Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4206/19 (S.M.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Raskid ugovora
- Stjecanje bez osnova
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4206/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4206/19, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 026456 19 Rev od 5. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 026456 19 Gž 2 od 10. aprila 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 026456 19 Rev od 5. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 026456 19 Gž 2 od 10. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i D. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 1. oktobra 2020. do 9. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 026456 18 P 2 od 14. decembra 2018. godine obavezan je tuženi da apelantu vrati utuženi iznos od 99.500,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su S.D. (supruga tuženog) sa osnivačkim ulogom od 65%, V.P. sa osnivačkim ulogom od 5% i apelant sa osnivačkim ulogom od 30% kao osnivači 9. oktobra 2008. godine zaključili ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću „Pstel Net" d.o.o. Zvornik, kojim je određeno da navedena lica učestvuju u dobiti i snošenju gubitka srazmjerno svom udjelu i da će društvo kao direktor zastupati tuženi, te da je navedeno privredno društvo upisano u registarskom sudu. Nadalje je naveo da su parnične stranke zaključile pismeni dokument od 25. aprila 2009. godine kojim je dogovoreno da se najkasnije do 5. maja 2009. godine obezbijedi bankarska garancija za 100.000,00 KM, odnosno garancija stanom, da je dogovoreno da se garantuje iznos od 3.000,00 KM mjesečno koji se plaća dok je neto-prihod ispod 10.000,00 KM mjesečno, koji dospijeva prvog u mjesecu za prethodni mjesec, sa danom valute 15. u mjesecu, da će se, ukoliko dođe do prekoračenja, obračunati zatezna kamata od 0,1% dnevno za svaki dan prekoračenja, te da, ukoliko ukupno kašnjenje pređe 45 dana nakon dana valute, apelant ima ovlašćenje da automatski iskoristi garanciju. Osnovni sud je naveo da je u pismenu naslovljenom kao početni dogovor o osnivanju zajedničkog privrednog društva („Pstel Net“) od 6. aprila 2015. godine navedeno da tuženi ulaže privredno društvo „HoNet“ d.o.o. Zvornik sa postojećim korisnicima interneta i kompletnom infrastukturom, osim djelatnosti softverskih usluga a koje će „HoNet“ da izvršava kao servis „Pstel Neta " sa zadatkom vođenja postojećeg i novog privrednog društva, dok apelant ulaže 70.000,00 USD sa ciljem osnivanja snažnijeg privrednog društva „Pstel Neta", bez njegovih zaduženja oko vođenja poslova. Nadalje je naveo da su iskazi parničnih stranaka saglasni u dijelu da su se upoznali posredstvom V. P. i da su pregovarali o zajedničkom ulaganju radi bavljenja poslovnom djelatnošću s ciljem ostvarivanja primanja i da su potpisnici dogovora od 25. aprila 2009. godine, te im je sud u tom dijelu poklonio vjeru smatrajući te iskaze saglasnim sa materijalnim dokazima. S druge strane, istakao je Osnovni sud, iskazi parničnih stranaka su suprotni u pogledu isplate predmetnih novčanih sredstava na način da je apelant tvrdio da je njegov otac predao tuženom 30.000,00 USD, a apelant 40.000,00 USD u Zvorniku 2007. ili 2008. godine, dok je tuženi tvrdio da taj novac nikada nije primio. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je iskaz tuženog u tom dijelu u suprotnosti sa odgovorom na tužbu u kojem je, između ostalog, tvrdio da je apelant imao poslovni odnos sa privrednim društvom „HoNet“, a ne sa tuženim, da je tužba neblagovremena i da je predmetno potraživanje zastarjelo. Uzimajući u obzir navedeno, kao i navod tuženog iz odgovora na tužbu da je povremeno vršio određena plaćanja apelantu u novcu za šta je tuženi u iskazu pred sudom tvrdio da su to obaveze prema drugima usmjeravane posredstvom apelanta (npr. za kiriju, naknadu operativcu zbog izvedenih radova u Bijeljini), Osnovni sud je zaključio da navedeno posredno ukazuje da je apelant dao tuženom utuženi novčani iznos. Pri tome je istakao da navedeni zaključak proizilazi i iz činjenice da je tuženi u odgovoru na tužbu tvrdio da je apelant slao kod njega (tuženog) utjerivače dugova koji su uznemiravali njega i njegovu porodicu, jer se postavlja pitanje zašto bi apelant slao utjerivače dugova ako tuženi od njega nije primio novac. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zauzeo stanovište da predmetni dogovor ne može predstavljati inicijalni akt za ulaganje, već da predstavlja pokriće apelantu da mu tuženi vrati dugovani iznos s obzirom na to da se postavlja pitanje zašto bi tuženi po tom dogovoru pristao izdati bankarsku garanciju ili hipoteku na stan, te obaveze plaćanja apelantu dogovorenih novčanih iznosa. Osnovni sud je nadalje ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o ortakluku regulisanom pravnim pravilima paragrafa od 1175 do 1216 Austrijskog građanskog zakonika, koji se primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske. S obzirom na to da je utvrđeno da je apelant zaključno sa 2008. godinom predao tuženom iznos od 70.000,00 USD, a da je pismeni dogovor sastavljen nedugo nakon toga, 25. aprila 2009. godine, Osnovni sud je izveo zaključak da je među strankama postojao problem oko ulaganja, te da je podnošenjem tužbe predmetni ugovor raskinut u smislu odredbe člana 1212 Austrijskog građanskog zakonika. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženi primio utuženi novčani iznos, prema stanovištu Osnovnog suda, na njemu (tuženom) je, radi oslobađanja obaveze prema apelantu, bio teret dokazivanja koji iznos je uložen na ime zajedničkog poslovanja, a iz iskaza tuženog proizilazi da je bilo ulaganja u troškove poslovanja oba preduzeća.
7. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 026456 19 Gž 2 od 10. aprila 2019. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u bitnome prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i sve pravne zaključke. Naveo je da je u toku postupka utvrđeno da su se apelant, tuženi i V. P. kao fizička lica dogovorili da započnu zajednički posao, koji je realizovan osnivanjem privrednog društva „Pstel Net“ d.o.o. Zvornik na osnovu zaključenog Ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću od 9. oktobra 2008. godine, te da su osnivači navedenog privrednog društva apelant, V.P. i supruga tuženog, dok je tuženi imenovan za direktora. Naveo je da su se parnične stranke dogovorile da apelant u navedeno privredno društvo uloži novčana sredstva, a druga sredstva i rad tuženi, te da je tuženi lično od apelanta primio iznos od 70.000,00 USD radi obavljanja djelatnosti privrednog društva, i to prije njegovog formiranja, da je među parničnim strankama bilo problema oko ulaganja iz kog razloga je tuženi, kao zakonski zastupnik „Rstel Neta“ d.o.o. Zvornik, potpisao dokument od 25. aprila 2009. godine u prisustvu očeva parničnih stranaka. Okružni sud je, nadalje, naveo da je apelant tužbeni zahtjev prvobitno zasnovao na sticanju bez osnova, koji pravni osnov je apelant u toku postupka zamijenio zasnivajući tužbeni zahtjev na ugovoru o zajmu. S tim u vezi je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, u smislu odredbe člana 557 ZOO, s obzirom na to da je potpuno jasno da se radi o apelantovim ulaganjima radi ostvarivanja zarade putem rada firme „Rstel Net“ d.o.o. Zvornik, koju činjenicu je potvrdio i apelant u prvom iskazu datom u svojstvu parnične stranke, dok u ponovljenom iskazu apelant nije dao nikakvo daljnje razjašnjenje odnosa sa tuženim, već na većinu pitanja nije dao nikakav odgovor i tvrdio je da ništa ne zna, ili se ne sjeća, osim da je novac dao tuženom lično. Takođe je naveo da ni tuženi nije dao konkretno objašnjenje, osim tvrdnje da nije dužan, da se radi o zajedničkom poslovanju i poslovnom riziku, te da tuženi niti je potvrdio, niti osporio da je apelant uložio novčana sredstva u privredno društvo, odnosno da je novac dao tuženom lično. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da utvrđene činjenice upućuju najvjerovatnije na postojanje ugovora o ortakluku ili njemu sličnog ugovora, te je istakao da se o bitnim elementima tog ugovora taj sud izjasnio u rješenju od 19. juna 2018. godine, na koje obrazloženje se pozvao. S tim u vezi je istakao se ugovorom o ortakluku dva ili više lica obavezuju da stave na raspolaganje jedan drugom svoju imovinu, odnosno rad radi postizanja dopuštenog ekonomskog cilja, da ortakluk nema svojstvo pravnog lica, te da se radi o neformalnom, konsensualnom i uzajamnom ugovoru sa elementima aleatornosti. Nadalje je ukazao da je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi suštinu ugovora o ortakluku, veličinu ortačkih udjela, ciljeva ugovora, načina podjele dobiti, trajanja ugovora i slično, kako bi se, u slučaju da je ugovor o ortakluku prestao, utvrdila imovina koja je unesena u ortakluk i imovina koja je stečena poslovanjem ortakluka, radi odvajanja ortačkih udjela i njihovog vraćanja ortacima, ako je izdvojena imovina veća od svih ortačkih udjela, te radi podjele dobiti. S obzirom na to apelant nije ponudio dovoljno činjenica, niti dokaza iz kojih bi proizašlo izvjesno razjašnjenje predmetnog ugovornog odnosa i obaveza tuženog kao fizičkog lica – ortaka da po raskidu ugovora apelantu isplati utuženi novčani iznos. Pri tome je istakao da dokument od 25. aprila 2009. godine ne ide u prilog zaključku da se radi o zajmu između fizičkih lica, već upućuje na postojanje poslovnog odnosa u vezi sa predmetnim privrednim društvom, te da se iz navedenog dokumenta nije mogao izvući nikakav konkretniji zaključak o sadržaju pravnog odnosa između parničnih stranaka. U konačnici je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi ni o sticanju bez osnova u smislu odredbe člana 210 ZOO s obzirom na to da je apelant isplatio tuženom novac na osnovu prethodnog dogovora, koji dogovor-ugovor o ortakluku je prestao, a apelant nije dokazao da se upravo kod tuženog nalazi dio njegove imovine, odnosno da je tuženi kao fizičko lice dužan isplatiti utuženi novčani iznos.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 026456 19 Rev od 5. septembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o zajmu, u smislu odredbe člana 557 ZOO, već da se radi o apelantovom ulaganju radi ostvarivanja zarade putem privrednog društva „Rstel Net“ d.o.o. Zvornik, a što proizilazi iz prvobitnih navoda tužbe, apelantovog prvobitnog iskaza u svojstvu parnične stranke, te iskaza apelantovog oca prema kojem mu je apelant rekao da je „ušao sa tuženim u nekakav posao“. Pri tome je istakao da ne može prihvatiti apelantov revizioni navod da nije znao za ugovor o osnivanju navedenog privrednog društva s obzirom na to da je taj ugovor prilikom notarske obrade potpisao. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantov revizioni navod o nepravilnosti zaključka drugostepenog suda da su se parnične stranke dogovorile da započnu zajednički posao osnivanjem privrednog društva „Rstel Net“ d.o.o. Zvornik. S tim u vezi je naglasio da na drugačiji zaključak ne utiče ni činjenica, na kojoj apelant insistira, da je tuženom lično dao sporna novčana sredstva s obzirom na to da je u konkretnom slučaju bitna svrha u koju je novac dat. Nadalje je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da ugovorni odnos među parničnim strankama nije potpuno razjašnjen i da ima elemente ortakluka ili njemu sličnog neimenovanog ugovora, te da je apelant u taj odnos uložio novac, a tuženi sredstva, svoju stručnost i rad. Vrhovni sud je istakao da, u situaciji kada nije utvrđen udio tuženog, cilj i trajanje ugovora, te da li je ostvarena dobit i na koji način se dobit dijeli, nije moguće izvesti zaključak da li se tuženom može nametnuti obaveza vraćanja utuženog novčanog iznosa bez obzira što je apelant zahtijevao isplatu uloženih sredstava, a ne isplatu dobiti. Pri tome je naglasio da navedene elemente predmetnog ugovornog odnosa nije moguće utvrditi ni iz dokumenta od 25. aprila 2009. godine u kojem je jedino navedeno da je isplata ugovorena „dok je neto-prihod ispod 10.000,00 KM mjesečno“. S obzirom na to da je navedene činjenice bio dužan dokazati apelant, u smislu odredaba čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev zbog toga što nije dokazana njegova osnovanost.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu kojim je apelant pozajmio novac tuženom radi unapređivanja poslovanja privrednog društva „HoNet“ d.o.o. Zvornik koje je svojina tuženog. Navodi da je pogrešan zaključak da su apelant i tuženi započeli zajednički posao radi sticanja dobiti s obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je o tome samo postojala ideja o kojoj nije dogovoreno, a kamoli da je realizovana, kao i da tuženi nikada nije obavijestio apelanta na šta su potrošena novčana sredstva koja mu je dao. Navodi da je zaključak Vrhovnog suda da je apelant bio dužan dokazati bitne činjenice u vezi sa navodnim ugovorom o ortakluku rezultat proizvoljne primjene odredaba čl. 7, 123 i 126 ZPP, a što je jasno obrazložio prvostepeni sud. Apelant navodi da je Vrhovni sud zanemario podnesak od 25. aprila 2009. godine iako se radi o krucijalnom dokazu kojim je tuženi obećao vraćanje utuženog novčanog iznosa.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja osporene odluke i da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
13. Okružni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja osporene odluke i da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva. Naveo je da apelant u predmetnom postupku nije dokazao pravno relevantne činjenice a na šta je Okružni sud ukazao u ranijoj odluci kojom je prvostepena presuda ukinuta.
14. Tuženi je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. U opširnoj elaboraciji tuženi iznosi svoje viđenje predmetnog spora koje se u bitnome zasniva na tome da je apelant pogrešno usmjerio tužbu protiv fizičkog lica umjesto protiv pravnog lica, da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o ortakluku neograničenog trajanja s ciljem ostvarivanja dobiti putem novoosnovanog privrednog društva, te da je apelant tek nakon odluke Okružnog suda kojom je prvostepena presuda ukinuta, sa nalogom prvostepenom sudu da razjasni suštinu predmetnog ugovora o ortakluku, promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, tvrdeći da se radi o ugovoru o zajmu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
15. Austrijski građanski zakonik u relevantnom dijelu glasi:
O POGODBI VRHU ZAJEDNICE DOBARA
Kako postaje društvo stecivno Član 1175.
Društvo za zajedničko tečenje ili ortakluk postaje pogodbom, po kojoj dvije ili više osoba pristaju na to, da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi.
Razdjeljenje Član 1176.
Vrste ortakluka jesu različite i prava njegova protežu se više ili manje pogovoru među ortacima učinjenom, po kojem ortaci ti meću u zajednicu samo pojedine stvari ili sume ili cijelu vrstu stvari na pr. svukoliku robu, svekolike plodove, sva nepokretna dobra ili najposlije cijelu svoju imovinu ništa ne izuzevši.
Kako se ima ustanoviti ortačka pogodba Član 1178.
Pogodbe ortačke, koje se tiču samo sadašnje ili samo buduće imovine, nisu tvrde, ako dobro, što ga je stavila u ortakluk jedim i druga strana nije bilo uredno opisano i pobilježeno.
Kakva je krjepost iz pogodbe i iz pravog priloga u zajednicu Član 1181.
Pogodba ortačka spada, istina, među naslove, po kojima se stječe vlasnost; ali samo stečenje, i zajednica dobara ili stvari dobiva se tek onda, kad su ta dobra ili stvari predane.
Glavnica ortakluka Član 1182.
Štogod je izrijekom određeno na opravljanje zajedničkog posla jest glavnica ili fond ortakluka.
Ostalo što posjeduje svaki ortak, smatra se kao razlučeno dobro.
Član 1183.
Ako se meću u zajednicu novci, stvari potrošne, a i nepotrošne, kojih je vrijednost određena u novcu: tad ne samo korist otud izvađena, nego i glavnica smatra se glede ortaka, koji su se sastavili, kao vlasnost zajednička. Tko obećava da će samo svoj trud uložiti na korist zajedničku taj ima pravo na dobitak, ali nema pravo na glavnicu (paragraf 1192).
Prava i dužnosti ortaka. Prilog na glavnicu Član 1184.
Svaki ortak obvezan je priložiti jednaki dio u zajedničku glavnicu izuzevši slučaj ako je što drugo bilo ugovoreno.
Sudjelovanje Član 1185.
U pravilu svi ortaci obvezani su jednako raditi o koristi zajedničkoj, bez ikakva obzira na veći ili manji dio, što ga je svaki stavio u zajednicu. Dijeljenje dobitka Član 1192.
Imovina koja preteče preko glavnice iza odbijanja sviju troškova i pretrpljene štete, jest dobitak.
Glavnica ostaje vlasnost onih, koji su u nju priložili; već ako je vrijednost radnja pridata glavnici, i ako je svekoliko kao dobro zajedničko bilo proglašeno.
Član 1193.
Dobitak dijeli se po razmjeni dijelova priloženih u glavnicu, a radnje koje izvršiše svikolici ortaci nadoknađuju se jedno s drugim. Ako jedan ili nekoliko ortaka samo rade, ili ako uz prilaganje u glavnicu ulože također svoje radnje, tad ako ništa nije ugovoreno, i ortaci se ne mogu međusobno pogoditi, valja sud da odredi za takve radnje iznosak s obzirom na važnost posla, na uloženi trud i na pribavljenu korist.
Član 1194.
Ako se dobitak ne sastoji u gotovom novcu nego u koristima ine vrste:
dioba se čini po propisima sadržanim u poglavlju o zajednici vlasnosti (paragrafi 840-843).
Član 1195.
Ortakluk može kome ortaku radi osobitih njegovih vlastitosti ili nastojanja, odrediti veći dio dobitka, nego bi mu pripadao po njegovom djelu; samo takve iznimke ne smiju prijeći u protuzakonite ugovore, ili u skraćenja ostalih ortaka.
Član 1196.
Takav protuzakoniti ugovor bio bi pogodba, kojom tkogod za svoj dio uložen u glavnicu s jedne strane osigurava sebe proti svakoj pogibelji gubitka u obziru glavnice i kamata, i oslobađa se od svakog sudjelovanja; a s druge strane ipak ugovara dobitak prelazeći zakonske pogodbene kamate. Dijeljenje gubitka Član 1197.
Ako je ortakluk izgubio uloženu glavnicu sasvim ili stranom; gubitak dijeli se u istom razmjeru, po kojem u protivnom slučaju bi se bio podijelio dobitak. Tko u glavnicu nije ništa dao, gubi svoje trude.
Polaganje računa Član 1198.
Ortaci, kojima je povjereno upravljanje, valja uredno da vode i predavaju račun o zajedničkoj glavnici, i o dotičnim dohocima i troškovima.
Član 1199.
Prije nego je dovršen posao, ne može se iskati da se položi zaglavni račun, i da se podijeli dobitak ili gubitak. Ali ako se tiče takvih poslova, koji imaju trajati više godina i donositi godišnju korist; mogu ortaci zahtijevati svake godine da se položi računi da se podijeli dobitak. U ostalom može svaki ortak u svako doba o svojem trošku račune pregledati.
Član 1200.
Tko je pristao na samo predloženje zaglavnog računa (bilance) ili tko se i odrekao svojeg prava iskati račune, takav, ako dokaže prevaru ma i u jednom samo dijelu upravljanja, može zahtijevati da se položi potpuni račun kako za prošli slučaj, tako i za sve buduće slučajeve.
Ukinuće ortakluka i istup iz njega Član 1205.
Ortakluk prestaje sam po sebi kad se svršio preduzeti posao, ili kad se ne može dalje voditi: kad je propala cijela zajednička glavnica; ili kad je minulo vrijeme, kroz koje je ortakluk imao trajati.
Član 1206.
U pravilu ortačka prava i obveze ne prelaze na ortakove nasljednike. Ali nasljednici ortaka, ako se ortakluk ne bi s njima dalje nastavio, vlasni su iskati da se polože i namire računi do smrti oporučiteljeve. Ali dužni su i oni u protivnom slučaju položiti račune i namirili ih.
Član 1207.
Ako ortakluk sastoji samo dvije osobe: prestaje čim jedna od njih umre.
Ako pak sastoji od više osoba: uzima se da ostali ortaci hoće i dalje da nastave ortakluk među sobom. Uopće, glede trgovaca, uzima se također da njihovi nasljedici žele i unaprijed ostati u ortakluku.
Član 1208.
Ako pogodba ortačka, sklopljena među osobama, koje nisu trgovci, obuzima izrijekom i njihove nasljednike; dužni su ovi, ako prime nasljedstvo, pokoriti se volji oporučitelja. Ali volja ta ne proteže se na nasljednike nasljednika, a još manje može volja ta ustanoviti da ortakluk vječno trajati ima (paragraf 832).
Član 1210.
Ortak može prije nego mine određeni rok biti isključen iz ortakluka, ako ne ispunjava bitne uvjete pogodbene; ako je pao pod stečaj; ako ga je sud proglasio da je razmetnik, ili ako je uopće stavljen pod skrbništvo; ako je radi kakvog zločinstva izgubio povjerenje.
Član 1211.
Pogodba ortačka može se otkazati prije nego mine rok, ako je ortak umro ili istupio iz ortakluka, od kojeg je navlastito zavisilo opravljanje posla.
Član 1212.
Ako vrijeme, kroz koje ortakluk ima trajati, nije bilo izrijekom ustanovljeno, niti se može ustanoviti iz naravi posla; svaki ortak može otkazati pogodbu kad god hoće; samo da to ne učini lukavstvom ili u nevrijeme (paragraf 830).
Član 1213.
Ako bi proti isključenju kakve osobe iz ortakluka ili proti otkazu pogodbe nastale kakve raspre, ali zatim isključenje ili otkaz taj bio bi proglašen da je zakonit: tad posljedice otud proishodeće protežu se nazad do dana, u koji se zbilo isključenje ili otkaz.
Dioba ortačke imovine Član 1215.
Kad se preduzima dioba ortačke imovine iza ukinuća ortakluka; tad osim gornjih odredaba valja paziti i na one iste propise, koji su u poglavlja o zajednici vlasnosti uopće postavljeni vrhu diobe stvari zajedničke.
16. Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92) glasi:
Član 12.
Do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa Republike primjenjivaće se zakoni i drugi propisi SFRJ i SR BiH, koji su u saglasnosti sa Ustavom Republike i koji nisu u suprotnosti sa zakonima i drugim propisima koje je donijela Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno Narodna skupština.
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Pojam Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUSRS, 45/09 - OUSRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 026456 19 Rev od 5. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 5. septembra 2019. godine a da je apelacija podnesena 1. novembra 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
29. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud zauzeo stanovište da poslovni odnos među parničnim strankama predstavlja ugovor o ortakluku i da je taj ugovor raskinut podnošenjem predmetne tužbe. Stoga je Osnovni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu utuženog novčanog iznosa, smatrajući da je utvrđeno da je apelant isplatio tuženom predmetna novčana sredstva i da je na tuženom bio teret dokazivanja koji iznos je uložen na ime zajedničkog poslovanja, kako bi se oslobodio obaveze prema apelantu. Okružni i Vrhovni sud su podržali zaključak prvostepenog suda da je tuženi lično od apelanta primio predmetna novčana sredstva i da utvrđene činjenice upućuju na zaključak da su parnične stranke zaključile ugovor o ortakluku, ili njemu sličan neimenovani ugovor koji je raskinut. Međutim, za razliku od prvostepenog suda, smatrali su da je teret dokazivanja sadržine predmetnog ugovornog odnosa bio na apelantu, a ne na tuženom, te s obzirom na to da apelant nije ponudio dokaze u tom pravcu (veličinu ortačkih udjela, cilj ugovora, način podjele dobiti, trajanje ugovora i sl.), Okružni i Vrhovni sud su zaključili da apelant nije, a što je bio dužan shodno odredbama čl. 7, 123 i 126 ZPP, dokazao postojanje pravnog osnova za obavezivanje tuženog, kao fizičkog lica, da mu isplati utuženi novčani iznos, bez obzira što je apelant zahtijevao isplatu uloženih sredstava, a ne isplatu dobiti. Pri tome su Okružni i Vrhovni sud jasno ukazali da predmetni ugovorni odnos ne predstavlja ugovor o zajmu, u smislu odredbe člana 557 ZOO, s obzirom na to da je iz sprovedenih dokaza (prvobitnih navoda tužbe, apelantovog prvobitnog iskaza u svojstvu parnične stranke, te iskaza apelantovog oca) jasno da se radi o apelantovim ulaganjima radi ostvarivanja zarade putem rada privrednog društva „Rstel Neta“ d.o.o. Zvornik. Pored toga, Okružni sud je razmotrio mogućnost primjene pravila o sticanju bez osnova iz odredbe člana 210 ZOO na predmetnu činjeničnu situaciju, a na kom pravnom osnovu je apelant prvobitno temeljio svoj tužbeni zahtjev, te je zaključio da nema mjesta primjeni navedenog pravnog instituta, jer apelant nije isplatio predmetna novčana sredstva bez osnova, već na osnovu prethodnog dogovora sa tuženim. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su sudovi prilikom donošenja odluke uzeli u obzir i postojanje dokumenta od 25. aprila 2009. godine, te da su, s tim u vezi, istakli da i taj dokaz ukazuje na postojanje poslovnog odnosa apelanta i tuženog u vezi sa privrednim društvom „Rstel Netom“ d.o.o. Zvornik, ali da se ni iz tog dokumenta nije mogla utvrditi sadržina predmetnog ugovornog odnosa. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog toga što apelant, na kojem je kao tužiocu bio teret dokazivanja, nije pružio dokaze na osnovu kojih bi se mogli utvrditi elementi ugovornog odnosa između njega i tuženog, a što je conditio sine qua non za donošenje odluke da li je tuženi, kao fizičko lice, dužan vratiti apelantu utuženi novčani iznos. Ustavni sud pri tome zapaža da ti razlozi sadrže i odgovore na navode koje apelant potencira i u predmetnoj apelaciji (da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, da je teret dokazivanja sadržaja spornog odnosa bio na tuženom i da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva proizilazi iz dokumenta od 25. aprila 2009. godine), a u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije pružio dokaze na osnovu kojih bi se mogli utvrditi elementi ugovornog odnosa između njega i tuženog, a što je bilo neophodno za donošenje odluke o tome da li je tuženi, kao fizičko lice, dužan vratiti apelantu utuženi novčani iznos.
33. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević