Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1950/19 („Union auto“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1950/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1950/19, rješavajući apelaciju „Union auto“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Union auto“ d.o.o. Banjaluka protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 67 0 Ps 115137 18 Pž od 18. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Union auto“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Sjerikov advokat iz Banjaluke, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 67 0 Ps 115137 18 Pž od 18. marta 2019. godine.
2. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 67 0 Ps 115137 17 Ps od 5. oktobra 2018. godine, odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant 20. augusta 2015. godine podnio Okružnom privrednom sudu u Banjaluci tužbu protiv „TRSS Commerce“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi duga, kao i da se 28. septembra 2015. godine obratio sudu sa zahtjevom za oslobađanje od obaveze plaćanja sudskih taksi. Predmetni spis je 26. oktobra 2017. godine dostavljen na nadležno postupanje Okružnom privrednom sudu koji je presudom od 21. septembra 2018. godine obavezao tuženog na isplatu glavnog duga i zateznih kamata, kao i troškova postupka u određenom iznosu, dok sud nije priznao apelantu troškove takse na tužbu (u iznosu od 4.710,30 KM) budući da apelant nije izvršio uplatu takse a u međuvremenu je nastupila zastara naplate iste. Nakon toga, apelant se 26. septembra 2018. godine ponovo obratio sudu i tražio da odluči o njegovom zahtjevu za oslobađanje plaćanja sudskih taksi koji je podnio 28. septembra 2015. godine (uz koji je dostavio Izvod iz jedinstvenog registra računa poslovnih subjekata u 2015. godini iz kojeg je vidljivo da su apelantovi računi za poslovanje blokirani ili ugašeni, te dokaz da nije evidentiran kao posjednik nepokretnosti, također iz 2015.godine).
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu Okružni privredni sud je imao u vidu odredbu člana 12. Zakona o sudskim taksama RS kojom je propisano da sud taksenog obveznika može osloboditi od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse imajući u vidu visinu sredstava, iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi bila ugrožena njihova egzistencija. Također, sud je imao u vidu i odredbu člana 400. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano oslobađanje stranke u postupku od plaćanja troškova postupka koja obuhvata, između ostalog, i oslobađanje od plaćanja taksa. Okružni privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da bi plaćanjem takse na presudu (u iznosu od 4.710,30 KM) bila ugrožena njegova egzistencija kao pravnog lica odnosno, da apelant nije dostavio nikakav dokaz o svom trenutnom finansijskom stanju. Naime, iz dokumenata koje je apelant dostavio uz svoj zahtjev utvrđeno je da su njegovi poslovni računi blokiran i ugašeni međutim, dostavljeni dokumenti datiraju iz 2015. godine a radi se o okolnostima koje su podložne promjeni, posebno kada se ima u vidu da je apelant poslovni subjekt koji vrši djelatnost radi ostvarivanja dobiti. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je u skladu sa odredbom člana 402. stav 1. ZPP i odredbom člana 12. Zakona o sudskim taksama RS odlučio kao u izreci odluke.
5. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 67 0 Ps 115137 18 Pž od 18. marta 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
6. Viši privredni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepenog rješenja utvrdio da su prigovori neosnovani. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao na odredbu člana 400. stav 1. ZPP, kao i na odredbu člana 12. st. 1. i 2. Zakona o sudskim taksama RS, na osnovu kojih je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Tumačenjem navedenih odredbi može se zaključiti da pravo na oslobađanje od plaćanja takse imaju fizička lica pod uslovima kako je to propisano u odredbi čl. 400. i 401. ZPP, te odredbama članova od 12. do 20. Zakona o sudskim taksama RS, a ne pravna lica, kao i da su navedenom zakonskom odredbom određeni uslovi pod kojima će stranka biti oslobođena plaćanja troškova postupka, a kako bi joj se omogućio pristup sudu. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka zbog čega je odbijena žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant osporava rješenje Višeg privrednog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio članove od 400. do 405. ZPP-a. Apelant ističe da se nigdje u navedenim članovima ne spominje da samo stranke - fizička lica imaju pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, tako da sud pobijanim rješenjem dopunjuje ZPP za što nije ovlašten, te da se na ovakav način faktički onemogućava pristup sudu svim pravnim licima koja nemaju sredstava na bankovnim računima. Također, apelant je ukazao da ga je Okružni sud u Prijedoru rješenjem od 12. marta 2019. godine, po osnovu iste dokumentacije, oslobodio obaveze plaćanja takse.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba Zakona o sudskim taksama i ZPP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene odluke u tom dijelu sa odredbama propisa na koje se pozvao Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP-4351/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4351/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju sa sličnim apelacionim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, kojim je odbijen je zahtjev Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (apelantom u tom predmetu) za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse, u kojem postupku je prvostepeni sud zaključio, a Kantonalni sud u Mostaru, osporenom odlukom, potvrdio, da iz odredaba članova 10, 11. i 12. Zakona [o sudskim taksama s tarifom HNK] proizlazi da samo fizička lica mogu tražiti oslobađanje od plaćanja sudske takse. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Također, uvidom u dostavljenu odluku Okružnog suda u Prijedoru od 12. marta 2019. godine (kojom je apelant oslobođen plaćanja takse u drugom predmetu), za koju je apelant naveo da je donesena po osnovu iste dokumentacije (koja datira iz 2015. godine) kao u konkretnom predmetu, proizlazi da je prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta Okružni sud u Prijedoru imao u vidu dostavljenu dokumentaciju koja datira iz oktobra 2018. godine.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević