Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-495/20 (S. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-495/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-495/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Senal Malkočević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senal Malkočević u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 277373 17 Gž od 12. juna 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senal Malkočević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) vodio pod brojem 32 0 P 277373 17 Gž.
2. Apelant je 12. jula 2016. godine Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv tuženog („Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla) radi naknade štete.
3. Općinski sud je apelantovu tužbu dostavio tuženom na odgovor, koji odgovor je Općinski sud zaprimio 2. avgusta 2016. godine, a pripremno ročište je zakazano za 1. septembar 2016. godine (odgođeno), te za 5. oktobar 2016. godine (održano).
4. Općinski sud je ročište za glavnu raspravu održao 26. decembra 2016. godine (na kojem je dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva do kojeg je došlo na tom ročištu), a nastavak ročišta za glavnu raspravu 19. januara 2017. godine, te je donio Presudu broj 32 0 P 277373 16 P od 2. marta 2017. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženog da apelantu na ime pretrpljene materijalne i nematerijalne štete isplati određene novčane iznose i to na ime umanjenja životne aktivnosti iznos od 300,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 321,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 153,00 KM i na ime štete na vozilu iznos od 1.566,84 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 393,38 KM.
5. Apelant je 21. marta 2017. godine izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda od 2. marta 2017. godine. Tuženi je u zakonom propisanom roku takođe izjavio žalbu protiv predmetne presude, te je predmet 3. jula 2017. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 277373 17 Gž od 12. juna 2020. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana, a žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što su dosuđene naknade snižene na ime umanjenja životne aktivnosti s iznosa od 300,00 KM na iznos od 200,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova s iznosa od 321,00 KM na iznos od 214,00 KM, na ime pretrpljenog straha s iznosa od 153,00 KM na iznos od 102,00 KM i na ime štete na vozilu s iznosa od 1.566,84 KM na iznos od 1.044,56 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dosuđena naknada troškova postupka povećana s iznosa od 393,38 KM na iznos od 788,80 KM. Obavezan je apelant da tuženom isplati iznos od 233,97 KM na ime troškova žalbenog postupka.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o povredi prava na donošenje odluke u „razumnom roku“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da u vrijeme podnošenja apelacije Kantonalni sud još uvijek nije donio odluku po žalbi apelanta, smatrajući da je time povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
11. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
12. U skladu sa stanjem u spisu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 12. jula 2016. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 12. juna 2020. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je četiri godine. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio presudu u roku od osam mjeseci, dakle u relativno kratkom roku, dok je Kantonalni sud o apelantovoj žalbi odlučio nakon dvije godine i 11 mjeseci, računajući od dostavljanja predmeta na odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koju apelant u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, te da je postupak pravosnažno okončan, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije, očigledno (prima facie) neosnovani (vid Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2827/19 od 10. novembra 2020. godine, tač. 45., 46. i 47., odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević