Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3950/20 (M. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3950/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-3950/20, rješavajući apelaciju Muhidina Bašića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhidina Bašića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 20 Krž 14 od 14. rujna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhidin Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Skopljak odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 3. studenog 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 007209 20 Krž 14 od 14. rujna 2020. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007029 13 Kž od 5. studenog 2013. godine, apelant i M.Š. su oglašeni krivim za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak
1. Kaznenog zakona SFRJ, u vezi s člankom 22. istog zakona, te su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po sedam godina.
3. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 007209 15 Kv 13 od 14. srpnja 2020. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 007209 20 Krž 14 od 14. rujna 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka, okončanog pravomoćnom presudom Suda BiH broj S1 1 K 007029 13 Kž od 5. studenog 2013. godine. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da su neosnovani prigovori u pogledu toga da su dva člana prvostupanjskog vijeća koje je donijelo prvostupanjsku odluku u predmetnom postupku, postupala i ranije po zahtjevu apelanta za ponavljanje postupka, te da nisu mogli biti objektivni u odlučivanju. Naime, Sud BiH je naveo da se ne radi o žalbenom osnovu u smislu članka 296. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), pa se neće detaljnije osvrtati na takve tvrdnje. Međutim, naveo je da se zbog zadovoljenja pravila o sastavu suda iz članka 24. ZKP BiH, za postupanje po zahtjevu za ponavljanje postupka u istom predmetu, određuje se vijeće kaznenog odjeljenja u istom sastavu, uz određene izuzetke u slučaju odsustva ili druge spriječenosti članova vijeća, te se takvo postupanje ne odražava na objektivnost u odlučivanju članova vijeća, koji kod donošenja odluke o zahtjevu apelanta vezani striktnim pravilima ZKP BiH. Nadalje, ukazao je da je člankom 327. ZKP BiH propisano da se pravomoćno okončan kazneni postupak može ponoviti, ukoliko postoji jedan ili više od šest taksativno navedenih osnova, među kojima i „ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzroče oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njenu osudu po blažem krivičnom zakonu“. Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud konstatirao da su određeni dokazi i ranije dostavljani i da je o njima već odlučeno, odnosno da se radi o istovjetnim zahtjevima apelanta, te je apelantov zahtjev odbačen u skladu s člankom 331. stavak 1. ZKP BiH (nije dopušteno kontinuirano podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka po osnovu isticanja istih dokaza i činjenica). U pogledu dokaza na koje se apelant ranije nije pozivao, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud dao argumentaciju zašto podneseni dokazi sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima nisu takvog karaktera da bi mogli proizvesti ponavljanje postupka. Prvenstveno, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da činjenica što je oštećena svjedokinja „A" prema dokumentu „La Benevolencije“ (za koji je apelant tvrdio da mijenja vrijeme izvršenja kaznenog djela koje je utvrđeno pravomoćnom presudom, te osporava kredibilitet svjedokinje ,A") dana 25. siječnja 1994.godine, u crkvenom prostoru u Varešu, u 11 sati preuzela pomoć na ime zarobljenog brata, ne isključuje mogućnost da je oštećena posjet bratu zaista obavila u ranim jutarnjim satima (kada se i desio inkriminirani događaj), a kako je to prihvaćeno u pravomoćnoj presudi. Dakle, naveo je da se dokumentom „La Benevolencije“, kao niti dovođenjem tog dokumenta u vezu sa drugim dokazima (Dnevnik M., Rokovnik Š. itd), ne može se dovesti u sumnju iskaz oštećene. Stoga je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da se radi o dokazu koji ima procesnu i činjeničnu podobnost za obnavljanje postupka. Zatim, u pogledu preostalih dokaza (suglasnost Ministarstva pravde BiH i Spisak za logistiku iz 1994. godine, koji je apelant preuzeo iz Tužiteljstva BiH 2017.godine) Sud BiH je naveo da se ne radi o dokazu koji pored dužne pažnje i opreza nije mogao biti pribavljen ranije, te ne predstavlja novi dokaz u smislu odredbe članka 327. stavak 1. točka c) ZKP BiH. Usprkos činjenici da je apelant došao u posjed navedenog dokaza na osnovu dobivenih suglasnosti suda radi uvida u spis Tužilaštva BiH, Sud BiH je naveo da je izostalo apelantovo obrazloženje iz kojih razloga nije u tijeku redovnog sudskog postupka, primjenom članka 47. stavak 3. ZKP BiH, izvršen uvid u sve spise i dokaze Tužiteljstva. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da apelant nije dokazao da se pravomoćna presuda zasniva na dokazima na kojima se shodno odredbama Zakona o krivičnom postupku presuda nije mogla zasnovati, niti je donesena pravomoćna presuda protiv svjedokinje oštećene „A“ zbog kaznenog djela lažnog svjedočenja, što bi eventualno predstavljalo razlog za ponavljanje postupka. Također, naveo je da dokazi koje je apelant isticao u zahtjevu za ponavljanje postupka, pa tako ni iskaz svjedoka M.S., ne dokazuju niti jednu novu činjenicu koja bi mogla biti relevantna za drugačije činjenično utvrđenje, nego samo nastoje osnažiti teze odbrane iz prvostupanjskog postupka. Konačno, Sud BiH je istakao da sama činjenica da postoje novi dokazi u predmetu, ne znači i da se postupak treba ponoviti.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ponavljanje pravomoćno okončanog kaznenog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnom postupku odlučivalo o „osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta“ (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. lipnja 2010. godine i AP 781/11 od 20. travnja 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević