Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4427/20 (R. Đ.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4427/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4427/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Rade Đurđević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Đurđević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004689 18 Uvp od 16. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004689 17 U od 26. decembra 2017.
godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 1142528362 od 28. septembra 2017.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004689 18 Uvp od 16. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004689 17 U od 26. decembra 2017. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 1142528362 od 28. septembra 2017.godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju počev od 1. juna 2016. godine u iznosu od 272,70 KM mjesečno.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane čl. 41. do 43. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), čija je visina utvrđena primjenom čl. 44. do 48. Zakon o PIO od primanja ostvarenih za period proveden u osiguranju i registrovan u matičnoj evidenciji tuženog i od toga prema formuli zavisno od staža koji pada na teret tuženog. Apelant je na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju imao 62 godine, dva mjeseca i 12 dana života i ukupno ostvarenih 44 godine, sedam mjeseci i 23 dana penzijskog staža. Apelantu je pravilno u ukupan penzijski staž uračunat staž osiguranja ostvaren u periodu 1. august 1975. godine do 31. mart 1992. godine od 16 godina, osam mjeseci i dva dana, staž osiguranja ostvaren u Republici Srpskoj u trajanju od osam godina, dva mjeseca i 15 dana, poseban staž za period proveden u Vojsci Republike Srpske (priznat konačnim i pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 30. maja 1997. godine), što u dvostrukom trajanju iznosi sedam godina, pet mjeseci i osam dana, te staž osiguranja ostvaren u Italiji u trajanju od 12 godina, tri mjeseca i 28 dana. Nije osnovan suštinski apelantov navod, iznesen u tužbi i ponovljen u zahtjevu, da je tuženi nezakonito postupio kada apelantu u staž osiguranja nije uračunao period koji je rješenjem od 30. maja 1997. godine apelantu priznat u poseban staž u dvostrukom trajanju, a shodno tome nije uzeo u obračun penzije ni plaće iz tog perioda. Naime, član 38. Zakona o PIO propisuje da se period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju tuženog. Kod ovako jasnog zakonskog određenja, uz odredbu člana 39. Zakona o PIO, Vrhovni sud je naveo da ne postoji zakonska mogućnost da se ovaj period, koji je apelantu utvrđen kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa u staž osiguranja, niti da se plaće iz tog perioda uzmu u obračun penzije, bez obzira što je apelant tada bio i u radnom odnosu i što su za njega izmireni doprinosi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na rad, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao. Apelant navodi da je „tuženi manipulisao podacima iz matične evidencije i direktno oštetio apelanta kroz visinu penzije“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević