Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4270/20 (R. S.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Doživotno izdržavanje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4270/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4270/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Radoslav Srdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radoslav Srdić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 005926 20 Gž 3 od 20. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 P 005926 20 Rev od 18. avgusta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 P 005926 20 Gž 3 od 20. marta 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1853/20 od 23. juna 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 1 P 005926 20 Rev od 18. avgusta 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 1 P 005926 19 P 5 od 17. oktobra 2019. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je apelant, a naspram tuženih (B.S. kao prvotužene i D.S. kao drugotužene), jedini isključivi vlasnik nekretnina pobliže označenih izrekom prvostepene presude, a osnovom naslijeđa iza pokojnog oca (N.S.), što su tužene dužne priznati i dozvoliti upis prava vlasništva u korist apelanta, a u suprotnom da je osnovom predmetne presude apelant ovlašćen da u zemljišnim knjigama i u Katastru nekretnina Općine Drvar izvrši prijenos i upis svog prava vlasništva sa 1/1 dijela uz istovremeni ispis tuženih. Obavezan je apelant da tuženim naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 12.621,00 KM, dok se protivtužba tuženih (kojom su tužene tražile da se utvrdi da su dosjelošću stekle pravo vlasništva-suvlasništva sa ½ dijela na predmetnim nekretninama) smatra povučenom.
4. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je sve provedene dokaze cijenio brižljivo i savjesno, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te u vezi izjava parničnih stranaka, shodno odredbama čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je u vezi s tim naveo da, cijeneći iskaz apelanta dat u svojstvu parnične stranke, taj sud nije poklonio vjeru navedenom iskazu i cijenio je da je isti neuvjerljiv, paušalan i proizvoljan, naročito zato što iz stanja spisa, odnosno kopije rješenja Vrhovnog suda BiH od 13. juna 1977. godine (koje rješenje je kao dokaz predloženo od strane apelanta i izvedeno na glavnoj raspravi) proizlazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između J.S. (prednice tuženih) kao primaoca izdržavanja i N.S. (otac apelanta) kao davaoca izdržavanja zaključen 26. januara 1971. godine, raskinut odlukom suda od 28. februara 1975. godine, pa nisu tačni navodi apelanta kojima je tvrdio da je donesena presuda kojom se „obara“ navedeni ugovor, te da je njegov otac „dobio“ kuću, a da uknjižba nije izvršena jer je u toku sudski postupak. Općinski sud je dalje naveo da je, cijeneći iskaz prvotužene (koja je, između ostalog, izjavila da je u posjedu predmetnih nekretnina, da je u kući živjela sa svojim suprugom U.S. i njegovom majkom J.S. koju su njih dvoje izdržavali, da je nakon smrti njenog supruga proveden ostavinski postupak, te da su predmetne nekretnine ušle u zaostavštinu iza njenog supruga i da su ona, kao supruga, i drugotužena, kao kćerka, proglašene zakonskim nasljednicima iza U.S., te da su se prihvatile svog nasljednog dijela) u cijelosti poklonio vjeru njenom iskazu, te ga cijenio tačnim, uvjerljivim, jasnim i u skladu sa provedenim materijalnim dokazima (rješenjem Opštinskog suda u Drvaru od 29. juna 1976. godine, rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 29. septembra 2004. godine i izvodom iz katastra). Općinski sud je takođe naveo da iskazu svjedoka M.S. nije povjerovao u cijelosti (da predmet raspravljanja zaostavštine nisu bile predmetne nekretnine, da je predmetnu kuću gradio prednik apelanta, te da je prednik apelanta koristio kuću do 1995. godine) stoga što je ovaj svjedok u vrijeme gradnje kuće pohađao srednju školu i što nije objasnio otkud mu je poznato da predmetna kuća nije ulazila u zaostavštinu iza J.S., a osim toga i zato što je u krvnom srodstvu sa apelantom (brat od tetke) pa je kao takav zainteresovan za ishod spora. Općinski sud je dalje naveo da iskazu svjedoka S.J. (koji je naveo da je gradnju predmetne kuće finansirao prednik apelanta) nije povjerovao jer je svjedok izjavio da mu je to poznato iz priča drugih ljudi, pa nema neposrednih saznanja o toj činjenici, te da nije povjerovao ni iskazu svjedoka M.V. (koji je naveo da je prednik apelanta gradio predmetnu kuću) jer je svjedok u vrijeme gradnje, a kako je to sam naveo, imao deset godina, pa budući da je bio dijete nije mogao imati saznanja ko je gradio kuću i ko je bio posjednik te kuće.
5. Općinski sud je naveo da je analizom provedenih dokaza, a rezimirajući utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prednik tuženih U.S. (suprug prvotužene i otac drugotužene) na osnovu pravnog posla, ugovora o doživotnom izdržavanju (kao pravnog osnova koji vodi derivativnom sticanju prava vlasništva) zaključenog između njega i njegove majke J.S. kao primaoca izdržavanja 18. juna 1976. godine, stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upisom u zemljišnu knjigu, pa su na osnovu takvog načina sticanja prava vlasništva prednika tuženih i tužene stekle pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, kao naslijeđenoj stvari u trenutku smrti U.S. kao ostavioca. Dalje, da su u provedenom ostavinskom postupku tužene proglašene zakonskim nasljednicama sa ½ dijela naslijeđene imovine i kao takve su bile ovlašćene da zahtijevaju upis stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige, pa je provedenim dokazima i utvrđeno da su se upisale u zemljišne knjige. Općinski sud je takođe naveo da dokazi provedeni od strane apelanta nisu mogli poslužiti kao pouzdan osnov za zaključak da su prednici apelanta bili nosiocu prava vlasništva na spornim nekretninama jer, kada se radi o sporu za utvrđivanje prava vlasništva, koji se ima raspraviti shodno odredbama čl.126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, onda na tužioca pada teret dokazivanja, shodno odredbama člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 17. oktobra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 68 1 P 005926 20 Gž 3 od 20. marta 2020. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 12.621,00 KM na način da je apelant obavezan da tuženim naknadi parnične troškove u iznosu od 2.260,40 KM, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 23. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva stiče na osnovu zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i naslijeđem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom, te da je sticatelj prava vlasništva na nekretnini po navedenim osnovama ovlašćen da zahtijeva upis stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant nije dokazao da je na jedan od zakonom propisanih načina stekao pravo vlasništva na nekretninama koje su u vlasništvu i posjedu tuženih i da ima pravo da zahtijeva upis stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama i katastru. Kantonalni sud je takođe naveo da je prednik tuženih pravnim poslom, na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju od 18. juna 1976. godine stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, a tužene su stekle pravo vlasništva naslijeđem (kao njegove zakonske nasljednice) rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 29. septembra 2004. godine, dok apelant nije dokazao ni da je njegov prednik N.S. stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a potom on kao njegov zakonski nasljednik. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio i ostale izvedene dokaze i iste obrazložio, te je za svoju odluku dao valjane razloge koje taj sud prihvata, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tom nije počinio bitne povrede parničnog postupka.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant naročito ističe da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe čl. 123. i 126. ZPP, te da je prvostepeni sud pogrešno cijenio izvedene dokaze, na osnovu čega je donio pogrešan zaključan o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao pravo vlasništva svog prednika na predmetnim nekretninama, te je slijedom navedenog odbio apelantov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević