Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4363/20 (N.O.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4363/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4363/20, rješavajući apelaciju N. O., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. O.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 574764 19 Kž od 6. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 574764 16 K od 25. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. N. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hasan Muminović odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 4. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 574764 19 Kž od 6. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 574764 16 K od 25. listopada 2018. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporene odluke.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio kazneno djelo nesavjesno čuvanje pasa i drugih opasnih životinja (što je u ulici na određenoj adresi bez izravnog čuvanja u dvorištu vikend kuće, držao dva psa rase „Njemački ovčar“ koji su izašli iz dvorišta te napali B.P. nanijevši mu lake tjelesne ozljede u vidu ugriznih rana u predjelu obje ruke i predjelu desne natkoljenice) iz članka 327. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je primjenom navedenih zakonskih odredbi i odredbi članka 41. i 47. KZ F BiH izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Određeno je da je apelant izrečenu novčanu kaznu dužan platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana pravomoćnosti presude, a ako se novčana kazna ne bude mogla u cijelosti ili djelomično naplatiti u roku koji je utvrđen presudom, biti će donesena odluka o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, tako što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan (1) dan zatvora.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska presuda sadržavala opis kaznenog djela iz kojeg se jasno vidi koje su to konkretne radnje koje apelant poduzimao, odnosno propuštao i kojima je ostvario obilježja kaznenog djela za koje se tereti, zbog čega je neosnovan prigovor koji se odnosi na nerazumljivost izreke. Dalje je naveo da je neosnovan i paušalan prigovor da je u izreci presude morao biti opisan psihički odnos apelanta prema izvršenom kaznenom djelu budući da je člankom 327. stavak 1. KZ FBiH određeno da tko pse ili druge opasne životinje izvodi na javna mjesta bez propisane brnjice ili druge odgovarajuće zaštite i bez izravnog čuvanja i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili imovinu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Pri tome je naveo da namjera u izvršenju inkriminiranih radnji i uzrokovanju određenih posljedica, ne predstavlja obilježje predmetnog kaznenog djela, kako je to vidljivo iz citirane zakonske odredbe. Nadalje, u odnosu na apelantov prigovor da je izreka proturječna razlozima presude iz razloga što je u izreci presude navedeno da su oštećenog napala dva psa, a da je u obrazloženju pobijane presude navedeno da je oštećenog ugrizao samo jedan pas, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spis utvrdio da su navodi apelanta u tom smjeru neistiniti. Naime, naveo je da je prvostupanjski sud u izreci i u obrazloženju pobijane presude jasno naveo da je apelant držao dva psa u dvorištu vikend kuće bez izravnog čuvanja koji su izašli iz dvorišta i napali oštećenog. Nadalje, naveo je da su neosnovani prigovori da nije nesporno utvrđeno da su psi u vlasništvu apelanta i da prvostupanjski sud nije dao bilo kakvo obrazloženje u pogledu rase pasa koji su oštećenog napali, kao i da je parcela apelanta ograđena u cjelini i da nije bilo moguće da njegovi psi napuste parcelu. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu oštećenog iz kojeg proizlazi da su mu poznati psi koji su ga kritične prilike napali, kao i da su psi u vlasništvu apelanta, a što mu je to poznato iz razloga što stanuje u blizini imanja koje je u vlasništvu apelanta. Nadalje, iz iskaza svjedoka A.T.P. proizlazi da joj je O.R., koja je hranila pse apelanta, rekla da u ogradi apelantovog imanja postoji jedna rupa, koju rupu je ona zaštitila na način da je na istu nešto naslonila. Iz iskaza svjedoka J.R. proizilazi da joj je neposredno nakon kritičnog događaja O.R. kazala ,,da su se paščad puštala, izašla i ujela ga" (oštećenog). Konačno, naveo je da iz iskaza svjedoka V.R. i V.C. proizilazi da u ulici gdje se dogodio kritični događaj ima svega 4 psa, od kojih je jedan vlasništvo oštećenog, jedan vlasništvo O.R. (za kojeg V.R. tvrdi da je kritične prilike bio vezan) i dva psa koja su vlasništvo apelanta, te su ovi svjedoci suglasni u iskazima da u navedenu ulicu nikada ne dolaze psi lutalice. Također, naveo je da iz iskaza oštećenog, te svjedoka A.T.P. i V.C. proizlazi da su pse prije ovog događaja jednom ili dva puta vidjeli kako su napuštali imanje apelanta, pri čemu je svjedok V.C. naveo i da je jedne od tih prilika uspio otjerati psa u vlasništvu apelanta koji mu je prišao. Imajući to u naprijed navedene dokaze, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio, da su psi koji su napali oštećenog apelantovo vlasništvo. S obzirom da je uvidom u spis utvrđeno da je ulica gdje se dogodio napad (kao javna cesta, a ne privatni put) dostupna neodređenom broju lica bez ikakvih uvjeta u smislu članka 4. stavak 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, Kantonalni sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da se nesporno radi o javnom mjestu u smislu zakonske definicije predmetnog kaznenog djela. Pri tome je naveo da nije bilo potrebno izvoditi posebne dokaze na ovu okolnost, jer je jasno da se radi o mjestu koje je kao javna površina dostupno neodređenom broju osoba, odnosno građana.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je izreka presude nerazumljiva. U suštini, apelant ističe da je predmetno djelo moglo biti počinjeno isključivo sa umišljajem, što nije navedeno ni u izreci presude ni u optužnici. Pored toga, apelant ističe da je sud zaključio da je djelo počinjeno da svjesnim nehajem, dok zakonodavac propisuje da može biti počinjrno s umišljajem. Također, apelant ističe da sudovi nisu dali odgovor na prigovor da psi koji su napali oštećenog nisu psi apelanta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević