Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4316/19 (E. J.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4316/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4316/19, rješavajući apelaciju Emraha Jušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emraha Jušića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 082796 18 Rsž od 25. septembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emrah Jušić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Smajić, advokat iz Bihaća, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 082796 18 Rsž od 25. septembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. novembra 2020. godine.

4. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 082796 17 Rs od 28. septembra 2018. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništeni su kao nezakoniti rješenje Policijskog odbora Vlade Unsko-sanskog kantona od 30. januara 2017. godine i obrazac za ocjenjivanje rada policijskog službenika od 12. decembra 2016. godine, te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao policijski službenik PS Bihać na probnom radu, za period od 1. decembra 2015. do 1. decembra 2016. godine, prema kriterijima: efikasnost i kvalitet rada, procjena i rješavanje problema, inicijativa, timski rad, odnos prema imovini agencije, lični izgled i stručno usavršavanje, ocijenjen ocjenom ,,dobar“ (3), dok je prema kriteriju pridržavanje odredaba Etičkog kodeksa za policijske službenike MUPUSK od 11. maja 2010. godine (u daljnjem tekstu: Etički kodeks) ocijenjen „ne zadovoljava“ (1) i da je konačna ocjena apelantovog rada „ne zadovoljava“ (1). Naveo je da je ocjenu donio Š. D., komandir PS Bihać, uz obrazloženje, tj. komentar ocjenjivača da je apelant, koji se nalazio na probnom radu, u skladu s odredbom člana 26. Pravilnika o ocjenjivanju rada policijskih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) dobio ocjenu „ne zadovoljava“ u odnosu na kriterij pridržavanje odredaba policijskog Etičkog kodeksa, koja proizvodi konačnu ocjenu „ne zadovoljava“. Naveo je da je konačna ocjena donesena na osnovu rješenja Disciplinske komisije Uprave policije od 2. septembra 2016. godine kojim je apelantu izrečena disciplinska sankcija za težu povredu službene dužnosti i rješenja Uprave policije od 27. jula 2016. godine kojim je apelantu izrečena disciplinska sankcija za lakšu povredu službene dužnosti. Općinski sud je naveo da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Policijskom odboru Vlade USK u kojoj je naveo da mu kao policijskom službeniku nije poznato da li postoji policijski etički kodeks, da mu on nikada nije predočen, niti je o tome upoznat, te da je svaka ocjena prema tom kriteriju u ovakvoj situaciji proizvoljna i neutemeljena u nekom propisu. Naveo je da je rješenjem Policijskog odbora USK od 30. januara 2017. godine odbijena apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostepena ocjena, uz obrazloženje da je apelant bio dužan da se pridržava Etičkog kodeksa, iako mu on nije predočen, niti je s njim upoznat, s obzirom na to da su samim donošenjem Etičkog kodeksa svi policijski službenici dužni da ga se pridržavaju, kao i da je apelant tokom pohađanja osnovne obuke na Policijskoj akademiji FUP-a pohađao nastavni predmet Poslovi policije i pravila ponašanja, te da je apelant bio u obavezi poštovati i Instrukciju o pravilima ponašanja i međusobnim odnosima policijskih službenika Uprave policije od 29. aprila 2008. godine. Nadalje, navedeno je da je u obrazloženju rješenja Policijskog odbora USK od 30. januara 2017. godine navedeno da je apelant u toku probnog rada dva puta odgovarao za povrede službene dužnosti, jednom za lakšu, a drugi put za težu povredu, te da su te povrede službene dužnosti, prema Zakonu o policijskim službenicima USK i Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti, proizvele konačnu ocjenu „ne zadovoljava“, i to po kriteriju pridržavanje odredaba policijskog Etičkog kodeksa. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 63. Zakona o policijskim službenicima USK propisano da je po preuzimanju dužnosti policijski službenik na probnom radu, da probni rad policijskih službenika obuhvata uvođenje u posao i radni period koji ukupno traje 12 mjeseci, osim ako nije drukčije određeno ovim zakonom (stav 1), da će neposredno nadređeni policijskog službenika biti određen kao rukovodilac

– mentor i bit će odgovoran za ocjenjivanje rada po isteku probnog roka (stav 2), te da u slučaju da ocjena rada bude „zadovoljava“ ili viša policijski organ potvrđuje zapošljavanje policijskog službenika ili „ne zadovoljava“ policijski organ otpušta policijskog službenika koji gubi svoj status (stav 3). Takođe je ukazao da je Etičkim kodeksom, između ostalog, propisano da policijski službenici imaju ličnu odgovornost za poštovanje kodeksa i zakona i od kojih se očekuje sljedeće: da obavljaju dužnost pažljivo, marljivo, profesionalno i nepristrasno, da koriste radno vrijeme produktivno i izvršavaju povjerene zadatke, da se pridržavaju najviših profesionalnih etičkih standarda, da se upoznaju s Etičkim kodeksom i postavljenim pravilima i da potpisivanjem obrasca koji se nalazi na kraju tog kodeksa policijski službenici potvrđuju da su kodeks pročitali, shvatili i prihvatili s pravilima koja su njime određena (Poglavlje I. tačka 1.2), te da je Agencija – policijski organ dužan obezbijediti da se svi policijski službenici, kao i službenici koji tek zasnivaju radni odnos, na odgovarajući način upoznaju s Etičkim kodeksom (tačka 1.7). Takođe je ukazao da je odredbom člana 26. Pravilnika propisano da rukovodilac koji vrši ocjenjivanje izračunava zbir svih ocjena koje je dodijelio za svaki kriterij i izračunava prosječnu (konačnu) ocjenu rada određenog policijskog službenika (stav 1), da ocjena „ne zadovoljava“ po jednom od kriterija iz člana 17. proizvodi konačnu ocjenu „ne zadovoljava“ (stav 2), te da se ocjena navodi zajedno s komentarima u obrazac za ocjenjivanje (stav 3). Općinski sud je istakao da je iz izvedenih dokaza, a posebno Etičkog kodeksa, obrasca kao priloga uz kodeks, te iskaza svjedoka A. Č., Š. D. i A. Dž. utvrđeno da tuženi, odnosno neposredni rukovodilac i rukovodilac nije apelanta upoznao s postojanjem i sadržajem Etičkog kodeksa, koji mu nije predočen prilikom zasnivanja radnog odnosa, niti u toku trajanja probnog rada, te da apelant nije potpisao obrazac kojim se potvrđuje da je primio, pročitao i razumio Etički kodeks. U vezi s tim je ocijenio neosnovanim navode tuženog da je apelant prilikom provođenja edukacije za kadeta obučavan za poštovanje policijskog Etičkog kodeksa i da su mu stoga bile poznate odredbe Etičkog kodeksa, te je istakao da je tuženi bio u obavezi upoznati apelanta, koji je na probnom radu i zasniva radni odnos prvi put, sa sadržajem Etičkog kodeksa i predočiti mu obrazac kako bi ga apelant potpisao kao dokaz da je upoznat s pravilima ponašanja policijskih službenika propisanim Etičkim kodeksom, odnosno da je primio, pročitao i razumio Etički kodeks. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su pobijano rješenje Policijskog odbora Vlade USK od 30. januara 2017. godine i obrazac za ocjenjivanje rada policijskih službenika od 12. decembra 2016. godine nezakoniti. Pri tome je istakao da na drugačiju odluku suda ne utiče ni činjenica da je apelant u dva navrata počinio disciplinski prekršaj, što je u obrascu za ocjenjivanje podvedeno pod kriterij pridržavanje odredaba policijskog Etičkog kodeksa jer disciplinski odgovarati nije isto što i ponašati se u skladu s Etičkim kodeksom, a za isto ponašanje (radnju) apelant ne može dva puta odgovarati, kao i da su ocjenjivači bili dužni navesti kojih odredaba Etičkog kodeksa se apelant nije pridržavao, i to pod uslovom da je bio upoznat s postojanjem Etičkog kodeksa, što u konkretnom nije slučaj.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 082796 18 Rsž od 25. septembra 2019. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenje i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je među parničnim strankama sporno da li se apelantu odlukom za ocjenjivanje rada policijskog službenika mogla dati konačna ocjena „ne zadovoljava“ jer je tako ocijenjen po kriteriju pridržavanje odredaba policijskog Etičkog kodeksa, iako nije potpisao obrazac koji čini sastavni dio kodeksa i zbog toga što je u periodu probnog rada u trajanju od 12 mjeseci dva puta disciplinski kažnjen. Ukazao je da je Etičkim kodeksom propisano da policijski službenici imaju ličnu odgovornost za poštovanje Kodeksa i zakona, od kojih se očekuje da se upoznaju s Kodeksom i postavljenim pravilima, da se potpisivanjem obrasca koji se nalazi na kraju Kodeksa potvrđuje da je Kodeks pročitan, shvaćen i prihvaćen s pravilima koja su njima određena (član 1.2), da se policijski službenici u izvršavanju službene dužnosti, kao i u privatnom životu, moraju ponašati u skladu sa zakonom, te da pokretanje disciplinskog postupka protiv policijskog službenika može dovesti do privremenog udaljenja iz agencije (član 1.4). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je na apelantu, koji je obavljao poslove policijskog službenika i kojem je moralo biti poznato da Kodeks postoji, bila obaveza da se upozna s Etičkim kodeksom i propisanim pravilima i da potpiše obrazac. U konačnici, Kantonalni sud je zauzeo stanovište da činjenica da je apelant dva puta disciplinski sankcionisan sama po sebi potvrđuje da se nije pridržavao pravila službe, odnosno pravila iz Etičkog kodeksa i da je po tom osnovu pravilno ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da je došlo do kršenja člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Navodi da je zaključak da je apelant bio u obavezi da se upozna sa sadržajem Etičkog kodeksa paušalan i da nema osnov u nekom materijalnom propisu. Navodi da mu nisu bila poznata pravila propisana Etičkim kodeksom pa ih se nije mogao ni pridržavati i da je navedena činjenica propust policije, koja mu prije stupanja na probni rad nije omogućila da se upozna s Kodeksom i da potpiše obrazac kao dokaz o tome, te da je svaka ocjena po kriteriju pridržavanje odredaba policijskog Etičkog kodeksa u takvoj situaciji proizvoljna i paušalna. Nadalje, navodi da iz obrazloženja ocjene u odnosu na navedeni kriterij proizlazi da je apelant ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“ zbog toga što je dva puta disciplinski odgovarao, ističe da disciplinski odgovarati nije isto što i ponašati se u skladu s Kodeksom, te da niko ne može dva puta odgovarati za isto ponašanje (radnju). Apelant navodi i da je ocjenu njegovog rada dao Š. D., koji je bio njegov neposredni nadređeni, ali mu nije bio mentor i nije pratio njegov rad, zbog čega smatra da ga navedeno lice nije moglo ocjenjivati. U konačnici, navodi da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava zahtjeve potrebne i savjesne ocjene dokaza.

b)Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava i predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o policijskim službenicima Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 14/06, 5/08, 3/14 i 31/18).

13. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 14/06, 5/08 i 3/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 63.

Probni rad (1) Po preuzimanju dužnosti policijski službenik je na probnom radu. Probni rad policijskih službenika obuhvata uvođenje u posao i radni period koji ukupno traje 12 mjeseci, osim ako nije drugačije određeno ovim Zakonom.

(2) Neposredno nadređeni policijskog službenika bit će određen kao rukovoditelj

- mentor i bit će odgovoran za ocjenjivanje rada po isteku probnog roka. Za vrijeme probnog rada policijski službenik vrši redovne policijske dužnosti i odgovornosti.

(3) U slučaju da ocjena rada bude:

a) "zadovoljava" ili viša - policijski organ potvrđuje zapošljavanje policijskog službenika;

b) "ne zadovoljava" - policijski organ otpušta policijskog službenika koji gubi svoj status, bez prava na nadoknadu zbog otpuštanja iz službe. Otpušteni policijski službenik ima pravo podnošenja žalbe policijskom odboru iz člana 124. ovog Zakona u roku od osam dana po prijemu rješenja o otpuštanju.

14. Pravilnik o ocjeni/ocjenjivanju rada policijskih službenika broj 05-3-02-1/11 od 4. januara 2011. godine, koji je na zahtjev Ustavnog suda dostavila Vlada Unsko-sanskog kantona: Član 26.

(Konačna ocjene rada) Rukovodilac koji vrši ocjenjivanje izračunava zbir svih ocjena koje je dodijelio za svaki kriterij i izračunava prosječnu (konačnu) ocjenu rada određenog policijskog službenika.

Ocjena «ne zadovoljava» po jednom od kriterija iz člana 17. proizvodi konačnu ocjenu «ne zadovoljava».

Ocjena se navodi zajedno s komentarima u obrazac za ocjenjivanje.

15. Etički kodeks za policijske službenike Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona broj 05-3-02-20/10 od 11. maja 2010. godine, koji je na zahtjev Ustavnog suda dostavila Vlada Unsko-sanskog kantona:

1.2.Ponašanje policijskih službenika Policijski službenici imaju ličnu odgovornost za poštivanje kodeksa i zakona, od kojih se očekuje da:

• obavljaju dužnosti pažljivo, marljivo, profesionalno, sa integritetom i nepristrasnošću;

• koriste radno vrijeme produktivno i u skladu sa povjerenim poslovima i dužnostima i da izvrše povjerene zadatke;

• se pridržavaju najviših profesionalnih i etičkih standarda, i nastoje da u okvirima očekivanih rezultata postignu više od minimuma koji se očekuje;

• se upoznaju sa kodeksom i postavljenim pravilima. Potpisivanjem obrasca koji se nalazi na kraju ovog kodeksa potvrđuje se da je kodeks pročitan, shvaćen i prihvaćen sa pravilima koja su njime određena;

• se pridržavaju važećih zakona i podzakonskih akata;

• postupaju ljubazno s kolegama i građanima i da pri tome vode računa o njihovim pravima, obavezama i poštivanju njihovu ličnost;

• izbjegavaju nepotrebno i prekomjerno trošenje i korišćenje povjerenih sredstava;

• čuvaju službene i zaštićene informacije, kao i da ne ostvaruju i ne traže nedozvoljenu korist u vezi s bilo kojom službenom informacijom koju su dobili u radu i u vezi sa radom; i

• se ponašaju na način koji podstiče i povećava profesionalni i svaki drugi ugled agencije.

Pri obavljanju svojih dužnosti, policijski službenici će poštovati i štititi dostojanstvo i ljudska prava građana. Sve građane će jednako tretirati i djelovati isključivo na profesionalnim osnovama, ne zastupajući, ne štiteći niti podrivajući interese bilo koje političke stranke, registrovane organizacije ili udruženija, bilo kojeg konstitutivnog ili drugog naroda u Bosni i Hercegovini.

1.4.Krivični, prekršajni, interni i disciplinski postupak 1.4.1.Policijski službenici u izvršavanju službene dužnosti. kao i u privatnom životu, moraju se ponašati u skladu sa zakonom. Pokretanje krivične istrage, podizanje optužnice, a naročito potvrđivanje optužnice u krivičnom postupku, kao pokretanje internog ili disciplinskog postupka protiv policijskih službenika može dovesti do privremenog udaljenja iz agencije. Zbog toga agencija i policijski službenici imaju posebnu odgovornost u primjeni zakona, te nepridržavanje zakona od strane policijskih službenika i agencija predstavlja veoma ozbiljan problem.

1.4.2.Protiv policijskog službenika za kojeg postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo, vodiće se interni postupak u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima koji regulišu disciplinsku odgovornost, bez obzira na ishod krivičnog postupka.

1.4.3.Policijski službenici će neposrednog rukovodioca blagovremeno obavijestiti o svim krivičnim postupcima koji se vode protiv istih, kao i o svakom prekršaju. U izjavi iz Priloga A2) se navode sve krivične sankcije koje su protiv policijskih službenika izrečene, osim onih koje su brisane iz evidencije i prekršaja iz oblasti ZOOBS-a u BiH.

1.4.4.Ne smije se koristiti službeni položaj ili odnose koji su uspostavljeni u toku vršenja službene dužnosti da se neprimjerno utiče ili se upliće u bilo koju istragu koju obavlja agencija ili drugi nadležni organ.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 082796 18 Rsž od 25. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena odluka donesena 25. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo.

26. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud zauzeo stanovište da je tuženi bio u obavezi upoznati apelanta sa sadržajem Etičkog kodeksa i predočiti mu obrazac kako bi ga apelant potpisao kao dokaz da je upoznat sa pravilima ponašanja policijskih službenika propisanim Etičkim kodeksom, te, s obzirom na to da je utvrđeno da tuženi nije postupio na navedeni način, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Kantonalni sud je, s druge strane, smatrao da je apelantova dužnost bila da se upozna s Etičkim kodeksom, te da činjenica da je apelant za vrijeme trajanja probnog rada dva puta disciplinski sankcionisan sama po sebi potvrđuje da se nije pridržavao pravila propisanih odredbama Etičkog kodeksa, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da se nije mogao pridržavati pravila propisanih odredbama Etičkog kodeksa jer ga tuženi nije upoznao o tim pravilima, te da je svaka ocjena apelantovog rada po kriteriju pridržavanje odredaba policijskog Etičkog kodeksa u takvoj situaciji proizvoljna i paušalna. Dakle, apelant u suštini osporava doktrinu ignorantia iuris non excusat (nepoznavanje prava ne opravdava) na kojoj počiva i pravni sistem Bosne i Hercegovine. Naime, zakoni (i drugi odgovarajući opći pravni akti) stupaju na snagu nakon promulgacije (i eventualno protoka vacatio legis), nakon čega se u primjeni tog propisa polazi od fikcije da svaki građanin poznaje pravne propise i da se ne može ekskulpirati zbog toga što mu određeni propis nije poznat. Navedena pravna fikcija se a fortiori primjenjuje na lica koja su nosioci javne vlasti, odnosno lica koja obavljaju poslove od javnog interesa, a kakav je nesporno posao policijskih službenika. Takođe, nesporno je da je radnik obavezan da se u izvršavanju svojih obaveza iz radnog odnosa pridržava svih internih normativnih akata propisanih od poslodavca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije postupao proizvoljno kada je zaključio da je apelant bio u obavezi da se prilikom vršenja svojih službenih dužnosti pridržava odredaba Etičkog kodeksa. Suprotno stanovište, na kojem apelant insistira (da Etički kodeks obavezuje samo policijske službenike koji su sa njim upoznati i koji su potpisali obrazac kojim to potvrđuju), dovelo bi do situacije da se na jedan dio policijskih službenika (koji su potpisali obrazac da su pročitali i razumjeli odredbe Etičkog kodeksa) Etički kodeks primjenjuje, a na ostatak policijskih službenika (koji nisu potpisali navedeni obrazac) ne, a što je u suprotnosti s principom vladavine prava.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelant se pozvao na povredu odredbe člana II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantuje neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definiše da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s apelacionim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je osporena odluka upravo donesena uz poštovanje navedenih standarda.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud zaključio da je apelant kao policijski službenik na probnom radu bio dužan da se pridržava odredaba Etičkog kodeksa uprkos činjenici da ga tuženi nije upoznao s tim odredbama, niti je apelant potpisao odgovarajući obrazac kojim se to potvrđuje, s obzirom na to da je takva dužnost policijskih službenika nastala stupanjem na snagu Etičkog kodeksa, te da samim tim nije došlo ni do povrede člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4316/19 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio