Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2151/19 (T. Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2151/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2151/19, rješavajući apelaciju Tarika Šišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tarika Šišića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine i S1 1 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tarik Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine i broj S1 1 016447 7 Kžk od 17. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 14 Kri od 7. marta 2017. godine apelant (zajedno sa ostalim optuženima, čija su imena navedena) stavom II izreke presude oslobođen je optužbe da je radnjama, navedenim u vrijeme, na mjestu i na način opisan pobliže u izreci presude (oružani napad na civile-kolonu vozila), počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).
5. Odlučujući o žalbi Tužilaštva Apelaciono odjeljenje Suda BiH je donijelo presudu kojom je žalbu E.D. odbilo kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdilo (tač. I1 i I2) , dok je uvažena žalba Tužilaštva i prvostepena presuda u odnosu na tačku II izreke presude ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.
6. Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine kojom je apelant, zajedno sa ostalim optuženima (M.Š., E.D. i A.Š.), proglašen krivim da je, u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (oružani napad na civile-kolonu vozila) u vezi sa članom 22. istog zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
7. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, s obzirom na pravnu prirodu pretresa pred drugostepenim vijećem i činjenicu da se ne radi o suđenju de novo, navelo, između ostalog, da se iskazi svjedoka ST-1 i ST-2, Ferida Jahića i Ranka Ikonića reproduciraju, i to iskazi svjedoka ST-1 i ST-2 samo u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, budući da se u odnosu na taj dio presude i vodi pretres pred Apelacionim vijećem, ali je nakon reprodukcije iskaza svjedoka ST-2 Apelaciono vijeće donijelo odluku da se svjedok na pretresu neposredno sasluša na okolnosti dešavanja na licu mjesta, što je i urađeno u daljnjem toku postupka. Vijeće je usvojilo zajednički prijedlog odbrana optuženih o odlasku na lice mjesta i provođenju djelimične rekonstrukcije događaja sa svjedokom ST-2 radi provjeravanja iskaza tog svjedoka u pogledu položaja optuženih, međusobne udaljenosti i udaljenosti kolone, vidljivosti i utvrđivanja drugih činjenica koje su značajne za razjašnjenje stvari. Apelaciono vijeće je istaklo da je prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku ocijenilo njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitalo konzistentnost njihovih iskaza, uporedilo činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje proizlaze iz iskaza drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga, ukazano je da je Apelaciono vijeće pri ocjeni iskaza svjedoka imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali da na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri mogu utjecati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i traumatičnost samog događaja o kome se svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano. Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući utjecaj trećih lica, nepodudarnosti ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se Apelaciono vijeće osloni na takav iskaz, pri čemu je ono dužno uporediti činjenice o kojima određeni svjedok svjedoči sa drugim provedenim dokazima.
8. U svjetlu navedenog Apelaciono vijeće je navelo da je posebnu pažnju obratilo ocjeni iskaza svjedoka ST-2, koji je, prema vlastitom kazivanju, bio učesnik u inkriminiranom događaju, kao i da je pri ocjeni iskaza ovog svjedoka vodilo računa da se radi o svjedoku kome je dodijeljen ograničeni imunitet na okolnosti njegovog učešća u krivičnopravnoj radnji koja se odnosi na napad na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti u augustu 1992. godine. U tom smislu je Apelaciono vijeće ukazalo da, zbog same te činjenice, iskaz ovog svjedoka ne može biti prima facie odbačen, odnosno da se pitanje korištenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet mora razmatrati na osnovu pojedinačnih okolnosti svakog konkretnog predmeta, te da se radi o dokazu koji ima jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi i u odnosu na njega se ne primjenjuje pretpostavka pouzdanosti ili nepouzdanosti, ali da (u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava) izjava takvog svjedoka mora biti potkrijepljena drugim dokazima, a sud mora sam pažljivo provjeriti takvo svjedočenje, te se odbrani mora dozvoliti da ispita takvog svjedoka. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je navedeni svjedok ST-2 učestvovao, odnosno imao određenu ulogu u izvršenju inkriminiranih radnji, te da je iscrpno i detaljno svjedočio i odgovarao na sva postavljena pitanja, čime je pružio značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem je svjedočio. U tom smislu je navedeno i da je iskaz tog svjedoka doveden u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima, kao i da iskaz tog svjedoka, u biti, „zaokružuje" cjelinu konstruiranu od drugih provedenih dokaza, te da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazu svjedoka kome je dodijeljen imunitet. Pri tome je i navedeno da je odbrani data mogućnost da pokuša osporiti navode iskaza tog svjedoka, odnosno da se radi o svjedoku koji je neposredno saslušan kako na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, tako i na pretresu pred Apelacionim vijećem, tj. radi se o dokazu subjektivne prirode, koji je izveden usmeno, neposredno, kontradiktorno, te uz poštivanje prava odbrana optuženih kojima je u više navrata pružena prilika da ospore vjerodostojnost dokaza i usprotive se njegovoj upotrebi.
9. U svjetlu navedenog Apelaciono vijeće je, nadalje, za potrebe predmetnog slučaja raspravilo kako postojanje bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (pobliže opisano na str. 24-32. presude), tako i učešće svakog od optuženih u inkriminiranim radnjama (pobliže opisano na str. 32-77. presude). Tako je, između ostalog, na strani 46 (tačka 182) ukazano da je uvjerenje o učešću optuženih u oružanom pješadijskom napadu na kolonu vozila, odnosno da je prvooptuženi predvodio grupu i učestvovao u napadu, a da su ostali optuženi (među kojima i apelant) učestvovali u napadu na civilno stanovništvo, Apelaciono vijeće temeljilo prvenstveno na iskazu svjedoka ST-2, koji je bio neposredni učesnik navedenog događaja, čiji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka ST-1 i Ferida Jahića, koji nemaju neposredna saznanja, nego posredna saznanja o učešću optuženih u navedenom događaju, a u određenom dijelu i iskazima svjedoka čija imena navodi (Sulejman Nesiren, Nedžad Kokot i Sulejman Bajraktarević) u mjeri u kojoj im je to bilo poznato. Od tačke 187. Apelaciono vijeće navodi da činjenično stanje o tome da je apelant bio učesnik navedene akcije, što je odbrana uporno negirala, proizlazi iz iskaza svjedoka ST-2 sa glavnog pretresa kada je rekao da je u akciji učestvovao i Šišić, kome se tada nije mogao sjetiti imena, jer se nisu dugo družili, ali da se radi o sinu nastavnika, što je sud ocijenio u vezi sa ranijim, kao i kasnijim iskazima svjedoka u kojima je svjedok na precizan način naveo da se radi o apelantu, kojem se kasnije (na istom ročištu) sjetio i imena. Također, Apelaciono vijeće je imalo u vidu iskaz svjedoka sa djelimične rekonstrukcije događaja, kada je taj svjedok ponovo kao učesnike napada identificirao, između ostalih, i apelanta i njegovu tačnu poziciju prilikom napada (da je bio na livadi). Potvrdu iskaza ST-2 u pogledu učešća optuženih u događaju potvrdio je svjedok ST-1 (od tačke 195, pa dalje), koji je naveo da je apelant govorio o ovom događaju (hvaleći se kako mu je „baba bacila bombu“). Odbrana je osporavala kredibilitet ovog svjedoka, jer se nije mogao sjetiti datuma događaja i da je Ferida Jahića oslovljavao kao Ferid Žiga, ali je vijeće zaključilo da se radi o neznatnim odstupanjima i da nije dovedena u pitanje ispunjenost odlučnih činjenica koja proizlazi iz iskaza ovog svjedoka, te da je za odstupanja dao logično i razumljivo objašnjenje. Apelaciono vijeće je ukazalo da je, saglasno navodima svjedoka ST-1 u pogledu saznanja o učešću optuženih u inkriminiranom događaju, svjedočio i Ferid Jahić, a iskaze ova tri svjedoka (ST-2, ST-1 i Ferida Jahića) potvrdili su i svjedoci koji su imali neposredna saznanja (od tačke 201). Nadalje je navedeno da su iskazi svjedoka ST-1 i ST-2 u pogledu učešća optuženih u predmetnom događaju međusobno saglasni u odlučnim činjenicama zbog čega im je Apelaciono vijeće i poklonilo vjeru, pri čemu to vijeće primjećuje da su ovi iskazi puni detalja, koji proizlaze i iz iskaza drugih svjedoka, koje dva navedena svjedoka nikako nisu mogla „iskonstruirati", i to ukazuje da su oni govorili istinu i da optužene nisu pokušavali teretiti neosnovano. Također je istaknuto da su njihovi iskazi općenito potvrđeni i iskazom svjedoka Ferida Jahića, te da su u određenoj mjeri komplementarni i sa iskazima svjedoka Sulejmana Nesirena, Nedžada Kokota i Sulejmana Bajraktarevića, što sve čini neosnovanim prigovore odbrane o nekredibilnosti svjedoka ST-2 i ST-1. Imajući u vidu da je svjedok ST-2 bio i neposredni učesnik napada na kolonu, Apelaciono vijeće je ukazalo da je sasvim razumljivo i logično da je tom svjedoku poznato mnogo više detalja u odnosu na svjedoka ST-1 i sve druge koji su imali posredna saznanja o navedenom događaju. Također je navedeno da su činjenice u vezi sa dinamikom događaja koje je istakao svjedok ST-2 potvrdili i oštećeni, što dodatno ide u prilog istinitosti kazivanja ST-2. Dalje, Sud BiH navodi da je svjedok ST-2 objasnio djelovanje optuženih vatrenim oružjem (u tački 217), da je apelant ispalio dva tromblona, jer je jedini on u jedinici nosio tromblone, da trombloni nisu pogodili cilj, ali da je moguće da je geler nekoga pogodio. U tački 218. sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantove odbrane kojim je apostrofirano da iz iskaza svjedoka ST-2 ne proizlazi da je apelant uopće učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, odnosno da je ispalio tromblone, jer je prilikom rekonstrukcije naveo da je apelant bio na livadi i da ga nije mogao vidjeti, ali je odbrana izostavila, kako navodi Apelaciono vijeće, da je svjedok kazao da su svi rekli da je to ispalio on, uključujući i samog apelanta, što je dalje objašnjeno u tač. 219. i 220. (dovodeći u vezu sa iskazom ST-1 i Ferida Jahića).
10. Apelaciono vijeće je navelo da je svestranom ocjenom cjelokupnog dokaznog materijala utvrdilo da su optuženi u momentu preduzimanja inkriminiranih radnji bili svjesni da se u koloni vozila mogu nalaziti civilna lica i da će od ispaljenih projektila iz vatrenog oružja nastupiti smrt i teške tjelesne povrede civilnih lica, na šta su i pristali, odnosno da postoji eventualni umišljaj na strani optuženih za izvršenje inkriminiranih radnji, ukazujući na praksu MKSJ. Nadalje je istaknuto da su optuženi, kao pripadnici jedne strane u sukobu, u konkretnom slučaju bili obavezni poštivati i načelo proporcionalnosti u napadu, kao jedno od običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava, prema kome je zabranjen svaki napad od koga se može očekivati da će izazvati slučajne gubitke civilnih života, povrede civila, štete na civilnim objektima ili kombinaciju ovih djejstava, koja bi bila nerazmjerno velika u odnosu na konkretnu i direktnu vojnu prednost koja se predviđa.
11. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je istaklo da su neprihvatljivi i neosnovani prigovori odbrana optuženih kojima se ukazivalo na postojanje stvarne zablude na strani optuženih, tvrdeći da su optuženi pogrešno smatrali da je kolona koja je prolazila putem tom prilikom bila vojna kolona. U tom smislu je ukazano da u konkretnom slučaju nisu predočeni ozbiljni razlozi na osnovu kojih bi bilo prihvaćeno da su optuženi postupali u zabludi o okolnostima koje bi, po njihovom shvatanju, isključivale protivpravnost djela. Uz to je Apelaciono vijeće konstatiralo i da su se optuženi u svakom slučaju prije pucanja morali uvjeriti da li se radi o legitimnom vojnom cilju, koji ispunjava kriterije, i da li se on može napasti bez rizika po civile, koji su apsolutno zaštićena kategorija. Međutim, optuženi su sve navedeno potpuno ignorirali, te otvorili vatru koja je trajala neprekidno više minuta. Samim činom pucanja optuženi su pristali na posljedice svog čina.
12. Na str. 77. i 78. Apelaciono vijeće je iznijelo razloge za odluku o kazni.
13. Sud BiH u trećestepenom vijeću donio je Presudu broj S1 1 K 016447 18 KŽŽ od 21. februara 2019. godine kojom je uvažio žalbu Tužilaštva, te je presuda od 17. oktobra 2018. godine preinačena u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, dok je žalba apelanta (i ostalih optuženih) odbijena i presuda u ostalom dijelu ostaje neizmijenjena.
14. U obrazloženju presude trećestepeno vijeće navodi da su branioci optuženih, uključujući apelanta, žalbe podnijeli po skoro svim žalbenim osnovama, dok se u samom obrazloženju žalbe bave isključivo činjeničnom stranom predmeta. Tako je u odnosu na žalbeni osnov iz člana 299. ZKP - pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje trećestepeno vijeće najprije ukazalo na standard odlučivanja. U odnosu na apelantovu žalbu trećestepeno vijeće navodi da je, osporavajući kredibilitet svjedoka ST-2, apelant prvenstveno ukazivao na razlike u vezi sa rasporedom kretanja vozila (kolone), ističući da je to bitno sa aspekta same dinamike događaja. Nadalje, odbrana je tvrdila da ST-2 nikada nije i ni u jednom iskazu identificirao apelanta kao učesnika kritičnog događaja, osim što je, po navođenju tužioca, na pretresu rekao da je učestvovao sin nastavnika čijeg se imena ne može sjetiti. Kao posebno netačno, odbrana ističe navodno pogrešno interpretiranje iskaza svjedoka ST-2 u tački 217. obrazloženja. U pogledu navedenog žalba ukazuje na iskaz svjedoka ST-2, koji je dao istom vijeću 25. aprila 2018. godine, kao i na iskaz od 20. maja 2014. godine, a iz čega, prema mišljenju odbrane, proizlazi da svjedok nije vidio da je apelant ispalio tromblone, a da je njegovo zapažanje usmjereno na nošenje tromblona tokom cijelog rata, a ne jedino u Kukavicama. Odbrana je smatrala da sud ne analizira u cijelosti ni iskaz svjedoka ST-1, pri čemu on i ne dovodi u vezu ST-2, konačno zaključujući da su navodi samo mogućnosti, pretpostavke i nagađanja. Osporavajući kredibilitet svjedoka ST-1, odbrana se pozivala na niz iskaza ovog svjedoka, ukazujući na relevantne razlike.
15. Trećestepeno vijeće je, suprotno žalbenim tvrdnjama, ustanovilo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju izvedenih dokaza zaključio da su optuženi učestvovali u napadu na civilno stanovništvo, i to na način da je svaki ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. U tom pogledu trećestepeno vijeće je ocijenilo da žalbe bezuspješno pokušavaju da ospore kredibilitet svjedoka, prvenstveno ST-1 i ST-2, s obzirom na to da njihovi iskazi u međusobnoj korelaciji sa drugim izvedenim dokazima u svojoj ukupnosti i sadjejstvu tvore zatvoren krug dokaza iz kojeg ne može proizaći niti jedan drugi razuman zaključak osim da su optuženi bili učesnici inkriminiranog događaja, te da snose krivicu za posljedice koje su nastupile. Kada se činjenica da je svjedok ST-2 u svom iskazu uvjerljivo identificirao učesnike inkriminiranog događaja dovede u vezu sa činjenicama koje su iznijeli svjedok ST-1, Ferid Jahić i drugi imenovani svjedoci, žalbeni prigovori kojima se osporava kredibilitet svjedoka ST-2 i ST-1 gube na snazi, te ostaju bez dovoljne logične i činjenične potkrijepljenosti. Trećestepeno vijeće je ukazalo da na spremnost drugostepenog vijeća da definitivno razjasni sve sporne činjenice i okolnosti, ukazuje činjenica da je ono na licu mjesta obavilo djelimičnu rekonstrukciju događaja. Tom prilikom je drugostepeni sud stekao neposredna saznanja o iskazu svjedoka ST-2 na mjestu događaja zbog čega je nesumnjivo mogao da procijeni valjanost njegovog kazivanja o čemu se, u konačnici, to vijeće i izjasnilo u paragrafu 193. pobijane presude, kao i na razlike u iskazima svjedoka ST-2 (u odnosu na njegov status) koje je podržalo i trećestepeno vijeće, ali da niti jedna ova razlika u iskazima ne dovodi u pitanje nesumnjivo pravilno činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud.
16. Dalje, trećestepeno vijeće je navelo da je svjedok ST-1, kako to iz pobijane presude proizlazi, kroz svoja saznanja i u vezi sa saznanjima svjedoka Ferida Jahića, potvrdio učešće optuženih u predmetnom događaju, što potkrepljuje istinitost svjedočenja svjedoka ST-2 kao neposrednog očevica. I iskaz svjedoka ST-1 je osporavala odbrana optuženih, prvenstveno apelantova odbrana. Naime, ovaj svjedok je decidirano odredio apelanta kao osobu koja se hvalila kako mu je „baba bacila bombu“. Međutim, nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, trećestepeno vijeće je ustanovilo da je pobijana presuda u paragrafima 198. i 199. potpuno opravdala stav o kredibilnosti i ovog svjedoka.
17. Za trećestepeno vijeće je bilo indikativno i to da i drugi svjedoci svojim posrednim saznanjima, čija svjedočenja imaju značaj pomoćnih dokaza, potvrđuju iskaze prethodno navedenih svjedoka, i to svjedoci Sulejman Nesiren, Nedžad Kokot i Sulejman Bajraktarević, koji su ukazali na svoja saznanja da su „naši izvršili taj neki napad i da je puno ljudi poginulo“, odnosno „... da se pričalo da su taj napad izvršili domicilni ljudi, dakle ljudi s tog kraja gdje se desio taj napad“, što u svojoj ukupnosti ukazuje na optužene kao aktere inkriminiranog događaja.
18. Trećestepeno vijeće je dalje ukazalo da je - nasuprot tvrdnjama apelanta, koji osporava učešće navodima o izostanku adekvatne ocjene dokaza u njihovoj ukupnosti, pri čemu se ponovo ukazuje i na pitanje nošenja tromblona - ocijenilo da odbrana primjenjuje parcijalan pristup ocjeni dokaza, te da njihovom selektivnom ocjenom nastoji da stvori novu istinu po mjeri odbrane. Naime, ako se pobijana presuda pažljivo analizira, jasno je da je drugostepeni sud zaključak o apelantovoj krivici donio na temelju niza činjeničnih pojedinosti koje proizlaze iz iskaza više svjedoka, a koje u svom sadjejstvu tvore zaključak van razumne sumnje o apelantovom učešću u izvršenju krivičnog djela. Kada se iskaz svjedoka ST-2 o tome da je neko izbacio dva tromblona, a da mu je poznato da je tromblonima tokom rata djejstvovao jedino apelant, dovede u vezu sa iskazom svjedoka ST-1 da se apelant prvi hvalio u vezi sa inkriminiranim događajem, te da je svjedok Ferid Jahić potvrdio da je vojska u štabu pričala da je učesnik u inkriminiranom događaju, između ostalih, apelant, onda nema sumnje da je drugostepeni sud ispravno zaključio da je apelant učesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela, shodno čemu snosi i krivicu za njegove posljedice. Pri tome trećestepene vijeće je ukazalo na zapažanje drugostepenog suda (paragraf 220) u kojem svjedok ST- 2 navodi da su trombloni koje je ispalio apelant promašili kolonu iz čega se može zaključiti da svjedok ni na koji način ne želi teretiti apelanta više od njegove realne percepcije događaja.
19. Iz svega navedenog trećestepeno vijeće je zaključilo da je drugostepeni sud svestranom analizom i ocjenom dokazne građe, u skladu sa članom 281. ZKP, u svjetlu razmatranja stavova odbrana svih optuženih, dao ispravne odgovore na sva pitanja otvorena za žalbe prije nego što je donio istinitu i odluku zasnovanu na zakonu o aktivnom učešću optuženih u inkriminiranom događaju.
20. Nadalje, (u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji) u odnosu na stav drugostepenog vijeće da kao olakšavajuću okolnost ocjenjuje naprimjer da se radi o osobama mlađe životne dobi - iako to jesu okolnosti relevantne prilikom odmjeravanja kazne, trećestepeno vijeće je istaklo da one nemaju takav značaj kakav im je dalo drugostepeno vijeće, pogotovo ne u predmetima ratnih zločina, a da bi bile dovoljan temelj za izrečenu kaznu. Trećestepeno vijeće je ukazalo na navod žalbe Tužilaštva, odnosno na propust drugostepenog suda da ocijeni da optuženi nisu preduzeli niti jednu aktivnu radnju na otklanjanju ili sprečavanju daljnjih posljedica ovog zločina. Kako je navelo trećestepeno vijeće, drugostepeni sud griješi, pa kao olakšavajuću okolnost ocjenjuje navod jednog od optuženih o spoznaji da se radi o civilima i o navodnom kajanju, propuštajući da upravo takav njegov navod dovede u vezu sa činjenicom da civilima nije pružena pomoć i da nisu provjerene posljedice koje su nastupile. Tužilaštvo je sasvim ispravno navelo da samo verbalno kajanje, koje nije potkrijepljeno stvarnom željom da se pokuša djelimično otkloniti, ili bar ublažiti posljedica protivpravne radnje u vrijeme njenog učinjenja, ne može biti uzeto u obzir kao okolnost koja će po svojoj važnosti imati poseban značaj prilikom odmjeravanja kazne kao kraće, već upravo suprotno. S tim u vezi, trećestepeno vijeće je ustanovilo da bez stvarnog i faktičkog djelovanja, tj. namjere da se otklone bar daljnje posljedice počinjenog zločina, citirana izjava optuženog nije dovoljno logično potkrijepljena iskrenošću. Stoga je trećestepeno vijeće zaključilo da se izrečenim kaznama ne odražava adekvatna osuda za predmetno krivično djelo (jer se radi o teškom krivičnom djelu), čije posljedice nadvladavaju sve olakšavajuće okolnosti, zbog čega je pobijanu presudu u tom dijelu valjalo preinačiti, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant navodi da je najprije oslobođen, pa nakon održanog pretresa Suda BiH, na osnovu istih dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Apelant “se posebno osvrće” na ponašanje predsjednika vijeća na djelimičnoj rekonstrukciji gdje se, ispitujući zaštićenog svjedoka ST-2, predsjednik vijeća stavio u ulogu tužioca navodeći i podstrekavajući svjedoka šta treba da govori. Apelant navodi da je, i pored svih ubjeđivanja, zaštićeni svjedok izjavio da ga nije vidio kao učesnika spomenutog napada, već da je čuo iz priča drugih, kao i od „mene samog“. Dalje, apelant navodi da je svjedok ST-2 više puta saslušavan pred prvostepenim, kao i pred Apelacionim vijećem i da su mu izjave kontradiktorne, a na osnovu zaštićenog svjedoka ST-2 je donesena osuđujuća presuda, kao i da je svjedok ST-2 dobio ograničeni imunitet od krivičnog gonjenja od glavnog tužioca (“koji je u međuvremenu proglašen neustavnim”). Apelant problematizira i izrečenu kaznu zatvora, te dalje citira navode iz žalbe koju je podnio protiv drugostepene presude.
b)Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, te da se, u suštini, radi o apelantovim nastojanjima da se drugačije utvrdi činjenično stanje i drugačije ocijene provedeni dokazi, te da se pokuša izbjeći krivična odgovornost za krivično djelo.
23. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. Tužilaštvo navodi da je Sud BiH dao odgovore na sva pitanja koja se tiču utvrđenja odlučnih činjenica, ili zašto je prihvatio dio iskaza svjedoka u odnosu na odlučne činjenice. Dalje, Tužilaštvo navodi da je Apelaciono vijeće u presudi navelo da je posebnu pažnju posvetilo ocjeni izjave svjedoka koji je dobio ograničeni imunitet, a koji je, prema vlastitom kazivanju, učesnik u događaju. Također, iskaz ovog svjedoka je doveden u vezu sa drugim dokazima (iskazima drugih svjedoka), a odbrani je data mogućnost da iskaz ospori.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – Odluka USBiH i 42/18 – Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav 7.
Sadržaj presude Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
32. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem.
34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94).
37. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je sud pogrešno ocijenio dokaze, prvenstveno iskaze svjedoka ST-2 i ST-1. S tim u vezi, Ustavni sud, pored već navedenih principa, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH (Apelaciono i trećestepeno vijeće) je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka ST-1 i ST-2 (kako onih koji su dati u fazi istrage, tako i onih koji su dati na pretresima) i prigovorima u vezi sa vjerodostojnošću njihovih iskaza i kredibilitetom svjedoka, čemu je poklonjena i posebna pažnja u osporenoj odluci Apelacionog vijeća. Apelaciono vijeće je iskaze ovih svjedoka detaljno analiziralo, te dalo razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Apelacionog vijeća da je apelant u svojstvu saizvršioca bio učesnik u spornim događajima za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud, u vezi sa apelantovim navodima o kredibilitetu svjedoka ST-2 i ST-1, odnosno autentičnošću njihovih izjava, zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja kako Apelacionog vijeća ( koje je donijelo osuđujuću presudu), tako i trećestepenog vijeća, te da je trećestepeno vijeće u svemu podržalo zaključke Apelacionog vijeća date u paragrafima 193. i 194. presude u vezi sa određenim razlikama u iskazu svjedoka ST-2, a koje je doveo u vezu sa promjenom njegovog statusa (svjedoku je dodijeljen imunitet), kao i zaključke Apelacionog vijeća u vezi sa iskazom svjedoka ST-1 kojem je sud poklonio vjeru za šta je Apelaciono vijeće u paragrafima 198. i 199. dalo jasne razloge. Osim toga, odbrani je, što apelant ne dovodi u pitanje, data mogućnost da ispita svjedoke i da ospori njihove iskaze. Nadalje, kako je to konstatiralo i trećestepeno vijeće, kako bi definitivno razjasnilo sve sporne činjenice i okolnosti, Apelaciono vijeće je na licu mjesta obavilo i djelimičnu rekonstrukciju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su Apelaciono vijeće i trećestepeno vijeće, nakon savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, imali i najmanju sumnju o postojanju, odnosno nepostojanju neke od činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, pa da bi odlučilo presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Posljedično tome, u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo.
39. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao da je svjedok ST-2 dobio imunitet o čemu se izjasnilo i Apelaciono vijeće, ukazujući na praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, te činjenicu da je iskaz ovog svjedoka vijeće dovelo u vezu sa ostalim provedenim dokazima, te da je ustanovilo da iskaz ovog svjedoka, u biti, „zaokružuje“ cjelinu konstituiranu drugim provedenim dokazima, te da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazu svjedoka kojem je dodijeljen imunitet. Kada se navedenom doda zaključak iz prethodne tačke ove odluke u vezi sa posebnom pažnjom koja je poklonjena ocjeni iskaza upravo ovog svjedoka, Ustavni sud smatra da ovi apelantovi navodi ne mogu pokrenuti u konkretnom predmetu pitanje da apelant nije imao pravično suđenje, odnosno da nisu poštivane sve garancije prava na pravičan postupak.
40. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant očito nezadovoljan osuđujućom presudom, kao i činjenicom da je po žalbi Tužilaštva trećestepeno vijeće preinačilo odluku o kazni na način da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je trećestepeno vijeće dalo jasne razloge za preinaku presude Apelacionog vijeća u dijelu odluke o kazni, koji ni u kom segmentu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, a izrečena kazna je u granicama pripisanim zakonom.
41. Konačno, apelant je na neki način sugerirao da je predsjednik vijeća preuzeo ulogu tužioca, čime bi se pokrenulo pitanje poštivanja principa nepristrasnosti suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant prvi put iznosi u apelaciji, odnosno da u žalbi protiv drugostepene presude ništa nije ukazivao u tom pravcu, pa ne može očekivati da ovakve navode sa uspjehom prvi put problematizira pred Ustavnim sudom.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu ocjene izvedenih dokaza iz čega je proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević