Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/19 (B. H., D. K., Z. S., A. D., M. R., M. G., I. V., Z. L. i D. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1785/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-1785/19, rješavajući apelaciju Branka Haubriha i drugih, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Haubriha, Dražena Krešića, Zvonke Stojkića, Andrije Džidića, Miljenka Rajića, Miroslava Grbeše, Ivana Vukoje, Zlatka Lovrića i Darka Marića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 235382 18 Rsž 3 od 6. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 235382 16 Rs 2 od 28.

septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Haubrih, Dražen Krešić, Zvonko Stojkić, Andrija Džidić, Miljenko Rajić, Miroslav Grbeša, Ivan Vukoja, Zlatko Lovrić i Darko Marić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nikica Gržić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 235382 18 Rsž 3 od 6. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 235382 16 Rs 2 od 28. septembra 2016. godine.

2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), sa zahtjevom da se tužena obaveže na isplatu razlike plate i plate za vrijeme za koje su apelanti kao pripadnici Oružanih snaga u Federaciji BiH, bili u rezervi od prestanka djelatne vojne službe do konačnog penzionisanja.

3. Općinski sud je presudom od 9. maja 2008. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 8. juna 2011. godine.

4. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 12. marta 2013. godine, revizija apelanata je usvojena, te je drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

5. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je rješenjima tužene, koja predstavljaju upravni akt, odlučeno o pravu na isplatu naknade plate apelantima za vrijeme prestanka djelatne vojne službe do penzionisanja, pa s obzirom na vezanost suda pravosnažnim upravnim aktom (kojim je utvrđeno pravo apelantima na naknadu plata za sporni period), to apelantima pripada ova naknada, pod uslovom da zaista naknadu plate nisu primili u skladu sa navedenim rješenjima tužene. S tim u vezi je istakao, da nije imao uslove za preinačenje nižestepenih presuda, jer nižestepeni sudovi nisu cijenili nalaz vještaka finansijske struke, niti se vještak u svom nalazu izjasnio o relevantnim činjenicama vezanim za pitanje postojanja i visine potraživanja apelanata (jer od strane prvostepenog suda nije dobio jasan zadatak). Pored toga je ukazao, da treba imati u vidu da je Odlukom o ukidanju prava na naknadu radi odlaska u penziju do trajnog regulisanja prava na penziju Federalnog ministra odbrane broj 04-02-2-789/01 od 30. novembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 30. novembra 2001. godine), koja je stupila na snagu danom donošenja, „ukinuto pravo na naknadu radi odlaska u penziju do trajnog regulisanja prava na penziju svim osobama koje su na temelju odluka civilnog zapovjednika o prestanku djelatne vojne službe, razrješenja sa dužnosti, prevođenja u rezervu i penzionisanja djelatnih vojnih osoba, donesenih u razdoblju od 1997. godine do 2001. godine po rješenju ministra odbrane ostvarili pravo na ovu naknadu“. S obzirom na datum stupanja na snagu navedene odluke, Vrhovni sud je istakao da je tužbeni zahtjev za period poslije 30. novembra 2001. godine neosnovan.

6. Nakon donošenja navedenog rješenja Vrhovnog suda, Kantonalni sud je rješenjem od 4. marta 2014. godine, uvažio žalbu apelant, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 235382 16 Rs 2 od 28. septembra 2016. godine obavezana je tužena da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćene plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 30. novembra 2001. godine, sa zakonskim zateznim kamatama (bliže precizirano za svakog apelanta pojedinačno u izreci navedene presude), dok je u preostalom djelu tužbeni zahtjev apelanta odbijen, a kojim su tražili isplatu plaća za period poslije 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine. Takođe, navedenom odlukom tužena je obavezana naknaditi apelantima troškove postupka.

8. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao da je rješenjem od 3. septembra 2015. godine, na prijedlog punomoćnika apelanata, naloženo vještaku finansijske struke da dopuni raniji nalaz i mišljenje, na okolnost utvrđivanja visine plaća apelanata koju su ostvarili u decembru 1996. godine, odnosno u decembru 1998. godine u odnosu na apelanta Andriju Džidića, da li su u odnosu na tu visinu plaće, u utuženom periodu, primali manje iznose, te koliko iznosi razlika za svakog apelanta pojedinačno, za svaki relevantni mjeseci. S tim u vezi je ukazano, da se utuženi period odnosio na period od 1. decembra 1999. godine do 30. novembra 2001. godine.

9. Općinski sud je istakao, da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je rješenjima Federalnog ministarstva odbrane iz 1997. godine (uz izuzetak apelanta Andrije Džidića, za kojeg je rješenje doneseno 8. jula 1999. godine) prestala aktivna vojna služba, da su apelanti prevedeni u rezervu i da zadržavaju pravo na naknadu radi odlaska u penziju u visini plate za mjesec decembar 1996. godine (apelant Andrija Džidić u visini plate za mjesec decembar 1998. godine) do penzionisanja. Nadalje je istakao, da je tužena postupala po tim rješenjima do decembra 1999. godine, kada im je počela procentualno umanjivati plate, koje je isplaćivala do novembra 2000. godine, kada je prestala isplaćivati plate, a da su svi apelanti ostvarili pravo na penziju u toku 2004. godine. Zatim je istakao, da je cijenio činjenicu da iz sadržaja rješenja tužene, koja predstavljaju upravni akt nadležnog tijela, proizlazi da je odlučeno o pravu na isplatu naknade plate apelantima za vrijeme prestanka djelatne vojne službe do penzionisanja, da te isplata nije uslovljena prilivom sredstava u budžet tužene, a pitanje postojanja tog prava je prethodno pitanje za rješenje konkretnog spora. S obzirom na vezanost suda pravosnažnim upravnim aktom tužene, kojim je utvrđeno pravo apelanta na naknadu plata za sporni period, Općinski sud je ukazao da apelantima pripada ta naknada zaključno sa 30. novembrom 2001. godine.

10. Nadalje je ukazao, da je na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke, utvrdio da apelantima za vremenski period od 1. decembra 1999. godine do 30. novembra 2001. godine pripada razlika plaća, kao i neobračunate i neisplaćene mjesečne razlike u određenim novčanim iznosima. Takođe je ukazao, vezano za primjedbe apelanata (da je vještak tri puta vršio vještačenje u konkretnoj parnici, a da je svaki put nalaz drugačiji, te da je izostao obračun kamata), da je vještak istakao da su raniji nalazi i mišljenja dati na bazi tadašnje dostupne dokumentacije i uz primjenu normativnih akata, koji su u odnosu na sad uzeti pravilnik, kao važeći, bili drugačiji, te da je nalaz sačinio u skladu sa nalogom suda, u kojem obračun kamata za utuženi period nije predložen.

11. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je istakao da apelanti u ponovnom postupku nisu izveli niti jedan dokaz kojim bi se utvrdila osnovanost i visina dijela tužbenog zahtjeva za isplatu plaća za period poslije 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine, pa je taj sud primjenom navedene odredbe zakona, odbio kao neosnovan taj dio postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 235382 18 Rsž 3 od 6. februara 2019. godine, preinačena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka (bliže opisano u izreci navedene presude), dok su u preostalom dijelu žalbe tužene i apelanta odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.

13. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanata da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 123. ZPP, te da su apelanti dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva i za period poslije 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine. Naime, navedeno ne proizlazi ni iz jednog dokaza koji su apelanti izveli, niti je vještačenjem po vještaku A. H. u ponovnom postupku prema rješenju prvostepenog suda od 3. septembra 2015. godine, kojim je određen obim i predmet vještačenja, bio obuhvaćen period od 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine. Zatim je ukazao, da je odredbama člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP propisana dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze. Međutim, ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti zahtjeva, a kako je u konkretnom pravilno utvrdio prvostepeni sud i odbio tužbeni zahtjev za navedeni period. Pored toga je istakao, da neosnovanost tužbenog zahtjeva za sporni period jasno proizlazi iz Odluke od 30. novembra 2001. godine, a koji stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda od 12. marta 2013. godine koji je odlučivao po izjavljenoj reviziji u konkretnom predmetu.

14. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelanti, u suštini, smatraju da je do povrede navedenih prava došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjenično stanje i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Naime, apelanti su istakli, između ostalog, da je tužena postupala po rješenjima Federalnog ministarstva odbrane iz 1997. godine (kojima je apelantima priznato pravo na naknadu radi odlaska u penziju do trajnog reguliranja prava na penziju) sve do 1999. godine, kada im je počela isplaćivati umanjenu plaću, a da je nakon toga u 2001. godini prestala isplaćivati plaće, iako u tom period apelanti nisu regulisali pravo na penziju. Naime, rješenja kojima su apelantima priznate penzije, apelanti su dobili tek u 2004. godini tako da bi im do dana stupanja u penziju pripadalo pravo na umanjene i neisplaćene plaće. U vezi s tim su istakli, da iz nalaza i mišljenja vještaka A. H., a i dopuna vještačenja, proizlazi da je tužena apelantima uskratila predmetna primanja, te su nižestepeni sudovi u pobijanim odukama arbitrarno naveli da apelanti nisu dokazali visinu tužbenog zahtjeva, iako na drugi način osim vještačenjem nisu mogli dokazati ovu činjenicu. Apelanti su istakli, da im stečeno pravo nije moglo biti uskraćeno retroaktivnom odlukom civilnog zapovjednika, da rješenja kojima im je priznato pravo na naknadu radi odlaska u penziju do trajnog reguliranja prava na penziju, predstavljaju konačan upravni akt koji nije nikad stavljen van snage. Naime, Odluka od 30. novembra 2001. godine ne može se primijeniti na apelante jer se njome ukidaju stečena prava apelanata što predstavlja neosnovano miješanje države u imovinu i nije srazmjerno cilju za koji je donesena.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su potraživali isplatu plaća za period poslije 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine, a koji su navedeni sudovi odbili kao neosnovan prvenstveno se pozivajući na član 123. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelanti (kao tužitelji) nisu izveli niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se utvrdila osnovanost i visina dijela tužbenog zahtjeva za isplatu plaća za period poslije 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine. Nadalje Ustavni sud zapaža, nasuprot apelacionim navodima (da osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i njegovih dopuna), da iz apelacionog spisa proizlazi, a na šta je apelantima ukazao i Kantonalni sud u osporenoj odluci, da vještačenjem u ponovnom postupku nije bio obuhvaćen sporni period od 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku Vrhovni sud vratio predmet na ponovni postupak, između ostalog, zato što se vještak finansijske struke u svom nalazu nije izjasnio o relevantnim činjenicama vezanim za pitanje postojanja i visine potraživanja apelanata (jer od strane prvostepenog suda nije dobio jasan zadatak), pa je u ponovnom postupku Općinski sud rješenjem od 3. septembra 2015. godine, odredio obim i predmet vještačenja, a iz obrazloženja osporenih odluka (kako presude Općinskog suda, tako i presude Kantonalnog sud) proizlazi da tim rješenjem nije obuhvaćen period poslije 30. novembra 2001. godine do marta 2004. godine. Takođe Ustavni sud zapaža, da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da apelanti u tom pravcu nisu ni prigovarali dopuni nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (pogledaj tačku 10. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, odnosno dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, predmet broj AP-1853/15, koji je riješen u okviru Odluke o dopustivosti broj AP-146/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetu AP-1853/15 apelanti su osporavali parnični postupak u kojom su redovni sudovi odbili njihov tužbeni zahtjev (koji je skoro identičan tužbenom zahtjevu apelanata u konkretnom predmetu, u dijelu koji je odbijen), pozivajući se, između ostalog, i na Odluku od 30. novembra 2001. godine.

20. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene presude. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/19 (B. H., D. K., Z. S., A. D., M… | Sudska praksa | Aktio