Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/19 (E. O.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2737/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2737/19, rješavajući apelaciju Eniza Osmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eniza Osmanagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 013325 19 Kž 8 od 11. aprila 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 013325 18 K od 20.
decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Eniz Osmanagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokatica Vasvija Vidović iz Sarajeva, podnio je 3. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 013325 19 Kž 8 od 11. aprila 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 013325 18 K od 20. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 30. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 13. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 013325 18 K od 20. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (februar 2018. godine), u mjestu, te na način pobliže opisan u tački 1. izreke presude (usmrtio E. N.; u daljnjem tekstu: oštećeni) i tački 2. izreke presude (neovlašteno držao vatreno oružje i municiju čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena) počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav (1) KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, slijedom čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i tri mjeseca, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 6. februara 2018. godine pa nadalje. Dalje je presudom određeno da se od apelanta imaju oduzeti označeni predmeti krivičnog djela, koji će se po pravosnažnosti presude uništiti, dok su oštećeni H. N., O. N., S. N. i F. N. s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Također je presudom odlučeno da se apelant oslobađa dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, prije svega, na opširan način ukazao na apelantov iskaz koji je dao u nadležnoj policijskoj upravi, te prilikom ispitivanja u Kantonalnom tužilaštvu, kao i na iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 3–5. presude). Također je na opširan način ukazano i na odbranu koju je iznio apelantov branilac kako u toku postupka tako i u završnoj riječi (pobliže opisano na str. 5–8. presude).
7. Dalje je, između ostalog, navedeno da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) KZFBiH s obzirom na to da apelantova odbrana i apelant grade tezu da je apelant postupao u nužnoj odbrani i da je on od sebe odbijao predstojeći napad. Zatim je navedeno da je sporan način na koji je oštećeni zadobio povredu, te da li je njegova smrt u uzročnoj vezi s apelantovom radnjom.
8. U svjetlu navedenih spornih pitanja, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj iskaza označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 9–14. presude), navodeći da su odlučne činjenice najkritičnijeg dijela događaja utvrđene na osnovu iskaza svjedoka S. N. U vezi s tim je istaknuto da je iskaz ovog svjedoka sud cijenio (u pogledu svih okolnosti događaja) kao uvjerljiv, logičan, jasan i saglasan s iskazima svjedoka O. N., H. N., F. N. i mldb. M. N. i F. N. Potom je Kantonalni sud naveo da je cijenio i prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. Zdenka Cihlarža u dijelu u kojem navodi da je izvršio obdukciju preminulog oštećenog i pritom pronašao strijelnu povredu koja je u konačnici i bila uzrok nasilne smrti oštećenog (pobliže opisano na str. 14–16. presude). Osim toga je ukazano da je navedeni vještak naveo da i u slučaju da nije imao na raspolaganju svu medicinsku dokumentaciju liječenja oštećenog u bolnici u Bihaću prije nego je prebačen u Tuzlu, da to ne bi promijenilo uzrok smrti oštećenog – povređivanje kralježnice. Stoga je navedeno da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti uzročno-posljedične veze povređivanja i smrti, odnosno postojala je i etiološka kompatibilnost, neprekinuti slijed i relativno kratak period od povređivanja do smrti. Također je navedeno i da nakon izvršene obdukcije, odnosno pregleda tijela oštećenog, navedeni vještak nije našao bilo kakav propust u liječenju u bolnici u Bihaću, kao ni u bolnici u Tuzli. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da za taj sud nije odlučno kada je oštećeni podlegao povredama i koliko je vremena proteklo od nanijetih povreda do smrti, već je mjerodavno da uzročna veza između apelantove radnje i posljedice nije prekinuta. Zatim je istaknuto da je iskaz navedenog vještaka medicinske struke (u varijanti koju sud prihvata) saglasan s iskazom vještaka balističara Brune Franjića, odnosno da su ti iskazi vještaka saglasni s iskazom svjedoka očevica S. N. (pobliže opisano na str. 18. i 19. presude). Također je navedeno i da su iskazi navedena dva vještaka (u varijanti koju sud prihvata) saglasni i s nalazom i mišljenjem vještaka za hemijska ispitivanja Ivice Perovića (pobliže opisano na stranici 19. presude).
9. U nastavku je Kantonalni sud, između ostalog, naveo i da je taj sud odbio prijedlog odbrane da se od bolnice u Bihaću traži dodatna dokumentacija o liječenju oštećenog u toj bolnici i da se izvrši vještačenje iste dokumentacije od nadležnog tijela radi utvrđivanja da li su preduzete sve potrebne mjere u liječenju oštećenog (zbog prethodno navedenih utvrđenja o uzročno-posljedičnoj vezi između apelantovih radnji i posljedica, tj. smrti oštećenog). Također je navedeno i da je sud odbio prijedlog odbrane da se izvrši rekonstrukcija događaja na licu mjesta, cijeneći da je izvođenje tih dokaza nepotrebno i da je činjenično stanje u ovom predmetu potpuno utvrđeno provedenim dokazima. U vezi s tim je navedeno i da su neosnovani navodi odbrane da nije u potpunosti utvrđeno mjesto izvršenja djela pa da je zbog toga potrebno vršiti rekonstrukciju događaja (sve naprijed pobliže opisano na str. 22, 23. i 24. presude).
10. Isto tako je navedeno i da je sud odbio prijedlog apelantove odbrane za neuropsihijatrijsko i psihološko vještačenje i utvrđivanje da li je on u vrijeme kritičnog događaja bio uračunljiv. U tom smislu je ukazano da je sud prvo usvojio prijedlog odbrane da se sasluša vještakinja neuropsihijatar Evresa Okanović na okolnosti da li je apelant, s obzirom na invalidnost i pretrpljeni strah i svoje zdravstveno stanje, u kritično vrijeme bio sposoban da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima i spis je dostavljen uz naredbu navedenoj vještakinji neuropsihijatru, ali je ona nakon pregleda spisa spis vratila uz dopis navodeći da apelant nema nikakve medicinske dokumentacije (da se uopće liječio u označenom domu zdravlja) validne za vještačenje od vještaka neuropsihijatra. Imajući u vidu navedene okolnosti, Kantonalni sud je ukazao da je apelant na glavnom pretresu dao iskaz u svojstvu svjedoka u kojem uopće nije spominjao da se u kritično vrijeme nalazio u alkoholiziranom stanju ili da je obolio od neke duševne bolesti, te da nije isticao da se ne sjeća događaja ili da je imao nekih smetnji da shvati značaj djela uslijed alkoholiziranosti ili nekog psihičkog oboljenja, a prilikom davanja iskaza optuženi je sasvim razložno iskazivao kako se po njegovoj verziji događaj desio (pobliže opisano na stranici 23. presude).
11. Potom je Kantonalni sud istakao da je analizirao apelantov iskaz u svojstvu svjedoka i navode odbrane u pogledu spornih činjenica (pobliže opisano na str. 25–28. presude). U vezi s tim je ukazano da su poređenjem apelantovog iskaza datog u prethodnom postupku s njegovim iskazom datim u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu vidljive očigledne suprotnosti u njegovom iskazu (pobliže opisano na str. 28. i 29. presude).
12. Cijeneći sve navedene okolnosti i apelantovo ponašanje u kritično vrijeme, Kantonalni sud je naveo da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav (1) KZFBiH postupao svjesno i voljno, da je ispoljio visok stepen odlučnosti i upornosti, te da takvo postupanje nije bilo potrebno i nije bilo neophodno. Shodno tome je istaknuto da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva potrebna obilježja navedenog krivičnog djela učinjenog s direktnim umišljajem. Osim navedenog, Kantonalni sud je istakao da je apelant ranije osuđivan za krivično djelo ubistva u pokušaju na tri godine zatvora, što ukazuje da je sklon vršenju krivičnih djela protiv života i tijela i ukazuje da je on iskusna osoba i da je s obzirom na svoje životno iskustvo i raniju osuđivanost za istovrsno krivično djelo bio svjestan svog djela i posljedice predmetnog krivičnog djela.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 013325 19 Kž 8 od 11. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužioca i apelantovog branioca, te je potvrđena prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude je, u odnosu na žalbeni prigovor koji se tiče odbijanja prijedloga odbrane za apelantovo psihijatrijsko vještačenje, Vrhovni sud naveo (stranica 3. presude) da sud koji vodi krivični postupak, pored obaveze da strankama pruži jednake mogućnosti da izlože svoj predmet, mora imati i određenu diskreciju u ocjeni da li bi, shodno prijedlozima stranaka, izvođenje predloženih dokaza bilo od značaja za rasvjetljavanje predmeta ili ne. U vezi s tim je navedeno da sud nije u obavezi da izvede svaki dokaz koji su stranke predložile, nego ima diskreciju u procjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno u konkretnom slučaju. Stoga je Vrhovni sud istakao da odbijanje navedenog prijedloga u konkretnom slučaju nije samo po sebi dovoljno za zaključak da je apelantovo pravo na odbranu time povrijeđeno ili da je došlo do povrede prava na jednakost oružja procesnih stranaka. U tom smislu je dalje ukazano da obrazloženje prvostepene presude sadrži sasvim određene i za Vrhovni sud prihvatljive razloge zašto nije prihvaćeno da se provede predloženo vještačenje. Zatim je Vrhovni sud naveo da je apelantov branilac navedeni prijedlog iznio na glavnom pretresu, a prvostepeni sud je navedeni prijedlog usvojio i odredio vještačenje po vještakinji Evresi Okanović koja je nakon pregleda sudskog spisa spis vratila sudu navodeći da ne postoje validni dokazi za vještačenje po neuropsihijatru, te da se apelant uopće nije liječio od bilo kakve duševne bolesti. Dalje je navedeno da ni apelantov branilac tokom glavnog pretresa, a ni u žalbi ne navodi da postoji medicinska dokumentacija koja ukazuje na sumnju u apelantovu uračunljivost u smislu odredbe člana 124. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Kako apelantov branilac svoj prijedlog za navedeno vještačenje nije dopunio relevantnom medicinskom dokumentacijom (da postoji sumnja u apelantovu uračunljivost) i kako na takve okolnosti nije ukazivao, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u vezi s tim naveo dovoljno jasne razloge u obrazloženju prvostepene presude. Stoga je Vrhovni sud naveo da se ne ukazuje proizvoljnim obrazloženje prvostepenog suda koje se zasniva na tome da se bez ikakve medicinske dokumentacije za apelanta nije moglo obaviti vještačenje njegove uračunljivosti, zbog čega je apelantova odbrana imala iste mogućnosti kao i kantonalni tužilac u vezi s predlaganjem i izvođenjem dokaza, čime nije ni prekršen princip jednakosti strana pred sudom.
15. U odnosu na žalbeni navod povrede prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga za provođenje rekonstrukcije lica mjesta, Vrhovni sud je naveo se prije svega referirao na svoje obrazloženje u vezi s izvođenjem određenog dokaza (ukazano na stranici 3. presude), navodeći da se razlozi za to neće ponavljati. Nadalje je navedeno da se tim žalbenim navodom dovodi u pitanje pravilnost stava prvostepenog suda o prihvatanju iskaza svjedoka S. N., odnosno da se radi o navodima kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. U tom smislu je istaknuto da iz dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka proizlazi pravilnost zaključka Kantonalnog suda da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom. Isto tako je navedeno da je prvostepeni sud iskaze svjedoka cijenio međusobno i u njihovoj povezanosti i iskaze prihvatio istinitim i vjerodostojnim. Zatim je Vrhovni sud naveo da su istinitost i vjerodostojnost označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude), a prije svega iskaz neposrednog očevica događaja svjedoka S. N., potvrđeni nalazima i mišljenjima vještaka balističara Brune Franjića i vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cirhlaža. U vezi s tim je ukazano da je neosnovan i žalbeni navod apelantovog branioca da je zbog neprovođenja rekonstrukcije lica mjesta činjenično stanje pogrešno utvrđeno (razlozi odbijanja su pobliže navedeni na str. 7. i 8. presude), odnosno da je Kantonalni sud u obrazloženju prvostepene presude naveo sasvim jasne razloge zbog kojih nije prihvatio iskaz apelanta kao svjedoka (pobliže obrazloženo na str. 8. i 9. presude).
16. Potom je, suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud istakao da je Kantonalni sud u prvostepenoj presudi naveo jasne i dovoljne razloge u odnosu na odlučnu činjenicu koju je utvrdio da je apelant pucao iz revolvera u oštećenog i da je hitac ispalio u namjeri da ga usmrti, zbog čega nije prihvatio da je apelant postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim je ukazano da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije bio protivpravno napadnut od oštećenog E. N. na opisani način, te da se njegovo ranjavanje uslijed kojeg je zadobio ozljede (zbog kojih je nakon devet dana umro u bolnici) ne može smatrati odbijanjem istovremenog protivpravnog napada. Budući da kod prvostepenog suda nije bilo sumnje o tome da apelant nije postupao u nužnoj odbrani, Vrhovni sud je naveo (pobliže navedeno na stranici 10. presude) da se ne može uspjeti sa žalbenim prigovorom da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo propisan članom 3. stav (2)
ZKPFBiH.
17. Također je navedeno da je neosnovan i žalbeni navod da u konkretnom slučaju nije utvrđen uzrok smrti oštećenog jer vještak sudske medicine nije izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju za vrijeme liječenja oštećenog u označenoj bolnici, a koji je umro devet dana nakon kritičnog događaja u drugoj bolnici (pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). Za takvo činjenično utvrđenje Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u prvostepenoj presudi naveo jasne i dovoljne razloge, koje u cijelosti podržava i Vrhovni sud, budući da je u konkretnom slučaju bila ispunjena uzročno-posljedična veza povređivanja i smrti oštećenog, tj. postojala je i etiološka kompatibilnost, neprekinuti slijed i relativno kratak period od povređivanja do smrti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ukazuje da osporene odluke daju krajnje površne i paušalne zaključke, pogrešno primjenjujući standard dokazivanja. U vezi s tim se ističe da vještaci potpuno jasno i određeno ostavljaju mogućnost napada na apelanta na način kako on to tvrdi. Suprotno principu in dubio pro reo, prvostepeni sud i drugostepeni sud ne cijene ključne činjenice potvrđenih dijelova odbrane kredibilnim dokazima, nego isključivo na dokazima koji idu na apelantovu štetu. U tom smislu se navodi da je više nego jasno da prvostepeni i drugostepeni sud nisu postupili u skladu sa skladu sa članom 15. ZKPFBiH jer nisu s jednakom pažnjom utvrđivali činjenice koje terete apelanta, ali i one koje mu idu u korist. Sud je, prema apelantovim navodima, bio u obavezi da ispita takve činjenice i na njih primijeni princip in dubio pro reo. Također se navodi da su dokazi ocijenjeni krajnje jednostrano, tj. jednostavno odbačeni uz obrazloženje „jer su u suprotnost sa iskazom svjedoka S. N., čiji iskaz sud prihvata“. Navedeno je, prema apelantovoj ocjeni, suprotno i članu 296. stav (2) ZKPFBiH. Dakle, apelant smatra da su osporene presude donesene povredom presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo, te pogrešnom primjenom standarda dokazivanja. Pritom se, u svjetlu obaveze poštovanja principa jednakosti oružja, navodi i da je rekonstrukcija događaja u ovoj krivičnoj stvari bila neophodna (a što je sud odbio). Isto tako se navodi, u smislu kršenja principa jednakosti stranaka u postupku, da je sud trebao postupiti po prijedlogu – zahtjevu odbrane da se pribavi i pregleda medicinska dokumentacija koja bi, prema apelantovim navodima, bila od pomoći da se on oslobodi krivnje ili makar postigne smanjenje kazne. U vezi s tim, apelant ističe da je odbrana tražila da sud pribavi te dokumente, pa čak i da se izvrši vještačenje po medicinskom institutu smatrajući da je neadekvatno liječenje umrlog koji je u bolnici proveo sedam dana uslijed problema nastalog zbog nedostatka zdravstvene knjižice uzrokovalo ili doprinijelo njegovoj smrti. Kršenje principa jednakosti stranaka apelant vidi i u odbijanju suda da se provede vještačenje po vještacima neuropsihijatrima i psiholozima u pogledu njegove uračunljivosti u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Konačno, apelant navodi i da je obrazloženje osporene drugostepene presude skoro identično obrazloženju osporene prvostepene presude, te da osporena drugostepena presuda nije pažljivo cijenila apelantove žalbene navode nego je suštinski prihvatila zaključke i ocjene navedene u prvostepenoj presudi. Na kraju se ističe da su redovni sudovi proizvoljno tumačili materijalno pravo nalazeći da apelant kritične prilike nije postupao u nužnoj odbrani.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da apelant u suštini ponavlja navode i prigovore koji su bili izneseni u žalbi apelantovog branioca protiv osporene prvostepene presude, za koje je taj sud u obrazloženju osporene drugostepene presude dao jasne i dovoljne razloge. Dalje je navedeno da su svi dokazi cijenjeni standardom slobodne ocjene dokaza, tako da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, nisu pogrešno primijenjeni standardi dokazivanja, niti je povrijeđena presumpcija nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Zatim je navedeno i da su neosnovani navodi apelacije da je povrijeđeno pravo jednakosti stranaka u postupku iz razloga što sud nije prihvatio određene dokaze. U vezi s tim je istaknuto da je suvišno i obrazlagati da sud nije dužan izvesti sve dokaze koje predlažu stranke, ali je zato dužan u obrazloženju presude navesti relevantne razloge, iz kojih razloga je Vrhovni sud naveo da se neće posebno osvrtati na pojedinačne prijedloge za izvođenje dokaza i razloge zbog kojih su oni odbijeni jer su detaljni razlozi navedeni u osporenoj drugostepenoj presudi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da nisu prekršena apelantova prava na koja se ukazuje apelacijom, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da predmetnu apelaciju smatra neosnovanom, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je taj sud omogućio apelantu da uz braniočevu pomoć iznosi svoju odbranu pred sudom.
21. Kantonalno tužilaštvo je navelo da se u predmetnoj apelaciji ne ističe ništa novo što prethodno nije bilo predmet ocjene i analize u postupku donošenja osporene drugostepene presude Vrhovnog suda u kojoj je taj sud dao razloge za sve žalbene prigovore i iscrpne razloge. Stoga je istaknuto da apelacija nije ukazala na kršenje apelantovih ustavnih prava, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
23. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (2018. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 166. stav (1) Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristit će se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 013325 19 Kž 8 od 11. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 8. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
32. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
34. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) KZFBiH. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršen princip presumpcije nevinosti, te princip in dubio pro reo, kao i da je prekršen princip jednakosti stranaka („jednakost oružja“). Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
36. Također, u svjetlu navoda apelacije koji se tiču odbijanja izvođenja pojedinih dokaza, posebice rekonstrukcije događaja, te provođenja dokaza vještačenjem radi utvrđivanja apelantovog stanja uračunljivosti u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela ubistva, kao i provođenja zasebnog medicinskog vještačenja uzroka smrti oštećenog (i načina njegovog liječenja nakon što je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret), Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Također, nije u nadležnosti Ustavnog suda da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (vidi Matytsina protiv Rusije, broj predstavke 58428/10, stav 169, presuda od 27. marta 2014. godine). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba odbrani kako bi realizirala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda).
37. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagao apelant i njegov odbrana. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili prijedlogu apelantove odbrane za rekonstrukciju događaja i ostalim prijedlozima apelantove odbrane (vještačenja pobliže navedena u prethodnom stavu ove odluke), te su o tome dali detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Dalje, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke ne proizlazi da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (a prvenstveno svjedoka očevica S. N.) i analizi – ocjeni kako iskaza tako i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (dr. Zdenka Cihlarža) i vještaka balističara (Brune Franjića) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza očevica S. N., upravo je i sam Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njegovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza tog svjedoka. Pritom, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja principa jednakosti) da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom (usmenom) pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka i gdje je sud imao mogućnost steći direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza datog kako u fazi istrage tako i na glavnom pretresu.
38. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Kantonalni sud posebnu pažnju posvetio i elaborirao zašto se u konkretnom slučaju apelantove radnje ne mogu podvesti pod institut nužne odbrane, a to obrazloženje Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim. Dakle, Kantonalni sud je na opširan i detaljan način jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant s direktnim umišljajem počinio predmetno krivično djelo ubistva u stjecaju s krivičnim djelom nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav (1) KZFBIH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovane apelantove navode u vezi s oblikom svijesti za izvršenje predmetnog krivičnog djela ubistva u konkretnom slučaju.
39. S druge strane, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvalitete pojedinih dokaza, a posebice iskaza svjedoka očevica S. N. u svjetlu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i vještaka balističara, kao i iskaza koje je apelant dao u ovom krivičnom postupku. Ustavni sud je imao u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Kantonalnog suda iz osporene prvostepene presude, referirajući se pritom na stavove iz obrazloženja osporene prvostepene presude bez potrebe njihovog ponavljanja. Pritom, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela ubistva, koje je, između ostalog, apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno principa in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant, između ostalog, proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav (1) KZFBiH koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević