Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-920/19 (T. P.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-920/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-920/19, rješavajući apelaciju Tomislava Petrovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Petrovića podnesena zbog uslova smještaja apelanta u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Zavodu za forenzičku psihijatriju Sokolac, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nisad Omerović advokat iz Lukavca, podnio je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u kojoj je kao osporene odluke naveo rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 V 027413 17 V 11, od 3. marta 2017. godine.

2. Činjenice koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene uz apelaciju mogu se sumirati na sljedeći način:

3. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio je, na osnovu člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) presudu broj 03 0 K 000619 09 Kžk od 29. marta 2010. godine kojom je utvrdio da je apelant, na način opisan u presudi, u ne uračunljivom stanju usmrtio šest osoba i jednu pokušao usmrtiti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju, te u neuračunljivom stanju oštetio tuđu stvar, čime je počinio protupravna djela pod tačkom 1. u sticaju šest ubistava iz člana 166. stav 2. tačka b) u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona FBiH, a pod tačkom 2. protupravno djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. istog zakona.

4. Vrhovni sud donio je rješenje broj 03 0 K 000619 09 Kžk od 29. marta 2010. godine, kojim je na osnovu člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKP apelantu odredio prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od 6. mjeseci, koje vrijeme se ima računati od dana pravosnažnosti rješenja.

5. Općinski sud u Tuzli donio je rješenje broj 32 0 V 027413 17 V 11 od 3. novembra 2017. godine, kojim je apelantu odredio produženje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa u trajanju od šest mjeseci, koje vrijeme se ima računati od dana pravosnažnosti rješenja.

6. Općinski sud u Tuzli donio je nalog broj 32 0 K 019231 10 Iks od 23. marta 2018. godine upućen JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod Sokolac) kojim je naložio prijem apelanta u Zavod Sokolac radi izvršenja mjere privremenog prisilnog smještaja u trajanju od šest mjeseci i dalje kako je navedeno.

7. Osnovni sud u Sokocu donio je rješenje broj 89 0 V 060792 18 V od 7. maja 2018. godine, kojim je po službenoj dužnosti pokrenut postupak zadržavanja apelanta, te je navedeno da se isti ima zadržati u Zavodu Sokolac do daljnjeg.

8. Apelant, kojeg zastupa advokat, nije naveo odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje smatra da su povrijeđene. Apelant u apelaciji navodi da je učinio krivično djelo ubistva kao neuračunljiva osoba zbog trajne duševne bolesti, te mu je sud izrekao mjeru liječenja u zdravstvenoj ustanovi, ali je umjesto te mjere u stvarnosti „realizovan najstrožiji zatvor sa brutalnim mjerama prinude koje nemaju niti lica kojima jeste izrečena najstrožija zatvorska kazna“. Dalje apelant opisuje uslove boravka u KPZ Zenica, u dijelu za neuračunljive učinioce krivičnih djela, gdje je boravio od 2010. godine do marta 2018. godine. Apelant sada navodi da boravi u Sokocu, te iako su uslovi bolji od uslova u Zenici, apelant navodi da je i Zavod Sokolac ustanova koja radi na principu zatvora, koji sadrži ćelije samice i u jednoj takvoj boravi apelant. Dalje su hronološki navedene odluke „koje je donijela država“ (rješenja koja su prethodno navedena u ovoj odluci), te je navedena izjava apelanta koju je dao u trosatnom razgovoru svom advokatu, prilikom posjete u Zavodu Sokolac, u mjesecu novembru 2018. godine. Iz iskaza apelanta proizilazi da je apelant naveo kakvi su mu bili uslovi u KPZ Zenica, dok za Sokolac navodi “U Sokocu se nalazim u urednoj i čistoj prostoriji, sva lica oko mene su bolesnici, ljekari su nam na raspolaganju 24 sata i nemam primjedbi na smještaj“.

9. U dopuni apelacije, a koja je dostavljena na traženje Ustavnog suda, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pošteno suđenje, pravo na zabranu diskriminacije, pravo na liječenje. Apelant u dopuni upućuje Ustavni sud na odgovornost države po odlukama Evropskog suda u kojima je punomoćnik apelanta zastupao lica pred Evropskim sudom, te ukazuje da apelant nije imao priliku na liječenje, (kao i ostali apelanti pred sudom u Strazburu) nego mu je njegovo zdravstveno stanje dodatno pogoršano na način što je njegov boravak proticao isključivo u zatvoru i među ostalim zatvorenicima. Čak, ne među "običnim" zatvorenicima nego među učiniocima krivičnih djela koji su morali biti izolovani od ostalih zatvorenika jer su im prijetile osvete i ubistva od njih. Apelant „očima nije vidio“ Paviljon 4 zeničkog zatvora tzv. forenzički odjel koji je barem formalno predstavljao dio zeničkog zatvora predviđen za liječenje neuračunljivih osoba kako bi prividno izgledalo da je liječen, a jednim dijelom nije vidio niti ostatak „pravog zatvora" nego je boravio van njega, u izolaciji sa učiniocima najtežih krivičnih djela, u zgradi gdje je smještena zatvorska policija, što je dodatno pogoršavalo njegov položaj i status ali isto tako i njegovo zdravstveno stanje. Pri tome, kako je navedeno u dopuni apelacije, „nije sporno ni to da [apelant] jeste trajno duševno bolesna osoba, da njegova bolest nije izlječiva, ali u običnoj komunikaciji sa njim vrlo je teško utvrditi znakove njegove bolesti. Ili, da bi bili precizniji u onome što želimo reći, [apelant] je inteligentna osoba, potpuno razumije sve što se oko njega događa, pa je uviđao da se njegovo pravo na liječenje krši jer mu se ne dozvoljava liječenje nego ga se smješta u zatvor sa najtežim učiniocima krivičnih djela.“

10. Ustavni sud je na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, između ostalih, zatražio odgovor na apelaciju od Zavoda Sokolac. Zavod Sokolac je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2019. godine, navodeći da je apelacija neosnovana, između ostalog, pozivajući se na izjavu koju je dao apelant lično advokatu, te ukazujući da je Zavod Sokolac dobio pozitivnu ocjenu od delegacije Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, prilikom posjete koja je ostvarena 2019. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud najprije ukazuje da apelanta u postupku pred Ustavnim sudom zastupa advokat, dakle apelant ima profesionalnu pravnu pomoć, i to advokata (kako i sam advokat navodi) koji je imao iskustva (i uspjeha) u sličnim predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo kao osporenu odluku rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 V 027413 17 V 11 od 3. novembra 2017 godine, bez bilo kakve konkretizacije u vezi sa navedenim. Dalje, iz navoda same apelacije Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije odnosi na uslove boravka apelanta u KPZ Zenica od 2010. godine do marta 2018. godine, kao i na njegov boravak u Sokocu, gdje je trenutno smješten.

16. U vezi sa podnijetom apelacijom Ustavni sud najprije mora da uoči da advokat nije na odgovarajući način ni podnio ni dopunio apelaciju, pa će u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud apelaciju razmotriti na osnovu činjeničnog stanja predmeta, kojim je Ustavni sud vezan u svom odlučivanju.

17. Iz prezentiranih činjenica u apelaciji osnovni apelacioni navod bio bi boravak apelanta u ZKP Zenica, odnosno problematizacija uslova u kojima je apelant boravio do marta 2018. godine, odnosno „njegovo pravo na liječenje“ koje nije dobio, čime je došlo do kršenja njegovih prava. Ustavni sud primjećuje da je na osnovu punomoći koju je dala supruga apelanta, 20. jula 2018. godine, kao njegov staralac (a za staraoca je postavljena rješenjem iz 2011. godine, koje je dostavljeno uz apelaciju) te nakon obavljenog razgovora sa apelantom lično (novembar 2018. godine, kako je navedeno u apelaciji), advokat podnio apelaciju 28. februara 2019. godine i to, kako je navedeno, prevashodno zbog uslova u kojima je apelant boravio u KZP Zenica u periodu od 2010. godine do marta 2018. godine, kada je premješten u Sokolac. Dakle, Ustavni sud primjećuje da nema osnova zbog neblagovremenosti podnošenja apelacije da uopšte ispituje period koji je završen u martu 2018. godine. Naime, Ustavni sud ukazuje da bez obzira koliko apelacije pokretale ozbiljna pitanja apelacija, da bi bila dopustiva, treba da ispunjava uslove navedene u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Kako je naveo Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, svrha roka koji je dat za podnošenje apelacije pred Evropskim sudom je da se održi razumna pravna izvjesnost i da se u razumnom roku ispitaju predmeti koji pokreću pitanje iz Evropske konvencije. Nadalje, Evropski sud je naveo da kompatibilnost državne odluke sa Evropskom konvencijom može preispitati u vezi sa djelima „činjenja i ne činjenja“ države. Nadalje, Evropski sud je naveo da rok kada nema „konačne odluke“ se pokreće od dana kada je apelant zaista „pogođen“ datom mjerom. Stoga je nesporno da je apelant, koji se žali na uslove u ZKP Zenica, prestao biti „pogođen“ ili „ žrtva“ eventualnog kršenja bilo kog prava koje se desilo u KPZ Zenica (kako apelant navodi) premještanjem iz KPZ Zenica, dakle u martu 2018. godine (kada je premješten u Sokolac), te je apelacija za navedeni period mogla biti podnijeta najkasnije do kraja maja 2018. godine, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda. Kako to nije slučaj, Ustavni sud neće razmatrati period do marta 2018. godine, opet ističuću da apelant ima profesionalnu pomoć advokata, kao i da je advokata opunomoćila supruga apelanta, kao njegov staralac od 2011. godine, ali da će apelaciju ispitati u okviru navoda iznijetih u apelaciji, koje je moguće ispitati.

18. Potpuno isti zaključak Ustavni sud primjenjuje na osporeno rješenje Općinskog suda u Tuzli, broj 32 0 V 027413 17 V 11 od 3. novembra 2017. godine, pri čemu Ustavni sud ukazuje da apsolutno ničim u apelaciji i dopuni apelacije apelant, odnosno njegov advokat nije naveo zašto osporava navedeno rješenje. Dakle, čak i kada bi se zanemario datum donošenja navedenog rješenja u odnosu na datum podnošenja apelacije, ili mogućnost da se na navedeno rješenje izjavi žalba (kako je navedeno u pouci o pravnom lijeku, što pokreće pitanje iscrpljenosti pravnih lijekova prije podnošenja apelacije) Ustavni sud zaključuje da navodi iz apelacije i dopune apelaciju ne daju bilo kakvo uporište zašto bi uopšte navedeno rješenje trebalo ispitati.

19. Imajući uvidu gore navedeno, a u interesu zaštite prava apelanta, čije zastupanje očigledno nije odgovarajuće u konkretnom predmetu, Ustavni sud će na osnovu stanja u spisu analizirati trenutno stanje u kojem boravi apelant u Zavodu Sokolac. Prije nego razmotri dalje okolnosti konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da apelaciju može „podijeliti“ na dio koji je pisao advokat (jer je advokat podnio apelaciju), kao i dio u kojem je navedeno šta je apelant lično prilikom trosatnog razgovora u Zavodu Sokolac rekao advokatu, kako je navedeno u samoj apelaciji.

20. Naime, kako to proizilazi iz same apelacije i dopune apelacije „nije sporno ni to da apelant jeste trajno duševno bolesna osoba, da njegova bolest nije izliječiva“, te je trenutno prinudno smješten u Zavod Sokolac, na osnovu presude Vrhovnog suda i na osnovu sudskih odluka donesenih od stane domaćih sudova. Pri tome, iz samog sadržaja apelacije jasno proizilazi da apelant ne osporava ni u kom segmentu „postupak“ u odnosu na smještanje, činjenicu da apelant treba biti smješten u određenu ustanovu za liječenje, ili nešto treće što bi moglo pokrenuti pitanje prava na sličnu slobodu i sigurnost, već isključivo i samo uslove u Zavodu Sokolac, a što bi pokretalo pitanje iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

21. Pri tome, u vezi sa uslovima u Zavodu Sokolac iz navoda apelacije (dio koji je pisao advokat) proizilazi da je „apelant u jednoj maloj sobici bez grijanja i sam“, u nastavku je navedeno da apelant boravi u samici „Radi se o praznoj sobici sa krevetom kroz koju prolazi samo jedna cijev od grijanja dok radijator nije postavljen“. Boravak mu je u toj ćeliji, kako se navodi u apelaciji „izolovan od ostatka svijeta i preostalih lica smještenih u tu ustanovu“, dok u dijelu koji je sam apelant diktirao advokatu stoji navedeno „U Sokocu se nalazim u urednoj i čistoj prostoriji, sva lica oko mene su bolesnici, ljekari su nam na raspolaganju 24 sata i nemam primjedbi na smještaj“. U odgovoru na apelaciju, koju je na traženje Ustavnog suda dostavio Zavod Sokolac, istaknuto je da su navodi advokata apelanta neosnovani i paušalni, te je ukazano na navode apelanta lično, zbog čega je Zavod Sokolac postavio pitanje kako je advokat apelanta došao do drugačijeg zaključka, koji je potpuno suprotan navodima apelanta. Dakle, Ustavni sud mora da primjeti da su navodi apelanta kontradiktorni, posmatrano u cjelini. Ipak, ono što je bitno za rješavanje u ovom konkretnom predmetu je činjenica da je Zavod Sokolac naveo da je delegacija Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (u daljnjem tekstu: CPT) prilikom pete periodične posjete Bosni i Hercegovini, koja je ostvarena 2019. godine posjetila Zavod Sokolac, te je nakon izvršenog uvida u rad ove ustanove, CPT dala pozitivne ocjene i uvjerila se da se u Zavodu Sokolac kao modernoj medicinskoj ustanovi mjere liječenja izvršavaju u skladu sa najnovijom međunarodnim standardima, uz poštivanje kao domaćeg zakonodavstva, tako i Evropske konvencije i Evropske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Iako, Zavod Sokolac uz odgovor nije dostavio navedeni izvještaj (odnosno ocjenu ili neki drugu dokument) CPT, imajući u vidu navode apelanta (koje je lično diktirao advokatu), kao i odgovor Zavoda Sokolac, Ustavni sud ne može zaključiti da su uslovi u Zavodu Sokolac u kojem apelant sada boravi neodgovarajući, zbog čega Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-920/19 (T. P.) | Sudska praksa | Aktio