Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1760/19 (Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Prekid postupka
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1760/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1760/19, rješavajući apelaciju Borova d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović , potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Borova d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska, podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 58 0 Ps 028919 18 Pž od 27. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 16. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 58 0 Ps 028919 18 Pž od 27. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Bonel“ a.d. za trgovinu, proizvodnju i usluge Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud su odgovor na apelaciju dostavili 2. i 3. jula 2020. godine dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 15. oktobra 2015. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnine, poslovnog prostora u Zvorniku (u prvostepenom rješenju precizirane oznake, površina i ulica u kojoj se nalazi, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).
6. Okružni privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 028919 15 Ps od 8. oktobra 2018. godine prekinuo postupak u predmetnoj pravnoj stvari do zaključenja bilateralnog sporazuma o pitanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske kako je predviđeno Aneksom G Sporazuma o pitanjima sukcesije.
7. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekida do zaključenja bilateralnog sporazuma o pitanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, kako je to predviđeno Aneksom G Sporazuma o pitanju sukcesije. U vezi s tim je naveo da je odredbom člana 8. Sporazuma o pitanjima sukcesije predviđeno da će svaka država nasljednica, po osnovu reciprociteta poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i provode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup istima, da bi se osigurala implementacija sporazuma. Prema odredbi čl. 1 Aneksa G Sporazuma o sukcesiji, pravo svojine i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog Aneksa a prema odredbi člana 7. istog Aneksa, sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imaju isto pravo pristupa sudovima, upravnim, tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava. Dalje je navedeno da Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi, jednako obavezuju sve potpisnice, pa je primjena reciprociteta, sve i da se prihvati da nije obaveza, sasvim sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima odnosno drugim nadležnim organima drugih država sukcesora. Okružni privredni sud je na kraju zaključio kako do dana donošenja ovoga rješenja, nije zaključen bilateralni sporazum između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o pitanju reciprociteta kako je to predviđeno Aneksom G Sporazuma o sukcesiji, smatra da nije zadovoljen princip reciprociteta u odnosu na Republiku Hrvatsku, a što je kako je navedeno utvrđeno u nizu postupaka vođenih pred Okružnim privrednim sudovima po tužbama pravnih lica iz Republike Hrvatske, zbog čega je ovaj sud odlučio kao u izreci rješenja.
8. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 028919 18 Pž od 27. februara 2019. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđeno je Rješenje Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 028919 15 od 8. oktobra 2018. godine.
9. Viši privredni sud je istakao da u okolnostima predmetnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje vlasničkog spora između parničnih stranaka. U vezi s tim je ukazao da je predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari, zahtjev apelanta da se utvrdi da je vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora, te predaja u posjed i korištenje istog, dakle za sada nisu ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje vlasničkog spora između parničnih stranaka, odnosno da su ispunjeni uvjeti za prekid postupka što je potvrda osnovnih principa sadržanih u članu 8. Sporazuma, kojim je propisano da će na osnovu reciprociteta, svaka država sljednica morati poduzeti potrebne mjere u skladu sa njenim unutrašnjim pravom da osigura priznavanje i pravne učinke odredaba ovog sporazuma pred svojim nadležnim organima. Viši privredni sud je dalje naveo da apelant osporava pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja jer smatra da je istim taj sud povrijedio odredbe parničnog postupka iz čl. 8., čl. 123. stav 2. i čl. 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je pogrešno tumačio odredbe članova 4. i 7. Aneksa ,,G‘‘ Sporazuma o sukcesiji koji predviđaju samo mogućnost da države sukcesori zaključe bilateralni sporazum, ali da se ne radi o njihovoj pravnoj obavezi i da ni u jednoj odredbi Sporazuma o pitanjima sukcesije, ni u prilogu ,,G“ kao njegovom sastavnom dijelu nije izražena čvrsta namjera država sukcesora da će sigurno pribjeći sklapanju bilateralnih sporazuma. Navedeno je da apelant smatra da je prvostepeni sud arbitrarno primijenio navedeni sporazum i da pogrešno zaključuje da bez postojanja reciprociteta, aneks nije podoban za neposrednu primjenu, čime je apelantu onemogućen ravnopravan pristup sudu i onemogućen povrat imovine koju je stekao na zakonit način.
10. Razmatrajući apelantove žalbene navode Viši privredni sud je istakao da se predmetni spor između parničnih stranaka ima razriješiti na osnovu odredbi Sporazuma o pitanjima sukcesije, kojima je propisano rješavanje nasljedstva imovine bivše SFRJ. Aneks ,,G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije garantira zaštitu privatnog vlasništva i stečajnih prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ od strane države nasljednice (član I. Aneksa ,,G“). Pravo svojine na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi u državi nasljednici koju su građani i druga pravna lica imali na dan 31. decembra 1990. godine garantira se sporazumom bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili domicil sopstvenika i da se ovo pravo garantira u skladu sa uspostavljenim i priznatim standardima i normama međunarodnog prava (član 2. stav 1. Aneksa „G1“), uz obavezu poštovanja ugovora zaključenih od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ nakon 31. decembra 1990. godine uključujući i ugovore zaključene od strane državnih poduzeća koji će se poštovati bez diskriminacije (član 2. stav 2. Aneksa ,.G“). Nadalje je navedeno da shodno odredbi člana 7. Aneksa ,,G“ Sporazuma, sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će na osnovu reciprociteta imati ista prava pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava. Iz navedenog, kako je obrazložio Viši privredni sud, „proizlazi da princip reciprociteta u primjeni Sporazuma o pitanjima sukcesije obavezuje članice potpisnice sporazuma, jer je ovo načelo propisano u članu 7. Aneksa ,,G“ Sporazuma.“. Nadalje je navedeno da je za primjenu principa reciprociteta pri razrješenju spora u ovoj pravnoj stvari s obzirom na predmet spora i na strane u ovome sporu relevantno postupanje redovnih sudova u Republici Hrvatskoj gdje se nalazi sjedište apelanta, u istovrsnoj vrsti spora i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nije zaključen bilateralni sporazum u skladu sa Aneksom ,,G“ Sporazuma (čl. 4. i čl. 8.), te kako bez postojanja reciprociteta odnosno zaključenja bilateralnih ugovora između zemalja potpisnica Aneks ,,G“ Sporazuma nije podoban za neposrednu primjenu, to je prvostepeni sud pravilno prekinuo parnični postupak u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, je istaknuto da je u sporovima koji se vode u Republici Srpskoj utvrđeno da ne postoji reciprocitete, odnosno da nije zaključen bilateralni sporazum između BiH i RH, a u pogledu Aneksa „G“ Sporazuma o sukcesiji. U vezi s tim je ukazano da iz dopisa Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 4. marta 2014. godine koji je dostavljen Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine, a u vezi informacije o postojanju reciprociteta u primjeni Aneksa .,G" Sporazuma po pitanjima sukcesije navedeno je da: „rješavanje imovinsko-pravnih pitanja fizičkih i pravnih osoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još nije definirano budući da između država nije potpisan Ugovor o uređenju imovinsko-pravnih odnosa, te da bi tek sklapanjem bilateralnog ugovora o rješavanju imovinsko pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nastao podoban akt za brže rješavanje svih zahtjeva po pitanju zaštite imovine i stečenih prava“, te je ukazano na stav Vrhovnog suda RH, prema kojem su u predmetnim sporovima „sudovi apsolutno nenadležni za odlučivanje. Također je navedeno da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u svojoj odluci broj U-16/11 od 13. jula 2012. godine između ostalog izrazio shvaćanje da Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, te da je primjena principa reciprociteta, ako ne obaveza, onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred sudovima odnosno drugim nadležnim organima. Osim toga, je navedeno da odredbe Sporazuma o sukcesiji ne isključuju nadležnost suda za postupanje o zahtjevima za utvrđivanje prava svojine na nepokretnosti, međutim po shvaćanju ovog suda, uvjetljavaju ovu nadležnost, provođenjem prethodnog postupka pred državnim organima odnosno tijelima i po proceduri koja je predviđena bilateralnim sporazumom država sukcesora sa članom 4. Sporazuma. Stoga, Viši privredni sud smatra da zaključenje bilateralnih sporazuma i provođenje postupka u skladu s tim sporazumom, predstavlja prethodno pitanje od koga zavisi dalje postupanje suda po tužbama za utvrđivanje prava svojine od strane pravnih lica, pa je stoga primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Također je navedeno da će se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavit na prijedlog stranaka po poduzimanju aktivnosti država sukcesora na realizaciji odredbe člana 2. Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije, te eventualnom provođenju procedure ukoliko je ona propisana aktima država sukcesora. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i pravo na pristup sudu kao elemenat tog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, naročito kroz stav o osnivanju pravnog prednika tuženog „Borovo-Belprom“ d.o.o. Banja Luka i unošenja predmetnog poslovnog prostora u sredstva tuženog za što smatra da nije postojao pravni osnov za bilo kakav prijenos imovine apelanta na istog, jer je predmetni poslovni prostor njegov što je apelant opširno obrazložio u apelaciji. U suštini apelant smatra da je izvršena „klasična okupacija poslovnih prostora apelanta kao i roba“, koji prijenos je izvršen protivno odredbi člana 187. a) Zakona o poduzećima. Također ukazuje da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta svoje odluke pogrešno utemeljili pozivajući se na reciprocitet što je, po mišljenju apelanta pogrešno, budući da se „tumačenjem člana 4. ne može doći do zaključka o namjeri ugovornih strana-država sukcesora da se zaključe bilateralni sporazumi“. Također ističe da „Zabrana retroaktivne primjene zakona predstavlja tekovine savremenog prava, kao takva je našla uporište, kako u domicilnom pravu, tako i u Evropskoj konvenciji (član 7.). Nadalje ističe da ni u jednoj od odredaba Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma nije izražena čvrsta namjera država sukcesora da će pristupiti sklapanju bilateralnih sporazuma, zbog čega su sudovi po njegovom mišljenju dužni da primjenjuju pozitivne propise, jer je neizvjesno kada će se prekinuti postupak nastaviti. Postupajući na ovaj način smatra da mu je uskraćeno pravo da raspolaže svojom imovinom.
b) Odgovori na apelaciju
12. Viši privredni sud smatra da je apelacija neosnovana.
13. Okružni privredni sud također smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanta na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
14. U Sporazumu o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije, „Službeni glasnik BiH“-Međunarodni ugovori, br. 43/01 i 8/09 - ispravka) relevantne odredbe glase: Član 7.
Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanim u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica upogledu sukcesije koja je predmet ovog sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.
Član 8.
Svaka država nasljednica, na osnovi reciprociteta će poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.
Član 9.
Ovaj sporazum će države nasljednice implementirati u dobroj vjeri, u duhu povelje Ujedinjenih nacija i u skladu sa međunarodnim pravom.
Član 10.
Na ovaj sporazum se ne mogu staviti nikakva ograničenja.
Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.
Član 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisno od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. godine stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. godine i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.
(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je izvršavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ.
Član 3.
Države nasljednice će poštovati i zaštititi prava svih fizičkih i pravnih lica bivše SFRJ na intelektualnu imovinu uključujući patente, zaštitne znakove, autorska prava i ostala srodna prava (npr. autorski honorari) i u tom pogledu će se ispunjavati zahtjevi međunarodnih konvencija.
Član 4.
Države nasljednice će poduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u ovom aneksu kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti.
Član 5.
Ništa u gore spomenutim odredbama ovog aneksa neće ići na uštrb odredaba bilateralnih sporazuma zaključenih između država nasljednica po istom pitanju koje u određenim područjima može biti presudno između tih država.
Član 6.
Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje su imale takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina ili neki drugi status.
Član 7.
Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.
Član 8.
Gore navedene odredbe ovog aneksa neće prejudicirati garancije nediskriminacije u odnosu na privatno vlasništvo i stečena prava koja postoje u domaćem zakonodavstvu država nasljednica.
Član 9.
Ova odluka bit će objavljena u „Službenom glasniku BiH“ na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku i stupa na snagu danom objavljivanja.
15. U Odluci o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država slijednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine. Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine gradonačelniku (u daljnjem tekstu: nadležni organi) .
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 379. stav 1.
Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju Član 381. stav 2.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 028919 18 Pž od 27. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da su osporenim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6, 7. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni su, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje vlasničkog prava i prava na povrat u posjed predmetne nekretnine apelantu, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane redovnih sudova iz razloga što je prekinut predmetni postupak za predaju u posjed i utvrđivanje prava vlasništva koji se vodio po apelantovoj tužbi. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prekinuli predmetni postupak do rješavanja pitanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u ovakvim slučajevima shodno odredbama Sporazuma i Aneksa G. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je neophodno da ukaže na praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta (prekida postupaka vezanih za ostvarivanjem prava u vezi sa nekretninama na teritoriji BiH po zahtjevima pravnih lica „bivše SFRJ“ kao je to definisano u Aneksu G) pokretali gotovo identična pravna pitanja. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno podsjeća na svoju odluku broj U-16/11 od 13. jula 2012. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, postupajući u kontekstu svoje nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, usvojio zahtjev Osnovnog suda u Tesliću te utvrdio da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) u cijelosti nije saglasan odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine skladu s članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda, navedeni zakon je stavljen van snage. U navedenoj odluci (točka 53.) je Ustavni sud između ostalog, istakao i :“Konačno, s obzirom na to da je u pitanju ustavna obaveza Bosne i Hercegovine da izvrši međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine mora poštivati i primjenjivati u praksi, što se posebno odnosi na redovne sudove koji, prema relevantnim zakonskim odredbama, po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka treba da paze da li za rješavanje konkretnog spora imaju sudsku i/ili stvarnu nadležnost, te, posebno, za šta je i do sada postojala mogućnost, odlučujući u svakom konkretnom slučaju, da provjere kao faktičko pitanje da li je zadovoljen uvjet reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ. Ovo pogotovo imajući u vidu praksu redovnih sudova država potpisnica Sporazuma o sukcesiji kao što je to navedeno u odgovoru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prema kojem „...od strane subjekata aktivne legitimacije, koji su pokrenuli sudske postupke za zaštitu svojih prava Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je obaviješteno da sudovi u drugim državama nasljednicama prekidaju sudske postupke pozivajući se na reciprocitet“. Naime, Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, pa je, prema mišljenju Ustavnog suda, primjena načela reciprociteta ako ne obaveza (Ustavni sud nije smatrao u konkretnom slučaju da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti, ili tek mogućnosti zaključivanja posebnih bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije uključujući i pitanje reciprociteta), onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.“.
28. Nadalje, Ustavni sud podjeća da je u svojoj praksi rješavao pitanje prekida postupaka na osnovu Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske te da je u odluci broj AP 5657/10 od 15. januara 2014. godine . U navedenoj odluci je Ustavni sud uz ukazivanje na odluku U 16/11 (tač. 29. i 30), utvrdio povredu prava na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer su redovni sud postupak prekinuli primjenom entitetskog zakona za koji je Ustavni sud zaključio da nije u saglsnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. Također, Ustavni sud podsjeća da je odlukom AP-3153/15 od 31. januara 2018. godine, (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovane apelacije apelanta u tom predmetu, pravnog lica iz Republike Hrvatske, podnesenu protiv više odluka Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda, kojim su također prekinuti postupci radi utvrđivanja prava vlasništva i povrata u posjed nekretnina. Ustavni sud je u tom predmetu također ukazao (tač. 36-38.) na naprijed navedenu praksu, te istakao da u konkretnom slučaju sudski postupci nisu prekinuti primjenom neustavnog Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, već zbog nepostojanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u postupanju sudova prilikom rješavanja pitanja koja proizlaze iz Sporazuma o pitanjima sukcesije, što jeste zahtjev iz Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.
30. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u kontekst navedenog stava Ustavnog suda izražen odluci broj U-16/11 kao i u kontekst razloga i obrazloženja datih u odluci AP-3153/15 , Ustavni sud smatra da u obrazloženjima navedenih odluka osporenih konkretnom apelacijom nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. Naime, u konkretnom slučaju, kako je vidljivo iz prezentiranih činjenica predmeta, redovni sudovi su prekinuli predmetni postupak iz razloga što, shodno pribavljenoj informaciji od Ministarstva pravde Republike Hrvatske, proizlazi da u Republici Hrvatskoj redovni sudovi u ovakvim slučajevima, u kojima je jedna stranka u postupku subjekt iz BiH a druga iz Republike Hrvatske, prekidaju postupke s obrazloženjem kako nije zaključen bilateralni sporazum o pitanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a da se prema tumačenju sudova u Republici Hrvatskoj Aneks G Sporazuma ne može neposredno primjenjivati. S tim u vezi, navedeni stav Ustavnog suda koji se tiče pitanja reciprociteta i koji je iskazan u odluci broj U-16/11 primjenjuje se i u konkretnom slučaju u smislu da je primjena načela reciprociteta ako ne obaveza (Ustavni sud nije smatrao u konkretnom slučaju da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti, ili tek mogućnosti zaključivanja posebnih bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije uključujući i pitanje reciprociteta), onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.
31. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud donio odluku u predmetu broj 73035/14 Mladost Turist a.d. protiv Hrvatske, (vidi Odluka broj 73035/14 od 30. januara 2018. godine) koja se odnosi na pitanje sukcesije te da je navedenom odlukom Evropski sud utvrdio da „Republika Hrvatska još uvijek nije donijela zakon ili zaključila bilateralni sporazum za provedbu člana 2 Anexa G Sporazuma o sukcesiji. Stoga smatra da ni aplikantov zahtjev da bude proglašen vlasnikom spornog zemljišta, niti njegov zahtjev za naknadu nemaju dovoljno osnova u nacionalnom pravu ili međunarodnim sporazumima koji su dio unutarnjeg pravnog poretka kako bi se smatrali „imovinom“ koja uživa garanciju člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Slijedi da je prigovor aplikanta u onoj mjeri u kojoj se odnosi na odbijanje domaćih vlasti da aplikantu vrate imovinu ili da mu isplate naknadu, nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije u smislu člana 35. stava 3. (a )“.
32. Pri tome, vezano za navode apelacije koji se tiču osnivanju pravnog prednika tuženog „Borovo- Belprom“ d.o.o. Banja Luka i unošenja predmetnog poslovnog prostora u sredstva tuženog za što smatra da nije postojao pravni osnov, Ustavni sud ukazuje da su predmet ovog apelacionog postupka procesna rješenja o prekidu postupka, a ne meritorne odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu. S obzirom na to Ustavni sud se u ovoj fazi postupka ne može baviti tim pitanjem jer bi na taj način uzurpirao nadležnost redovnih sudova koji će ta pitanja razmatrati kada se stvore uvjeti za meritorno odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu.
33. Dakle, u konkretnom slučaju sudski postupci nisu prekinuti primjenom neustavnog Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, već zbog nepostojanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u postupanju sudova prilikom rješavanja pitanja koja proizilaze iz Sporazuma o pitanjima sukcesije, što jeste zahtjev iz Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.
34. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući praksu u gotovo identičnom predmetu (odluka AP- 3153/15 od 31. januara 2018. godine), Ustavni sud smatra da u identičnoj pravnoj i faktičkoj situaciji ni u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu i zabrana diskriminacije
35. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju . U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
36. Vezano za tvrdnje apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) i k) odnosno članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve druge argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Čak šta više, proizilazi identičan tretman apelanta kao i apelanta u predmetu AP-3153/15 . S obzirom na navedeno Ustavni sud i navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
Ostali navodi
37. U vezi sa navodima apelanta da „Zabrana retroaktivne primjene zakona predstavlja tekovine savremenog prava, kao takva je našla uporište, kako u domicilnom pravu, tako i u Evropskoj konvenciji (član 7.)“, Ustavni sud ukazuje da se garancije člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona) ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanta neće razmatrati. VIII.Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog prava kada su redovni sudovi predmetni postupak, u kojem je jedna stranka iz Republike Hrvatske a druga iz Bosne i Hercegovine, prekinuli zbog nepostojanja reciprociteta u ovakvim i sličnim slučajevima sa Republikom Hrvatskom. Nadalje, još uvijek nije zaključen sporazum po tom pitanju kao mogućnost predviđena Sporazumom o sukcesiji bivše SFRJ i Aneksom G tog Sporazuma, pri čemu je stav Republike Hrvatske u konkretnom slučaju da se Aneks G ne može neposredno primjenjivati. Stoga sudovi u Republici Hrvatskoj u istim ili sličnim situacijama kada je jedna stranka iz Bosne i Hercegovine ne osiguravaju reciprocitet predviđen Aneksom G bez dodatnog bilateralnog akta između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
39. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava odnosno zabrane svodi na navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava a Ustavni sud je utvrdio da procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.
40. Nadalje nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, kada apelant nije dokazao da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić