Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4444/20 (Đ. V.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4444/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4444/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Đorđo Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđo Vuković protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 052494 20 Gž 2 od 24. septembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 052494 19 P 2 od 30. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđo Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Darko Radić advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 052494 20 Gž 2 od 24. septembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 052494 19 P 2 od 30. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (V.P.) smetao apelanta u poslednjem mirnom i faktičkom posjedu parcele (bliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja) na način što je 8. oktobra 2018.godine oko 17,30 sati ušao u apelantov posjed i krampom rušio dio podzide koju je apelant sagradio na svom zemljištu, te da se naloži tuženom da uspostavi pređašnje posjedovno stanje i da se ubuduće suzdrži od ovakvog i sličnog smetanja.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo da je apelant bio u posjedu sporne nekretnine neposredno prilikom samog čina smetanja posjeda, da se sporni događaj za koji apelant tvrdi da predstavlja čin smetanja posjeda desio 8. oktobra 2018. godine, a što proizlazi iz službene zabilješke PS Vlasenica od 5. novembra 2018. godine. Međutim, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tuženi izvršio smetanje posjeda apelanta, jer na tu okolnost, osim iskaza apelanta, te apelantove supruge (N.V.) nije izveo nijedan dokaz. Naime, iskazi parničnih stranaka su u toj činjenici međusobno suprotni. Iz iskaza svjedoka R.Z. nije mogao utvrditi činjenicu da li je smetanje posjeda izvršio tuženi, dok iskaz svjedoka N.V. nije prihvatio kao objektivan, jer je apelantova supruga, te zbog toga što je na upit punomoćnika tuženog „šta se osim onog što je izjavila još desilo tog dana, izjavila da ne zna i da joj nije poznato zašto je tuženi kukao“, što upućuje na subjektivnost datog iskaza. S obzirom da je u toku postupka tuženi osporio činjenične navode tužbe u dijelu koji se odnose na označavanje parcele na kojoj je došlo do smetanja posjeda, to je apelant u skladu sa članom 7. stav 1. i članom 123. Zakona o parničnom postupku na tu okolnost bio u obavezi izvesti vještačenje po vještaku geodetske struke, što nije učinio, odnosno nije izveo nijedan dokaz na okolnost identifikacije sporne parcele. Zbog svega navedenog, prvostepeni sud je primjenom člana 313. Zakona o stvarnim pravima donio odluku kao u izreci.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelant izvedenim dokazima nije dokazao (čl. 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku) činjenicu da je tuženi izvršio čin smetanje posjeda apelanta na način koji je naveden u petitu tužbe, jer na tu okolnost nije izveo nijedan dokaz. Naime, iskaz N.V. nije prihvatio kao objektivan, jer je apelantova supruga na upit punomoćnika tuženog „šta se osim onog što je izjavila još desilo tog dana, izjavila je da ne zna i da joj nije poznato zašto je tuženi kukao“, a što upućuje na subjektivnost datog iskaza. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna i na zakonu zasnovana, pa je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu odluku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da prvostepeni sud nije cijenio službenu zabilješku PS Vlasenica od 5. novembra 2018.godine, te ističe da je iskaz svjedoka R.Z. drugačije interpretirao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević