Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-629/20 (Javna zdravstvena ustanova „Dom zdravlja“ Kladanj)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-629/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-629/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Javna zdravstvena ustanova „Dom zdravlja“ Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Javna zdravstvena ustanova „Dom zdravlja“ Kladanj u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 Rs 004902 17 Rsž od 14. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javna zdravstvena ustanova „Dom zdravlja“ Kladanj (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnijela je 17. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) vodio pod brojem 33 1 Rs 004902 17 Rsž.
2. Tužilac (F.Č.) podnio je 22. januara 2016. godine Općinskom sudu u Živinicama, odjeljenje suda u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv apelantkinje radi isplate na ime plata (vrijednost predmeta spora 2.160,00 KM).
3. Općinski sud je Presudom broj 33 1 Rs 004902 16 Rs od 30. maja 2017. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca da se poništi rješenje apelantkinje od 22. decembra 2015. godine, te je obavezao apelantkinju da tužiocu na ime dodatka na osnovnu platu po osnovu uslova rada u iznosu od 4% isplati određeni novčani iznos, te da uplati doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja na dosuđeni iznos u određenom novčanom iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tužilac da apelantkinji na ime troškova predmetnog postupka isplati određeni novčani iznos.
4. Apelantkinja je 17. juna 2017. godine izjavila žalbu protiv Presude Općinskog suda od 30. maja 2017. godine. Tužilac je takođe izjavio žalbu protiv predmetne presude 21. juna 2017. godine, te je spis predmeta dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi 21. avgusta 2017. godine.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 33 1 Rs 004902 17 Rsž od 14. avgusta 2020. godine žalbe apelantkinje i tužioca su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Apelacioni navodi
6. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o povredi prava na donošenje odluke u „razumnom roku“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelantkinja se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da u vrijeme podnošenja apelacije Kantonalni sud još uvijek nije odlučio o njenoj žalbi, smatrajući da je time povrijeđeno njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
11. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
12. U skladu sa stanjem u spisu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužilac podnio tužbu 22. januara 2016. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 14. avgusta 2020. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je četiri godine i oko sedam mjeseci. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio presudu u roku od jedne godine i tri mjeseca, dakle u relativno razumnom roku, dok je Kantonalni sud o žalbi apelantkinje i tužioca odlučio nakon nešto manje od tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koju apelantkinja u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da se radi o radnom sporu ali u kojem apelantkinja ima svojstvo tužene, kao da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, te da je postupak pravosnažno okončan, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelantkinje na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te zabrani diskriminacije, očigledno (prima facie) neosnovani (vid Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2827/19 od 10. novembra 2020. godine, tač. 45., 46. i 47., odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević