Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4465/20 („SALKIĆ“ d.o.o. Tešanj)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4465/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4465/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „SALKIĆ“ d.o.o. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „SALKIĆ“ d.o.o. Tešanj protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 452820 19 Pž od 16. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 452820 14 Mals od 19. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „SALKIĆ“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnio je 10. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 452820 19 Pž od 16. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 452820 14 Mals od 19. aprila 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi („Essenza“ d.o.o. Sarajevo) da mu na ime duga isplati iznos od 1.875,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 720,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je u tužbi navedeno da je apelant tuženom isporučio trpezarijske stolove u vrijednosti od 3.155,82 KM, a da je račun od 27. februara 2013. godine izdat za tuženog u iznosu od 5.307,90 KM, te da je punomoćnik tuženog zakonskom zastupniku apelanta postavio pitanje da li se može sjetiti zbog čega je u tužbi naveden drugi iznos, na koje pitanje je zakonski zastupnik apelanta odgovorio da mu nije poznat razlog. Kantonalni sud je naveo da je, osim toga, tuženi u završnom izlaganju na ročištu za glavnu raspravu izjavio da je apelant podnio predmetnu tužbu u kojoj je naveo da je tuženom isporučio trpezarijske stolove u vrijednosti od 3.155,82 KM, a da za to u toku postupka nije predložio račun ili otpremnicu, odnosno niti jedan validan dokaz koji bi ukazao na osnovanost tužbenog zahtjeva, pa čak i u dijelu koji je potraživan, a koji glasi na iznos od 1.875,82 KM, niti je u toku postupka provedeno finansijsko vještačenje kojim bi se eventualno utvrdilo da li je zaista tuženi obavezan da izmiri apelantu bilo kakav dug. Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja spisa jasno proizlazi da je tuženi, dakle, tokom prvostepenog postupka osporio visinu potraživanja apelanta, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju analitička kartica kao dokaz o visini potraživanja, po svojoj prirodi, nije mogla biti dovoljan dokaz budući da apelant uz istu nije podnio, niti predložio, dokaze iz kojih bi se na pouzdan način utvrdilo da li je i koliko je tuženi ostao dužan apelantu poslije raskida poslovne saradnje. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Kantonalni sud je naveo da, kako je tuženi tokom prvostepenog postupka osporavao visinu potraživanja apelanta, a apelant nije, uz analitičku karticu, dostavio i dodatne dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode o visini potraživanja, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao visinu svojih potraživanja prema tuženom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant smatra da je sasvim realno bilo za očekivati da se zakonski zastupnik apelanta ne sjeća svih detalja poslovanja ili istorijata tužbe, budući da je saslušan na okolnosti koji su se desile u periodu od 2011. do 2013. godine, a da je predmetna tužba podnesena 2014. godine, te ističe da je zapravo dokazao veće potraživanje (u iznosu od 5.307,90 KM) od onog koje je tužbenim zahtjevom tražio, što nikako nije bila smetnja da se njegov tužbeni zahtjev usvoji.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4465/20 („SALKIĆ“ d.o.o. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio