Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4241/20 (A. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4241/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4241/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Adnan Čerim, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Čerim protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 416705 17 Gži od 21. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 416705 14 I od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Čerim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Izet Laličić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 416705 17 Gži od 21. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 416705 14 I od 25. oktobra 2017. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 416705 14 I od 25. oktobra 2017. godine usvojen je prigovor izvršenika (A.Ž.) od 30. aprila 2014. godine, pa je izvršni postupak „određen Rješenjem tog suda broj 65 0 I 416705 14 I od 27. marta 2014. godine“ obustavljen u cijelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant 6. marta 2014. godine tom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu notarski obrađene isprave (Ugovora o ortakluku u vezi sufinansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta od 25. oktobra 2012. godine), radi naplate dospjelog potraživanja u ukupnom iznosu od 226.100,00 KM, predlažući izvršenje na nekretninama izvršenika, te je Općinski sud, a na osnovu navedene isprave, odredio predloženo izvršenje rješenjem od 27. marta 2014. godine. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 27. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Općinski sud je dalje naveo da je, dakle, rješenje o izvršenju pravilno doneseno samo ukoliko je saglasno izvršnoj ispravi i u njenim granicama, kako u pogledu ličnosti tražioca izvršenja i izvršenika, tako i u pogledu činidbe na koju je obavezan izvršenik, odnosno, da se rješenjem o izvršenju može odrediti izvršenje samo u granicama izvršne isprave, tj. samo u onom obimu koji je obuhvaćen izvršnom ispravom. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dvostranoobvezujućem ugovoru čiji je način isplate uređen čl. 2.1. i 2.2. navedenog ugovora, a koji podrazumijeva da će obje strane ispuniti svoj dio obaveze, te da je apelant (kao ortak) saglasan da djelimično učestvuje u finansiranju izgradnje predmetnog stambeno-poslovnog objekta (u ukupnom iznosu od 170.000,00 KM koji iznos će isplaćivati po pojedinačnim zahtjevima investitora) čiji investitor i budući vlasnik u cijelosti je izvršenik i to bez prava ortaka na sticanje vlasništva na bilo kojem dijelu tako izgrađenog objekta, ali s pravom na učešće u dobiti obračunatoj na njegovo učešće u predmetnom sufinansiranju. Općinski sud je dalje naveo da je navedenim ugovorom od 25. oktobra 2012. godine uređeno da će se pravo apelanta na učešće u dobiti obračunatoj na učešće u sufinansiranju obračunavati tako što će iznosi (plaćani po pojedinačnim zahtjevima investitora) biti uvećani za dobit koja iznosi 1/3 od njegovog učešća u sufinansiranju, tako da apelant stiče pravo na povrat uloženih novčanih sredstava uvećanih za navedenu dobit. Općinski sud je dalje naveo da se predmetnim ugovorom izvršenik obavezao da, na ime izvršenog sufinansiranja i ugovorene dobiti, vrati apelantu novčana sredstva u ukupnom iznosu njegovog sufinansiranja, uvećano za ugovorenu dobit i to na način da prilikom sukcesivne naplate novčanih sredstava od budućih kupaca etažnih dijelova u stambeno-poslovnom objektu koji je u fazi izgradnje, 50% od naplaćenog iznosa odmah uplati na račun apelanta, tako da na taj način sukcesivno vrši povrat uplaćenog iznosa sufinansiranja od apelanta uvećano za ugovorenu dobit, s tim da isplata i obeštećenje bude okončano u cijelosti najkasnije do 1. juna 2013.godine bez obzira na ugovoreni rok izgradnje objekta i njegovog etažiranja. Općinski sud je naveo da se (imajući u vidu navedene odredbe predmetnog ugovora kao isprave na osnovu koje je predloženo i određeno izvršenje) u konkretnoj izvršnoj stvari ne može utvrditi koliki je iznos sufinansiranja, niti dobiti, te da li je došlo do naplate novčanih sredstava od budućih kupaca etažnih dijelova u stambeno-poslovnom objektu koji je u izgradnji, a iz koje naplate je ugovoreno vraćanje dobiti. Osnovni sud je naveo da, dakle, izvršna isprava dostavljena uz prijedlog za izvršenje nije podobna za izvršenje, jer u istoj nije naznačen tražilac izvršenja, izvršenik, niti visina potraživanja, te je, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci osporenog rješenja, shodno odredbama čl. 27., 39. i 49. st (3) ZIP.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 25. oktobra 2017. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 416705 17 Gži od 21. maja 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 27. stav (1) ZIP propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Kantonalni sud je naveo da se rješenjem o izvršenju može odrediti izvršenje samo u granicama izvršne isprave, odnosno u obimu koji je obuhvaćen izvršnom ispravom. Kantonalni sud je dalje naveo da, kako se u konkretnoj izvršnoj ispravi ne može utvrditi koliki je iznos sufinansiranja, niti dobit i da li je došlo do naplate novčanih sredstava od budućih kupaca u stambeno poslovnom objektu koji je u izgradnji (a iz kojih je ugovoreno vraćanje dobiti), te kako nije naznačen tražilac izvršenja, izvršenik, niti visina potraživanja, to po ocjeni tog suda (kao i prvostepenog) izvršna isprava koja je dostavljena uz prijedlog za izvršenje nije podobna za izvršenje. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, prvostepeni sud pravilnom primjenom čl. 27., 39. i 49. stav (3) ZIP usvojio prigovor izvršenika i obustavio u cijelosti predmetni izvršni postupak.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je Općinski sud, prilikom donošenja prvostepene odluke, razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud takođe zapaža da je osporeno rješenje prvostepenog suda potvrđeno odlukom Kantonalnog suda koji je, u okviru svojih nadležnosti, takođe dao jasne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4241/20 (A. Č.) | Sudska praksa | Aktio