Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4187/20 (GP "GRADIP" a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4187/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4187/20, rješavajući apelaciju GP "GRADIP" a.d. Prnjavor, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GP "GRADIP" a.d. Prnjavor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 114256 19 Rev od 6. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. GP "GRADIP" a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđe Bijelić odvjetnik iz Prnjavora, podnio je 20. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 114256 19 Rev od 6. listopada 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačena je tužba u dijelu kojim je traženo poništenje licitacije zakazane radi prodaje predmetne nekretnine, dok je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena (Općina Prnjavor) vrati kauciju i naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti, odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tužena objavila javni oglas za prodaju nekretnina, a na kojem je apelantova ponuda prihvaćena kao najpovoljnija (ni apelant ni drugi sudionici licitacije nisu imali prigovore na postupak licitacije). Dalje je naveo da je prema prostorno

- planskoj dokumentaciji, na spornom zemljištu bila moguća gradnja, da bi apelant pismenim putem obavijestio tuženu da sporno zemljište ima nedostatke i zatražio njihovo otklanjanje, odnosno u protivnom je tražio vraćanje kaucije koju je uplatio radi učešća na licitaciji, kao i naknadu štete. Tužena je u odgovoru na apelantov zahtjev navela da je apelant izgubio pravo na vraćanje kaucije, jer je odustao od zaključenja ugovora sa njom, te da su se pukotine na zidovima nekretnine, pojavile prilikom izgradnje objekta na susjednom zemljištu nastale prije predmetne licitacije, što je dovelo do odustajanja od izgradnje druge podzemne etaže na susjednom zemljištu. Nakon toga je tužena raspisala novu licitaciju na kojoj su predmetne nekretnine prodate drugoj osobi. Imajući u vidu da je apelant odustao od zaključenja ugovora sa tuženom, jer je izgubio ekonomski interes za gradnju, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi zaključili da mu ne pripada pravo na povrat novčanog iznosa danog na ime kaucije. Nadalje, naveo je da su nižestupanjski sudovi smatrali da nije u nadležnosti parničnog suda da ocjenjuje zakonitost postupka licitacije, kao i da sporno zemljište nije imalo materijalne i pravne nedostatke, slijedom čega ne postoji odgovornost tužene za štetu pričinjenu apelantu (pogotovo što je sredstva planirana za gradnju na spornom zemljištu apelant upotrijebio za gradnju na drugoj lokaciji, te je prodajom stanova na toj lokaciji ostvario dobit). S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da su pravni zaključci i shvaćanja nižestupanjskih sudova pravilni. Naime, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi se o javnom nadmetanju kao osnovnom načinu raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Srpske i jedinica lokalne samouprave, sukladno članku 348. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Detaljniji uvjeti i način otuđenja ovih nekretnina su propisani Pravilnikom o postupku javnog konkursa za raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike Srpske i jedinica lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U konkretnom slučaju, postupak javne licitacije je proveden u skladu s Pravilnikom, međutim, oglas o licitaciji nije sadržavao, uz ostale podatke o nepokretnosti, i odgovarajuću urbanističku dokumentaciju (što proizlazi iz nalaza i mišljenja Arhitektonsko – građevinskog fakulteta u Banjoj Luci). Ipak, Vrhovni sud je naveo da je apelant propustio mogućnost da zbog toga izjavi prigovor u smislu članka 20. Pravilnika i predloži poništenje postupka licitacije, o čemu odlučuje komisija za provođenje licitacije, protiv čijih odluka se može voditi upravni spor. Dakle, naveo je da su nižestupanjski sudovi ispravno zaključili da apelant ne može u parnici tražiti poništenje licitacije, jer to nije u nadležnosti parničnog suda. Osim toga, istakao je da apelant imao mogućnost prije licitacije izvršiti uvid u urbanističku dokumentaciju, što je potvrdio i svjedok M.B. (sin zakonskog zastupnika apelanta). S obzirom da je apelant bio obaviješten da je njegova ponuda izabrana kao najpovoljnija (nije bilo prigovora drugih ponuđača) stranke su trebale pristupiti zaključenju ugovora u skladu sa člankom 26. stavak 1. Pravilnika. Kako je apelant odustao od toga, Vrhovni sud je naveo da je izgubio pravo na povrat kaucije, slijedom čega je u tom dijelu njegov zahtjev pravilno odbijen. Pri tome, naveo je da su neosnovani apelantovi prigovori da on nije odustao od ugovora već samo zahtijevao od tužene da otkloni uočene nedostatke, što je bio njegov uvjet za zaključenje ugovora. Također, naveo je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnom nedostatku stvari. Na odredbe čl. 478. — 500. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju odgovornost prodavača za materijalne nedostatke prodane stvari, se može pozivati samo osoba koje je zaključila kupoprodajni ugovor u svojstvu kupca. Budući da između stranaka nije došlo do zaključenja ugovora, Vrhovni sud je naveo da se apelant ne može pozivati na materijalne nedostatke kupljene stvari (ovo pravo pripada samo kupcu stvari, a apelant je odustao od kupovine). Vrhovni sud je naveo da je apelant kao gospodarsko društvo čija je osnovna djelatnost gradnja objekata radi prodaje na tržištu, trebao postupati sa pažnjom koja se očekuje od dobrog gospodarstvenika u pravnom prometu (članak 18. stavak 1. ZOO), pa se prije pristupanja licitaciji trebao informirati o svim svojstvima zemljišta koje je namjeravao kupiti i mogućnostima gradnje. Nadalje, naveo je da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u smislu čl. 154. i 155. u svezi sa čl. 189. ZOO, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da je, umjesto na predmetnom zemljištu, gradio na drugoj lokaciji i tako ostvario dobit. I u situaciji - da je na strani apelanta došlo do umanjenja imovine, ne bi postojala odgovornost tužene za naknadu štete, jer između njenih radnji i eventualne štete ne postoji uzročno - posljedična veza. Konačno, naveo je da ukoliko je apelant i pretrpio određenu štetu, ona je prvenstveno posljedica njegovih propusta.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je isticao da Vrhovni i drugostupanjski sud nisu dali odgovore na prigovore koje je isticao u pravnim lijekovima, između ostalog i u pogledu toga da licitacija nekretnina ne predstavlja upravni postupak, kao i to da je utvrđenje ništavosti licitacije u nadležnosti parničnog suda u skladu s odredbama ZSP i ZOO. Dalje je apelant osporavao da je postupak licitacije proveden zakonito budući da odluka tužene o prodaji predmetne nekretnine ne sadrži podatke o urbanističkoj dokumentaciji za predmetnu lokaciju. Također, apelant je osporavao odluku suda u pogledu tužbenog zahtjeva za povrat određenog novčanog iznosa uplaćenog kao uvjet sudjelovanja na licitaciji, kao i naknadu štete. Konačno, apelant je isticao da je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom da je od podnošenja tužbe do donošenja prvostupanjske presude proteklo više od 4 godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz revizije, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud će kao relevantno razdoblje razmatrati razdoblje od 8. lipnja 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 6. listopada 2020. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao nešto duže od pet godina, u kojem razdoblju su redoviti sudovi poduzimali niz procesnih radnji te donijeli tri odluke na tri sudske instance. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4187/20 (GP "GRADIP" a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio