Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/20 (E. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-498/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-498/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Elvis Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvis Hodžić u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 328061 19 Rsž od 13. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) vodio pod brojem 32 0 Rs 328061 19 Rsž.

2. Apelant je 9. februara 2018. godine Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv tuženog (Javno komunalno preduzeće „Komunalac“ d.o.o. Tuzla) radi naknade štete.

3. Općinski sud je Presudom broj 32 0 Rs 328061 18 Rs od 5. novembra 2018. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženog da apelantu na ime nematerijalne štete isplati određene novčane iznose i to na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 1.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 510,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.220,00 KM i na ime naruženosti iznos od 700,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.453,00 KM.

4. Tuženi je 5. decembra 2018. godine izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda od 5. novembra 2018. godine, te je spis predmeta dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi 23. januara 2019. godine.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 328061 19 Rsž od 13. jula 2020. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što su dosuđene naknade snižene za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti s iznosa od 1.000,00 KM na iznos od 800,00 KM, za pretrpljeni strah s iznosa od 510,00 KM na iznos od 408,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove s iznosa od 1.220,00 KM na iznos od 976,00 KM i za naruženost s iznosa od 700,00 KM na iznos od 560,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dosuđena naknada troškova postupka snižena s iznosa od 1.453,00 KM na iznos od 951,80 KM. Obavezan je apelant da tuženom isplati iznos od 70,20 KM na ime troškova žalbenog postupka. Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o povredi prava na donošenje odluke u „razumnom roku“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da u vrijeme podnošenja apelacije Kantonalni sud još uvijek nije odlučio o žalbi tuženog, smatrajući da je time povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

10. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

11. U skladu sa stanjem u spisu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 9. februara 2018. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 13. jula 2020. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je dvije godine i oko pet mjeseci. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio presudu u roku od manje od devet mjeseci, dakle u relativno kratkom roku, dok je Kantonalni sud o žalbi tuženog odlučio nakon manje od jedne godine i šest mjeseci, računajući od dana dostavljanja predmeta tom sudu na odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koju apelant u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, te da je postupak pravosnažno okončan, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije, očigledno (prima facie) neosnovani (vid Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2827/19 od 10. novembra 2020. godine, tač. 45., 46. i 47., odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/20 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio