Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4114/20 (I. A.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Habeas corpus – postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4114/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4114/20, rješavajući apelaciju Ivana Antunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Antunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 032139 20 Kv 11 od 4. novembra 2020. godine i S1 2 k 032139 20 Ko od 27. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Antunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, i Duška Bogojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 032139 20 Kv 11 od 4. novembra 2020. godine i broj S1 2 K 032139 20 Ko od 27. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Sud BiH donio je Rješenje broj S1 2 K 032139 20 Ko od 27. oktobra 2020. godine kojim je apelantu, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, u postupku odlučivanja po prijedlogu Tužilaštva sadržanom u optužnici, koja je potvrđena 22. oktobra 2020. godine, djelimično prihvatajući prijedlog Tužilaštva, na osnovu člana 137. st. 1. i 2. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), pod tačkom 1. odredio mjeru pritvora zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP, koji po ovom rješenju može trajati najduže dvije godine nakon potvrđivanja optužnice, odnosno od 22. oktobra 2020. godine. Pod tačkom 2. odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor zbog posebnog osnova propisanog članom 132. stav 1. tačka c) ZKP. Pod tačkom 3. navedeno je da se ukidaju mjere zabrane određene rješenjem Suda BiH (navedenog broja) od 21. septembra 2020. godine, i to zabrana napuštanja boravišta i putovanja, sastajanja sa određenim osobama, preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti i obaveza provjere poštivanja izrečenih mjera zabrane, kako je precizno navedeno u rješenju.

5. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo ranija rješenja kojim je apelantu pritvor određen i produžen a, zatim, rješenje od 21. septembra 2020. godine kojim je apelantu ukinut pritvor i izrečene mjere zabrane (napuštanja boravišta, putovanja i druge, kako je precizirano). Optužnica protiv apelanta je podignuta i potvrđena a Tužilaštvo je dostavilo prijedlog za određivanje pritvora apelantu u optužnici. Nadalje, sud ukazuje na navode iz prijedloga Tužilaštva, postojanje osnovane sumnje, posebne pritvorske razloge, povezane predmete i praksu Suda BiH, sve na strani 3. Nadalje, u odnosu na posebni pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, ukazano je da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta u čijem sadržaju su sada prvi put, bez primjene člana 47. ZKP, dokazi koji potkrepljuju činjenične navode i koji su dostupni apelantu, te dalje, kako je navedeno na str. 4. i 5. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka b), ukazano je da su apelantu sada dostupni svi dokazi, ukazano je na komunikaciju putem telefonskih aparata kripta, sa aplikacijom Sky (te da su radnje uništenja dokaza već preduzete), informaciju da je apelant iz KPZ Trebinje vršio utjecaj na različite osobe, ali je ukazano (strana 6) i na apelanta i pravno lice u odnosu na koje se u odvojenom krivičnom postupu vodi istraga po naredbi o proširenju istrage za krivično djelo pranje novca, koja je povezana sa predmetnom optužnicom, te dalje na svjedoke kojim su određene mjere zaštite i kojim bi apelantov boravak na slobodi povećao osjećanje nesigurnosti. Nadalje je navedeno na čemu se zasniva prijedlog u vezi sa posebnim pritvorskim razlozima iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP. Na strani 7. Tužilaštvo je navelo da se pred Sudom BiH i Tužilaštvom prvi put našao predmet organiziranog kriminala prometa opojnim drogama ovako opisanog oblika kako kroz količinu prometovane droge (šest tona), tako i kroz visinu pribavljene protivpravne imovinske koristi, te da, suprotno dosadašnjoj praksi Suda BiH, te međunarodnim konvencijama i dokumentima, krivični postupak nije osiguran adekvatnim zakonskim mjerama. U odnosu na donošenje odluke, Tužilaštvo je posebno istaklo činjenicu da se obrazloženi pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH temelje na novim dokazima, istaknutim činjenicama i okolnostima. S tim u vezi, Tužilaštvo smatra da mjere zabrane određene rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH ne mogu postići svoju svrhu osiguranja i uspješnog vođenja glavnog pretresa do izricanja prvostepene presude. Mjerom kućnog pritvora i dosadašnjom kontrolom provođenja te mjere apelant se ne može spriječiti da pobjegne, ne mogu se kontrolirati njegovi telefonski i drugi vidovi posredne komunikacije usmjerene na ometanje krivičnog postupka, niti se mogu kontrolirati komunikacije iste prirode čija je svrha ponavljanje krivičnog djela ili završetak započetog.

6. U nastavku rješenja Sud BiH navodi da je na ročištu za razmatranje prijedloga Tužilaštvo ostalo pri datom prijedlogu, ukazujući na rješenje kojim je apelantu ukinut pritvor i određene mjere zabrane, zbog dužine trajanja istrage koja je oslabila razloge za pritvor. Tužilaštvo se složilo da je istraga trajala duže, što je opravdalo činjeničnom težinom i količinom kriminalnih radnji koje se optuženima stavljaju na teret, ukazujući opet da je prvi put da je ovakva optužnica potvrđena, što je sve dovelo u vezu sa posebnim pritvorskim razlozima, ukazujući na osnov iz tačke b) da se radi o novim okolnostima koje ranije nisu isticane u prijedlozima, te ukazujući dalje da je apelant radnje za koje se tereti u Bosni i Hercegovini preduzeo za vrijeme trajanja mjera zabrane koje su mu bile određene u drugom postupku koji se protiv njega vodi u Republici Hrvatskoj, te dalo još podataka o postupku u Hrvatskoj.

7. Apelantova odbrana je ukazivala da Tužilaštvo svime što je izložilo nije dovelo u sumnju da apelant neće poštovati mjere zabrane, niti je obrazložilo prijedlog na način da sud stekne uvjerenje da apelantu treba odrediti pritvor. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, odbrana je istakla da nema novih dokaza, niti činjenica kojima bi Tužilaštvo konkretiziralo da apelant ne poštuje određene mjere zabrane, navodeći da je Apelaciono vijeće prilikom donošenja svoje odluke ocijenilo sve što je tužilac rekao i naveo u prijedlogu. Odbrana je navela da je apelant pod mjerama već 30 dana i da apelant u tom periodu nije kršio mjere, što jasno ukazuje da se njima postigla svrha. Također je istaknuto da su od prvog dana odbrana i apelant svjesni težine inkriminacije, te da nije jasno zašto tužilac temelji tvrdnju da se postupak neće moći voditi ako ne bude određen pritvor. U odnosu na opasnost od bjekstva, braniteljica je navela i da policija redovno kontrolira apelanta, ali da, isto tako, nema kontrole u periodu od 22 sata do šest sati ujutro, kada je apelant u mogućnosti da napusti mjesto prebivališta, odnosno boravišta, što on nije učinio. Nadalje, odbrana je isticala povezanost apelanta sa BiH, te činjenica da ima dvojno državljanstvo ne može sama po sebi biti osnov za određivanje pritvora bez konkretizacije kako bi apelant mogao da ode. Apelantova odbrana je, nadalje, ukazala na pretres koji je izvršen protiv apelanta u Hrvatskoj, te da su mu određene mjere koje nije kršio. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, odbrana je ukazivala da Tužilaštvo ponavlja identične činjenice i navode koje je tokom istrage ocijenilo i Apelaciono vijeće, te koje nije smatralo dovoljnim za određivanje mjere pritvora. Pri tome odbrana je ukazala da se mjera pritvora ne može odrediti u svrhu osiguranja drugog krivičnog postupka, nego samo ovog konkretnog. Nadalje, odbrana se osvrnula i na tvrdnje Tužilaštva o navodnom apelantovom utjecaju na druge saosumnjičene (strana 10). U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, odbrana je navela da je istekao protek vremena koji utječe na slabljenje i prestanak navedene opasnosti, navodeći da sud ne može predugo pratiti da li će eventualnim mjerama spriječiti počinjenje novog krivičnog djela, te da se pritvor može odrediti isključivo kada prijeti direktna opasnost od toga. Na kraju je navedeno da se odbrana protivi prijedlogu za određivanje mjere pritvora, ali da se ne protivi određivanju mjera zabrane, izuzev mjere u dijelu koji se odnosi na pravno lice „JOP invest“, što je pojašnjeno.

8. Sud BiH je u nastavku obrazložio postojanje osnovane sumnje (strana 11-13), te je od strane 13, „razmatrajući opravdanost produženja mjere pritvora“ u svjetlu prijedloga i usmeno iznesenih izjašnjenja, Sud BiH ocijenio odlučnim činjenice subjektivne prirode koje postoje kod apelanta koje, sagledane u vezi sa svim objektivnim okolnostima konkretnog slučaja, ispunjavaju standard drugih okolnosti i kao takve opravdavaju produženje najstrože mjere procesne prinude, mjere pritvora prema ovom zakonskom osnovu. Dalje, ukazuje da zakonodavac ne propisuje taksativno okolnosti koje postupajući sud mora ocijeniti pri procjeni opasnosti od bjekstva, da su određene činjenice izdiferencirane kroz sudsku praksu, što sud dalje navodi. Vodeći se navedenim kriterijima, Sud BiH je u prilog opasnosti od bjekstva ocijenio činjenicu da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske sa kojom BiH ima zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, ali da do sada uspostavljeni standardi između BiH i Republike Hrvatske u pogledu izručenja vlastitih državljana nisu dovoljna garancija da apelant neće pobjeći i na taj način opstruirati predmetni krivični postupak, pri čemu je Sud BiH uzeo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak ekstradicije dodatno odužio trajanje ovog krivičnog postupka, te apelanta lišio prava na suđenje u razumnom roku. Također, okolnost da postoji dvojno državljanstvo posmatrana je i u vezi sa činjenicom da apelant ima prijavljeno mjesto boravišta u Republici Hrvatskoj, odakle bi se apelant vrlo lako mogao prebaciti u bilo koju drugu državu Evropske unije s obzirom na to da ne postoje čvrste granične kontrole unutar zemalja članica Evropske unije. Sud BiH je imao u vidu da se osnovano sumnja da je apelant vršenjem krivičnih djela pribavio značajnu imovinsku korist, a što sve, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na moguć nesmetan boravak i egzistenciju apelanta van matične države Bosne i Hercegovine, ali i Republike Hrvatske. Pri tome Sud BiH je ocijenio i činjenicu da apelant trenutno ima na snazi mjeru obaveznog telefonskog javljanja u Republici Hrvatskoj, ali ne i mjeru zabrane putovanja, što dodatno ukazuje na postojanje mogućnosti da, bez ikakvih smetnji, može napustiti teritoriju Republike Hrvatske.

9. Dalje, Sud navodi da je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti, snagu dokaza koji potkrepljuju navode iz optužnice, činjenicu da je apelant tek sada svjestan svog procesnopravnog položaja, činjenice da je protiv njega potvrđena optužnica, te da bi boravak na slobodi mogao iskoristiti za bjekstvo (strana 15). Kao značajnu okolnost prilikom odlučivanja Sud BiH je ustanovio i postojanje nespornih međunarodnih kontakata, uzimajući u obzir činjenicu da se apelantu na teret stavlja počinjenje krivičnog djela čiji se modus operandi dovodi u vezu sa djelovanjem u više zemalja, što ukazuje na to da apelant očigledno ima i kontakte u inozemstvu, a koja okolnost je, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prva (na koju se Sud BiH poziva), indikativna prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Sud BiH navodi da prikupljeni dokazi koji se odnose na način izvršenja predmetnog krivičnog djela očigledno ukazuju i na saznanja apelanta, ali i drugih članova grupe, o mjestima na kojima se može ilegalno preći međudržavna granica, te mogućnostima izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola, što dalje pojašnjava i dovodi u vezu sa prijedlogom Tužilaštva, te čini osnovanom sumnju o nepotpunim evidencijama o prelascima državne granice.

10. Sve pobrojane okolnosti a, prije svega, one vezane za apelantova lična svojstva, kako je naveo Sud BiH, iskustveno i logički upućuju na zaključak da bi apelant, ukoliko bi ostao na slobodi, čak i uz određivanje mjera zabrane, mogao pobjeći i na taj način postati nedostupan organima krivičnog gonjenja, što bi otežalo dalje vođenje i okončanje krivičnog postupka u ovom predmetu. Kad se navedene okolnosti sagledaju u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, prema stavu Suda BiH, one ukazuju na opravdanost „dalje primjene mjere pritvora po ovom zakonskom osnovu“.

11. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, Sud BiH je, razmotrivši prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora, utvrdio da na apelantovoj strani postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati krivični postupak, u konkretnom slučaju kontaktom sa drugim licima povezanim sa izvršenjem ovog krivičnog djela, kao i svjedocima u krivičnom predmetu. Sud BiH je naveo da je prilikom razmatranja ovog pritvorskog osnova ocijenio sve okolnosti, kao što su apelantova svijest o težini krivičnog djela koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom, visina zaprijećene kazne za to djelo, kao i to da su apelantu sada poznati identiteti svjedoka, što u sveukupnosti ukazuje na postojanje realne opasnosti da bi on mogao izvršiti utjecaj na ta lica, ali i neka druga lica koja se mogu dovesti u vezu sa izvršenjem ovog krivičnog djela iz BiH i inozemstva, koja su dio lanca inkriminirane radnje, a radi umanjenja ili izbjegavanja eventualne krivične odgovornosti. Sud BiH je ustanovio da se sprečavanje ovakvog neželjenog utjecaja može ostvariti samo i isključivo određivanjem mjere pritvora s obzirom na to da niti jedna druga mjera ne može ostvariti tu svrhu, odnosno spriječiti apelanta da ostvari kontakt sam ili putem posrednika sa drugim optuženim i svjedocima i na njih izvršiti pritisak u smislu sadržaja njihovih iskaza na glavnom pretresu. Sud, nadalje, ukazuje (strana 17) da su svjedoci izrazili strah od navedene kriminalne grupe kojom je rukovodio apelant. Sud BiH je posebno ocijenio činjenicu da je optužnicom, između ostalog, predloženo i saslušanje na glavnom pretresu svjedoka kojima su određene mjere zaštite, zbog karaktera svjedoka i saznanja koja su oni iznijeli na zapisnik prilikom ispitivanja u Tužilaštvu. Pri tome sami svjedoci su izrazili opravdanu bojazan za svoju i sigurnost svoje porodice, koja bi bila dodatno pojačana eventualnim boravkom apelanta na slobodi, što bi u konačnici moglo utjecati i na njihovo svjedočenje u ovom krivičnom predmetu. Sud BiH je naveo da su apelantu sada poznati sadržaji iskaza navedenih svjedoka, te da bi njihovim stavljanjem u kontekst inkriminiranih događaja apelant mogao sa velikim stepenom sigurnosti saznati o kojim se licima radi. Sud je zaključio da, iako je došlo do potvrđivanja optužnice u ovom predmetu, potrebno je osigurati uvjete da svjedoci bez straha, iskreno i potpuno daju iskaz na glavnom pretresu o svemu onome što im je poznato u vezi sa predmetnim krivičnim djelima. Sud BiH je ocijenio da se navedeno može osigurati jedino zadržavanjem apelanta u pritvoru, jer bi njegovo puštanje na slobodu nosilo suviše veliki rizik da će stupiti u kontakt sa svjedocima i saučesnicima, te utjecati na to da odbiju svjedočiti ili dati iskaze na način koji apelanta neće inkriminirati, a što je nužno spriječiti.

12. U odnosu na navode Tužilaštva da se protiv apelanta i pravnog lica „JOP invest“ vodi istraga u drugom krivičnom predmetu, Sud BiH te navode nije ocijenio, niti razmatrao s obzirom na to da se mjera pritvora prema ovom zakonskom osnovu apelantu može odrediti samo i isključivo kada postoji opasnost od ometanja ovog krivičnog postupka, a nikako drugih krivičnih postupaka u bilo kojoj fazi da se oni nalaze. Sud BiH je, također, ustanovio da Tužilaštvo u svom prijedlogu nije u dovoljnoj mjeri obrazložilo, niti dokazima potvrdilo postojanje opasnosti da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na krivični postupak uništenjem dokaza ili tragova važnih za krivični postupak, što dalje pojašnjava.

13. Sud BiH je na str. 18-19 naveo zašto je odbio prijedlog Tužilaštva u vezi sa posebnim pritvorskim razlozima iz osnova člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

14. S obzirom na to da je apelantu odredio mjeru pritvora, Sud BiH je ustanovio da je bespredmetna daljnja primjena mjera zabrane prema apelantu, te ih je ukinuo. Sud BiH je na strani 20 naveo da je razmotrio primjenu blažih mjera, u skladu sa odredbom ZKP i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da je ustanovio, ocjenjujući sve iznesene okolnosti konkretnog slučaja, posmatrane u njihovoj međusobnoj povezanosti, da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora u ovom procesnom trenutku ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja i okončanja krivičnog postupka. Sud BiH, kako je navedeno u rješenju, ustanovio je da je shodno da se osvrne na rješenje Apelacionog vijeća Suda BiH, na koje se odbrana pozivala u svom izlaganju (od 21. septembra 2020. godine), koje je utvrdilo da, imajući u vidu dužinu provođenja istrage, proizlazi da su razlozi koji su prethodno opravdavali trajanje mjere pritvora oslabili, te da u ovom trenutku nisu dovoljni za zaključak o postojanju razloga za dalje egzistiranje mjere pritvora u konkretnom slučaju. Međutim, Sud BiH je napomenuo da je predmetno rješenje doneseno u fazi istrage koja je okončana i navedena utvrđenja, koja su specifična upravo za tu fazu krivičnog postupka, kao što je dužina trajanja istrage, nisu primjenjiva u ovom konkretnom slučaju.

15. Na kraju, navode odbrane da se apelant u dosadašnjem toku postupka, odnosno u periodu od određivanja mjera zabrane, u potpunosti pridržavao mjera, te da se redovno odazivao svim pozivima Suda BiH i Tužilaštva, što će činiti i ubuduće, Sud BiH, kako je navedeno, „nije mogao ocijeniti kao relevantne prilikom odlučivanja, budući da je takvo ponašanje [apelanta] obavezno i očekivano, s obzirom na to da je apelant svjestan da bi ponašanje suprotno navedenom moglo dovesti do određivanja težih mjera osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka“.

16. Sud BiH, u vanraspravnom vijeću, donio je Rješenje broj S1 2 K 032139 20 Kv 11 od 4. novembra 2020. godine kojim je, uvažio žalbu Tužilaštva pa je rješenje od 27. oktobra 2020. godine preinačeno u stavu II na način da je apelantu određen pritvor iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP. U ostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno. Pod tačkom II istog rješenja odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.

17. U obrazloženju rješenja na str. 2-3 navedeno je u čemu se sastojala apelantova žalba, kao i žalba Tužilaštva (strana 3). Nakon što je razmotrilo žalbene navode, te izvršilo uvid u spis, vijeće je odlučilo kao u izreci za šta je dalo sljedeće razloge:

18. Razmatrajući apelantovu žalbu u dijelu u kojem se osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP, vijeće je ustanovilo da je ona neosnovana, te zaključilo da je pobijana odluka dala zakonite i valjane razloge kojim se sud rukovodio prilikom odlučivanja o određivanju mjere pritvora apelantu. Razloge za navedeno vijeće je dalo na str. 5-6 drugostepenog rješenja, prihvatajući, uglavnom, razloge koje je naveo sud u rješenju od 27. oktobra 2020. godine za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP.

19. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenog prigovora Tužilaštva BiH koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, vijeće je ustanovilo da je osnovano zbog kojeg razloga je i preinačilo pobijanu odluku u tom dijelu. Između ostalog, na strani 4, vijeće navodi da je nakon uvida u spis zaključilo da prvostepeni sud nije izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja naročitih okolnosti, smatrajući da iz dostavljenih dokaza proizlazi da se opasnost od dovršenja započetog ili ponavljanja krivičnog djela u odnosu na apelanta može jedino uspješno otkloniti mjerom pritvora.

20. U tom smislu vijeće je pri odlučivanju ocijenilo da je u konkretnom slučaju nesumnjivo ispunjen opći uvjet iz navedenog člana (zaprijećena kazna za predmetno krivično djelo, kazna zatvora od najmanje 10 godina). Imajući u vidu da zakon ne određuje šta se ima smatrati "naročitim okolnostima", a šta predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po ovom osnovu, vijeće je ustanovilo da sve okolnosti ovog slučaja koje egzistiraju na strani apelanta, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, mreži kontakata, te ulozi svakog od optuženih u samoj grupi, a posebno činjenici da se neki članovi organizirane grupe, koja djeluje na teritoriji više država, nalaze na slobodi, a da neki još nisu identificirani, imaju karakter "naročitih okolnosti" koje ukazuju na postojanje opasnosti da će apelant nastaviti sa istim ili sličnim krivičnopravnim radnjama. Posmatrajući navedeno u vezi sa činjenicom da se apelantu stavlja na teret uloga organizatora, te dovodeći to u vezu sa činjenicom da se radi o grupi koja je inkriminirane radnje obavljala kontinuirano u dužem vremenskom periodu, postoji veliki stepen vjerovatnoće da je navedeni novac bio namijenjen za realizaciju novih transporta opojne droge. U prilog navedenom stavu ide i činjenica da je kod apelanta prilikom pretresa pomoćnih prostorija, hangara iza kuće, pronađena veća količina kartonskih kutija za koje se osnovano sumnja da su korištene prilikom transporta opojne droge, te da su one namijenjene za dalje korištenje u iste svrhe.

21. Nadalje, suprotno zaključku prvostepenog suda o nepostojanju relevantnih činjenica da je apelant upravljao organiziranom grupom nakon puštanja iz pritvora u Republici Hrvatskoj sredinom 2018. godine, vijeće je ustanovilo da su osnovani navodi optužbe s obzirom na to da se apelant potvrđenom optužnicom tereti da je organizirao i rukovodio organiziranom grupom u periodu od 2016. do 2019. godine. Na kraju, činjenica da je i sam apelant na ročištu za određivanje pritvora, tada u svojstvu osumnjičenog, istakao da je protiv njega podignuta optužnica u Republici Hrvatskoj za isto krivično djelo kao i u ovom postupku, prema mišljenju vijeća, nameće jasan zaključak da je apelant sklon vršenju krivičnih djela i da postoji opasnost da će apelant boravkom na slobodi nastaviti da vrši krivična djela. Sve navedeno, prema stavu Vijeća, predstavlja naročite okolnosti da će apelant boravkom na slobodi nastaviti da vrši krivična djela zbog kojih razloga niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila svrsishodna da osigura dalje efikasno vođenje ovog postupka u smislu otklanjanja iteracijske opasnosti na apelantovoj strani. Imajući u vidu navedeno, na osnovu odredbe člana 321. stav 3. ZKP, vijeće je zaključilo da je potrebno djelimično preinačiti pobijano rješenje na način da se apelantu odredi mjera pritvora zbog razloga propisanih i članom 132. stav 1. tačka c) ZKP.

22. U odnosu na primjenu blažih mjera, vijeće je navelo da je razmotrilo primjenu blažih mjera, ali da je ustanovilo, kako je navedeno i u prvostepenom rješenju, da se u konkretnom postupku svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga mjera u postojećim okolnostima ne može predstavljati adekvatnu mjeru kojom bi se u ovoj fazi postupka ostvarili „ciljevi istrage“. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. tačka d) Ustava BiH, te člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji apelant ukazuje da su navedena rješenje donesena uz povredu apelantovih ljudskih prava, na šta je ukazivao i u žalbi koju je vijeće odbilo. Apelant je ukazao na hronologiju događaja u predmetu, da mu je pritvor određen rješenjem od 12. marta 2020. godine i da je produžavan, te da mu je 21. septembra 2020. godine ukinut pritvor i određene mjere zabrane (apelant navodi relevantne dijelove rješenja od 21. septembra 2020. godine). Nadalje, apelant ukazuje da je poštovao izrečene mjere zabrane, da ih nije prekršio (33 dana) a da je u međuvremenu Tužilaštvo podiglo optužnicu i tražilo određivanja pritvora apelantu. Sud BiH je prihvatio prijedlog Tužilaštva (prvo djelomično, a vijeće i po trećem osnovu za pritvor), te apelant navodi da Sud nije dao jasne i valjane razloge za odluke. U nastavku apelacije apelant navodi zaključke redovnog suda, koja problematizira iz osnova člana 132. stav 1. tačka a), da mu je pritvor po ovom osnovu određen zbog dvojnog državljanstva i zaprijećene kazne, te navodi da se nije krio, da nije ni pokušao da se krije i ukazuje na trajanje pritvora u dosadašnjem toku postupka, na apelantove veze sa BiH, te u konačnici da sud nije konkretizirao opasnost od bjekstva i ponudio dovoljne i relevantne razloge u obrazloženju svojih rješenja. Nadalje, u odnosu na pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, apelant navodi da je apelant poštovao izrečenu mjeru zabrane, te dalje ukazuje da je optužnica potvrđena i da je obrazloženje u odnosu na ovaj osnov paušalno i bez valjanih razloga. Apelant navodi da mu je i ranije po ovom osnovu bio pritvor određen i produžen, a da nije znao sve dokaze za osnovanu sumnju, te ukazuje da su svjedoci, uglavnom, pripadnici istražnih organa. Dalje, apelant ukazuje da se osnov iz člana 132. stav 1. tačka c) koji je dalo vijeće, uglavnom, odnosi na određivanje pritvora zbog prirode i načina izvršenja krivičnog djela i težine krivičnog djela. Pri tome apelant problematizira zaključak suda da je sklon vršenju krivičnih djela, kada se uzme u obzir njegova ranija neosuđivanost. Dalje, apelant ukazuje da je optužnica podignuta, da nije moguće zaključiti da postoje članovi iste organizirane grupe koji još nisu otkriveni, odnosno da apelant ostvaruje kontakte sa osobama sa kojima bi mogao sam ili zajedno preduzimati krivičnopravne radnje. Dalje, apelant i ovdje ukazuje da nije prekršio izrečenu mjeru sastajanja sa određenim osobama, te da način izvršenja djela kao naročita okolnost gubi na značaju i drugo, te da nije moguće zaključiti koji su to razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.

24. Dalje, u nastavku apelant ukazuje da sud nije objasnio kako je apelant 33 dana mogao biti pod mjerama zabrane, koje je poštovao, a da mu se sada nakon potvrđene optužnice određuje pritvor i da mjere više nisu dovoljne. Dalje, apelant u tom dijelu ukazuje na nedostatak obrazloženja, te povredu člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i obavezu suda da obrazloži zašto se mjerama zabrane ne može postići svrha vođenja postupka. Apelant ukazuje na nezakonitost rješenja od samog početka, da se obrazloženja ponavljaju, bez konkretnih dokaza i da se ne uzimaju u obzir argumenti odbrane. Apelant smatra da je ovakvo postupanje suda protivno članu 6, ali i članu 13. Evropske konvencije. Apelant je kroz apelaciju ukazao na brojnu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda.

b)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, da je sud dao jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodio kod njihovog donošenja, te da, imajuću u vidu fazu u kojoj se postupak nalazi, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva.

26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je u pobijanim rješenjima postojanje posebnih pritvorskih razloga detaljno obrazloženo, kao i razlozi za nemogućnost određivanja blažih mjera zabrane, te su apelantovi navodi paušalni.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 16. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. stav 2. i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

35. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, što objašnjava hronologijom postupka (ranije određenim i produženim pritvorom, te izrečenim mjerama zabrane koje je poštovao), činjenicom da sud nije dao adekvatno obrazloženje u vezi sa posebnim pritvorskim razlozima (iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP), kao i da nije obrazložio zašto se izrečenim mjerama zabrane koje apelant nije prekršio ne može osigurati vođenje postupka. Stoga će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na situaciju da mu je osporenim rješenjima određena mjera pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke, ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvorena osoba (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi već citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).

37. Ustavni sud najprije ističe da je identične navode koje apelant iznosi u apelaciji apelant iznosio u postupku pred redovnim sudom. Pri tome, polazeći od konkretne apelantove situacije, Ustavni sud primjećuje da je apelantu u fazi istrage pritvor određen (u skladu sa članom 132. stav 1. tač. a)-c) ZKP) rješenjima Suda BiH, zatim, produživan, dok je rješenjem od 21. septembra 2020. godine Apelacionog vijeća Suda BiH pritvor ukinut i apelantu su izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta, putovanja i druge, kako je precizirano. Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv apelanta, koja je potvrđena 22. oktobra 2020. godine, te je uz optužnicu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu, dajući razloge zašto smatra da je potrebno apelantu odrediti pritvor. I na ročištu Tužilaštvo je ostalo pri prijedlogu za određivanje pritvora, te je ukazivalo da se u postupku pred Sudom BiH prvi put našao „predmet ovako opisanog oblika organiziranog kriminala - prometa opojnim drogama“, ukazujući na količinu prometovane droge i visinu pribavljene protivpravne imovinske koristi, te da, suprotno dosadašnjoj praksi suda i međunarodnim konvencijama i dokumentima, krivični postupak nije osiguran adekvatnim mjerama propisanim zakonom, te je ukazivalo da se pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a)-c) ZKP temelje na novim dokazima, istaknutim činjenicama i okolnostima, kao i da mjere zabrane koje su apelantu određene ne mogu postići svoju svrhu.

38. S druge strane, apelant se protivio određivanju pritvora, ukazujući da nije prekršio izrečene mjere zabrane, te da Tužilaštvo nema novih dokaza i prijedloga i da je vijeće koje je donijelo rješenje od 21. septembra 2020. godine ocijenilo sve što je tužilac rekao u prijedlogu u kojem nije na uvjerljiv način obrazložio pritvor da bi se stekao utisak da treba odrediti apelantu pritvor.

39. Sud BiH je ustanovio da je prijedlog Tužilaštva osnovan, prije svega ukazujući da je sada optužnica potvrđena protiv apelanta, te ukazujući na težinu inkriminacija i snagu dokaza i činjenicu da je apelant sada svjestan svog položaja (što je konkretno dovedeno u vezu sa pritvorskim osnovom iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP o čemu će u nastavku detaljnije biti riječi), te da je imao u vidu (i kod posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP o čemu će, također, u nastavku biti riječi) svijest o težini krivičnog djela potvrđenog optužnicom, visinu zaprijećene kazne za to djelo, da su apelantu sada poznati identiteti svjedoka. Također, u odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da, „imajući u vidu fazu postupka u kojoj se predmet nalazi“, nije došlo do povrede apelantovih prava.

40. Dakle, čini se da je Tužilaštvu, koje je tražilo određivanje pritvora uz optužnicu koju je podiglo protiv apelanta, kao i Sudu BiH (iako nije eksplicitno navedeno, ali proizlazi iz datih obrazloženja osporenih rješenja) polazna osnova za određivanje pritvora bila činjenica da je optužnica protiv apelanta potvrđena (Sud BiH u rješenju od 4. novembra 2020. godine navodi „u fazi istrage“, ali je očito da se radi o greški). Iako pritvor u fazi istrage, kao i pritvor prije donošenja presude (koja ne mora biti pravosnažna) potpada pod lišavanje slobode koje se posmatra u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud može da prihvati da je Sud BiH imao dovoljno razloga da odredi apelantu pritvor, što je, nadalje, konkretizirao (suprotno apelantovim navodima) kroz obrazloženje u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a)

- c) ZKP (i postojanje osnovane sumnje, koju apelant nije ni dovodio u pitanje).

41. Dakle, u odnosu na posebne pritvorske razloge i data obrazloženja, Ustavni sud najprije ukazuje na sljedeće:

42. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru, imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).

43. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKP, pritvor može biti određen, odnosno produžen ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stoga, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja postupka. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi postupka sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor zbog ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju protekom vremena (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

44. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).

45. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da su Sud BiH, postupajući sudija, a zatim vijeće, suprotno navodima iz apelacije, jasno naveli razloge koji ukazuju na opasnost od bjekstva, iteracijsku i koluzijsku opasnost ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu.

46. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali na činjenicu da apelant ima dvojno državljanstvo, kao i da ima prijavljeno boravište u Hrvatskoj, te je ukazano na osnovanu sumnju da je apelant činjenjem krivičnog djela pribavio znatnu imovinsku korist. Također, Sud BiH je ukazao na težinu krivičnog djela koja nije odlučujući parametar, ali koja može predstavljati dodatnu i značajnu okolnost koju treba uzeti u obzir. Također, Sud BiH je posebno ukazao kao značajnu okolnost postojanje nespornih međunarodnih kontakata apelanta, imajući u vidu modus operandi krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, te dokaze koji su prikupljeni a koji se odnose na način izvršenja krivičnog djela, odnosno saznanja apelanta (i drugih članova grupe) u pogledu ilegalnih mjesta za prelalazak granice. Sud je ukazao i na nedovoljnu kontrolu državne granice (Ustavni sud primjećuje da se navedeno ne može staviti apelantu na teret), ali kao okolnost koja ukazuje na realnu opasnost od napuštanja teritorije BiH koje ne bi bilo evidentirano. Navedene okolnosti, kako je naveo i Sud BiH, u svojoj sveukupnosti i međusobnoj povezanosti predstavljaju okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant mogao pobjeći ukoliko bi ostao na slobodi čak i sa mjerama zabrane, te postati nedostupan organima gonjenja, što bi otežalo vođenje krivičnog postupka.

47. Dalje, Sud BiH je dao sasvim jasne i dovoljne okolnosti koje stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći, pri čemu je ocijenio apelantovu svijest o težini krivičnog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret, visinu zaprijećene kazne, kao i da su apelantu sada poznati identiteti svjedoka (koji mu u fazi istrage nisu bili poznati), pri čemu je sud posebno ocijenio činjenicu i da su svjedocima određene mjere zaštite, koji su izrazili bojazan za vlastitu i sigurnost svoje porodice, koja bi bila dodatno pojačana činjenicom da se apelant nalazi na slobodi. Dalje, Sud BiH je naveo da su apelantu potvrđivanjem optužnice poznati sadržaji iskaza navedenih svjedoka, „te da bi njihovim stavljanjem u kontekst inkriminiranih događaja [apelant] mogao sa velikim stepenom sigurnosti znati o kojim se licima radi“. Dakle, i po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom predmetu Sud BiH je dao sasvim jasne i određene razloge zbog čega postoji opasnost od utjecaja na svjedoke, odnosno da puštanje apelanta na slobodu nosi veliki rizik stupanja u kontakt sa svjedocima i saučesnicima.

48. Također, iako je prvostepeni sud ustanovio da nije osnovan prijedlog Tužilaštva iz osnova člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, vijeće Suda BiH je našlo da je žalba Tužilaštva u ovom dijelu osnovana, te je uvažavanjem žalbe Tužilaštvo preinačilo rješenje u ovom dijelu. Tako, Sud BiH u rješenju od 4. novembra 2020. godine navodi kao relevantne razloge za ovaj osnov (str. 4-6), te, pored ispunjenosti općeg uvjeta, navodi „naročite okolnosti“ iz osnova člana 197. stav 1. tačka c) ZKP. Tako je vijeće ustanovilo da sve okolnosti slučaja koje egzistiraju na strani apelanta a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, mreži kontakata, te ulozi svakog od optuženih u navedenoj grupi, kao i činjenici da se neki članovi organizirane grupe koja djeluje na teritoriji više država nalaze na slobodi, a da neki još nisu identificirani predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti da će apelant nastaviti sa istim ili sličnim krivičnopravnim radnjama. Navedenom je Sud BiH dodao činjenicu da se apelantu stavlja na teret uloga organizatora, te imajući u vidu da se radi o grupi koja je djelovala kontinuirano, u dužem vremenskom periodu, postoji veliki stepen vjerovatnoće da je navedeni novac bio namijenjen za realizaciju novih transporta opojne droge, imajući u vidu i činjenicu da je pretresom apelantove kuće pronađena veća količina kartonskih kutija za koje se osnovano sumnja da su korištene prilikom transporta opojne droge, te da su namijenjene za daljnje korištenje u iste svrhe. Također, u ovom dijelu Sud BiH je ukazao da je apelant u svojstvu osumnjičenog istakao da je podignuta optužnica u Republici Hrvatskoj protiv njega za isto krivično djelo, te je Sud BiH izvukao zaključak „da je sklon vršenju krivičnih djela“. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zaključuje da je Sud Bih dao jasne i dovoljne razloge da bi apelant boravkom na slobodi mogao nastaviti da vrši krivična djela.

49. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, a zatim vijeće ispitalo mogućnost izricanja blažih mjera, te da su, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ustanovili da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora, a što, imajući uvidu data obrazloženja koja je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, ne izgleda proizvoljno ni u jednom segmentu. Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih rješenja ima dovoljno osnova za zaključak da se samo mjerom pritvora u konkretnom predmetu i u ovoj fazi postupka može postići željena svrha, ali da nikako ne može da prihvati argumentaciju Suda BiH (iz prvostepenog rješenja) da nisu relevantni navodi apelantove odbrane da je izrečene mjere poštovao i da se njima odazivao i dato obrazloženje u vezi sa navedenim (strana 20), ali koje ne utječe na drugačije stanje stvari i odluku. Također, Ustavni sud primjećuje da je navode u vezi sa obrazloženjima u odnosu na nemogućnost izricanja blaže mjere od mjere pritvora apelant doveo u vezu sa članom 6. stav 2, kao i članom 13. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da oni upućuju na navode o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, ali da oni, imajući u vidu prethodno navedeno, nisu osnovani.

50. Ustavni sud je imao u vidu brojnu praksu Evropskog suda, kao i Ustavnog suda, koju je apelant naveo, ali je upravo primjenjujući standarde na koje se i apelant pozvao donio ovu odluku.

51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud je ustanovio da nema kršenja apelantovog prava kada je na osnovu prijedloga Tužilaštva u optužnici koja je podignuta protiv apelanta Sud BiH odredio pritvor apelantu na osnovu člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP za šta je dao jasne i argumentirane razloge, kao i kada je jasno naveo da se u okolnostima konkretnog predmeta samo mjerom pritvora može postići željena svrha, a što niti u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4114/20 (I. A.) | Sudska praksa | Aktio