Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4231/20 (S. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4231/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4231/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sedika Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sedika Hodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 009225 19 Uvp 2 od 21. augusta 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sedika Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 24. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 009225 19 Uvp 2 od 21. augusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačen je zahtjev apelantice od 29. augusta 2008. godine za „donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu u Bihaću od 6. juna 2008. godine“.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelantici rješenjem Sektora za društvene djelatnosti i opću upravu, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu, raseljena i izbjegla lica Općine Bihać od 21. septembra 1996. godine i rješenjem Federalne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata od 11. novembra 1996. godine priznato pravo na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje za period od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine, a u skladu sa priznatim pravima izvršena je isplata utvrđenih mjesečnih novčanih iznosa. Apelantici je konačnim rješenjem od 11. juna 2005. godine priznato i dalje pravo na porodičnu invalidninu na osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, dok je donošenjem tog Zakona prestao je da važi Zakon o izuzetno materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca (član 69. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica). Nadalje, da je Zakonom o budžetima u FBiH i Zakonom o budžetu u BiH propisano da ukoliko budžetom nisu planirana niti obezbjeđenja novčana sredstva za tekuću godinu na ime povećanja i usklađivanja mjesečnih novčanih primanja sa povećanjem prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, onda se ne mora vršiti usklađivanje navedenih primanja sa prosječnom plaćom. U tom smislu nije vršeno usklađivanja prava iz boračko-invalidske zaštite u periodu od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine. Uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala apelantica, predstavlja dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja (član 169. stav 1. Zakona o upravnom postupku). Samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati u upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije (član 170. stav 2. Zakona o upravnom postupku), radi čega samo uvjerenje ne može predstavljati dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 6. juna 2008. godine. Pravilno je odbačen zahtjev apelantice, jer nije precizirala zahtjev, nije dostavila dokaze po osnovu kojih traži donošenje navedenog rješenja, nije se pozvala na zakonski propis na osnovu kojeg traži usklađivanje iznosa sa izdatim uvjerenjem niti je jasno precizirala o kakvom usklađenju se radi i na osnovu kojih dokaza.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu u Bihaću zaključkom od 6. juna 2014. godine odbacio zahtjev apelantice od 29. augusta 2008. godine, jer je o istoj upravnoj stvari već odlučeno i doneseno pravosnažno i konačno rješenje o priznatim pravima. Dalje je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica prestala primjena Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, te da u skladu sa Zakonom o budžetima u FBiH nije vršeno usklađivanje prava iz boračko-invalidske zaštite u periodu od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilno Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata rješenjem od 17. septembra 2014. godine odbilo žalbu apelantice izjavljenu protiv zaključka od 6. juna 2014. godine, zbog čega je odbio zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke - presude Kantonalnog suda u Bihaću od 10. juna 2019. godine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da iz uvjerenja od 6. juna 2008.godine slijedi da se kod prvostepenog organa apelantica nalazi u evidenciji obračuna usklađene a neisplaćene porodične invalidnine za period od 1. juna 1996. do 31. marta 1999.godine, te da je ovo uvjerenje izdato u svrhu dokazivanja ostvarivanja prava na isplatu usklađenih a neisplaćenih invalidnina. Također, apelantica navodi da je stekla pravo za navedeni period, a koja nije ostvarila, jer prvostepeni organ nije donio rješenje traženo zahtjevom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantica, u suštini, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbačen je zahtjev apelantice za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem od 6. juna 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević