Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1891/19 (S. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1891/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP 1891/19, rješavajući apelaciju Salke Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio Salko Smajić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji se vodi pred Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar po apelantovim žalbama protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton, br. FZ4/2/1-35-1- 50584-30/16 od 23. novembra 2020. godine i 1810-0584/20-6 od 24.
novembra 2020. godine.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar da u skladu sa ovom odlukom odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnih postupaka, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Salki Smajiću isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona i Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1Salko Smajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feho Botonjić, advokat iz Ključa, podnio je 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju i postupku utvrđivanja visine penzije po osnovu naknadno uplaćenih doprinosa za period od 1. januara 1998. do 31. decembra 2004. godine.
2Apelant je 24. oktobra 2019. i 11. decembra 2020. godine dopunio predmetnu apelaciju tako što je izvijestio Ustavni sud o toku postupka nakon podnošenja apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom 3Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), zatraženo je u periodu od 23. maja 2019. do 16. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 13. juna 2019. do 21. decembra 2020. godine. III.Činjenično stanje 5Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene 6Kantonalna administrativna služba je donijela Rješenje broj 1810-0411/13-1 od 27. juna 2013. godine kojim je apelantu priznala pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret Federalnog zavoda u mjesečnom iznosu od 132,0872 KM počevši od 1. januara 2013. godine. Apelant nije podnosio žalbu na navedeno rješenje te je ono pravosnažno.
7Apelant se obratio Fondu za PIO Republike Srpske, Filijala Banja Luka, radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. Fond za PIO Republike Srpske, Filijala Banja Luka, 31. decembra 2013. godine donio je rješenje kojim se apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju odbija. Na navedeno rješenje apelant je podnio žalbu koja je rješenjem Fonda za PIO Republike Srpske, Kabinet direktora, od 14. februara 2014. godine odbijena.
Postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju 8Odlučujući o apelantovom zahtjevu od 1. jula 2014. godine, Kantonalna administrativna služba je donijela Rješenje broj 1810-2443/14-1 od 4. jula 2014. godine kojim je apelantu priznala pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 176,4026 KM počevši od 1. januara 2013. godine.
9Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje broj FZ3/2-1033693515 od 18. septembra 2015. godine kojim je žalbu odbio.
10Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 U 010551 15 U od 7. marta 2016. godine kojom je tužbu uvažio i osporeno rješenje tuženog od 18. septembra 2015. godine i rješenje Kantonalne administrativne službe od 4. jula 2014. godine poništio i predmet vratio na ponovni postupak.
11Kantonalna administrativna služba je Rješenjem broj 1810-0584/17-7 od 26. maja 2017. godine, između ostalog, apelantu priznala pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 176,4026 KM počevši od 1. januara 2013. godine. 12Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje broj FZ3/2/2-35-1-1820-9/02 od 26. oktobra 2017. godine kojim je žalbu odbio.
13Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 U 013057 17 U od 21. januara 2019. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio, osporeno rješenje tuženog od 26. oktobra 2017. godine i rješenje Kantonalne administrativne službe od 26. maja 2017. godine poništio i predmet vratio na ponovni postupak.
14Kantonalna administrativna služba je 7. marta 2019. godine donijela Rješenje broj FZ4/2/1-35-1- 50584-13/16 kojim je, između ostalog, apelantu priznala pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 176,4026 KM počevši od 1. januara 2013. godine.
15Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje broj FZ3/2/-35-I-1820-23-02 od 4. jula 2019. godine kojim je djelimično žalbu uvažio, pobijano rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
16Kantonalna administrativna služba je 23. novembra 2020. godine donijela Rješenje broj FZ4/2/1- 35-1-50584-30/16 kojim je, između ostalog, apelantu priznala pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 178,32 KM počevši od 1. januara 2013. godine.
17Iz dopune apelacije proizlazi da je apelant 9. decembra 2020. godine protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu.
Postupak utvrđivanja visine penzije po osnovu naknadno uplaćenih doprinosa za period od 1. januara 1998. do 31. decembra 2004. godine 18Nadalje, po apelantovom zahtjevu od 4. maja 2016. godine, kojim je zatražio da mu se ponovno utvrdi visina penzije po osnovu naknadno uplaćenih doprinosa za period od 1. januara 1998. do 31. decembra 2004. godine, prvostepeni organ je donio rješenje od 14. decembra 2017. godine kojim je imenovanom priznao pravo na srazmjerni dio starosne penzije na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 178,7547 KM počevši od 4. novembra 2015. godine, s pravom na isplatu novoutvrđenog iznosa penzije počevši od 4. novembra 2015. godine.
19U postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, shodno članu 260. stav 2. Zakona o upravnom postupku, drugostepeni organ je 3. jula 2019. godine donio rješenje kojim je naložio prvostepenom organu da donese novo rješenje po apelantovom zahtjevu od 4. maja 2016. godine, nakon čega je prvostepeni organ donio Rješenje matični broj 1033693515 od 30. septembra 2019. godine. 20Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koja je Rješenjem Federalnog zavoda od 5. juna 2020. godine broj FZ3/2/2-35-1-1820-28/02 djelimično uvažena, navedeno rješenje je poništeno i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
21Apelantu je Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1810-0584/20-6 od 24. novembra 2020. godine, donesenim u izvršenju Rješenja šefa Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja broj FZ3/2/2-35-1-1820-28/02 od 5. juna 2020. godine, priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 178,3270 KM počevši od 1. januara 2013. godine.
22Iz dopune apelacije proizlazi da je apelant 10. decembra 2020. godine protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije 23Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju i utvrđivanja visine penzije po osnovu naknadno uplaćenih doprinosa za period od 1. januara 1998. do 31. decembra 2004. godine povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je detaljno naveo tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da je neažurnim i birokratskim postupanjem nosioca osiguranja Federalnog zavoda i upornim donošenjem nezakonitih rješenja kojima se apelantu priznaje pravo na srazmjeran dio starosne penzije umjesto prava na starosnu penziju kod nosioca osiguranja u FBiH do danas, više puta, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Smatra da nema izglede da za života ostvari svoje zakonito pravo na starosnu penziju, već da do kraja života bude oštećen ostvarivanjem prava na srazmjeran dio starosne penzije koji je znatno manji od onoga koji treba da uživa. Apelant smatra da nije ni na koji način doprinio tome da postupak traje predugo. Ukazuje da je do sastavljanja apelacije podnio tri žalbe, prvu 14. jula 2014. godine, kao i dvije tužbe radi vođenja upravnog spora i da do danas nije meritorno odlučeno o njegovom pravu na starosnu penziju ostvarenu u FBiH. Ističe da je ovaj upravni postupak jednostavan i nije složen niti kompliciran da se riješi u očekivanom periodu, shodno ZUP-u. Također, ukazuje da se upravni postupak vodi od 22. januara 2013. godine, odnosno više od šest godina. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, te da naloži direktoru Federalnog zavoda da preduzme odgovarajuće mjere za okončanje ovog upravnog postupka, kao i da apelanta obešteti za pričinjenu nematerijalnu štetu u novčanom iznosu, radi povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju 24Kantonalni sud je kratko opisao procesne radnje, te smatra da postupanjem tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
25Kantonalna administrativna služba je navela da je saglasna s datim odgovorom Federalnog zavoda. 26Federalni zavod je detaljno opisao tok postupka ističući, između ostalog, da je apelantu u okviru zakonskih propisa omogućeno ostvarivanje prava kod tog zavoda na srazmjernu starosnu penziju koja se u kontinuitetu uredno isplaćuje, pa s obzirom na to da postupanjem Federalnog zavoda nije povrijeđen zakon, niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, predlaže da sud donese odluku kojom se apelacija odbija. Posebno se ističe da je u toku provedenog postupka utvrđeno da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se apelantu prizna pravo na samostalnu starosnu penziju kod tog zavoda, te da je ispoštovao razumne rokove za postupanje, te nastojao na pravilan i zakonit način osigurati provođenje cjelokupnog postupka za koji je nadležan, kako u prvom tako i u drugom stepenu. Ističe da apelant nije onemogućen u ostvarivanju prava, ali u okviru materijalnog propisa koji je tuženi u obavezi da primjenjuje, a to je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju i Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja. Osim toga, smatra da je potpuno neosnovano zatražena naknada nematerijalne štete s obzirom na to da je u toku trajanja ovog postupka Federalni zavod svojim postupanjem štitio apelantova prava i pravne interese, te da mu nije nanesena bilo kakva šteta, niti su povrijeđena njegova ustavna prava. Neosnovani su apelantovi prigovori da je zbog neizvjesnosti u pogledu ishoda navedenog postupka on onemogućen u ostvarivanju prava na samostalnu starosnu penziju kod tuženog s obzirom na to da se iz dokaza spisa predmeta može zaključiti da je imenovani u periodu 1. maja 1992. godine do 28. maja 1992. godine ostvario staž na teritoriji općine Ključ, koja je u ratnom periodu pripadala Republici Srpskoj, po kojem osnovu je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije primjenom Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, a navedeni stav potvrđen je i odlukama Suda BiH u istim situacijama (npr. rješenje Suda Bosne i Hercegovine od 17. septembra 2018. godine). U vezi s tim, posebno ukazuje da je apelantu u okviru zakonskih propisa omogućeno ostvarivanje prava kod tog zavoda na srazmjernu starosnu penziju koja se u kontinuitetu uredno isplaćuje.
V.Relevantni propisi 27Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja..
28Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.
Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka..
Član 51.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
VI.Dopustivost
1. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
2. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
3. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da u periodu dužem od šest godina još uvijek nije donijeta konačna i pravosnažna odluka, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
5. Apelant navodi da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred organima uprave i nadležnim sudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi
6. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
7. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
8. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Kantonalna administrativna služba po apelantovom zahtjevu od 22. januara 2013. godine donijela rješenje kojim je apelantu priznala pravo na srazmjeran dio starosne penzije u određenom novčanom iznosu, te da na isto rješenje apelant nije podnio žalbu, Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka od 1. jula 2014. godine kada je apelant po drugi put pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na samostalnu starosnu penziju pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period od šest i po godina.
Analiza dužine trajanja postupka
9. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutom radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, te se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer nastoji da ostvari svoje pravo na starosnu penziju u većem iznosu od onog koji mu je dosuđen.
10. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant 1. jula 2014. godine podnio zahtjev da mu se ponovo utvrdi visina penzije i da je naknadno 4. maja 2016. godine u tom predmetu podnio zahtjev da mu se uračuna i staž za koji su naknadno plaćeni doprinosi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom postupku za ostvarenje prava na starosnu penziju u toku kojeg je Kantonalna administrativna služba donijela sedam rješenja, Federalni zavod pet rješenja i Kantonalni sud dvije presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Kantonalna administrativna služba, Federalni zavod i Kantonalni sud u relativno razumnim rokovima donosili svoje odluke. Međutim, s druge strane, Ustavni sud, isto tako, zapaža da je u toku postupka Federalni zavod u dva navrata donio rješenja kojim je prvostepena rješenja poništavao i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, kao i da je Kantonalni sud u dva navrata poništavao rješenja Kantonalne administrativne službe i Federalnog zavoda i predmet vraćao na ponovni postupak, kao i da je, prema stanju spisa, predmetni postupak u toku pred Federalnim zavodom po apelantovim žalbama protiv rješenja Kantonalne administrativne službe br. FZ4/2/1-35-1-50584-30/16 od 23. novembra 2020. godine i 1810-0584/20-6 od 24. novembra 2020. godine. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje oko šest i po godina i još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, a od većeg je značaja za apelanta, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje toliko dugo, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organu uprave i nadležnog suda koji nisu vodili postupak na način kako je propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.
11. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud nalazi da je u ovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Pitanje naknade nematerijalne štete
12. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
13. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 900,00 KM.
14. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
15. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
16. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak traje oko šest godina i još uvijek nije okončan, a od velikog je značaja za apelanta, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Kantonalnoj administrativnoj službi, Federalnom zavodu i nadležnom sudu koji nisu vodili postupak onako kako je to propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.
17. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević