Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1893/19 (E. J. i A. J.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 998
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1893/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1893/19 rješavajući apelaciju Enesa Junuzovića i Aleksandre Junuzović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Junuzovića i Aleksandre Junuzović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 226018 16 Gž 2 od 9. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enes Junuzović i Aleksandra Junuzović (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica, zajedno: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dženita Homarac i Amer Homarac“ iz Ilidže, podnijeli su 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 226018 18 Rev od 22. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 226018 16 Gž 2 od 9. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3664/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 7. jula 2018. godine protiv naprijed navedene Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 226018 16 Gž 2 od 9. marta 2018. godine budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku o reviziji apelanata izjavljenoj protiv te presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata i zastupnika tužitelja „Sirius grand“ d.o.o. u stečaju Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. jula 2020. godine, a Općinski sud 23. jula 2020. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužitelj je 9. januara 2012. godine podnio tužbu protiv tuženih, apelanta kao prvotuženog, Sedina Medinića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelantice kao trećetužene radi isplate duga po osnovu ugovora o nalogu od 8. avgusta 2003. godine zaključenog između tužitelja i apelanta. Tužitelj je podneskom od 4. decembra 2012. godine tužbeni zahtjev precizirao tako što je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime duga solidarno isplate iznos od 18.302,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, uz naknadu troškova postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 226018 12 P od 12. maja 2014. godine, stavom 1. izreke, obavezani su tuženi, i to apelant, drugotuženi i apelantica da tužitelju na ime duga solidarno isplate iznos od 12.710,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom 2. izreke presude tužitelju je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa do iznosa od 18.302,00 KM i sa zakonskom zateznom kamatom, i to u iznosima i za periode kao u izreci presude.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 226018 14 Gž od 10. juna 2015. godine žalbu tužitelja i apelanta uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je osnovan navod apelantove žalbe da sud nije naveo odlučne činjenice koje je utvrdio provedenim dokazima, a što je protivno članu 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog propusta u vezi s dostavljanjem poziva za glavnu raspravu. Nadalje je Kantonalni sud ocijenio osnovanom i tužiteljevu žalbu jer apelanti nisu u toku postupka izvodili dokaze na okolnost da tužitelj nije ovlašten da se bavi djelatnošću kreditiranja građana, te je u tom kontekstu ocijenio neosnovanim pozivanje tuženih na nepravomoćnu presudu Kantonalnog suda „i odlučivanje na osnovu nje da li je tužitelj ovlašten za bavljenje bankarskom djelatnošću“. Obrazloženo je da će prvostepeni sud u ponovnom postupku pravilnom ocjenom već izvedenih dokaza i po potrebi novih dokaza donijeti novu odluku za koju će dati potpune i valjane razloge.
Postupak okončan osporenom presudom
9. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 226018 16 P2 od 10. maja 2016. godine kojom je obavezao tužene, apelanta, drugotuženog i apelanticu, da tužitelju na ime duga solidarno isplate iznos od 18.302,00 KM, i to sve u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u odgovoru na tužbu od 22. juna 2012. godine istakao prigovor visini postavljenog tužbenog zahtjeva, dok drugotuženi i apelantica nisu dostavili odgovor na tužbu. Općinski sud je također naveo da je zakazao i proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, koja su provedena u prisustvu tužiteljevog punomoćnika i u odsustvu uredno obaviještenih tuženih, apelanta, drugotuženog i apelantice. Prema tome, Općinski sud je na temelju dokaza provedenih na ročištu za glavnu raspravu (iskaza tužiteljevog stečajnog upravnika, iskaza tužiteljevog vlasnika i direktora Dike Saradžić, nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te uvidom u materijalne dokaze, ugovor o nalogu od 8. avgusta 2003. godine i ugovor o učešću od 9. juna 2003. godine i druge dokaze) utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su tužitelj i apelant 8. avgusta 2003. godine zaključili ugovor o nalogu. Utvrđeno je da je predmet navedenog ugovora bila kupovina apelantovog stana u visini od 30.000,00 KM, uz učešće tužitelja kao davatelja naloga od 30%, odnosno 9.000,00 KM i apelanta kao primatelja naloga od 70%, odnosno 21.000,00 KM na period od osam godina uz apelantovu nagradu od 5,9%, koji dug je apelant bio dužan vratiti tužitelju u ratama, 96 rata u iznosu od po 277,00 KM, u skladu s općim uslovima ugovora i otplatnim planom kojim je regulisan povrat navedenih sredstava tužitelju.
11. Općinski sud je dalje utvrdio da iz ovjera podataka i administrativne zabrane za drugotuženu i apelanticu proizlazi da su one svojeručno u svojstvu žiranata potpisale navedene podatke, da su preuzele obavezu jemstva radi solidarne otplate kredita glavnog dužnika, tj. apelanta. Nadalje je Općinski sud utvrdio da je rješenjem tog suda od 22. decembra 2012. godine nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, da su pozvani povjeritelji da u roku od 30 dana od objavljivanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Službenim novinama FBiH“ prijave svoje potraživanje sudu. Također, iz Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-407/05 od 14. novembra 2007. godine utvrđeno je da je Dika Saradžić kao tužiteljev vlasnik i direktor proglašena krivom za krivično djelo za nedopušteno bavljenje bankarskom djelatnošću iz člana 269. stav 2. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo prevare iz člana 294. stav 2. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, a iz naredbe Općinskog suda od 24. maja 2010. godine slijedi da je tužiteljevom nekadašnjem zakonskom zastupniku Diki Saradžić bilo zabranjeno i da je bila onemogućena u zastupanju tužitelja.
12. Uvidom u nalaz vještaka finansijske struke, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj shodno ugovoru o nalogu apelantu isplatio iznos od 26.592,00 KM, a da se apelant obavezao da će tužitelju isplaćeni iznos vratiti u 96 jednakih mjesečnih rata (osam godina) u iznosu od po 277,00 KM, a za koji povrat sredstava su jemčili apelantica i drugotuženi. Nadalje je utvrđeno da je apelant po navedenom ugovoru izvršio isplatu duga tužitelju u iznosu od 8.290,00 KM. Dakle, cijeneći izvedene dokaze, posebno imajući u vidu nalaz vještaka finansijske struke kojem je sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu s pravilima struke, Općinski sud je zaključio da visina apelantovog neisplaćenog duga prema tužitelju iznosi 18.302,00 KM. S obzirom na to, Općinski sud je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje. U vezi s tim, ukazano je da je članom 26. ZOO-a propisano da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, te da prema članu 148. navedenog zakona ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane. Istaknuto je da je članom 997. ZOO-a regulisana obaveza jemaca prema povjeritelju u slučaju da dužnik ne ispuni punovažnu i dospjelu obavezu prema povjeritelju. O visini zatezne kamate odlučeno je primjenom odredbe člana 277. ZOO-a, dok je odluku o troškovima postupka Općinski sud donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 226018 16 Gž 2 od 9. marta 2018. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu, apelantovu žalbu je djelimično uvažio i preinačio presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su tuženi obavezani da tužitelju na ime troškova postupka isplate iznos od 7.343,50 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom 2. izreke presude odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu žalbe.
14. Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da apelant blagovremeno izjavljenom žalbom osporava prvostepenu presudu u dijelu visine duga i odluku tog suda o visini troškova parničnog postupka, dok apelantica žalbom osporava prvostepenu presudu navodeći da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio izvedene dokaze, na temelju kojih je, kako navodi, pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na njenu obavezu prema tužitelju. Naime, iz navoda apelanticine žalbe proizlazi da ona smatra da ovjera podataka ne sadrži podatke ni navode iz kojih se može zaključiti da je jemčila za apelantove obaveze, da administrativna zabrana nije ovjerena i da je sačinjena dva mjeseca nakon zaključenog ugovora o nalogu. Također, ističe da prvostepeni sud nije cijenio činjenicu da je ugovor o nalogu posljedica radnje krivičnog djela iz člana 269. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), dakle da je navedeni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima i da je stoga u smislu odredbe člana 103. ZOO-a ništav. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o nalogu, temeljem kojeg je tužitelj apelantu isplatio određeni novčani iznos koji je apelant bio u obavezi vratiti tužitelju u jednakim mjesečnim ratama. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o obligacionom pravnom odnosu između tužitelja i apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 17, 26, 148. i 997. ZOO-a kada je obavezao apelanta, drugotuženog i apelanticu da tužitelju na ime duga solidarno isplate iznos od 18.302,00 KM, koja visina je utvrđena iz nalaza vještaka finansijske struke. Istaknuto je da su drugotuženi i apelantica kao jemci preuzeli obavezu vraćanja predmetnog duga apelanta kao glavnog dužnika ukoliko on ne bude vraćen tužitelju.
15. Suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio pobijanu presudu, pa je žalbu apelanta i apelantice odbio kao neosnovane primjenom relevantnih odredbi ZPP-a. U vezi s tim je ukazao da je ovaj sud rješenjem od 10. juna 2015. godine ukinuo presudu prvostepenog suda od 12. maja 2015. godine, da je prvostepeni sud u ponovnom postupku zakazao pripremo ročište 9. februara 2016. godine na koje je pozvao parnične stranke uz obavijest o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta kako je to propisano odredbom člana 77. ZPP-a. Dakle, iako je uredno obaviješten o zakazanom pripremnom ročištu, apelant nije pristupio. Prema tome, kako je apelantu dostavljeno rješenje Kantonalnog suda i kako mu je bilo poznato da se postupak vodi iznova, te kako je o održavanju pripremnog ročišta bio uredno obavješten i da je dužan najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev te predložiti sve dokaze koje želi izvesti u toku postupka, to su, prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud propustio izvesti dokaze koje je predložio u odgovoru na tužbu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je u ponovnom postupku imao mogućnost predlagati dokaze, a što je propustio, zbog čega smatra da prvostepeni sud nije bio u obavezi da izvodi dokaze predložene u odgovoru na tužbu. U odnosu na apelanticine žalbene navode, Kantonalni sud je također istakao da iz spisa predmeta jasno proizlazi da, iako je apelantici uredno dostavljena tužba na odgovor, koji u zakonskom roku nije dostavila, niti je pristupila na zakazana ročišta, te da je prvi put u žalbi osporila tužbeni zahtjev i prvi put iznijela činjenice koje nije iznosila u toku trajanja prvostepenog postupka, Kantonalni sud je apelanticine žalbene navode odbio primjenom odredbe člana 207. stav 1. ZPP-a. U vezi s tim je ukazao da je navedenom odredbom ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a da apelantica nije dokazala da bez svoje krivnje navedene činjenice nije mogla iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni sud je u vezi s tim još istakao da iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku, i to iz ovjere podataka proizlazi da se apelantica obavezala „da će kao žirant, ukoliko glavni dužnik [apelant] ne bude uredno otplaćivao kredit, kredit sama otplaćivati, da je ovu ovjeru lično potpisala, da je administrativna zabrana ovjerena, da sadrži broj ugovora o nalogu, visinu kredita, kao i visinu mjesečne rate“. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je slijedom navedenog zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica jemčila za apelantove obavezu, kako je to propisano odredbama čl. 997. i
998. ZOO-a, te je s obzirom na to istakao da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Kantonalni sud je dalje ocijenio osnovanim apelantove žalbene navode u dijelu odluke o troškovima postupka kojim su tužitelju dosuđeni troškovi na ime sastavljanja odgovora na žalbu, zaključivši da navedeni troškovi, u smislu odredbe člana 387. stav
1. ZPP-a, nisu bili potrebni za vođenje parnice. Međutim, ocijenjeno je da su neosnovani žalbeni navodi u dijelu kojim je apelant osporavao troškove zastupanja na dva ročišta uz obrazloženje da okolnost da je (prethodna) prvostepena presuda ukinuta ne utiče na preduzete radnje zastupanja.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 226018 18 Rev od 22. novembra 2018. godine revizija apelanata je odbačena. Istim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju u iznosu od 870,00 KM.
17. Vrhovni sud je reviziju apelanata odbacio primjenom odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim je ukazao da, iako su apelanti izjavili reviziju na osnovu člana 237. stav 3. ZPP-a, podnesenu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je reviziju odbacio na osnovu člana 247. stav 4. citiranog zakona, ocijenivši da revizija ne sadrži sve što su revidenti bili dužni navesti u reviziji shodno članu 237. stav 3. ZPP-a, a u vezi sa st. 4. i 5. citiranog člana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnosti redovnog suda u segmentu utvrđivanja činjeničnog stanja, primjeni materijalnog prava i procesnog prava. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava ističući da je ugovor o nalogu koji je zaključio s tužiteljem ništav jer je tužiteljev osnivač, vlasnik i direktor kao zakonski zastupnik proglašen krivim jer se nedopušteno bavio bankarskom djelatnošću, dakle tužitelj nije bio registrovan za bavljenje bankarskom djelatnošću, kao ni za obavljanje kreditiranja građana. Apelantica, također, osporava drugostepenu presudu jer smatra da iz isprave – ovjere podataka ne proizlazi da se kao žirant obavezala na vraćanje duga glavnog dužnika, prvoapelanta, jer se ovjera podataka na može tretirati kao ugovor o jemstvu i jer, kako navodi, nije potpisala administrativnu zabranu od 8. avgusta 2003. godine. Osim što administrativna zabrana sadrži njeno ime i prezime, drugoapelantica tvrdi da ju je potpisao šef računovodstva i direktor tužitelja, tako da njen potpis u potpunosti izostaje. Također, ističe da ako se administrativna zabrana kao dokaz posmatra u smislu odredbe člana 164. ZIP-a, smatra da ona ne sadrži niti jedan od osnovnih elemenata punovažnosti. Dakle, smatra da kao jemac nije potpisala pravno valjan i obavezujući ugovor o jemstvu u smislu odredbe člana 997. ZOO-a. Također, smatra da Kantonalni sud primjenom odredbe člana 103. ZOO-a nije utvrdio osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva jer je prvostepeni sud proveo dokaze uvidom i čitanjem pravomoćne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-407/05 od 14. novembra 2007. godine kojom je osnivač, vlasnik i direktor kao tužiteljev zakonski zastupnik proglašen krivim jer se nedopušteno bavio bankarskom djelatnošću, jer nije bio registrovan za bavljenje bankarskom djelatnošću, kao ni za obavljanje kreditiranja građana i prikupljanja finansijskih sredstava (član 2. Zakona o bankama). Stoga, smatra da je ugovor o nalogu koji je tužitelj zaključio s prvoapelantom zaključen protivno prinudnim propisima jer ga je zaključilo neovlašteno lice i da je kao takav ništav.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud apelantovu apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se apelacija odbije.
21. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se u apelaciji neosnovano pozivali. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sledbenicima Član 148.
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sledbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz prirode samog ugovora.
(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.
JEMSTVO
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 207.
(1)U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
(2)Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
(3)Prigovor zastarjelosti i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
(4)Ako su usljed iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza prouzrokovani troškovi u postupku povodom žalbe, te troškove će nezavisno od ishoda spora snositi ona stranka koja je iznijela nove činjenice, odnosno predložila nove dokaze.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3664/18 od 11. oktobra 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli 7. jula 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 226018 16 Gž 2 od 9. marta 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 226018 18 Rev od 22. novembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena (koje rješenje su apelanti primili 4. marta 2019. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 226018 16 Gž 2 od 9. marta 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 7096/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su apelanti 9. maja 2018. godine primili osporenu presudu Kantonalnog suda, a da je apelacija broj AP 3664/18 podnesena 7. jula 2018. godine, proizlazi da je podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
27. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su apelant, drugotuženi i apelantica obavezani da tužitelju solidarno isplate dug glavnog dužnika, apelanta, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelanti apelacionim navodima problematizuju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje navode temelje na tvrdnjama da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, smatraju da sudovi nisu cijenili činjenicu da je ugovor o nalogu koji je apelant zaključio sa tužiteljem ništav jer je osnivač, vlasnik i direktor kao tužiteljev zakonski zastupnik proglašen krivim jer se nedopušteno bavio bankarskom djelatnošću, dakle jer nije bio registrovan za bavljenje bankarskom djelatnošću. Apelantica, također, smatra da iz isprave – ovjere podataka ne proizlazi da se kao žirant obavezala na vraćanje duga glavnog dužnika, apelanta, jer se ovjera podataka ne može tretirati kao ugovor o jemstvu i jer nije potpisala administrativnu zabranu.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje je apelant ukazao.
34. Dovodeći u vezu naprijed navedene stavove sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali o tužiteljevom tužbenom zahtjevu radi isplate duga po osnovu ugovora o nalogu zaključenog između tužitelja i apelanta i obavezama drugotuženog i apelantice u svojstvu jemca prema odredbi čl. 997. i 998. ZOO-a.
35. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, kojem je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, postupajući u ponovnom postupku prema uputama Kantonalnog suda sadržanom u rješenju o ukidanju prvobitno donesene presude, na temelju izvedenih dokaza i primjenom odredbe čl. 17, 26, 148. i 997. ZOO-a tužiteljev tužbeni zahtjev usvojio tako što je obavezao tužene, apelanta kao glavnog dužnika i drugotuženog i apelanticu kao jemca za obaveze apelanta po dugu prema tužitelju, da mu solidarno naknade dug. Te odredbe ZOO-a se odnose na dužnost i odgovornost učesnika u obligacionom odnosu na ispunjenje ugovorene obaveze, preciziraju kada se smatra da je ugovor zaključen, preciziraju dejstvo ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sljedbenicima i obavezu jemaca prema povjeritelju u slučaju da dužnik ne ispuni punovažnu i dospjelu obavezu prema povjeritelju. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao da je apelant u odgovoru na tužbu od 22. juna 2012. godine istakao da prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva, a da apelantica nije dostavila odgovor na tužbu, da je taj sud u ponovnom postupku zakazao i proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, koje je proveo u prisustvu tužiteljevog punomoćnika i u odsustvu uredno obavještenih tuženih, apelanta, drugotuženog i apelantice. Ustavni sud, također, zapaža da je presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku potvrđen stav prvostepenog suda da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, da je žalba apelanta i apelantice neosnovana u dijelu ocjene izvedenih dokaza, dok je apelantova žalba usvojena samo u dijelu odluke o troškovima postupka. Dakle, Kantonalni sud je u preostalom dijelu potvrdio presudu prvostepenog suda.
36. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta i suprotno apelantovim navodima zapaža da je osporenom presudom dato jasno i argumentovano obrazloženje primjenom odredbe čl. 77. i
207. ZPP-a, da je apelant propustio iznijeti sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te predložiti sve dokaze koje želi izvesti, pa prvostepeni sud nije bio u obavezi da izvodi dokaze predložene u odgovoru na tužbu i jer je apelantica žalbom prvi put osporila tužbeni zahtjev i jer je u žalbi prvi put iznijela činjenice koje nije iznosila u toku trajanja prvostepenog postupka. Tim odredbama ZPP-a propisane su posljedice izostanka parničnih stranaka s pripremnog ročišta, da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, a što je apelant u okolnostima konkretnog slučaja propustio učiniti, te da se žalbom ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a apelantica tokom trajanja postupka nije dokazala da bez svoje krivice dokaze koje je istakla u žalbi nije mogla ponuditi do zaključenja glavne rasprave.
37. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kada je primjenom navedenih odredbi ZPP-a zaključio da u datim okolnostima u slučaju apelantice i apelanta nema uslova za razmatranje novih dokaza, iz čega također proizlazi da apelantu i apelantici nisu bila uskraćena prava predlaganja i izvođenja dokaza. Iz navedenog dalje proizlazi da su redovni sudovi zapravo razmotrili sve apelantove navode koje oni ponavljaju u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ZPP detaljno propisuje način vođenja parničnog postupka, te su apelanti kod postojanja eksplicitnih odredbi u tom smislu i upozorenja prvostepenog suda morali biti svjesni kakve posljedice može proizvesti njihova neaktivnost u ponovnom postupku, odnosno nepristupanje zakazanim ročištima i nedostavljanje odgovora na tužbu. U takvim okolnostima, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantnih odredbi čl. 17, 26, 148, 997. i 998. ZOO-a, dovodeći ih u vezu s odredbom čl. 77. i 207. stav 1. ZPP-a, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje su apelant i apelantica neosnovano ukazali, te zaključuje da im nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U vezi s navodima apelanta i apelantice koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant i apelantica navode o kršenje ovog prava također dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što je detaljno razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao jasne i argumentovane razloge primjenom odredbi čl. 17, 26, 148. i 997. ZOO-a, dovodeći ih u vezu s odredbama čl. 77. i 207. stav 1. ZPP-a, kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, te kada je dao razloge o posljedicama propuštanja pripremnog ročišta i u vezi s tim nepostojanja obaveze suda da na glavnoj raspravi provodi dokaze koje je apelant predložio u odgovoru na tužbu, odnosno dao razloge zašto nisu ispunjeni uslovi za razmatranje novih dokaza koje je apelantica dostavila u žalbi izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o povredi prava na imovinu vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević