Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4378/20 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4378/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4378/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Mal 059684 16 Gž od 20. svibnja 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured "Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić" iz Čapljine, podnio je 4. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Mal 059684 16 Gž od 20. svibnja 2020. godine

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2580/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 20. svibnja 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 53 0 Mal 059684 20 Rev od 29. rujna 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda u Čapljini od 30. studenoga 2015. godine obvezani su tuženici (prvotuženik D.K., drugotuženik N.Ć.) da solidarno isplate apelantu na ime regresnoga duga određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu solidarno isplate troškove postupka.

4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 20. svibnja 2020. godine priziv drugotuženika je usvojen i prvostupanjska presuda preinačena na način da se tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženika odbija u cijelosti, te u odluci u troškovima na način da je samo prvotuženik obvezan apelantu naknaditi troškove parničnoga postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz činjeničnoga utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da je 20. lipnja 2010. godine na magistralnoj cesti M-6 u mjestu Crnići Pileta došlo do prometne nezgode, koju je skrivio prvotuženik, upravljajući neosiguranim vozilom marke Opel, u vlasništvu drugotuženika, da je posljedica prometne nezgode materijalna šteta na vozilu oštećenoga (S.P.), kojim je upravljala I.P., da je apelant putem Croatia Osiguranja d.d. Ljubuški sa oštećenim zaključio izvansudsku nagodbu i isplatio oštećenome određeni iznos 18. kolovoza 2010. godine, te da je apelant 11. siječnja 2011. godine pozvao tuženike da ispune svoju obvezu mirnim putem. Kantonalni je sud istakao da je prilikom odlučivanja o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženika kao vlasnika vozila kojim je pričinjena materijalna šteta, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 208. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, te Pravilnika o registraciji, iz kojih proistječe da se svaka promjena, a pogotovu promjena vlasnika vozila mora prijaviti nadležnome organu, smatrajući time da je i drugotuženik solidarno odgovoran sa prvotuženikom, koji je kao vozač odgovoran za pričinjenu štetu. Kantonalni je sud istakao da se utemeljeno prizivom ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno raspravio prigovor pasivne legitimacije na strani drugotuženika. Kantonalni je sud istakao da je čl. 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjemu tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti), propisano da osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika, i bilo kojega vozača motornoga vozila prema trećim osobama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika sukladno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a da je čl. 12. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisano da osiguravatelj koji je oštećenoj strani isplatio naknadu ima protiv osiguranika, ugovarača osiguranja ili vozača sva prava koja su predviđena čl. 13. istoga Zakona. Kantonalni je sud istakao da se iz navedenih odredbi može zaključiti da nema solidarne odgovornosti, već se regres može potraživati samo od vlasnika vozila ili vozača. Kantonalni je sud istakao da u smislu čl. 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti, šteta se potražuje od osoba koje su odgovorne za nezgodu, sukladno važećim propisima, s tim da kada je osoba koja je odgovorna za nezgodu upravljala vozilom bez suglasnosti osiguranika, u tomu slučaju osiguravatelj može potraživati regres samo od vozača. Kantonalni je sud istakao da iz činjenica utvrđenih u prvostupanjskome postupku jasno proistječe da je prvotuženik kao vozač odgovoran za nastalu štetu, pa je pozivom na čl. 12. i 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti prvostupanjski sud trebao prihvatiti prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženika kao utemeljen, te u odnosu na njega u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, istječući da se „proizvoljna primjena prava od strane drugostupanjskog suda ogleda u činjenici da je isti usvojio žalbu drugotuženika i preinačio prvostupanjsku presudu pogrešnom primjenom odredbi čl. 8., 12. i 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti“, te smatra da je u osporenoj presudi „zauzet proizvoljan pravni stav da drugotuženik nije pasivno legitimiran u regresnom postupku“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istomu statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni je sud u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, osobito u pogledu prigovora pasivne legitimacije drugotuženika, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4378/20 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio