Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/19 (A. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3685/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine u predmetu broj AP-3685/19, rješavajući apelaciju Alije Badžaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Badžaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 338812 18 Rev od 12. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Badžak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 338812 18 Rev od 12. jula 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 338812 13 Rs od 16. maja 2014. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora u radu od 15. januara 2013. godine, te da se obaveže tuženi da vrati apelanta na radno mjesto u skladu sa Ugovorom o radu od 1. decembra 2011. godine ili na druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radno-pravnog statusa od dana otkaza ugovora o radu, kao i da mu isplati naknade plata za određeni vremenski period sa zakonskim zateznim kamatama i da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti vremenski period. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg je zaključio sa tuženim, obavljao poslove bliže navedene u obrazloženju presude, a da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu od 15. januara 2013. godine zbog ekonomskih i organizacionih razloga. Nadalje je naveo da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantu donesena na osnovu člana 87. Zakona o radu, te da iz njenog obrazloženja proizilazi da je kod tuženog smanjen obim posla, što je rezultiralo negativnim poslovnim, odnosno finansijskim rezultatom, što je uzrokovalo gubitak koji prevazilazi ukupni kapital, zbog čega su provedene mjere uštede smanjenjem broja zaposlenika. Dalje, da su razlozi otkazivanja ugovora o radu ekonomski (smanjenje ukupnog broja zaposlenih) i organizacijski (ukidanje pojedinih radnih mjesta i dr.), te da tuženi nije mogao zaposliti apelanta na druge poslove, niti ga obrazovati za rad zbog ekonomske situacije. Općinski sud je naveo da se tuženi, dopisom od 18. septembra 2012. godine, obratio Vijeću zaposlenika u vezi sa namjerom izmjena postojeće sistematizacije radnih mjesta, izmjena Pravilnika o radu i otkaza određenim zaposlenicima usljed optimizacije. Zatim je naveo da su u dopisu obrazloženi razlozi optimizacije, te da je na spisku zaposlenika za koje je od Vijeća zaposlenika zatražena saglasnost za otkazivanje ugovora o radu pod rednim brojem tri naveden i apelant. Takođe je naveo da je Vijeće zaposlenika 1. oktobra 2012. godine odbilo saglasnost na namjeravane izmjene i otkazivanje ugovora o radu, ali da je dopisom od 4. januara 2013. godine dalo saglasnost da se otkažu ugovori o radu, između ostalih i apelantu. Nadalje je ukazao da je dopisom od 29. novembra 2012. godine apelant potvrdio prijem ponude novog radnog mjesta od tuženog, da načelno prihvata ponudu novog radnog mjesta prodavača na benzinskoj stanici u Mostaru, ali da ne može prihvatiti plaću obračunatu po koeficijentu od 1,41, jer ostali zaposleni na radnom mjestu prodavača imaju koeficijent od 1,52, te da je uz korekciju koeficijenta spreman prihvatiti ugovor. Zatim je ukazao da je dopisima od 22. februara i 19. marta 2013. godine apelant obaviješten o otvorenim pozicijama na radnom mjestu prodavača na benzinskim stanicama u Bosanskom Petrovcu, Jelahu, Bistrici, Zavidovićima i Maglaju. Takođe je naveo da apelantovo ime nije na listi 12 zaposlenika koji iz Terminala u Mostaru prelaze u Terminale Federacije Bosne i Hercegovine (Sporazum o terminalima potpisan između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Terminala Federacije d.o.o. Sarajevo i tuženog od 18. jula 2012. godine).

4. Općinski sud je citirao sadržaj odredaba čl. 87, 98. i 99. Zakona o radu, te sadržaj odredaba čl. 23, 24, 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Zatim je ukazao da je ocjenom obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu apelantu i usporedbom sa drugim provedenim dokazima (preciznije navedeni u obrazloženju presude) utvrđeno da je tuženi, otkazujući ugovor o radu apelantu, postupio u skladu sa naprijed navedenim odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika. Naime, Općinski sud je naveo da je vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrđeno da je tuženi u 2011. i 2012. godini poslovao sa gubitkom, što je preciznije navedeno i opisano u obrazloženju presude. Nadalje je ukazao da su razlozi za otkazivanje ugovora o radu apelantu bili opravdani, kao ekonomska mjera radi stabilizacije svojih poslovnih rezultata, te da je razumljivo da će poslodavac kod takvih finansijskih rezultata poduzeti mjere koje će se odraziti i na kadrovsku strukturu i da će poduzeti mjere preispitivanja ekonomske opravdanosti svakog radnog mjesta, kako bi postigao odgovarajuću produktivnost, isplativost i poslovni uspjeh. Općinski sud je ukazao da tvrdnja tuženog, koju ni apelant ne osporava, da je 130 zaposlenih prihvatilo sporazumni prestanak radnog odnosa uz isplatu poticajne otpremnine, takođe predstavlja pokazatelj do koje mjere su i sami zaposlenici bili svjesni ekonomskog stanja tuženog i njegovih poslovnih rezultata, odnosno izvjesnosti zadržavanja radnih mjesta. Općinski sud je naveo da je to bio razlog da uprava tuženog, na inicijativu upravljačkih tijela donese odluku o reorganizaciji poslovanja, nalazeći za potrebu da se smanji broj zaposlenih, prvenstveno na administrativnim i poslovima podrške operacijama.

5. Općinski sud je naveo da se iz ponude tuženog za obavljanje radnih mjesta prodavača na različitim benzinskim stanicama može zaključiti da je tuženi prije zapošljavanja drugih lica nudio apelantu obavljanje poslova za koje posjeduje kvalifikacije. Zatim je ukazao da se od tuženog nije moglo osnovano očekivati da apelanta obrazuje i osposobi za rad na drugim poslovima, a nakon što mu je ponudio zapošljavanje na poslovima prodavača na benzinskoj stanici u Mostaru, što je apelant odbio. Dalje je naveo da činjenica da prijem novih zaposlenika kod tuženog u prethodne tri godine nije izvršen uz konsultaciju Vijeća zaposlenika i Sindikata tuženog, ne može uticati na zakonitost otkaza ugovora o radu, ni na njegovu opravdanost, jer član 6. Kolektivnog ugovora za tuženog propisuje konsultaciju, a ne davanje saglasnosti, a nije propisana ni sankcija za suprotno postupanje. Općinski sud je ukazao da nije dokazana apelantova tvrdnja o neselektivnom zapošljavanju kod tuženog u prethodne tri godine, a što bi moglo dovesti u pitanje opravdanost otkazivanja ugovora o radu, jer su tabelarni pregledi novih zaposlenika bez odgovarajuće potvrde vjerodostojnosti, koju može dati samo kadrovska služba tuženog.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 338812 14 Rsž od 15. septembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi, kao poslodavac, prije nego što je donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu, ispoštovao odredbe člana 98. Zakona o radu, jer se konsultovao sa Vijećem zaposlenika i dobio saglasnost za odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. Kantonalni sud je naveo da je tuženi dokazao činjenice u vezi ekonomske opravdanosti za otkaz ugovora o radu, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se nije moglo osnovano očekivati da se apelant obrazuje i osposobi za rad na drugim poslovima, nakon što mu je bilo ponuđeno zapošljavanje na benzinskoj stanici u Mostaru.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 338812 18 Rev od 12. jula 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

9. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi o povredi odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ukazao da apelant ne može svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi. Dalje je naveo da je drugostepeni sud cijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoju odluku je dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP), te nije bilo povrede iz odredaba člana 209. ZPP. Takođe je naveo da su nižestepeni sudovi, ocjenom prihvaćenih dokaza koje su parnične stranke izvele na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, utvrdili da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu, kao dugogodišnjem zaposleniku, te da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena iz ekonomskih i organizacionih razloga. Nadalje, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je odluka o otkazu ugovora o radu bila ekonomski opravdana, jer je tuženi u 2011. i 2012. godini poslovao sa gubitkom, a da je tuženi, prije otkaza ugovora o radu, pribavio saglasnost Vijeća zaposlenika. Nadalje, da je tuženi prije otkaza ugovora o radu ponudio apelantu raspored na radno mjesto prodavača na benzinskoj stanici u Mostaru, što je apelant odbio, kao i da je tuženi i nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ponudio apelantu radna mjesta prodavača na benzinskim stanicama na pet lokacija u Federaciji Bosne i Hercegovine, a da je apelant odbio i ove ponude. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Takođe je naveo da je apelant imao mogućnost da prihvati ponudu tuženog za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima (član 97. Zakona o radu) i tada bi zadržao pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. S obzirom na utvrđenje da je apelant odbio ponudu tuženog prije otkaza ugovora o radu, kao i ponude tuženog nakon odluke o otkazu ugovora o radu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

10. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je Vrhovni sud neargumentovano odbio reviziju i potvrdio odluke nižestepnih sudova, proizvoljno tumačeći član

97. Zakona o radu, koji se nije primjenjivao u konkretnom slučaju. Dalje je naveo da se radilo o otkazu ugovora o radu iz člana 87. Zakona o radu. Apelant je naveo da revizioni sud nije odlučio o svim revizionim navodima. Takođe je naveo da je tuženi neselektivno zapošljavao nove radnike, a da nova radna mjesta nije nudio apelantu. Nadalje je ukazao da je Vrhovni sud prije osporene odluke, donio najmanje četiri presude u istovjetnim ili sličnim predmetima u kojima je drugačije odlučio, a da je nakon kratkog kolebanja u sudskoj praksi, Vrhovni sud nastavio sa prethodno ustanovljenom sudskom praksom (apelant je dostavio uz apelaciju sedam odluka Vrhovnog suda). Apelant smatra da se radi o proizvoljnom tumačenju zakonskih normi koje u cijelosti povređuju njegovo pravo na pravično suđenje, a samim tim i pravo na imovinu, pa je do kršenja zabrane diskriminacije došlo upravo zato što su u istovjetnim predmetima isti sudovi donijeli drugačije odluke u odnosu na apelanta.

Relevantni propisi

11. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

1. Način prestanka ugovora o radu Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

[…] 5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;

[…]

2. Otkaz ugovora o radu Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:

1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na koja se apelant pozvao svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, te da se obaveže tuženi da ga vrati na radno mjesto sukladno ugovoru o radu ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati naknadu plate i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period. Dakle, redovni sudovi, na sve tri instance, su istoga stava po pitanju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantu donesena iz ekonomskih i organizacionih razloga, te da je tuženi konkretne prilike postupao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je tuženi prije, kao i nakon odluke o otkazu ugovora o radu, ponudio apelantu zaposlenje (prodavač na benzinskim pumpama), koje ponude apelant nije prihvatio, te da su, shodno tome, nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što je u konkretnom slučaju i učinio. Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode koji se tiču zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku, budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3597/18 od 28. januara 2020. godine i AP 5493/18 od 8. aprila 2020. godine dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudo relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/19 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio