Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3167/19 (E.S.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3167/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3167/19, rješavajući apelaciju E. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 277421 19 Kž 2 od 28. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 277421 16 K 2 od 8. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant E. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edin Suljić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 277421 19 Kž 2 od 28. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 277421 16 K 2 od 8. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 15. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 22. do 28. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 277421 12 K od 9. decembra 2015. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude učinio krivično djelo utaje iz člana 290. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Istom presudom je, na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), „Rima“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećena firma) s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 277421 16 Kž od 10. maja 2016. godine djelimično je uvažena žalba Kantonalnog tužilaštva, ukinuta je presuda Općinskog suda od 9. decembra 2015. godine i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne objašnjava kojim razlozima se prvostepeni sud rukovodio kada je zaključio da nije dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda nabraja dokaze i prepričava iskaze svjedoka i vještaka, kao i materijalne dokaze, ali da ne dovodi u vezu sve dokaze i ne objašnjava iz kojih razloga poklanja ili ne poklanja vjeru iskazima svjedoka, kao i vještaka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se u žalbi Kantonalnog tužilaštva opravdano prigovara da je prvostepeni sud propustio da se određeno izjasni koji dokazi i zbog čega ne potkrepljuju navode iz optuženja i kojim razlozima se prvostepeni sud rukovodio kada je apelanta oslobodio optužbe. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da će prvostepeni sud u ponovnom postupku nakon svih provedenih dokaza, koje će savjesno ocijeniti, biti u mogućnosti da donese pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 277421 16 K 2 od 8. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u junu 2010. godine u Sarajevu protivpravno zadržao građevinsku skelu koja mu je bila provjerena po ugovoru o iznajmljivanju skele koji je zaključen između firme „Tamas“ d.o.o. Sarajevo kao iznajmljivača skele, a koju zastupa oštećena firma, i firme „Snagić“ d.o.o. Hadžići kao unajmljivača skele (u daljnjem tekstu: apelantova firma), na koji je način oštećenu firmu oštetio za neutvrđen iznos, dakle s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi zadržao tuđu pokretninu velike vrijednosti koja mu je povjerena, čime je učinio krivično djelo utaje iz člana 290. stav 3. KZFBiH. Presudom je apelantu, na osnovu čl. 41, 49, 60, 62. i 66. KZFBiH, izrečena uvjetna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istovremeno je određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom je, na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH, oštećena firma s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je (nakon ukidanja presude od 9. decembra 2015. godine) u predmetu došlo do promjene postupajućeg sudije, pa je glavni pretres, shodno odredbi člana 266. stav 3. ZKPFBiH, počeo iznova, te su svi dokazi ponovo izvedeni. Također, Općinski sud je naveo da je 11. novembra 2015. godine Kantonalno tužilaštvo dostavilo izmijenjenu optužnicu u kojoj je uređen činjenični opis djela, a pri kojoj preciziranoj optužnici je Kantonalno tužilaštvo ostalo i u ponovnom postupku. Općinski sud je naveo da je dokazni postupak proveden saslušanjem svjedoka, vještačenjem po vještaku grafološke struke, saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka i izvođenjem materijalnih dokaza (detaljno pobrojani na str. 2. i 3. presude). U vezi s tim, Općinski sud je detaljno analizirao sadržaje iskaza svjedoka optužbe A. O., A. G., A. H. i P. M., te je naveo da je iskaze tih svjedoka ocijenio pažljivo, kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te da je takva ocjena učinila da im van svake razumne sumnje pokloni vjeru budući da su jasno, precizno i detaljno opisali svoja saznanja o predmetnom događaju, da su u saglasnosti s drugim provedenim dokazima i da su potkrijepili tvrdnje optužbe. Nadalje, Općinski sud je detaljno analizirao i sadržaje iskaza svjedoka odbrane N. K., K. H. i E. M., te je naveo da je poklonio vjeru iskazu svjedoka E. M., ali da je on irelevantan za utvrđivanje odlučnih činjenica, dok je za iskaze svjedoka N. K., K. H., koje je također cijenio kako pojedinačno tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da nisu potkrijepljeni bilo kakvim dokazima, već isključivo jedan drugim, te je našao da su dati s ciljem zaštite apelanta i osiguravanja povoljnijeg procesnog položaja za njega budući da su svjedoci trenutni ili bivši zaposlenici u apelantovoj firmi. Općinski sud je, dalje, naveo da nije poklonio vjeru ni nalazu i mišljenju vještaka grafologa Z. D. ni njegovom iskazu iz razloga što je dajući iskaz pred sudom vještak potvrdio da prilikom vještačenja nije sam uzimao nesporne potpise (od apelanta), a istovremeno je cijenio kao nesporne potpise, potpise koje mu je dostavila odbrana, što je, prema mišljenju tog suda, neprihvatljivo jer ti potpisi nisu ni mogli biti predmet vještačenja bez naredbe suda. Osim toga, Općinski sud je detaljno analizirao i pojedinačne materijalne dokaze optužbe i odbrane (detaljno nabrojane na str. 5, 6, 8. i 9. presude).

10. Na osnovu iznesenog, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza najprije proizlazi da je oštećena firma, po ugovoru o iznajmljivanju, apelantovoj firmi isporučila skelu, što je bila odlučna činjenica za dokazivanje predmetnog krivičnog djela, a što ni apelant u svom iskazu nije negirao. Općinski sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka A. O. (direktor oštećene firme) jasno proizlazi da je apelant utajio, odnosno protivpravno zadržao navedenu skelu budući da je taj svjedok istakao da ga je apelant u dva navrata spriječio da demontira i vrati svoju skelu, a u prilog tim tvrdnjama ide i službena zabilješka Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, kao i iskaz svjedoka P. M. koji je kao policijski službenik intervenirao navedene prilike. Osim toga, Općinski sud je naveo da je naročito imao u vidu dopis apelantove firme upućen oštećenoj firmi u kojem je navedeno da oštećena firma može demontirati skelu, a koji dopis je apelant lično potpisao, što upućuje na zaključak da se skela nalazila u apelantovom posjedu, a ne posjedu nekog trećeg lica kako je to odbrana pokušavala predstaviti, na koji način su dokazani navodi Kantonalnog tužilaštva da je predmetnu skelu iznajmio apelant, odnosno njegova firma.

11. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je analizom činjeničnog opisa radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela, a oslanjajući se na iskaze svjedoka A. O., A. G. i A. H., kao i na materijalnu dokumentaciju, našao da je provedenim dokazima Kantonalno tužilaštvo van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist protivpravno zadržao građevinsku skelu, koja je bila povjerena njegovoj firmi, na koji je način oštetio firmu koja mu je iznajmila skelu, odnosno da je apelant s ciljem pribavljanja imovinske koristi protivpravno zadržao tuđu stvar velike vrijednosti koja mu je povjerena, a u kojim radnjama su ostvarena sva obilježja bića krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 3. KZFBiH.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 277421 19 Kž 2 od 28. maja 2019. godine uvažena je žalba apelantovog branioca, pa je presuda Općinskog suda od 8. novembra 2018. godine preinačena u pogledu odluke o sankciji tako što je apelantu za krivično djelo utaje iz člana 290. stav

3. KZFBiH uz primjenu čl. 60. stav 2, 62. i 63. KZFBiH izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno je određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u periodu od jedne godine i šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke kada je apelanta proglasio krivim za predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata kao osnovane zaključke prvostepene presude koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud objasnio razloge povodom činjeničnih utvrđenja koji se odnose na predmetno krivično djelo, a s kojim zaključcima je saglasan i taj sud jer je svaki iskaz svjedoka na glavnom pretresu cijenjen pojedinačno i doveden u vezu s drugim iskazima svjedoka, a potom i s materijalnim dokazima. Kantonalni sud je naveo da su u prvostepenoj presudi pravilno i objektivno analizirani iskazi svjedoka, suprotno tvrdnji odbrane, pa je u vezi s tim naveo dijelove iskaza svjedoka A. G., A. H., A. O. i N. K., te je istakao da su iskazi svjedoka potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom, a da iskazi (svjedoka) odbrane nisu doveli u sumnju dokaze optužbe.

14. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svestrano ispitao sve odlučne činjenice, analizirao sve izvedene dokaze i svoj zaključak zasnivao na ocjeni vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza i pri tome dao razloge za sve prigovore i prijedloge koje je odbrana prezentirala, zbog čega je taj sud ocijenio da nema propusta u utvrđenom činjeničnom stanju, suprotno tvrdnji odbrane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Apelant navodi da je presudom Općinskog suda od 9. decembra 2015. godine oslobođen optužbe, međutim, tu je presudu ukinuo Kantonalni sud i predmet je vraćen na ponovni postupak uz napomenu da je Općinski sud propustio da se određeno izrazi koji dokazi i zbog čega ne potkrepljuju navode iz optužnice i kojim razlozima se taj sud vodio kada je oslobodio apelanta. Apelant, dalje, navodi da je Općinski sud u ponovljenom postupku proveo iste dokaze, da su se i svjedoci i vještak izjasnili na isti način kao i u prethodnom postupku, međutim, Općinski sud je na osnovu istih dokaza ovaj put apelanta proglasio krivim. Apelant smatra da se takvim postupanjem Općinskog suda stvara „utisak pravne nesigurnosti“ jer je apelant na osnovu istih dokaza prvi put oslobođen, a drugi put osuđen.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da je ukinuo prvostepenu presudu zbog učinjenih bitnih povreda odredaba postupka i da je predmet vraćen na ponovni postupak, ali da prvostepeni sud nije bio u obavezi da ponovo donese oslobađajuću presudu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku postupio po uputama tog suda, što je za rezultat imalo osuđujuću presudu. Kantonalni sud je također napomenuo da je u žalbenom postupku donesena odluka u apelantovu korist budući da je njegova žalba djelimično uvažena i da mu je sankcija ublažena. Zbog iznesenog, Kantonalni sud smatra da apelantova prava nisu povrijeđena, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je naveo da je presudom tog suda od 9. decembra 2015. godine apelant oslobođen optužbe, ali je po žalbi presuda ukinuta i određeno je ponovno suđenje. Općinski sud je istakao da se prije ponovljenog postupka promijenila postupajuća sutkinja, dokazi su ponovo izvedeni, a u obzir je uzeta i izmijenjena optužnica Kantonalnog tužilaštva od 11. novembra 2015. godine. Općinski sud je naveo da je u ponovljenom postupku postupio po uputama Kantonalnog suda, te je nakon provedenog postupka donio osuđujuću presudu. Općinski sud je naveo da smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava i da je taj sud drugačijom ocjenom dokaza donio osuđujuću presudu.

19. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su osporenim odlukama pravilno i potpuno izvedeni zaključci i da su utvrđene sve činjenice i okolnosti pod kojim je učinjeno predmetno krivično djelo, kao i da su u presudama navedeni dokazi koji su cijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Zbog navedenog, Kantonalno tužilaštvo smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje o proizvoljnosti u postupanju sudova, kao i o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

21. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 290.

Utaja (1)Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist protupravno zadrži tuđu pokretninu koja mu je povjerena, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(...)

(3) Ako je utajena stvar od posebnog kulturnog, povijesnog, naučnog ili tehničkog značenja, ili ako je utajena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).

23. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 266. stav (3) Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (3) Ako se glavna rasprava drži pred drugim sudijom, odnosno predsjednikom vijeća - glavna rasprava mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovno izvesti. Izuzetno, ako se rasprava drži pred drugim predsjednikom vijeća, uz saglasnost stranaka i branitelja, vijeće može odlučiti da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(…)

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 277421 19 Kž 2 od 28. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a ukazuje i na povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, zbog čega je proizvoljno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što je dovelo i do kršenja principa vladavine prava i pravne sigurnosti.

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

35. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazu svjedoka A. O. (direktor oštećene firme), a koji je ocijenjen kao istinit, objektivan i u odlučnim dijelovima saglasan s iskazima svjedoka A. G., A. H. i P. M., kao i s materijalnim dokazima. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud ocijenio i iskaze svjedoka odbrane, pa je tako nakon pojedinačne i međusobne analize iskaza zaključio da neće pokloniti vjeru iskazima svjedoka N. K. i K. H., za koje je zaključio da nisu potkrijepljeni drugim dokazima i da su dati s ciljem da zaštite apelanta budući da su svjedoci trenutni ili bivši zaposlenici u apelantovoj firmi, dok je iskaz svjedoka E. M. ocijenio kao irelevantan. Također, iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud detaljno analizirao i nalaz i mišljenje vještaka, kao i iskaz vještaka Z. D., te da je dao vrlo jasne i precizne razloge zbog čega mu nije poklonio vjeru. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su iskazi svjedoka kojima je Općinski sud poklonio vjeru bili dovoljno kvalitetni za donošenje zaključka o tome da se inkriminirani događaj desio na način kako je opisano u izreci presude. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, budući da je apelant identične prigovore isticao u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom, o čemu se taj sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, odnosno da je svaki iskaz svjedoka cijenio prvo pojedinačno, a onda ga doveo u vezu s drugim iskazima svjedoka, a potom i s materijalnim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

37. U odnosu na apelacione navode da se zbog činjenice da je apelant na osnovu istih dokaza prvi put oslobođen, a drugi put osuđen stvara „utisak pravne nesigurnosti“, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je rješenjem Kantonalnog suda od 10. maja 2016. godine ukinuta prvostepena presuda (kojom je apelant oslobođen optužbe za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret) i da je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je Općinski sud propustio da se određeno izjasni koji dokazi i zbog čega ne potkrepljuju navode iz optuženja i kojim razlozima se rukovodio kada je apelanta oslobodio optužbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku prvostepeni sud ispravio propuste na koje je ukazao Kantonalni sud, odnosno da je ocijenio dokaze u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, te proglasio apelanta krivim za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a koju odluku je, u tom dijelu, potvrdio Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći ništa što bi ukazivalo da su ovi navodi osnovani.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te budući da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3167/19 (E.S.) | Sudska praksa | Aktio