Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4402/20 ("Drina osiguranje" a.d. Milići)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4402/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4402/20, rješavajući apelaciju "Drina osiguranje" a.d. Milići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo "Drina osiguranje" a.d. Milići protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000460 20 Rev od 10. septembra 2020.
godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 000460 19 Pž 4 od 28. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 000460 12 Ps 2 od 14. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Drina osiguranje" a.d. Milići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. iz Banjaluke, podnio je 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000460 20 Rev od 10. septembra 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000460 19 Pž 4 od 28. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 000460 12 Ps 2 od 14. oktobra 2019. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda od 14. oktobra 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca ,,SUVA-Schweizerische unfallversicherungsanstalt“ Bern i obavezan je apelant da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos izražen u švajcarskim francima (CHF), odnosno odgovarajuću protuvrijednost u konvertibilnoj marci (KM) prema kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate, sa domicilnom kamatom Švajcarske na ovaj iznos, kao i da mu na ime naknade troškova postupka isplati novčani iznos. Odbijen je tužbeni zahtjev tužioca preko dosuđenog iznosa u dijelu kojim traži zateznu kamatu do utuženja i dijelu troškova postupka.
3. Presudom Višeg privrednog suda od 28. maja 2020. godine odbijena je žalba apelanta i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu. Žalba tužioca je djelimično usvojena i prvostepena presuda djelimično preinačena u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je apelant obavezan da pored dosuđenog novčanog iznosa isplati i dodatni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu potvrđena. Odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci od 28. maja 2020. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da se desila saobraćajna nezgoda u kojoj su, kao vozači motornih vozila, učestvovali osiguranik apelanta (D.A.) i oštećena (S.D.) koja je osiguranik tužioca. Osiguranik apelanta je upravljao vozilom pod uticajem alkohola krećući se nedozvoljenom brzinom u noćnim uslovima vožnje i pri mokrom kolovozu, uslijed čega je izgubio kontrolu nad vozilom i prešao na lijevu saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera, te se čeono sudario sa vozilom kojim je upravljala oštećena. Također je utvrđeno da je osiguranik apelanta pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Zvorniku od 4. novembra 2002. godine oglašen krivim i osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca. Oštećena je zadobila teške tjelesne povrede, pa joj je odmah po saobraćajnoj nezgodi ukazana prva pomoć u bolnici u Zvorniku, a po povratku u Švajcarsku 19. aprila 2001. godine nastavljeno je liječenje (bila je podvrgnuta daljoj operaciji i nakon toga, fizikalnim terapijama), a sve troškove liječenja, lijekova i fizikalne terapije, kao i naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad za navedeni period, u utvrđenom iznosu, je snosio tužilac. Vrhovni sud je naveo da, shodno relevantnim odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore, slijedi da je Konvencija o socijalnom osiguranju sa Švajcarskom, sa Završnim protokolom, potpisana 1992. godine u Bernu, na dan sukcesije bivše SFRJ bila na snazi na teritorijama koje su do nastanka novih država bile u sastavu SFRJ, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Iz odredaba člana 24. stav 1. i člana 34. Bečke konvencije, nedvojbeno proističe da je bilateralni sporazum ostao na snazi u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud je kao pravilan prihvatio zaključak nižestepenih sudova da je šteta (koja je ovdje predmet regresnog potraživanja) nastala u Švajcarskoj, kao mjestu liječenja i mjestu zaposlenja oštećene od povreda zadobijenih u predmetnoj nezgodi i da je, u smislu odredbe člana 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja (u daljnjem tekstu: ZRSZ), suprotno navodima apelanta, za razrješenje spora u ovoj parnici mjerodavno švajcarsko pravo. Ovakav zaključak proizlazi i iz odredbe člana 4. Konvencije o socijalnom osiguranju sa Švajcarskom, sa Završnim protokolom, prema kojoj, zakonodavstvo koje se ima primjenjivati je u načelu zakonodavstvo strane ugovornice na čijoj se teritoriji obavlja aktivnost kojom se određuje osiguranje. Vrhovni sud je ukazao da se bilateralna Konvencija o socijalnom osiguranju primjenjuje u Švajcarskoj na savezno zakonodavstvo o starosnom, porodičnom i invalidskom osiguranju (član 1. stav 1. tačka a), a u smislu odredbe člana 11. te Konvencije, švajcarski i jugoslovenski državljani osigurani shodno zakonodavstvu jedne strane ugovornice koji su žrtve neke nesreće... (kakav je ovdje slučaj sa osiguranikom tužioca), mogu zahtijevati svu potrebnu ljekarsku njegu u Švajcarskoj od švajcarske nacionalne blagajne za osiguranje za slučaj nesreće. U tim slučajevima organ osiguranja kome pripada osiguranik treba da plati troškove liječenja organu osiguranja koji je pružio ljekarsku njegu. Navedeno znači da je tužilac, kao inostrani osiguravajući zavod koji je po osnovu Konvencije oštećenoj isplatio naknade iz socijalnog osiguranja, stupio time na njeno mjesto i da je stekao pravo na regres (na ime predmetnih davanja razvrstanih odredbom člana 74. Saveznog zakona o opštem dijelu prava socijalnog osiguranja Švajcarske Konfederacije (u daljnjem tekstu: SZSO) od domaćeg osiguravača od odgovornosti. Pravo stranog osiguravača na regresnu isplatu štete utemeljeno je i na odredbi člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da isplatom naknade iz osiguranja na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, prelaze sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu. Vrhovni sud je naveo da nije pravilan stav apelanta da je pravo tužioca na naplatu iz osnova regresnog potraživanja isključeno eksplicitnom odredbom člana 69. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer je Konvencija o socijalnom osiguranju koju je prihvatila Bosna i Hercegovina i time je uključila u svoj pravni sistem, pravni osnov na temelju kog tužiocu pripada pravo da ostvaruje utuženu naknadu. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je pogrešno cijenjena odredba člana 13. ZRSZ, kojom je u stavu 1. propisano da sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti utvrđuje sadržaj stranog prava, s tim da mogu zatražiti obavještenje o sadržaju stranog prava od organa nadležnog za poslove pravosuđa (stav 2.), ali i da stranke u postupku mogu podnijeti javnu ispravu o sadržini stranog prava. Budući da je sud dužan ex offo utvrditi sadržaj stranog prava, dokazivanje tog prava ne leži na strankama niti sud može zaključiti da tog prava nema zato što ga stranke u toku postupka nisu o tome uvjerile. Vrhovni sud je nadalje naveo da, tumačeći član 13. stav 1. ZRSZ, na načelnoj razini, tretman stranog prava je analogan tretmanu domaćeg prava jer se prihvata presumpcija iura novit curia, pa bi i eventualna obavijest nadležnog organa iz stava 2. o sadržaju stranog prava imala informativni karakter. Uz priloženi ovjereni prijevod sadržaja stranog prava veže se oboriva presumpcija da ono predstavlja relevantnu osnovu za formiranje stava o sadržaju stranog prava. Polazeći od navedenog načela iura novit curia, Vrhovni sud je naveo da pogrešna primjena stranog prava tretira se jednako kao i pogrešna primjena domaćeg prava, tj. na raspolaganju su pravni lijekovi. Navodi apelanta da sadržaj stranog prava nije pravilno utvrđen su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni, niti je apelant naveo koje drugo strano pravo, po njegovom mišljenju, jeste mjerodavno za konkretni slučaj.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na pravnu sigurnost kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II.3/k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant je naveo da je Vrhovni sud ozakonio proizvoljnu primjenu stranog materijalnog prava (odredbe ZRZS) koje propisuju postupak utvrđivanja sadržaja stranog mjerodavnog prava od strane sudova i to na direktnu štetu apelanta, čime su povrijeđena njegova prava. Nadalje je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne pozitivno pravne propise, odnosno da je u identičnom slučaju zauzeo dijametralno drugačiji stav, čime je apelantu uskraćen jednak tretman u pogledu primjene zakona i pravičan građanski postupak u kojem može ostvariti svoja prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Konvencije o socijalnom osiguranju sa Švajcarskom, sa Završnim protokolom, iz 1992. godine, ZRZS, SZSO i Zakona o obligacionim odnosima, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud u drugom predmetu apelanta a u pogledu identične situacije u pogledu primjene materijalnog prava donio drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. U odnosu na navode apelanta da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije u pogledu primjene prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede i ostalih ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević