Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1238/19 (S. K.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kamata
- Legitimno očekivanje
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
Predmeti (1)
AP-1238/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1238/19, rješavajući apelaciju Suvade Kumro, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Suvade Kumro.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan dopunskom Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 070755 18 Gž 3 od 11. veljače 2019. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Suvadi Kumro u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Suvadi Kumro zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Suvade Kumro podnesena protiv dopunske Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 070755 18 Gž 3 od 11. veljače 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Suvada Kumro (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edina Jahić, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 19. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopunske Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 070755 18 Gž 3 od 11. veljače 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Banjaluci (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 30. listopada 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 5. i 16. studenog 20020. godine, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Tijek postupka
5. Apelantica je 24. rujna 2009. godine podnijela tužbu protiv tužene kojom je tražila da se tužena obveže da joj isplati određeni novčani iznos.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 070755 09 P od 21. veljače 2012. godine odbijen je konačno opredijeljeni apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obveže da joj isplati iznos od 12.157,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070755 13 Gž od 19. rujna 2013. godine odbijen je apelantičin priziv i potvrđena je prvostupanjska presuda.
8. Apelantica je protiv navedenih presuda 4. prosinca 2013. godine izjavila apelaciju Ustavnom sudu koja je registrirana pod brojem AP 4968/13.
9. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4968/13 od 19. siječnja 2017. godine (dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelantičina apelacija je usvojena i utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuta je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 070755 13 Gž od 19. rujna 2013. godine i predmet je vraćen Okružnom sudu na ponovno donošenje odluke. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog arbitrarne primjene članka 27.a) stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je taj članak primijenjen suprotno cilju zbog kojeg je donesen, a donesen je radi olakšanja povratka izbjeglica u svoje nekretnine čiji su vlasnici ili nositelji stanarskih prava.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 070755 17 Gž 2 od 17. ožujka 2017. godine apelantičin priziv je usvojen, presuda Osnovnog suda od 21. veljače 2012. godine ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Postupak u kojemu je donesena osporena odluka
11. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 070755 17 P 2 od 15. studenog 2017. godine kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da se tužena obveže da joj isplati iznos od 12.157,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. prosinca 2006. godine do konačne isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
12. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantičina kuća rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 30. kolovoza 1996. godine bila dodijeljena na korištenje privremenom korisniku G.Đ. (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) i njegovoj obitelji i da se on na temelju rješenja Ministarstva od 5. lipnja 2002. godine iselio iz kuće. Sporna kuća je 11. srpnja 2002. godine vraćena u posjed apelantici. Presudom Osnovnog suda u Foči od 22. siječnja 2004. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda u Trebinju od 28. travnja 2004. godine, apelantica je obvezana da privremenom korisniku na ime ulaganja i sanacije obiteljske kuće isplati iznos od 8.128,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. siječnja 2004. godine do isplate. Navedena pravomoćna sudska presuda je realizirana u ovršnom postupku koji se vodio kod Osnovnog suda u Foči po prijedlogu privremenog korisnika kao tražitelja ovrhe protiv apelantice kao ovršenice radi naplate duga, i to prodajom sporne kuće, a u kojem postupku je privremeni korisnik bio kupac kuće, te mu je ona predana u posjed.
13. Odlučujući o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da apelantica tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 27.a) stavak 2. Zakona o prestanku primjene koji upućuje na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U svezi sa time, Osnovni sud je naveo da apelantica nije dokazala po kojoj pravnoj osnovi je, u smislu odredaba ZOO, nastala obligacija tužene. Prema stavu Osnovnog suda, navedena zakonska odredba samo propisuje da vlasnik nekretnine ima pravo na podnošenje tužbe, tj. da mu navedena odredba daje aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv nadležnog organa, ali je apelantica morala dokazati svoju pravnu osnovu za podizanje tužbe protiv tužene. Pored toga, da bi postojala i pasivna legitimacija na strani nadležnog organa tužene, apelantica je morala dokazati da je sa tuženom u određenom obveznom pravnom odnosu po nekoj pravnoj osnovi koji reguliraju odredbe ZOO u kojem je ona kao tužiteljica nositeljica prava i povjeriteljica nekog potraživanja, te da traži od tužene kao osobe na kojoj leži obveza koja odgovara pravu tog povjeritelja, tj. od osobe koja je dužnik u konkretnom obveznom odnosu da ispuni svoju obvezu prema njemu. Prema tome, Osnovni sud je naveo da iz dokaza koje je apelantica izvela proizlazi da nije dokazala da je sa tuženom u nekom obveznom odnosu zbog čega je njen tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070755 18 Gž 3 od 28. rujna 2018. godine apelantičin priziv je usvojen i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužena obvezana da apelantici isplati iznos od 8.128,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. siječnja 2004. godine, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
15. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke citirao odredbe čl. 8. i 27.a) Zakona o prestanku primjene, te je ukazao da je Ustavni sud u Odluci broj AP 4968/13 od 19. siječnja 2017. godine zauzeo stav da je odredbom članka 27.a) stavak 2. Zakon o prestanku primjene propisan nastanak jedne vrste obveze za tuženu, pa se ima uzeti da je tužena pasivno legitimirana i da je apelantica nositeljica prava i ovlaštenja da traži od tužene da ispuni obvezu prema njoj na što je priziv utemeljeno ukazao. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Okružni sud je naveo da je u parničnom postupku po tužbi privremenog korisnika apelantica obvezana da mu na ime ulaganja isplati ukupan iznos od 8.128,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. siječnja 2004. godine, kada je ta obveza utvrđena, te da je na takav način apelantica i opredijelila svoj tužbeni zahtjev u tužbi od 13. listopada 2009. godine, ali je taj iznos naknadno precizirala na iznos od 12.157,40 KM. U svezi sa time, Okružni sud je naveo da apelantici nije mogao priznati iznos iz preciziranog zahtjeva, jer je, zbog kašnjenja sa isplatom dosuđenog iznosa od 8.128,60 KM, bila dužna platiti iznos od 12.157,40 KM, pa bi to značilo da zahtijeva i kamate na kamate, što je suprotno odredbama ZOO. Obzirom na to Okružni sud je naveo da je, sukladno odredbi članka
277. ZOO u svezi sa odredbom članka 189. stavak 2. ZOO, zakonske zatezne kamate na glavni dug valjalo dosuditi počev od dana utvrđivanja troškova ulaganja pa do isplate, odnosno po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke na koji način se stanje imovine oštećene dovodi u ono stanje koje bi bilo da nije bilo štetnog događaja.
16. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za ispravku presude, Okružni sud je donio dopunsku Presudu broj 71 0 P 070755 18 Gž 3 od 11. veljače 2019. godine kojom je odbio apelantičin zahtjev da se tužena obveže da joj isplati razliku preko dosuđenog iznosa od 8.128,60 KM do traženog iznosa od 12.157,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. prosinca 2016. godine.
17. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju drugostupanjske presude od 28. rujna 2018. godine dao razloge zbog čega je, postupajući po nalogu iz odluke Ustavnog suda, prvostupanjsku presudu preinačio i tuženu obvezao da apelantici isplati iznos od 8.128,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. siječnja 2004. godine, kao dana kada je ta obveza utvrđena u ranijem postupku, a kako je to apelantica u svojoj tužbi od 13. listopada 2009. godine i zahtijevala. Okružni sud je, također, naveo da je, polazeći od činjenice da je apelantica tek nakon dvije godine ispunila svoju obvezu, te da je bila dužna platiti kamate privremenom korisniku, naveo da bi isplata kamata na način kako to apelantica traži bila suprotna odredbama ZOO, što je obrazloženo u ranijoj drugostupanjskoj presudi, ali kako u izreci te odluke nema odluke kojom se odbija tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, donesena je dopunska presuda u smislu članka 193. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
19. Naime, apelantica tvrdi da je dokazala da je privremeni korisnik u ovršnom postupku kupio njezinu nekretninu za iznos od 12.157,40 KM, što predstavlja 1/5 stvarne vrijednosti te nekretnine, jer nije imala sredstava da postupi po presudama, pa je zbog uloženih sredstava, izgubila cijelu kuću. Obzirom na to apelantica smatra da je odbijanjem njezinog zahtjeva da joj se isplati cjelokupan iznos od 12.157,40 KM Okružni sud povrijedio njezino pravo na imovinu. Također, apelantica ističe da postupak naknade prema članku 27.a) stavak 2. Zakona o prestanku primjene vodi od 24. rujna 2009. godine, dakle, više od 10 godina, te da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda postupak trajao još dvije godine bez utemeljenja u odredbama ZPP, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku za što potražuje naknadu nematerijalne štete. U tom pogledu apelantica ukazuje da Okružni sud nije donio novu odluku nakon donošenja odluke Ustavnog suda, već da je predmet vratio na ponovni postupak sa obrazloženjem da se dokumentacija u spisu nalazi u neovjerenoj kopiji iako niti jedna stranka nije osporila vjerodostojnost dokumentacije, a Osnovni sud nije poštivao stavove iz ranije odluke Ustavnog suda.
b)Odgovori na apelaciju
20. Osnovni sud je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni.
21. Tužena je navela da su neutemeljeni i da nisu ničim dokazani apelantičini navodi da je došlo do povrede njezinih prava, te da je paušalno apelantičino pozivanje na povrede važećih zakonskih propisa koje je učinio Okružni sud prilikom donošenja odluke koju apelantica pobija apelacijom. Obzirom na to tužena je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 192. stav (1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.
23. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 - ispravak, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10 - ispravak) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 - ispravak i 39/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav (2) Vlasnik, posednik, odnosno korisnik ima pravo da podnese zahtev za vraćanje u posed nepokretnosti uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, uključujući i svaku nepokretnost koja se koristi ili se bilo kada delimično koristila kao poslovni prostor. Organ Ministarstva za izbeglice i raseljena lica je nadležan za primanje i rešavanje po zahtevima u skladu sa ovim zakonom.
Član 27a.
Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93 i 3/96).
Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog stupio u posjed nepokretnosti ili stana.
U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1., vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korišćenje.
Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nepokretnosti ili stana od trenutka kada je nepokretnost ili stan napušten od strane vlasnika ili nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed vlasniku ili nosiocu stanarskog prava, odnosno članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili kada se radi o nepokretnosti, do trenutka kada je nepokretnost iseljena i zapečaćena, a obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o opštem upravnom postupku. Sve popravke stana od strane nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatraće se kao “sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu” u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 11/00, 18/00, 35/01 i 47/02).
24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Potpuna naknada Član 190 Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Kad se duguje Član 277 (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.
Pravo na potpunu naknadu Član 278 (1) Poverilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu štetu zbog dužnikove docnje.
(2) Ako je šteta koju je poverilac pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete.
Kamata na kamatu Član 279 (1) Na dospelu, a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtev za njenu isplatu.
(3) Na povremena dospela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu.
VI.Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelantica osporava dopunsku Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 070755 18 Gž 3 od 11. veljače 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantičina opunomoćenica Presudu Okružnog suda primila 21. veljače 2019. godine, a da je apelacija podnesena 19. ožujka 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenom dopunskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
1. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode.
33. Imajući u vidu da apelantica tvrdi da joj je u postupku pred redovitim sudovima povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula tužbom od 24. rujna 2009. godine, te da je taj postupak okončan dopunskom presudom od 11. veljače 2019. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao devet godina i četiri mjeseca.
35. Ustavni sud dalje zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi isplate naknade, u smislu članka 27.a) Zakona o prestanku primjene, te u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom predmetu, imajući u vidu pravna pitanja o kojima se u konkretnom predmetu odlučivalo, te radnjama dokazivanja koje je trebalo provesti. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak od značaja za apelanticu obzirom na to da se postupak vodio radi isplate naknade koju je apelantica bila dužna isplatiti privremenom korisniku na ime ulaganja u njezinu nekretninu.
36. Analizirajući trajanje postupka, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud, nakon podnošenja tužbe od 24. rujna 2009. godine, donio prvostupanjsku presudu 21. veljače 2012. godine, odnosno nakon proteka približno dvije godine i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe, te da je Okružni sud o apelantičinom prizivu odlučio presudom od 19. rujna 2013. godine, koja je donesena nakon proteka nešto više od jedne godine i šest mjeseci. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se navedeni periodi ne mogu smatrati nerazumno dugim sa aspekta prava na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 4968/13 od 19. siječnja 2017. godine utvrđena povreda apelantičinog prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u postupku pred redovitim sudovima, zbog čega je drugostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Također, Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku Okružni sud rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu, koji je odlučio na jednak način kao u prethodnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje bilo od pretežitog utjecaja na ukupnu duljinu trajanja predmetnog parničnog postupka iz čega se može zaključiti da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja postupali neučinkovito. S tim u svezi, Ustavni sud, također, napominje da stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Samo u iznimnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestupanjskim tijelima i ponavljanje postupka može biti opravdano (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1360/06 od 13. prosinca 2007. godine, točka 86, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 12/08). S druge strane, Ustavni sud iz stanja u spisu nije mogao zaključiti da su apelantica i tužena doprinijele duljini trajanja postupka.
37. Obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, te imajući u vidu da je predmetni postupak okončan nakon proteka više od devet godina, za što pretežitu odgovornost snose Osnovni i Okružni sud koji su postupali neučinkovito, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog spora u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
40. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
41. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
2. Pravo na imovinu
42. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
43. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
44. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je odbijanjem njezinog zahtjeva da joj se isplati cjelokupan iznos od 12.157,40 KM koji je privremenom korisniku bila dužna isplatiti u ovršnom postupku Okružni sud povrijedio njezino pravo na imovinu. U odgovoru na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o apelantičinoj „imovini“ koju štiti članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Europskog suda prema kojoj „imovina“, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, točka 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog 1983. godine, Serija A, broj 70, stavak 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.
45. Ustavni sud zapaža da se za apelanticu sporna razlika potraživanja o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi, u suštini, odnosi na način obračuna zakonskih zateznih kamata. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima, odnosno odredbama ZOO, regulirani uvjeti pod kojima su osobe koje se nalaze u svojstvu dužnika dužne platiti kamatu. Ovo znači da je apelantica imala „ostvariv zahtjev“ da traži da se tužena obveže da joj plati kamatu, ali da je morala dokazati da su za to ispunjeni propisani uvjeti. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao postojeće apelantičine imovine, već se ona samo pojavljuje kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, točka 69, i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. veljače 2008. godine). Imajući u vidu ovaj zaključak, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li apelantica imala bar „legitimno očekivanje“ da će njezin ostvariv zahtjev biti riješen u njezinu korist.
46. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je osporenom dopunskom presudom odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je tražila isplatu razlike između dosuđenog iznosa od 8.128,60 KM i traženog iznosa od 12.157,40 KM. Obrazlažući taj zaključak Okružni sud se pozvao na jasan sadržaj odredbe članka 277. ZOO, te je ukazao da je na način kako je apelantica postavila tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 12.157,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. prosinca 2006. godine došlo do određivanja kamate na kamatu, što je zabranjeno u smislu članka 279. stavak (1) ZOO. Stoga, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da se tražena razlika iz osporene presude odnosi na kamatu, sadržaj odredaba čl. 277. i 279. ZOO, te činjenicu da apelantica, izuzev navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, nije ponudila bilo kakav argument utemeljen na jasnim zakonskim odredbama da bi joj naknada trebala biti određena na način kako je postavila tužbeni zahtjev, kao i da iz stanja u spisu proizlazi da se i na način na koji je to učinjeno osporenom odlukom apelantica dovodi u ono stanje kao da nije bilo štetnog događaja, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati legitimno očekivanje da će njezin ostvariv zahtjev u postupku biti riješen na način kako je to tražila.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom dopunskom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zato što nije mogla imati ni „legitimno očekivanje“ da će njezin tužbeni zahtjev na način kako ga je postavila biti riješen u njezinu korist.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak okončan nakon proteka devet godina i četiri mjeseca za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog i Okružnog suda, koji su postupali neučinkovito.
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zato što apelantica nema „imovinu“ u smislu ovog članka, te zato nije mogli imati ni „legitimno očekivanje“ da će njezin tužbeni zahtjev na način na koji je bio postavljen biti uvažen.
50. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević