Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3973/19 (A. P, M. M, A. S. M)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3973/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP 3973/19, rješavajući apelaciju A. P., M. M. i A. S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju su podnijeli A. P., M. M. i A. S. M.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci kao predmet broj 71 0 I 284926 18 I.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Osnovnog suda u Banjoj Luci da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka u predmetu broj 71 0 I 284926 18 I, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Osnovnog suda u Banjoj Luci da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. P., M. M. i A. S. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant i/ili apelanti), koje zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnijeli su 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao predmet broj 71 0 I 284926 18 I.

2. Apelanti su 17. februara 2020. godine dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Vlade RS - Kancelarije pravnog predstavnika zatraženo je u periodu od 26. maja do 19. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 10. juna do 4. novembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Rs 018346 16 Rs od 9. oktobra 2017. godine, koja je djelimično preinačena Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 018346 17 Rsž od 27. februara 2018. godine, obavezana je tužena Republika Srpska da apelantima (zaposlenim kao sudije u Osnovnom sudu u Zvorniku i Osnovnom sudu u Bijeljini) isplati na ime dospjelih naknada za prevoz na posao i s posla za određeni vremenski period određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, bliže navedenom u izreci drugostepene presude, zaključno s majem 2017. godine, te da ubuduće, počevši od juna 2017. godine, apelantima obračuna i isplaćuje uz plaću naknadu za prevoz do 20. u svakom mjesecu za prethodni mjesec, i to za svaki radni dan određene novčane iznose za svakog apelanta pojedinačno, sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja, a da dospjele, a neisplaćene iznose isplati u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

7. Apelanti su Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Republike Srpske na osnovu navedenih presuda.

8. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 284926 18 I od 31. maja 2018. godine odredio izvršenje protiv izvršenika radi namirenja potraživanja apelanata na ime dospjelih naknada za prevoz za određeni vremenski period, određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te radi namirenja budućih potraživanja apelanata koja se odnose na obavezu izvršenika da im, počevši od juna 2017. godine, obračunava i isplaćuje uz plaću naknadu za prevoz do 20. u svakom mjesecu za prethodni mjesec, i to prvoapelantu za svaki radni dan iznos od 15,50 KM, drugoapelantu za svaki radni dan iznos 12,50 KM i trećeapelantu iznos od 6,40 KM, sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja.

9. Izvršenje je određeno na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode na jedinstvenom žiroračunu trezora RS. Navedeno rješenje o izvršenju postalo je pravosnažno 20. juna 2018. godine, koje je Osnovni sud 26. juna 2018. godine dostavio Ministarstvu na provođenje.

10. Apelanti su putem podneska od 2. jula 2019. godine obavijestili Osnovni sud da je po predmetnom rješenju o izvršenju Ministarstvo samo djelomično postupilo, tako što je evidentiralo dospjela potraživanja apelanata koja su u izvršnoj ispravi izričito navedena, dok nisu evidentirana potraživanja apelanata koja se odnose na buduće obaveze izvršenika, te da je Ministarstvo obavijestilo apelante da ne može postupiti po presudi, jer se radi o budućim potraživanjima, zatim, da je potrebno da apelanti preciziraju period za koji se potražuju troškovi prevoza i da će se u tom slučaju ova potraživanja evidentirati. U istom podnesku apelanti su označili visinu dosuđenih budućih potraživanja na ime naknade za prevoz. Osnovni sud je 16. jula 2019. godine navedeni podnesak sa priloženim ispravama dostavio Ministarstvu - Sektor za trezor.

11. Apelanti su 6. novembra 2019. godine obavijestili Osnovni sud da im je Ministarstvo isplatilo potraživanja dosuđena do 31. maja 2017. godine, ali da Ministarstvo odbija da postupi u vezi sa evidentiranjem i isplatom budućih potraživanja prema podnesku od 2. jula 2019. godine, te su predložili da sud donese odluku kojom će naložiti Ministarstvu da apelantima isplati ova potraživanja u iznosima kako su precizirani u podnesku od 2. jula 2019. godine.

12. Apelanti su 23. decembra 2019. godine predložili Osnovnom sudu da preduzme radnje radi naplate predmetnih potraživanja, navodeći da Ministarstvo odbija da postupi prema pravosnažnim i izvršnim odlukama sudova.

13. Prema stanju u spisu, postupak je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti ukazuju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su detaljno naveli tok postupka, te istakli da je Ministarstvo samo u jednom dijelu postupilo po rješenju o izvršenju i isplatilo im potraživanja dospjela do 31. maja 2017. godine, dok za dosuđena potraživanja za ubuduće, počev od juna 2017. godine, odbija da izvrši evidenciju i isplatu. Kao dokaz za svoju tvrdnju uz apelaciju su dostavili i dopis Ministarstva od 17. septembra 2019. godine. U tom dopisu je navedeno da obaveza isplate potraživanja iz radnog odnosa spada u obavezu poslodavca sa kojim radnik ima zaključen ugovor o radu. Nadalje je navedeno da, imajući u vidu jasnu odredbu člana 177. Zakona o parničnom postupku, sud nije mogao obavezati tuženu Republiku Srpsku na plaćanje troškova prevoza koji nisu pravosnažno utvrđeni (što i nije mogao, jer nisu bili dospjeli do zaključenja glavne rasprave), odnosno nije jasno kako su i prvostepeni i drugostepeni sud mogli obavezati Republiku Srpsku na plaćanje prava iz radnog odnosa kad se poslodavac, Osnovni sud u Zvorniku, ugovorom o radu obavezao na plaćanje. U dopisu se ukazuje da su buduća potraživanja koja nisu pravosnažno utvrđena presudom obaveza poslodavca koji se na to obavezao ugovorom o radu donesenim na osnovu pozitivnih propisa iz oblasti radnog zakonodavstva i činjenica da poslodavac nakon donošenja presude nije izmirivao svoje obaveze prema radniku nema utjecaj na navedeno. Zaključuje se da je Resor za trezor ispravno postupio kad je isplatio samo potraživanje koje je pravosnažno utvrđeno presudom a koja je kasnije postala izvršni naslov u izvršnom postupku. Ističe da je dopisom Osnovnog suda u Zvorniku obaviješten da su pokrenuti sudski postupci za naplatu potraživanja za period/e koji nije obuhvaćen izvršnom ispravom u konkretnom izvršnom postupku, te da nakon što ih Ministarstvo zaprimi na nadležno postupanje, odnosno plaćanje po njima će postupiti. Na kraju, ističe da činjenica da su apelanti pokrenuli parnični postupak za naplatu potraživanja po istom osnovu (troškovi prevoza) govori da apelanti razumiju da je jedini način da se neko potraživanje prinudno naplati jeste da je prethodno pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku, te da pravosnažno utvrđeno potraživanje nije potvrda suda o neplaćenom prevozu za radnika a što bi, prema mišljenju Ministarstva, trebalo da bude općepoznata činjenica. Apelanti su naveli da Ministarstvo u navedenom podnesku analizira i komentira izvršnu ispravu umjesto da je provodi i analizira zbog čega su apelanti podnijeli tužbe radi izmjene presude nakon perioda kojeg potražuju u izvršnom postupku, te umjesto da provodi dostavljena rješenja o izvršenju donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka. Ističu da su podnijeli tužbu za periode koji nisu obuhvaćeni u izvršnom postupku isključivo radi promijenjenih okolnosti koje su u međuvremenu nastupile. Naime, ukazuju da je, zbog povećanja cijena goriva, došlo i do povećanja troškova prevoza apelanata, te zbog promjene prebivališta trećeapelanta. Apelanti su u dopuni apelacije, između ostalog, naveli da Osnovni sud od dana podnošenja apelacije, pa do predmetne dopune apelacije nije preduzimao procesne radnje radi naplate njihovog potraživanja. Također su naveli da su u podnesku od 23. decembra 2019. godine urgirali pred sudom i tražili da sud naloži Ministarstvu da evidentira i isplati potraživanje, a u slučaju da tako ne postupi, da se novčano kazni u smislu odredbe člana 17. ZIP-a. Zbog svega navedenog, predlažu da im Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka. Apelanti traže i troškove za sastavljanje apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vlada RS (Ministarstvo) je navela da je Resor za trezor 12. augusta 2019. godine apelantima izvršio isplatu po sudskom izvršnom Rješenju broj 71 0 I 284926 18 I od 31. maja 2018. godine.

16. Pravobranilaštvo je, između ostalog, navelo da su navodi u apelaciji neosnovani, te je predložilo da se apelacija odbije.

17. Osnovni sud je naveo tok postupka, naveden u činjeničnom stanju predmeta, ističući da će dalje postupati radi utvrđivanja okolnosti zbog kojih predmetno izvršenje nije provedeno, te da će donijeti konačnu odluku u vezi s tim.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17-OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) relevantne odredbe glase:

Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Rokovi za postupanje Član 15.

Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Novčana kazna i prinudne mjere u izvršnom postupku Član 17 (1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000 do 100.000 KM.

(2) U slučaju iz prethodnog stava, novčana kazna u iznosu od 500 KM do 5.000 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.

(3) Novčana kazna iz st. 1. i 2. ovog člana može se ponovo izricati ako izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani. (4) Prije izricanja novčane kazne sud će omogućiti izvršeniku da se izjasni, a po potrebi održat će i ročište radi izvođenja dokaza.

(5) Novčanu kaznu rješenjem izriče sudija, vodeći računa pri odmjeravanju visine kazne o ekonomskoj snazi izvršenika, značenju njegove radnje koju je morao obaviti, te o drugim okolnostima slučaja. Rješenjem se određuje i rok plaćanja. (6) Lice kojem je kazna izrečena može izjaviti prigovor protiv rješenja u roku od osam dana od prijema rješenja.

(7) Lice kojem je kazna izrečena u skladu sa ovim članom snosi sve troškove nastale izricanjem i izvršenjem te kazne.

(8) Nakon izvršnosti rješenja, novčanu kaznu naplaćuje sud po službenoj dužnosti, u korist budžeta iz kojeg se izvršni sud finansira. Troškovi izvršenja terete predračunska sredstva suda, a naknada ovih troškova koje sud određuje zaključkom, izvršava se u postupku prinudne naplate novčane kazne.

(9) Odredbe ovog člana ne mogu se primjenjivati ako je izvršenik Bosna i Hercegovina i njeni entiteti, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, kanton, grad, općina i upravna organizacija, te tijela ovih pravnih lica, ali se shodno primjenjuju odredbe o kažnjavanju odgovornih lica, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

(10) Novčana kazna po odredbama ovog člana može se izreći i izvršiti prema izvršeniku i drugim fizičkim i pravnim licima, kao i odgovornim licima u pravnom licu, i u slučaju da odbiju dati podatke o imovini izvršenika, kao i kada svojim radnjama i postupcima, protivno sudskom nalogu ili zabrani skrivaju, oštećuju ili uništavaju imovinu izvršenika ili ometaju sud u provođenju izvršnih radnji.

(11) Novčana kazna izrečena po odredbama st. 1. do 10. ovog člana ne može se pretvarati u kaznu zatvora.

Dovršenje izvršenja Član 64.

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Redoslijed namirenja više tražilaca izvršenja Član 66.

(1)Više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja, namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako se istovremeno pojavljuje više tražilaca izvršenja koji ostvaruju pravo na novčana potraživanja iz budžeta Republike, gradova i općina, tražioci izvršenja namiruju se redom, kako ih je zaprimio organ nadležan za izvršenje, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog pravosnažnom sudskom presudom ili sporazumom o priznavanju krivice, u kom slučaju kamata ne može preći iznos utvrđen članom 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/01 i 52/06).

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelacija se odnosi na dužinu izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije. Ustavni sud je, također, u kontinuitetu ukazivao i da u Republici Srpskoj ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se prije podnošenja apelacije žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, tačka 12, i AP 2318/16 od 7. marta 2017. godine, tač. 23-24. s daljnjim referencama). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi

24. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

25. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, te da osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odgađanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. godina).

Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka razmatrati period od 31. maja 2018. godine, kao dana donošenja rješenja o izvršenju, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, razmatrat će period od oko dvije i po godine.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

27. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku pokrenutom radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata potraživanja apelanata na novčanim sredstvima izvršenika), Ustavni sud smatra da se konkretni predmet ne može smatrati naročito složenim. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud smatra da apelanti nisu doprinijeli dužini postupka u konkretnom slučaju, koji je za njih od značaja jer nastoje da realiziraju potraživanja iz radnog odnosa.

28. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud ni nakon dvije i po godine nije okončao predmetni izvršni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je i regulirano članom 5. Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 31. maja 2018. godine donio rješenje o izvršenju koje je nakon pravosnažnosti 26. juna 2018. godine dostavio Ministarstvu na provođenje, što je u ovoj fazi postupka adekvatna ažurnost u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Nakon toga Osnovni sud je, postupajući po zahtjevu apelanata od 2. jula 2019. godine, bez odgađanja 16. jula 2019. godine dostavio Ministarstvu - Sektor za Trezor podnesak apelanata u kojem su označili visinu dosuđenih budućih potraživanja na ime naknade za prevoz. Međutim, u nastavku postupka Ustavni sud zapaža neopravdanu pasivnost Osnovnog suda, jer nakon što su apelanti 6. novembra 2019. godine i ponovo 23. decembra 2019. godine obavijestili Osnovni sud da im je Ministarstvo isplatilo potraživanja dosuđena do 31. maja 2017. godine, ali da odbija da postupi u vezi sa evidentiranjem i isplatom budućih potraživanja dosuđenih izvršnom ispravom i preciziranih podneskom od 2. jula 2019. godine, Osnovni sud, kako i sam navodi u odgovoru na apelaciju, nije preduzimao daljnje procesne radnje radi utvrđivanja okolnosti zbog kojih predmetno izvršenje nije provedeno u cijelosti, te nije donio konačnu odluku u vezi s tim u skladu sa članom 64. Zakona o izvršnom postupku, koji propisuje da se izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Navedena pasivnost Osnovnog suda u nastavku postupka predstavlja ponašanje suprotno standardima prava na pravično suđenje koji sudovima nalažu obavezu efektivnog postupanja, bez nepotrebnog odgađanja.

29. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da je u ovom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja izvršnog postupka.

Pitanje naknade nematerijalne štete

1. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

2. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju su apelanti tražili zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, te ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, naročito da iz stanja u spisu proizlazi da su apelanti dio svojih potraživanja dosuđenih izvršnom ispravom naplatili u relativno razumnom roku, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja prava apelanata, te nalog predsjedniku Osnovnog suda da okonča predmetni postupak adekvatna satisfakcija za apelante.

Ostali navodi

30. Također, apelanti navode da im je, zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelje na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povrede prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe iste navode posebno ispitivati u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. U pogledu zahtjeva apelanata da im Ustavni sud dosudi troškove za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada Osnovni sud ni nakon dvije i po godine nije okončao izvršni postupak, u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku, iako se postupak izvršenja po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim.

33. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3973/19 (A. P, M. M, A. S. M) | Sudska praksa | Aktio