Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1776/19 (M. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1776/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1776/19, rješavajući apelaciju Mustafe Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Derviševića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 060798 19 Kž 2 od 27. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 K 060798 17 K 2 od 15.
novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić, advokat iz Bugojna, podnio je 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 060798 19 Kž 2 od 27. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 K 060798 17 K 2 od 15. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 30. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 46 0 K 060798 17 K 2 od 15. novembra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 207. istog zakona pa mu je sud izrekao kazna zatvora od godinu i četiri mjeseca.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv apelanta optužnica podignuta 6. jula 2015. godine i potvrđena 9. novembra 2015. godine; da je 28. decembra 2016. godine donesena prvostepena presuda kojom je apelant proglašen krivim za navedeno krivično djelo; da je prvostepena presuda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda, te je postupak ponovljen i postupljeno prema uputama iz tog rješenja.
7. U ponovnom postupku održano je predraspravno ročište i riješeno da se u smislu člana 250. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) javnost isključi za cijeli tok pretresa zbog zaštite interesa maloljetnog lica i apelanta. Apelantova odbrana je podnijela zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije zbog neposjedovanja certifikata za postupanje u predmetima u koje su uključeni maloljetnici, pa je tim povodom predmet proslijeđen Općoj sjednici vijeća 7. marta 2018. godine na kojoj je odlučeno da se zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije odbije. Takav stav je obrazložen relevantnim odredbama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku i okolnošću da se maloljetnici, prema tom zakonu, u krivičnom postupku mogu saslušati maksimalno dva puta. Saslušanje maloljetnih lica je u konkretnom slučaju već urađeno, u toku istrage i na glavnom pretresu u prethodnom postupku, tako da postupajući sudija u ponovnom postupku neće biti u prilici da ponovo saslušava maloljetna lica (svjedokinje) jer će na raspolaganju imati zapisnike i CD snimke, a za analizu dokaza ne treba da ima veći stepen znanja od onog koji već ima. Stoga je postupak nastavljen i glavni pretresi kontinuirano zakazani u periodu od 4. septembra do 25. oktobra 2018. godine.
8. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su u postupku izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane (pobrojani na strani 4. obrazloženja presude) te je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju maloljetnih lica tvrdnjom da su u pitanju nezakoniti dokazi. U tom pravcu je navedeno da je prijedlog odbrane zasnovan na nedostatku certifikata za rad s maloljetnim licima, a da su u okolnostima konkretnog slučaja maloljetna lica (svjedokinje) ispitana u prisustvu policijske službenice E. L. koja je vodila ispitivanje i koja je stručna da postupa s maloljetnim licima, što je potvrdila i apelantova odbrana. Osim toga, svakom ispitivanju maloljetnih svjedokinja je prisustvovao psiholog E. Š., kao i roditelji maloljetnih svjedokinja, pa je prigovor o nezakonitosti navedenih dokaza ocijenjen neosnovanim.
9. Na str. 5. i 6. obrazloženja presude je interpretiran iskaz maloljetne oštećene A. H. (u daljnjem tekstu: oštećena) od 15. maja 2015. godine, CD snimak saslušanja iz istrage i zapisnik s glavnog pretresa od 27. maja 2016. godine, na osnovu kojih je Općinski sud utvrdio da je oštećena u vrijeme davanja iskaza bila učenica petog razreda osnovne škole, da su saslušanju prisustvovali njena majka i psiholog, i da je prije početka saslušanja konstatirano da je svjedokinja sposobna dati iskaz, da je jasna, koncizna i komunikativna. Drugi put je oštećena u postupku saslušana i ispitana direktno i unakrsno u prisustvu pedagoga Adnane Duraković (27. maja 2016. godine), a nakon što je preslušan i CD sa saslušanja iz istrage, zaključeno je da postavljena pitanja nisu bila sugestivna te je odbijen prigovor apelantove odbrane istaknut u tom pravcu. Takav zaključak je proistekao, kako je dalje navedeno, iz činjenice da je oštećena maloljetno lice koja je u vrijeme ispitivanja imala 11 godina i četiri mjeseca (15. maja 2015. godine), da su u pitanju specifične okolnosti o kojima je svjedočila i da sud nije stekao utisak da se u toku istrage na nju vršio bilo kakav pritisak, već da se na najbezbolniji način dobila informacija o događajima o kojima je svjedočila, poštujući njenu životnu dob. Prema mišljenju Općinskog suda, oštećena je dala uvjerljiv i konzistentan iskaz koji nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem apelanta koje mu je bilo omogućeno u prisustvu branioca, što je i korišteno isključivo u njegovu korist.
10. Zatim je interpretiran iskaz maloljetne svjedokinje An. H., također oštećene, koja je u vrijeme davanja iskaza također bila maloljetno lice i u to vrijeme imala 13 godina i pet mjeseci, kojoj je oštećena A. H. sestra koja joj je ispričala o događajima iz optužnice, te je svjedokinja opisala ono što je njoj poznato u vezi s ponašanjem apelanta prema njoj lično i prema jednoj od njenih poznanica, te o promjeni ponašanja svoje sestre, oštećene A. H. Ova svjedokinja je, kako je dalje obrazloženo, ispitana u prethodnom postupku, direktno i unakrsno, u prisustvu pedagoga, pa nakon što je preslušan i CD snimak o saslušanju navedene svjedokinje, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelantove odbrane o sugestivnim pitanjima i pritisku na svjedokinju. Navedeno zato što je, prema ocjeni suda, iskaz uvjerljiv i konzistentan te nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem apelanta koje mu je bilo omogućeno u prisustvu njegovog branioca.
11. U nastavku je naveden iskaz maloljetne svjedokinje A. F., također oštećene, koja je u vrijeme davanja iskaza imala 12 godina i pet mjeseci, CD snimak navedenog saslušanja iz istrage, te zapisnik na kojem je direktno i unakrsno ispitana, povodom kojih je u pogledu prigovora odbrane o sugestivnim pitanjima, kao i prethodno, zaključeno da su neosnovani. U tom kontekstu je zaključeno da je iskaz ove svjedokinje povodom inkriminiranih apelantovih radnji jasan i konzistentan te da nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane.
12. Na str. 9. i 10. obrazloženja presude je veoma opširno interpretiran iskaz majke oštećene A. H. u svojstvu svjedokinje koja je svjedočila na okolnost načina na koji je saznala o događajima iz optužnice, socijalnog statusa porodice i promjene ponašanja oštećene. Iskaz ove svjedokinje je ocijenjen kao jasan, uvjerljiv i konzistentan u svim bitnim elementima. U postupku je, kako je dalje obrazloženo, prema naredbi Tužilaštva sačinjen nalaz i mišljenje vještaka psihologa Vesne Balagije, koja je i saslušana na glavnom pretresu, te je na str. 11. i 12. opširno opisano na koje okolnosti je obavljeno vještačenje oštećene te koji psihološki testovi su urađeni. U tom pravcu je konstatirano da iz provedenog vještačenja proizlazi zaključak da je oštećena A. H. bila izložena radnjama koje ugrožavaju život, zdravlje i normalan psihofizički integritet od lica koje s njom nije imalo simetričan odnos snaga, dakle od odrasle zrele muške osobe, koje je imalo za cilj da tom licu priskrbi seksualno zadovoljstvo. U toku svog iskaza vještakinja je istakla da je oštećena dijete, da nije zaokružena ličnost i da nije u mogućnosti prognozirati kakve će posljedice biti u budućnosti jer se izjašnjavala na aktuelnu situaciju, pridržavajući se zadatka koji je bio u njenoj kompetenciji i ciljeva iz naredbe koja je obuhvaćala postojanje posljedica u vidu trauma, duševnih poremećaja, vjerodostojnosti iskaza oštećene i preporuka za daljnje postupanje s oštećenom. U nastavku su interpretirani iskazi tri svjedoka odbrane, iz kojih sud nije mogao utvrditi nikakve bitne činjenice na okolnosti iz konkretnog slučaja jer su svjedoci, i to vlasnik autopraonice, učiteljica oštećene koja joj je predavala pet godina i školski pedagog, uglavnom pojašnjavali događaje u vezi s nestankom novca i krađama koje su ovi svjedoci naknadno, prema vlastitom ubjeđenju, povezali s oštećenom, a ne s aktuelnim događajem povodom kojeg se vodio postupak.
13. Sud je u nastavku obrazloženja presude naveo sadržaj pisma oštećene A. H. u kojem je opisan događaj koji je, između ostalog, bio predmet vještačenja psihologa i koji je doveden u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima i apelantovim iskazom koji je opširno interpretiran na str. 18. i 19. obrazloženja presude, uključujući i unakrsno ispitivanje. Iz svih izvedenih dokaza, njihovom analizom i ocjenom, Općinski sud je zaključio da je apelant prema oštećenoj A. H. postupao na način kako je opisano u izreci presude te da je opisanim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH. Konkretizirajući naprijed navedeno, Općinski sud je istakao da je apelant, stvaranjem posebnog odnosa prisnosti i povjerenja prema oštećenoj A. H. putem poklona, uz odsustvo njenog pristanka jer je u pitanju maloljetno lice, počinio navedeno krivično djelo s direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, Općinski sud je imao u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od godinu i četiri mjeseca.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 K 060798 19 Kž 2 od 27. februara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je povodom apelantove žalbe izjavljene iz svih zakonskih žalbenih osnova zakazana sjednica vijeća na koju je pristupio apelant, te je osporena presuda preispitana u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, nakon čega je zaključeno da je žalba neosnovana te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U pogledu neosnovanosti prigovora o bitnoj povredi postupka zasnovanoj na odbijanju zahtjeva za izuzeće postupajućeg sudije uslijed nedostatka odgovarajućeg certifikata za rad s maloljetnim licima, Kantonalni sud je ponovio relevantni dio obrazloženja iz prvostepene presude zasnovanom na odredbama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. Odredbama tog zakona je, između ostalog, propisano koju stručnost trebaju imati lica koja učestvuju u postupku s maloljetnim i punoljetnim licima, o čemu je u prvostepenoj presudi navedeno jasno i potpuno obrazloženje. Kantonalni sud je pri tome imao u vidu da su ovi žalbeni osnovi dovedeni u vezu s nezakonitošću dokaza, i to zapisnika o saslušanju maloljetnih lica, te je neosnovanost ovog žalbenog prigovora doveo u kontekst sadržaja odredbe člana 11. stav 2. ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da sud svoju odluku ne može zasnivati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava te je u tom pravcu zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo povrede odredbi krivičnog postupka niti su dokazi pribavljeni nezakonito.
15. U pogledu neosnovanosti prigovora o protivrječnosti izreke i obrazloženja presude, kao i pravne kvalifikacije djela, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH i činjenični opis djela iz kojeg proizlazi da se apelantu stavlja na teret da je izvršio bludnu radnju nad oštećenom „na način da je u momentu kada bi oštećena dolazila u knjižaru“, iz čega proizlazi da se radilo o ponovljenim radnjama (a ne jednoj) koje su bile vid ponašanja apelanta prema oštećenoj u periodu od septembra 2014. do maja 2015. godine. Što se tiče neosnovanosti prigovora istaknutog u pravcu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud jasno i potpuno naveo kojim dokazima je poklonjena vjera, koje činjenice su utvrđene iz izvedenih dokaza te je izveo pravilan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Pri tome je Kantonalni sud ponovio relevantne dijelove prvostepene presude i ključne činjenice u pogledu zaključka o izvršenom krivičnom djelu i apelantovoj odgovornosti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
17. Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant ukazuje da su presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način. U tom kontekstu je istaknuto da je apelantova odbrana u toku postupka, od istrage pa do okončanja postupka, ukazivala da u okolnostima konkretnog slučaja nisu postupala lica koja su po posebnom zakonu ovlaštena da ispitaju maloljetna lica (svjedokinje). Osim toga, smatra da ni postupajući tužilac, a ni sudija nisu posjedovali odgovarajući certifikat za postupanje s maloljetnim licima u smislu člana 185. stav 1. tačka 12. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom ili maloljetnicima u krivičnom postupku FBiH. Sudovi su, zanemarujući u potpunosti ovu odredbu, donijeli osporene presude i na taj način počinili bitnu povredu postupka. Apelacijom se ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza tvrdnjom da je pravomoćna osuđujuća presuda zasnovana na indicijama pri čemu su preferirani dokazi optužbe, bez jasnog i argumentiranog obrazloženja, povredom načela in dubio pro reo. Također smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno načelo presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer je proglašen krivim na osnovu indicija, pri čemu najvećim dijelom na iskazu oštećene koju su ispitala lica bez odgovarajućih certifikata. Smatra da krivica nije dokazana na nesumnjiv način i da je sve navedeno dovelo do arbitrarnih odluka jer postupak u cjelini nije bio pravičan.
b)Odgovori na apelaciju
18. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer su u postupku protiv apelanta ispoštovana sva garantirana ustavna i konvencijska prava. Kantonalni sud je ponovio razloge i pravni stav iz svoje presude za koju smatra da je jasna, razumljiva i argumentirana te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U opširnom odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je ona neosnovana ukazujući pri tome na relevantne dijelove presude u kojima su dati odgovori na sve prigovore istaknute tokom prvostepenog postupka koji su ponovljeni u žalbi, a zatim u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilaštvo apelaciju smatra neosnovanom jer u postupku protiv apelanta nisu prekršene odredbe na koje je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 207.
Spolni odnošaj s djetetom (1)Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2)Ko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom (član 203. Silovanje, stav 1.) ili s nemoćnim djetetom (član 204. Spolni odnošaj s nemoćnom osobom, stav 1.), kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(3)Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom zloupotrebom položaja (član 205. Spolni odnošaj zloupotrebom položaja, stav 2.), kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(…) Član 208. stav (2) Bludne radnje (2)Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 250.
Isključenje javnosti Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cijeli glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne bezbjednosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
23. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 7/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 7/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
KRIVIČNA DJELA NA ŠTETU DJECE I MALOLJETNIKA
Član 185. stav (1) tačka 12) Opće odredbe (1)Sudija za maloljetnike, odnosno vijeće kojim predsjedava sudija za maloljetnike ili sudija koji ima posebna znanja iz oblasti prava djeteta sudi i punoljetnim učiniocima krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonom kada se u krivičnom postupku kao oštećeni pojavljuje dijete i maloljetna osoba, kao što su krivična djela:
12) zadovoljavanje pohote pred djetetom ili maloljetnikom;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog broj 46 0 K 060798 19 Kž 2 od 27. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
[…]
31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem produženog krivičnog djela bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 207. KZFBiH, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da je apelant u suštini ponovio navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a ti navodi se suštinski tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari. Apelant, naime, smatra da je Općinski sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, prihvaćajući, između ostalog, i nezakonite dokaze, što je Kantonalni sud prihvatio bez adekvatnog obrazloženja, a sve to je, prema apelantovom mišljenju, rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim materijalnim pravom. Smatra da sudske odluke nisu mogle biti zasnovane na iskazima maloljetnih svjedokinja za koje smatra da su pribavljeni nezakonito, uslijed nedostatka certifikata za postupanje s maloljetnim licima, da su dokazi cijenjeni selektivno, da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo jer nijedna činjenica nije utvrđena van razumne sumnje te da je u vezi s tim prekršeno načelo presumpcije nevinosti.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, u kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist optuženog/okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
35. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
36. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, imajući u vidu prigovore o nezakonitosti određenih dokaza, u ponovnom postupku prije početka glavnog pretresa, zakazao opću sjednicu suda na kojoj je navedeni prigovor razmotren i nakon toga zauzet stav da je prigovor nezakonitosti u pribavljanju dokaza neosnovan. U tom kontekstu je ukazano na relevantnu odredbu člana 185. stav 1. tačka 12. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u vezi s prigovorom o nedostatku stručnosti (nedostatku certifikata) lica pred kojima su maloljetna lica (svjedokinje) dala svoje izjave i zahtjevom za izuzeće postupajućeg sudije, uz zaključak da postupajućem sudiji za analizu dokaza ne treba veći stepen znanja od onog koji već ima. Pri tome je podsjetio da se maloljetnici, shodno odredbama navedenog zakona, u postupku mogu saslušati maksimalno dva puta, da su maloljetna lica prethodno, prije ponavljanja postupka, već saslušana dva puta u prisustvu lica koja imaju stručnost za postupanje s maloljetnim licima, te da ih u ponovljenom postupku sudija, čije je izuzeće zatraženo upravo iz tog razloga, praktično neće saslušavati nego će izvršiti analizu i ocjenu izjava koje su date na zapisnik i CD snimaka s datim izjavama. Imajući u vidu da su maloljetne svjedokinje svoje iskaze dale pred policijskim službenikom obučenim za postupanje s maloljetnim licima, uz prisustvo psihologa i zakonskog zastupnika, zaključeno je da zapisnici s izjavama maloljetnih svjedokinja nisu nezakonito pribavljeni dokazi, te su kao zakonit dokaz bili analizirani i cijenjeni u okviru kompletnog dokaznog postupka.
37. U vezi s ocjenom dokaza koju apelant također problematizira Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu i ograničeno je općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u okviru prigovora o načinu ocjene dokaza ponovio navode koji se odnose na nedostatak certifikata za postupanje s maloljetnicima, što je prethodno već razmotreno, te da je problematizirao dokazni postupak u cjelini, smatrajući da su presude zasnovane na indicijama, a ne na čvrstim dokazima. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su u ponovljenom pretresu pred Općinskim sudom izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane te je pročitan njihov sadržaj, nakon čega je izvršena pojedinačna, međusobna i ukupna analiza i ocjena dokaza, te izveden zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. U obrazloženju presude je jasno i određeno navedeno iz kojih dokaza proizlazi da je apelant, na način kako je to opisano u izreci osporene presude, počinio produženo krivično djelo bludnih radnji. Općinski sud je pri tome imao u vidu načelo in dubio pro reo i zahtjev da se apelantu u dokaznom postupku ne uskrati bilo koje procesno pravo, uključujući i mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka koje je apelant u prisustvu svog branioca i koristio. Također mu je omogućeno da lično iznese svoju odbranu te odgovori na unakrsna pitanja koja su mu postavljena. Iz obrazloženja osporenih presuda, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, ne proizlazi da su sudovi imali sumnju u pogledu bilo koje relevantne činjenice i da su presude zasnovane na indicijama. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na dvije instance, naveli jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, te za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, dao logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih neposrednih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Proizlazi da apelantovim navodima o krivičnoj odgovornosti zasnovanoj na indicijama, proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije jer je krivična odgovornost rezultat neposredno izvedenih dokaza, a ne indicija, kako apelant pogrešno smatra.
39. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju presude razmotrili sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto su oni neosnovani, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari, pri čemu nije prekršena presumpcija nevinosti niti načelo in dubio pro reo, budući da iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je postojala sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela.
40. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je osporena presuda obrazložena i jasna, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, niti iz presude proizlazi bilo šta što bi ukazivalo da je postojala sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, odnosno kada ništa ne upućuje na povredu načela in dubio pro reo i pravičnost postupka u cjelini.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević