Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3416/19 (S.K.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3416/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3416/19, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 5.

jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 29. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 5. jula 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 15. oktobra 2020. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. do 28. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog vojnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni vojni sud) broj KI- I-210/93 od 2. februara 1994. godine, na osnovu člana 170. Zakona o krivičnom postupku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: ZKPSFRJ), obustavljen je istražni postupak koji se vodio protiv optuženog E. M., apelanta i optuženog M. M. zbog krivičnog djela silovanja iz člana 88. stav 2. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH), a zbog odustanka Okružnog vojnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružno vojno tužilaštvo) od daljnjeg krivičnog gonjenja.

6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 023906 17 Kri od 5. jula 2018. godine optuženi E. M., apelant i optuženi M. M. proglašeni su krivim da su radnjama detaljno opisanim u izreci presude učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Ujedno je, u skladu sa članom 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa čl. 200. i 202. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojen imovinsko-pravni zahtjev oštećene „A“, pa su optuženi E. M., apelant i optuženi M. M. obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate novčani iznos od 50.000 KM.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Krž od 30. novembra 2018. godine uvažena je žalba optuženog E. M., a povodom iste, primjenom odredbi člana 309. ZKPBiH i u odnosu na apelanta i optuženog M. M. ukinuta je presuda Suda BiH od 5. jula 2018. godine i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 1. februara 2019. godine razdvojen je postupak u odnosu na optuženog E. M. s obzirom na to da je nedostupan Sudu BiH.

9. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 5. jula 2019. godine apelant i drugooptuženi M. M. proglašeni su krivim da su radnjama detaljno opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba, upotrebom sile i prijetnjom na život i tijelo, prisilili drugo lice na seksualni odnos – silovanje, čime su učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Ujedno je, u skladu sa članom 198. stav

2. ZKPBiH u vezi sa čl. 200. i 202. ZOO, usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene „A“, pa su apelant i drugooptuženi M. M. obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate novčani iznos od 30.000 KM.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, prije nego što se upustio u odlučivanje o meritumu, razmotrio prigovore odbrana optuženih da se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari s obzirom na to da je protiv istih optuženih vođen krivični postupak pred Okružnim vojnim sudom, koji je obustavljen rješenjem iz 1994. godine. Odbrana je u tom smislu naglašavala da je u tom predmetu donesena pravomoćna sudska odluka, te da su se optuženi teretili za isti događaj za koji im se sudi pred Sudom BiH, zbog čega je predloženo da sud donese odbijajuću presudu.

11. Sud BiH je istakao šta je propisano odredbama člana 4. ZKPBiH i članom 4. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je naveo da je u skladu s tim odredbama, a da bi se govorilo o presuđenoj stvari, bilo neophodno kumulativno utvrditi da se radilo o istovjetnim licima protiv kojih se vodio postupak, da su oni suđeni za isto djelo (pri čemu je bitan činjenični opis djela, a ne njegova pravna kvalifikacija), kao i da je donesena pravomoćna sudska odluka. U vezi s tim Sud BiH je naveo da je uvidom u spis Okružnog vojnog suda utvrđeno da je u odnosu na optužene povodom identičnog događaja zaista provođena istraga. Međutim, Sud BiH je naveo da iz spisa proizlazi da navedeni predmet, osim faze istrage, nikada nije prešao u faze optuženja i glavnog pretresa, već je okončan donošenjem rješenja o obustavljanju istrage u odnosu na optužene. Sud BiH je naveo da takvo rješenje nije imalo karakter meritorne sudske odluke, da je bilo isključivo procesnog karaktera, tj. da se njime nije upuštalo u odlučivanje o suštini glavne stvari.

12. Sud BiH je dalje naveo da je trebalo imati u vidu i odredbe ZKPSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme provođenja prvobitne istrage. U vezi s tim Sud BiH je istakao šta je propisano odredbama čl. 158. i 161. stav 1. ZKPSFRJ, te je naveo da citirane zakonske odredbe ukazuju na potpuno drugačiju ulogu suda i tužilaštva u odnosu na ZKPBiH, imajući u vidu da je ranije postojao istražni sudija čija je uloga bila značajno aktivnija prilikom provođenje istrage u odnosnu na ulogu sudije za prethodni postupak kakvu definira ZKPBiH. Sud BiH je naveo da iz iznesenog proizlazi da se, iako je doneseno sudsko rješenje o obustavljanju krivičnog postupka, ipak radilo o predmetu u fazi istrage, gdje je odluka suda bila isključivo procesnog karaktera. Sud BiH je dalje naveo da u prilog tome govori i odredba člana 170. ZKPSFRJ koju je citirao, te je naveo da je Okružno vojno tužilaštvo aktom obavijestilo Okružni vojni sud da odustaje od daljnjeg krivičnog gonjenja, uslijed čega je u skladu s citiranom odredbom sud bio obavezan rješenjem obustaviti krivični postupak.

13. Sud BiH je dalje napomenuo da je smisao odredbi člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te člana 4. ZKPBiH zabrana ponavljanja postupka koji je okončan „pravomoćnom“ odlukom u pogledu glavne stvari, a što u tom predmetu nije bio slučaj. Sud BiH je naveo da je, u smislu ovih odredbi, odluka pravomoćna ukoliko je stekla status res judicata, što također nije bio slučaj jer se radilo o procesnoj odluci. To je slučaj kada je odluka neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovan pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ga nisu iskoristile. Sud BiH je također naveo da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) presudio da prekid postupka od strane javnog tužioca ne predstavlja ni osudu ni oslobođenje, te da iz tog razloga član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nema primjenu u takvoj situaciji, a što se, prema ocjeni Suda BiH, analogno odnosilo i na konkretni predmet s obzirom na to da je istražni sudija rješenjem obustavio postupak prije nego što je prešao u fazu optuženja ili glavnog pretresa.

14. Slijedom iznesenog, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o odluci Okružnog vojnog suda koja je bila isključivo procesnog karaktera, koja se nije upuštala o odlučivanje o meritumu glavne stvari, a iz kojeg razloga navodi odbrana optuženih o presuđenoj stvari nisu prihvaćeni, odnosno zaključio je da ne postoje smetnje koje bi onemogućavale vođenje krivičnog postupka protiv optuženih i donošenje meritorne odluke. Prema tome, Sud BiH je naveo da odluka koja ne sadrži nikakvu ocjenu činjenica o meritumu slučaja ne ulazi u područje primjene člana 4. ZKPBiH, odnosno načela ne bis in idem.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je u ovom predmetu povrijeđeno načelo ne bis in idem jer je apelantu dva puta suđeno za „istu stvar“ pred različitim sudovima. Naime, apelant navodi da je u odnosu na njega za isto krivično djela ranije vođen postupak, ali je obustavljen rješenjem Okružnog vojnog suda iz 1994. godine nakon što je Okružno vojno tužilaštvo odustalo od krivičnog gonjenja zbog nedostatka dokaza. Apelant navodi da su u odnosu na silovanje oštećene za koje je proglašen krivim u postupku koji je Tužilaštvo BiH vodilo pred Sudom BiH provedeni isti dokazi kao u predmetu u kojem je obustavljena istraga 1994. godine, te da se, budući da nije bilo novih dokaza, nije mogao voditi novi postupak protiv apelanta.

b)Odgovori na apelaciju

16. Sud BiH je naveo da ostaje pri svim razlozima, stavovima i zaključcima navedenim u osporenoj presudi, te je istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava.

17. Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH u osporenoj presudi naveo detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega u predmetnom postupku nije povrijeđeno načelo ne bis in idem, te je istaklo da rješenjem o obustavljanju postupka nije odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta za krivično djelo silovanja, odnosno da rješenje o obustavljanju postupka nije imalo karakter osuđujuće ili oslobađajuće presude koja se „traži“ za „aktivaciju“ načela ne bis in idem. U vezi s tim Tužilaštvo BiH se pozvalo na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 005141 14 Kž od 20. novembra 2014. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 3555/13 od 9. decembra 2014. godine. Nadalje, Tužilaštvo BiH je navelo da su u osporenoj presudi navedeni novi dokazi koji su pribavljeni nakon obustavljanja istrage, a koji su opravdali ponovno otvaranje istrage, zbog čega nije ostavljeno mjesto za proizvoljnost u postupanju Tužilaštva BiH. Slijedom navedenog, Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. Osim toga, Tužilaštvo BiH je navelo da apelacija ne sadrži razloge zbog kojih je apelantu povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zbog čega je predložilo da se u tom dijelu apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 19/77 – ispravka, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90, 24/91 i „Službeni list RBiH“ br. 16/92, 21/92 – ispravka, 13/94, 28/94 i 33/94) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 19/77 – ispravka, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90, 24/91 i „Službeni list RBiH“ br. 16/92 i 21/92 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Silovanje Član 88. stav (2) (2)Ako je usljed djela iz stava 1. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda, teško narušenje zdravlja ili smrt ženskog lica, ili je djelo izvršeno od strane više lica ili na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

19. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ broj 2/92) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

20. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86 – prečišćeni tekst, 74/87, 57/89, 3/90, „Službeni list RBiH“ broj 9/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 158.

Istraga se sprovodi na zahtjev javnog tužioca.

Zahtjev za sprovođenje istrage podnosi se istražnom sudiji nadležnog suda.

(...)

Član 161. stav (1) Istragu sprovodi istražni sudija nadležnog suda.

Član 170.

Istražni sudija obustavlja rješenjem istragu kad javni tužilac u toku istrage ili poslije završene istrage izjavi da odustaje od gonjenja. (...)

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH*, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 4.

Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 5. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da mu je u predmetnom krivičnom postupku suđeno za isto djelo za koje je rješenjem Okružnog vojnog suda donesena odluka o obustavljanju postupka, što dovodi u vezu s povredom navedenih prava. Međutim, imajući u vidu apelacione navode koji se odnose na tvrdnju da je u postupku povrijeđeno načelo ne bis in idem, odnosno da je apelantu ponovo suđeno za već presuđenu stvar, Ustavni sud smatra da apelantove navode treba ispitati u okviru prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

28. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.

29. Prije svega, Ustavni sud uočava da je Sud BiH razmotrio ovaj apelantov prigovor pozivajući se na standarde Evropskog suda, te je zaključio da rješenje na koje se apelant poziva po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja odluku kojom je apelant pravomoćno oslobođen optužbe ili proglašen krivim jer je nakon odustajanja tužioca od krivičnog gonjenja protiv njega, krivični postupak pravomoćno obustavljen rješenjem (dakle nije u pitanju presuda kojom se sudilo o meritumu spora), pa dosljedno tome rješenje, kao takvo, ne predstavlja valjan osnov za primjenu odredbi o zabrani ponovnog suđenja (načela ne bis in idem).

30. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stavovi Evropskog suda u vezi s primjenom načela iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. U vezi s tim Ustavni sud posebno naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod „kontroliranim“ uvjetima. Ustavni sud, također, primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto krivično djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u suštini, iste. Evropski sud je, također, jasno utvrdio da se postupak načela ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), odnosno da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je za primjenjivost člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju potrebno da postoji prethodni krivični postupak okončan pravomoćnom presudom, da postoji drugi postupak i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenjivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća. Stoga će Ustavni sud apelantove navode o dvostrukom suđenju za isto krivično djelo ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda.

31. U konkretnom slučaju nesporno je da je rješenjem Okružnog vojnog suda obustavljena istraga protiv apelanta zbog odustanka Okružnog vojnog tužilaštva od daljnjeg krivičnog gonjenja. Također je nesporno da je apelant naknadno, u postupku koji je predmet apelacije, proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje proizlazi iz „istih činjenica“ kao i djelo za koje je prethodno doneseno rješenje o obustavljanju istrage. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje predstavlja li rješenje Okružnog vojnog suda kojim je protiv apelanta obustavljena istraga, po svom karakteru, res iudicata, što je uvjet za primjenljivost člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

32. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci u predmetu broj AP 4552/13 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4552/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 24–28) istakao: „Apelant u konkretnom slučaju svoje tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o tome da je rješenjem o obustavljanju postupka protiv njega, nakon što je Tužilaštvo povuklo optužnicu, već raspravljeno i odlučeno o istom događaju za koji mu je osporenim presudama izrečena uvjetna osuda. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz stanja u spisu, apelantovih navoda i odgovora redovnih sudova, Tužilaštvo je, u skladu s odredbom člana 247. st. 1. i 2. ZKPFBiH, raniju optužnicu povuklo uz saglasnost sudije, tako da nije bilo smetnji da se protiv istog optuženog podigne nova optužnica za isto krivično djelo. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da rješenjem kojim je obustavljen postupak protiv apelanta nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, nego je odlučeno o procesnoj stvari, pa smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno načelo ne bis in idem, budući da rješenje kojim je obustavljen postupak nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari…“ Također, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3555/13 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3555/13 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 73. i 74) istakao: „….iz opisa presude kojom se optužnica odbija ne proizlazi niti jedna činjenica koja upućuje da je na bilo koji način utvrđivana apelanticina krivična odgovornost. Čak i restriktivnim tumačenjem presude Općinskog suda kojom se odbija optužba, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je u pitanju 'oslobađajuća' ili 'osuđujuća' pravomoćna presuda, odnosno da je ona riješila pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelantice nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja apelanticine krivične odgovornosti (ili nevinosti). Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju….“

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH podrobno analizirao apelantov prigovor u pogledu povrede načela ne bis in idem, da je jasno i precizno obrazložio da je prvi postupak koji se vodio protiv apelanta i ostalih optuženih okončan odlukom koja je imala isključivo procesni karakter i nije se upuštala o odlučivanje o meritumu glavne stvari, zbog čega je taj sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu osnovani prigovori odbrana optuženih da se radilo o presuđenoj stvari. Također, Sud BiH se u obrazloženju osporene presude pozvao na član 4. ZKPBiH i član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i zaključio da nisu postojale smetnje koje bi onemogućavale vođenje novog krivičnog postupka protiv apelanta i ostalih optuženih i donošenje meritorne odluke. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud u odluci Suda BiH ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost budući da je za svoju odluku dao argumentirano obrazloženje i pozvao se na relevantne odredbe. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da rješenjem Okružnog vojnog suda kojim je obustavljena istraga protiv apelanta nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno načelo ne bis in idem budući da rješenje kojim je obustavljena istraga nema karakter oslobađajuće ili osuđujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da rješenje kojim je obustavljen raniji postupak protiv apelanta nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3416/19 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio