Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-618/19 (R. Š.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Miješanje u privatni život
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Sloboda izražavanja
  • Pasivna legitimacija
  • Internet
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-618/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 618/19, rješavajući apelaciju Ranka Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Škrbića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 210543 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ranko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“, Miljkan Pucar, Slavica Graorac i Slavko Jandrić, advokati iz Banje Luke, podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 210543 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine. Apelant je 13. februara 2020. godine dopunio apelaciju kojom je osporio i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 210543 19 Rev od 7. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 618/19 od 14. oktobra 2020. godine kojom je apelantova apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o preispitivanju odluke broj AP 618/19 od 10. decembra 2020. godine kojim je utvrdio da će se ponoviti postupak po konkretnoj apelaciji.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužene „Radio-televizija BN“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 27. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 210543 15 Mal od 10. jula 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je tužena nanijela klevetu tako što je svjesno iznijela i prenijela neistine u tekstu pod naslovom „Škrbić posjetio gradilište“ objavljenom 18. februara 2015. godine na zvaničnoj internet stranici tužene (u daljnjem tekstu: sporni tekst), da se obaveže tužena da mu nadoknadi štetu izazvanu iznošenjem klevete, da se obaveže tužena da sporni tekst ukloni sa svoje zvanične internet stranice, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Mal 210543 17 Gž od 16. novembra 2017. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud zbog pogrešnog pravnog stanovišta da tužena nije izdavač predmetnog izražavanja i da nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari propustio dati ocjenu ostalih izvedenih dokaza. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbama čl. 8 i 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što je bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke.

9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 Mal 210543 18 Mal 2 od 5. aprila 2018. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužena nanijela klevetu apelantu tako što je svjesno iznijela i prenijela neistine u spornom tekstu, te je obavezana da apelantu na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da sporni tekst ukloni sa internet stranice www.rtvbn.com u roku od 15 dana od prijema presude. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant 5. marta 2015. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi zaštite od klevete navodeći da je tužena 18. februara 2015. godine na svojoj zvaničnoj internet stranici www.rtvbn.com objavila sporni tekst nepoznatog autora koji sadrži tekst: „Bivši ministar RS [apelant] nadgleda poslove rekonstrukcije Kliničkog centra na Paprikovcu, iako je formalno napustio zdravstvo u martu 2013. Ovo je dokaz da je on i dalje siva eminencija zdravstvenog sistema RS kojeg je doveo na ivicu propasti nakon dva ministarska mandata. Čovjek koga bije glas da je sahranio zdravstvo Republike Srpske, viđen je u utorak, 17. februara kako obilazi gradilište Južnog krila Kliničkog centra, koje je u završnoj fazi. Upravo nabavka ove opreme preko austrijske kompanije 'Varned' smatra se posljednjim velikim poslom u kojem je učestvovao [apelant], uz blagoslov predsjednika RS Milorada Dodika. Prema saznanjima koje je novinar – istraživač Slobodan Vasković 30. septembra prošle godine objavio na svom blogu, u ovom poslu [apelant] i Dodik biće 'dobri' oko 30 miliona KM. [Apelant], kako saznajemo ne samo što uzurpira prostorije UB-KC Banja Luka za, samo njemu znane potrebe, već nadgleda ovaj posao, što potvrđuju fotografije koje su načinjene na ovom gradilištu. Kratko se zadržao na sastanku u jednom od kontejnera, a potom se udaljio u svom novom Hyundaiu. Iako vlast tvrdi da je ovaj projekt povoljan jer neće biti finansiran sredstvima zdravstvenog sistema RS, već iz kreditnih sredstava, to ne umanjuje razmjere još jedne pljačke koja je napravljena u režiji bivšeg ministra zdravija RS [apelanta].“ Nadalje, apelant je u tužbi naveo da su u pomenutom tekstu objavljene neistine, uvrede i kleveta koju je objavila tužena na svojoj zvaničnoj internet stranici, da je tekst bio dostupan građanima RS i na taj način iznošenjem neistina nanesena je šteta njegovom ugledu.

11. U odgovoru na tužbu tužena je istakla da u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev navodeći da nije vlasnik internet stranice www.rtvbn.com, da je vlasnik pomenute stranice Drago Stajić koji je registrovao tu adresu na sebe. Dalje, tužena je navela da je sa Aleksandrom Kamenjaševićem, koji je zakupio adresu www.rtvbn.com, zaključila ugovor kojim su regulisana međusobna prava i obaveze, te je u skladu s navedenim istaknula prigovor pasivne legitimacije. Takođe, tužena je navela da je iz samog članka vidljivo da se radi o članku portala instinito.com, da se radi samo o prenošenju informacija, te je predložila da sud tužbu odbaci kao neurednu, odnosno odbije kao neosnovanu.

12. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tužena pasivno legitimisana u ovoj parnici, kao i osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

13. U vezi s tim, Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke utvrdio da je vlasnik domena www.rtvbn.com Drago Stajić, urednik te stranice je Aleksandar Kamenjašević, dok je izvor informacija na predmetnoj stranici privatna televizija, odnosno tužena. Nadalje, iz ugovora o poslovnoj saradnji, koji je tužena zaključila sa Aleksandrom Kamenjaševićem, utvrđeno je da je tužena radi marketinške promocije Aleksandru Kamenjaševiću ustupila na korišćenje svoje zaštitne znakove na internet prezentaciji koja će biti postavljena na adresi rtvbn.com, mobilnim aplikacijama, Facebook i Twitter nalozima koji će preuzimati podatke sa ove internet prezentacije, te se obavezala da će u svom radio i TV programu marketinški promovisati internet prezentaciju na adresi rtvbn.com. Osim toga, predmetnim ugovorom je isključeno pravo Aleksandra Kamenjaševića da koristi zaštitne znakove tužene van obima predviđenog u ugovoru. Istim ugovorom se Aleksandar Kamenjašević obavezao da će snositi svu eventualnu odgovornost i naknadu štete prema trećim licima za vijesti, priloge i ostale objavljene sadržaje na internet prezentaciji na rtvbn.com, izuzev za vijesti i ostali sadržaj preuzet iz radio i televizijskog programa tužene. Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije iz razloga što je sporni tekst objavljen na internet stranici sa zaštitnim znakom tužene, kojom prilikom se tužena pozvala na zaključeni ugovor o poslovnoj saradnji sa Aleksandrom Kamenjaševićem, koji ne isključuje njenu odgovornost iz razloga što je kao registrovani javni emiter imala legitiman interes da prati i provjerava koje se informacije objavljuju pod njenim zaštićenim znacima, odnosno kontrolisati sadržaj objavljenih informacija.

14. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 ZPP-a utvrdio da među strankama nije sporno da je 18. februara 2015. godine na internet stranici www.rtvbn.com objavljen sporni tekst (sa sadržajem navedenim kao u tužbi), kojim su o apelantu iznesene neistinite činjenice, što predstavlja radnju klevete kojom mu je nanesena šteta, te da zbog toga postoji osnov za apelantovo obeštećenje na osnovu odredaba Zakona o zaštiti od klevete RS (u daljnjem tekstu: ZZK). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant za sporni tekst saznao od prijatelja (nakon čega je i sam pogledao sporni tekst na portalu tužene), da je u tom tekstu na jedan nepristojan i ružan način opisan njegov dolazak na Klinički centar Banja Luka, s ciljem diskreditacije njegove ličnosti, da on to nadzire i kontroliše iz ličnih razloga tvrdeći kako je to dio kriminalne radnje. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredaba člana 1 stav 1 tačka v, člana 5 stav 1 i člana 7 ZZK-a, člana 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 198, 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje odredbe je citirao, zaključio da sporni tekst koji je objavljen na internet stranici www.rtvbn.com koju je kontrolisala tužena predstavlja djelo klevete kojom je nanesena šteta apelantu. Naime, prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju sporna izražavanja sadrže činjenične navode za koje tužena nije prethodno učinila razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije pružila dokaze da je sporni tekst istinit.

15. Osnovni sud je dalje naveo da tužena u odgovoru na tužbu i u toku postupka nije ni tvrdila da su činjenice koje su navedene u spornom članku istinite jer je ostala pri tvrdnji da nije vlasnik internet stranice www.rtvbn.com, već da je vlasnik pomenute stranice treće lice. U ovom postupku, u skladu sa odredbom čl. 7 i 123 ZPP-a, tužena je imala mogućnost da dokaže da je preneseno izražavanje istinito, ali ona nije dokazala tu činjenicu, pa stoga se nije mogla osloboditi odgovornosti za štetu koja je nastala apelantu. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio da ne postoji osnov za oslobađanje tužene odgovornosti ni prema članu 6 ZZK-a jer iznošenje spornog teksta ne predstavlja tačnu informaciju niti vrijednosni sud. U tom pravcu, Osnovni sud je pojasnio da je utvrdivši činjenično stanje i primijenivši materijalno pravo zaključio da je tužena svojom aktivnošću, odnosno propuštanjem aktivnosti, na internet stranici koju je kontrolisala objavila neistinite i uvredljive sadržaje i tako omogućila da trećim licima bude dostupan klevetnički tekst protiv apelanta. Osnovni sud je naveo da tvrdnja tužene da nije vlasnik pomenute internet stranice i da nije bila obavezna kontrolisati njen sadržaj nije dokazana.

16. Osnovni sud je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva cijenio značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Osnovni sud je, prema svojoj ocjeni, cijeneći sve okolnosti pod kojima je šteta nastala, apelantu dosudio iznos od 5.000,00 KM jer se tačna visina iznosa nije mogla utvrditi ili bi se mogla utvrditi sa nesrazmjernim teškoćama.

17. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao da se tužena obaveže da sporni tekst ukloni s internet stranice www.rtvbn.com, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 199 ZOO-a, kojom je propisano da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti na trošak štetnika objavljivanje presude, odnosno ispravke. Analogno navedenoj odredbi, koja ima cilj umanjenje štete apelantu, a u konkretnom postupku apelant je dokazao da je u odnosu na njega spornim iznošenjem učinjena povreda časti i ugleda, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan zahtjev za obavezivanje tužene za uklanjanje spornog tekst sa internet stranice www.rtvbn.com, te je apelantov tužbeni zahtjev i u tom dijelu usvojen.

18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 210543 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu zbog klevete naknadi štetu u određenom novčanom iznosu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

19. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi tužene u kojima je isticala da je prvostepena presuda zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka elektrotehničke struke koji je izašao iz obima vještačenja određenog rješenjem suda, kao i žalbeni navodi da nigdje ne piše da je tužena mogla kontrolisati sve informacije koje su objavljene na internet stranici www.rtvbn.com, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude.

20. Međutim, Okružni sud je ocijenio da tužena žalbom osnovano ukazuje da nije jasno kojim to riječima je apelantu (očiglednom greškom je navedeno tuženom) umanjen ugled, da to nije moguće zaključiti niti iz izreke, niti iz obrazloženja presude i da nije jasno šta je sporno u tekstu da je apelant došao da vidi gradilište i kako je to njemu moglo da uruši ugled, te da nema dokaza da je došlo do povrede apelantovog ugleda objavljivanjem spornog teksta. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao i citirao odredbe člana 1 stav 1 tačka v, te čl. 5 i 6 ZZK-a naglasivši da u konkretnom slučaju sporno izražavanje koje se odnosi na sporni tekst koji je tužena objavila pod naslovom: „Škrbić posjetio gradilište“, koji je citirao, predstavlja vrijednosne sudove, odnosno mišljenje tužene i prenošenje mišljenja novinara – istraživača Slobodana Vaskovića koje je objavljeno na blogu ovog novinara 30. septembra 2014. godine i ne sadrži bilo kakve činjenice i navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati. Dakle, objavljeno izražavanje tužene nema karakter činjenica koje su podobne za dokazivanje, pa samim tim nema ni karakter klevete, kako to definiše odredba člana 5 ZZK-a koja bi uzrokovala štetu apelantovom ugledu i dostojanstvu koju bi tužena morala da nadoknadi. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni događaja oko izgradnje južnog krila Kliničkog centra u Banjoj Luci, a ne o činjenicama kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, tako da ovo izražavanje nema elemente klevetničkog izražavanja kako to definiše odredba člana 5 stav 1 ZZK-a.

21. Dalje, Okružni sud je naveo da kod utvrđivanja postojanja klevete treba imati u vidu cilj ZZK-a, dakle napraviti granicu između skupa činjenica koje predstavljaju neistinitu informaciju i koje se moraju u postupku dokazati da su one dovele do povrede ugleda određenog lica pa da bi sud mogao svojom odlukom sankcionisati takvu informaciju i vrijednosnih sudova jer vrijednosni sudovi predstavljaju vrednovanje nečijeg postupka i u tom vrednovanju nije sadržana tvrdnja o nekom događaju ili stanju jer oni ne sadrže minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima.

22. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da cilj uplitanja u slobodu izražavanja uvijek mora pažljivo ispitati jer nije uvijek moguće povući oštru granicu između tvrdnje o postojanju neke okolnosti i izjave o njenom vrednovanju. Radi se dakle o faktičkom pitanju koje se rješava prema pojedinim slučajevima, često se pod ocjenom nekog događaja iznosi ili pronosi tvrdnja o njegovom postojanju. Pravo na slobodno izražavanje, kao demokratski princip, štite odredbe Evropske konvencije (član 10), kao i odredbe ZZK-a (član 6 stav 1 tačka a). Pravo na slobodu izražavanja je primjenljivo ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili izazvanim neznanjem već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva ili pojedinca, jer su to zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni demokratskog društva. Okružni sud je dalje naveo da je apelant bio ministar zdravlja i socijalne zaštite u Vladi Republike Srpske do 2013. godine, ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji tokom 2014. i 2015. godine, nakon čega je izabran za dekana Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci, pa je neupitno da je politička i javna ličnost i sasvim je normalno da njegovo pojavljivanje na lokalitetu gdje se vrši rekonstrukcija Kliničkog centra na Paprikovcu izaziva znatiželju i dovodi do izražavanja određenih mišljenja koja ne moraju biti pozitivna. U vezi s tim, Okružni sud je istaknuo da su granice kritičkog komentara šire kada je u pitanju javna ličnost jer se takve ličnosti neizbježno i svjesno izlažu u vidu javnosti i stoga moraju pokazati posebno visok stepen tolerancije.

23. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni i mišljenju autora izražavanja (koji je prenijela tužena) u vezi s pojavom apelanta kao bivšeg ministra zdravstva na lokalitetu gdje se izvode radovi na izgradnji južnog krila Kliničkog centra u Banjoj Luci, izražavanju mišljenja o apelantovom radu dok je bio ministar zdravstva, prenošenju mišljenja nezavisnog novinara – istraživača Slobodana Vaskovića da će apelant zbog učestvovanja u poslu nabavke opreme preko austrijske kompanije „Vamed“ zajedno sa Dodikom biti „dobar“ za oko 30 miliona KM. Pri tome, Okružni sud je ocijenio da izražavanje tužene nema karakter činjenica podobnih za dokazivanje, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, zbog čega navedeno izražavanje nema elemente klevetničkog izražavanja, kako to definiše odredba člana 5 stav 1 ZZK-a, na šta je žalba tužene osnovano ukazala.

24. Apelant je u dopuni apelacije od 13. februara 2020. godine obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud, odlučujući o njegovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 27. novembra 2018. godine, donio Rješenje broj 71 0 Mal 210543 19 Rev od 7. novembra 2019. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju predmetnog rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 237 stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom predmetu vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude iznosi 5.000,00 KM (za koji iznos je odbijen apelantov tužbeni zahtjev), što znači da imovinski cenzus, kao kriterijum uslova dopuštenosti revizije u smislu člana 237 stav (2) ZPP-a, nije ostvaren, te da revizija sa stanovišta navedene zakonske odredbe nije dopuštena. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu odredbe člana 237 stav (3) ZPP-a, Vrhovni sud je istaknuo da apelant nije, u smislu stava 4 navedenog člana, sačinio reviziju tako da je definisao sporno pitanje, niti je iznio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je bilo čime ukazao da nižestepeni sudovi različito sude u sličnim situacijama ili da takvih ili sličnih predmeta ima u broju koji bi opravdavao odlučivanje o nedozvoljenoj reviziji.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

26. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka naglasivši da je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, ali da je zbog neizvjesnosti situacije u kojoj isključivo od Vrhovnog suda zavisi odbacivanje ili ulazak u meritum predmetnog pravnog pitanja doveden u položaj pravne neizvjesnosti i pravne nesigurnosti, čime je direktno ugroženo njegovo pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant je ukazao da su u pravosnažno okončanim postupcima pred Osnovnim sudom u Trebinju broj 95 0 P 029356 13 P, Osnovnim sudom u Kotor Varoši broj 073-0-R-07- 00078, Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 71 0 P 195427 14 P i Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 71 0 P 187186 14 P zauzeti dijametralno suprotni stavovi u odnosu na osporenu presudu (apelant u prilogu apelacije nije dostavio navedene presude). Nadalje, apelant navodi da je osporenom presudom Okružni sud povrijedio postupak u smislu odredbe člana 191 ZPP-u jer nije dao nikakvo obrazloženje zašto je i iz kojih razloga donio drugačiju odluku u odnosu na rješenje od 16. novembra 2017. godine iz ovog istog postupka.

27. Apelant navodi da pogrešno zauzeti stav Okružnog suda da sporni tekstovi nisu kleveta već da se radi o subjektivnoj procjeni tužene nema nikakvo uporište u činjenicama i dokazima izvedenim u toku postupka. U konkretnom slučaju, klevete plasirane od tužene su se mogle vrlo lako dokazati jer predstavljaju neistinu, a ne vrijednosni sud. Tužena je postupala protivno ZZK jer nije preduzela sve korake, i to ne samo razumne nego ni one minimalne kako bi provjerila tačnost iznesenog, pa čak i u slučaju da je postojao legitimni cilj, a nije. Nadalje, ističe da nije vršio nadzor nad radovima UB-KC Banja Luka, da nikada nije primio 30 miliona, niti je učinio bilo šta na štetu države i zdravstvenog sistema RS. Pored toga, istaknuo je da protiv njega nikada nije vođen nikakav postupak za koruptivna djela koja mu se predmetnim klevetama stavljaju na teret, čime je jasno da je konačna namjera tužene bila da kod čitalaca stvori lažno ubjeđenje da se apelant bavi nezakonitim radnjama i poslovima.

28. Apelant je u dopuni apelacije osporio rješenje Vrhovnog suda od 7. novembra 2019. godine.

b) Odgovor na apelaciju

29. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena niti prekršena prava na koja se apelant poziva, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Tužena je navela da apelant nije tražio preispitivanje osporavane odluke sa aspekta povrede prava na privatni i porodični život, o kojoj povredi bi se eventualno moglo raditi, pa stoga Ustavni sud i ne može preispitivati osporavanu odluku sa aspekta povrede ovog prava, imajući u vidu odredbu člana 31 Pravila Ustavnog suda kojom je predviđeno sljedeće: „Pri odlučivanju Ustavni sud, u pravilu, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji“. Stoga, imajući u vidu sve prethodno navedeno, kako apelant nije u svojoj apelaciji iznio navode koji pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, te kako nije problematizovao pitanje povrede prava na privatni i porodični život, tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 3.

U smislu ovog zakona:

a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;

b) „javni organ" znači svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni organ, svaki organ koji je imenovan ili ustanovljen u skladu sa zakonom, a obavlja javnu funkciju i pravno lice koje je u vlasništvu ili je kontrolisano od strane jednog od gore navedenih javnih organa;

v) „javni službenik" znači svako lice koje je zaposleno u javnom organu;

g) „autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08

– odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 237.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 210543 18 Gž 2 od 27. novembra 2018. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda od 27. novembra 2018. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 27. novembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

38. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda, koja mu je, prema njegovim tvrdnjama, prouzrokovana iznošenjem i pronošenjem neistine u spornom tekstu. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prije svega ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

39. Suština apelacionih prigovora se odnosi na nezadovoljstvo stavom Okružnog suda koji je uvažio žalbe tužene, te shodno tome preinačio presudu Osnovnog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo na njegovu štetu jer je izveo pogrešan zaključak da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o iznošenju mišljenja, a ne o iznošenju neistinitih tvrdnji, odnosno kleveti. Apelant tvrdi da su se klevete plasirane spornim tekstovima mogle vrlo lako dokazati jer predstavljaju neistinu, a ne vrijednosni sud.

40. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku i koju apelant osporava, prilikom odlučenja postigao pravičan balans između prava tužene na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i apelantovog prava na zaštitu ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hanover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012) Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriterijumi mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.

41. Primjenjujući konkretne kriterijume na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da se sporni tekst bavio kritikom i apelantovim postupanjima u pogledu izgradnje južnog krila Kliničkog centra u Banjoj Luci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je apelant bio ministar zdravlja i socijalne zaštite u Vladi Republike Srpske do 2013. godine, ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji tokom 2014. i 2015. godine, nakon čega je izabran za dekana Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci. Ustavni sud prihvata da je pitanje apelantovog ponašanja u toku obavljanja navedenih javnih funkcija predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporni tekst koji se bavio pitanjem zloupotrebe njegovih funkcija, kao takav, predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa, već i da javnost ima pravo dobijati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda (vidi Ustavni sud, Odluka AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, tačka 28).

42. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, zauzeo stav da je sporno izražavanje tužene iznošenje mišljenja o apelantovom radu dok je bio ministar zdravstva, odnosno prenošenje mišljenja nezavisnog novinara

– istraživača Slobodana Vaskovića da će apelant zbog učestvovanja u poslu nabavke opreme preko austrijske kompanije „Vamed“ zajedno sa Dodikom biti „dobar“ za oko 30 miliona KM, što su sve zapravo vrijednosni sudovi koji nisu podobni za dokazivanje, odnosno da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu člana 5 ZZK-a.

43. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

44. Dovodeći navedene standarde na konkretan slučaj i imajući vidu obrazloženje iz osporene presude, Ustavni sud smatra da je Okružni sud sporna izražavanja sagledao iz više uglova upravo kako to propisuju relevantne odredbe ZZK-a, te član 10 Evropske konvencije zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni i mišljenju autora izražavanja (koji je prenijela tužena) u vezi s pojavu apelanta kao bivšeg ministra zdravstva na lokalitetu gdje se izvode radovi na izgradnji južnog krila Kliničkog centra u Banjoj Luci, te izražavanju mišljenja o apelantovom radu dok je bio ministar zdravstva. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da izneseno, odnosno preneseno izražavanje ima karakter vrijednosnih sudova kojim je tužena izrazila mišljenje o apelantovom postupanju za vrijeme i u vezi s njegovim obavljanjem funkcije ministra u Vladi RS, te je u spornom tekstu iznesen kritički osvrt na njegov mandat i postupanje, odnosno stanje u zdravstvu tokom i nakon okončanja njegovog mandata. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio od tužene da objavi demanti spornog izražavanja, u smislu člana 8 ZZK-a, kako bi ublažio štetne posljedice za koje tvrdi da su nastale. Stoga, u takvim okolnostima Ustavni sud ne može izvesti zaključak koji se sugeriše navodima apelacije da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene ZZK-a.

45. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tužene, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, u smislu ZZK-a, niti o odgovornosti tužene. Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirao pravo apelanta kao javne ličnosti na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8 Evropske konvencije i prava tužene na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tužene na slobodu izražavanja.

46. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

48. Apelant ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. Osim toga, smatra da je zbog neizvjesnosti situacije u kojoj isključivo od Vrhovnog suda zavisi odbacivanje ili ulazak u meritum predmetnog pravnog pitanja doveden u položaj pravne neizvjesnosti i pravne nesigurnosti, čime je direktno ugroženo njegovo pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

50. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučujući o žalbi tužene primjenom člana 229 stav (1) tačka 4 uvažio njenu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je u bitnom zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti i da se u takvim okolnostima ne može govoriti o odgovornosti tužene, za što je Okružni sud dao prihvatljivo obrazloženje. Pored toga, apelant i ne tvrdi da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženom, pa činjenica da se apelantov stav o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna i na apelantovu štetu.

51. U vezi s apelacionim navodima da mu je zbog neizvjesnosti situacije u kojoj isključivo od Vrhovnog suda zavisi odbacivanjeili ulazak u meritum predmetnog pravnog pitanja, doveden u položaj pravne neizvjesnosti i pravne nesigurnosti, čime je direktno ugroženo njegovo pravo na pristup sudu, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). Imajući u vidu da je apelant u konkretnom predmetu učestvovao kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imao mogućnost i koristio pravne lijekove propisane zakonom, Ustavni sud smatra da zbog navodne neizvjesnosti, kako je naveo apelant, nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu, već je to pravo (u revizionom postupku) ograničeno ispunjavanjem određenih zakonom propisanih uslova, što je proporcionalno legitimnom cilju poštovanja pravnog poretka i efikasnog funkcionisanja sudova. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

52. Naposljetku, u pogledu apelantovih navoda kojima je ukazao da su u pravosnažno okončanim postupcima pred Osnovnim sudom u Trebinju broj 95 0 P 029356 13 P, Osnovnim sudom u Kotor Varoši broj 073-0-R-07-00078, Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 71 0 P 195427 14 P i Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 71 0 P 187186 14 P zauzeti dijametralno suprotni stavovi u odnosu na osporenu presudu, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelacije nije dostavio navedene presude. Uslijed toga, Ustavni sud na osnovu apelantovih tvrdnji o navodnom sadržaju tih odluka nije mogao zaključiti da su činjenice u tom predmetu slične kao u predmetnom postupku da bi se moglo govoriti o različitom postupanju u presudi osporenoj predmetnom apelacijom. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda, što u konkretnom slučaju nije riječ, u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost, vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelant u konkretnom predmetu nije predočio dokaze.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

54. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovih prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši da proizvoljnosti u tom segmentu nije bilo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer je Okružni sud u balansiranju prava apelanta kao političara na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tužene kao medijske kuće na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja postigao razumnu ravnotežu između navedenih konkurentskih prava.

56. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud uvažavajući žalbu tužene utvrdio da sporna izražavanja nemaju karakter klevete u smislu člana 5 ZZK-a, za što je dato dovoljno jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim i kada osporenom odlukom nije dovedena u pitanje sama suština apelantovog prava na pristup sudu.

57. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-618/19 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio