvršna isprava shodno članu 23. stav 1. tačka 1) Zakona o izvršnom postupku, u vezi s članom 91. Zakona o parničnom postupku, a apelant nije dostavio dokaz o pobijanju sudske nagodbe (član 92. Zakona o parničnom postupku), Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su „postupajući sudovi na štetu apelanta proizvoljno i pogrešno utvrdili da je potraživanje dospjelo ali nigdje nisu utvrdili kada je dospjelost nastupila, da su pogrešno utvrdili da je sudska nagodba stekla svojstvo izvršne isprave, te ističe da je dospijeće plaća kao pojedinačnih primanja u konkretnom slučaju nebitno, jer je sudskom nagodbom utvrđen potpuno novi rok za izvršenje obaveze izvršenika“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da isti ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi izjavljenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu sudske nagodbe. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu svode, u suštini, na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2474/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević