Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2064/19 (Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banka a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2064/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2064/19, rješavajući apelaciju Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banke a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banke a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 107638 18 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107638 18 Pž od 16. avgusta 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107638 14 Ps od 22. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banka a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Topić“ iz Banjaluke, podnijeli su 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 107638 18 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 107638 18 Pž od 16. avgusta 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 107638 14 Ps od 22. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i punomoćnika tuženog „Delta Agrar“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 31. jula do 18. avgusta 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Društvo „Pinus pro“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: društvo „Pinus pro“) bilo je u poslovnom odnosu s tuženim tako što je tokom 2010. i 2011. godine u više navrata tuženom isporučilo robu iz svog proizvodnog asortimana, nakon čega su tuženom ispostavljeni računi koji nisu plaćeni, a prema analitičkoj kartici ukupan dug tuženog iznosi 59.947,57 KM.
6. Društvo „Pinus pro“ je 15. juna 2013. godine sklopilo ugovor o prodaji tog potraživanja s apelantom, te su nakon toga zajednički u više navrata pokušali da naplate dug od tuženog, nakon čega su apelant i društvo „Pinus pro“ 28. januara 2014. godine pokrenuli predmetni parnični postupak protiv tuženog radi naplate duga.
7. Društvo „Pinus pro“ je nakon sprovedenog postupka likvidacije tokom trajanja parničnog postupka brisano iz sudskog registra (21. decembar 2015. godine). Apelantkinji je rješenjem suda dozvoljeno učešće u predmetnom postupku u svojstvu umješača na strani apelanta.
Osporene odluke
8. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 107638 14 Ps od 22. novembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati novčane iznose precizirane u izreci presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, uz obavezivanje apelanata da tuženom solidarno naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenje po vještaku finansijske struke, saslušavanjem svjedoka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.
10. Uvidom u odluku Skupštine društva „Pinus pro“ od 10. juna 2013. godine utvrđeno je da je društvo „Pinus agrikem“ d.o.o. Rače, Republika Slovenija, kao jedini osnivač društva „Pinus pro“ ovlastilo predsjednika Skupštine društva „Pinus pro“ Marka Klemenčića za potpisivanje ugovora i mogućih aneksa između društva „Pinus pro“ i apelanta u vezi s prodajom nenaplaćenih potraživanja društva „Pinus pro“ u BiH apelantu. Okružni privredni sud je u vezi s ovim dokazom naveo da sud taj dokaz nije posebno cijenio jer se radi o kopiji koja nema formu odluke, nije ovjerena i na njoj se nalazi samo potpis predsjednika Skupštine Marka Klemenčića.
11. Uvidom u ugovor između društva „Pinus pro“ i apelanta od 15. juna 2013. godine utvrđeno je da je društvo „Pinus pro“ zastupao predsjednik Skupštine Marko Klemenčić, da je predmet ugovora prenos potraživanja koje društvo „Pinus pro“ ima na teritoriji Bosne i Hercegovine, i to u ukupnom iznosu do 359.489,32 KM, koja se prenose za iznos od 260.393,15 KM, te je ugovoreno da nakon što društvo „Pinus pro“ sačini analizu i drugih potraživanja, ugovorne strane će posebnim aneksom na ovaj ugovor utvrditi način zajedničkog nastupa u naplati tih potraživanja.
12. Uvidom u Odluku o raspolaganju imovinom velike vrijednosti društva „Pinus pro“ broj OPU-1251/14 od 3. decembra 2014. godine Okružni privredni sud je utvrdio da je zapisnik o donesenim odlukama sačinjen kod notara, da se odlukom odobrava zaključenje ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza između društva „Pinus pro“, apelanta i apelantkinje, čija je vrijednost 662.120,72 KM, te je odlukom Skupštine društva „Pinus pro“ Marko Klemenčič ovlašćen da može potpisati ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza. Uz odluku je priložena potvrda notara u kojoj je naznačeno da notar potvrđuje da je bio lično prisutan i da je vidio zapisnik zaveden pod brojem OPU-1251/14.
13. Uvidom u ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza, koji je zaključen 4. decembra 2014. godine između društva „Pinus pro“, apelanta i apelantkinje, utvrđeno je da su tim ugovorom društvo „Pinus pro“ i apelant ustupili apelantkinji potraživanja koja društvo „Pinus pro“ ima prema svojim dužnicima u BiH radi naplate ukupnog iznosa od 662.120,72 KM. Ugovor je u ime društva „Pinus pro“ potpisao Marko Klemenčić kao predsjednik Skupštine društva „Pinus pro“ na osnovu ovlašćenja iz odluke Skupštine društva od 3. decembra 2014. godine.
14. Uvidom u Odluku Skupštine društva „Pinus pro“ broj 05.03-2/15 od 5. marta 2015. godine br. Ov. OPU 219/15 Okružni privredni sud je utvrdio da je Skupština društva „Pinus pro“ 5. marta 2015. godine donijela odluku o verifikovanju svih pravnih radnji preduzetih u sudskim postupcima koje se vode pred sudovima u RS za sudske postupke protiv tuženih pravnih lica, među kojima je i tuženi.
15. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena je visina potraživanja, i to na osnovu finansijskih kartica za društvo „Pinus pro“.
16. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastare potraživanje i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, a iznesene prigovore Okružni privredni sud je odbio kao neosnovane. U vezi sa zastarom potraživanja Okružni privredni sud je naveo da je prigovor neosnovan jer je taj sud imao u vidu da apelant potražuje dug koji je nastao po računima koji datiraju iz 2011. godine, pa s obzirom na datume dospjelosti tih računa (period od februara do aprila 2011. godine) i datum podnošenja tužbe (28. januar 2014. godine) zaključeno da je tužba podnesena u roku od tri godine, kako je to propisano odredbom člana 374 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
17. U vezi s prigovorom nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanata Okružni privredni sud je podsjetio da tuženi ovaj prigovor zasniva na osporavanju potpisa lica ovlašćenog za zastupanje društva „Pinus pro“. Okružni privredni sud je prvo podsjetio da stvarna legitimacija u sporu predstavlja materijalno-pravni odnos stranke prema predmetu spora, te da je stranka stvarno legitimisana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica, pri čemu je stvarna legitimacija predmet materijalnog prava i odgovara na pitanje da li je tužilac baš to lice koje je u jednom materijalno-pravnom odnosu ovlašćeno da ističe tužbeni zahtjev.
18. U vezi s tim prvostepeni sud je istakao da apelant smatra da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora zaključenog između društva „Pinus pro“ i apelanta od 15. juna 2013. godine i ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključenog 4. decembra 2014. godine između društva „Pinus pro“ i apelanata (apelanta i apelantkinje). Prema ocjeni Okružnog privrednog suda, upravo tim ugovorima apelant dokazuju materijalno-pravni odnos iz kojeg je proistekla parnica, odnosno dokazuju da su ovlašćeni isticati tužbeni zahtjev, pa je prigovor nedostatka aktivne legitimacije odbijen kao neosnovan.
19. Zatim se Okružni privredni sud osvrnuo na prigovor tuženog kojim osporava potpis na gore navedenim ugovorima ističući u tom pravcu da je lice ovlašćeno za zastupanje društva „Pinus pro“ bio Dejan Jovanović, direktor društva, što je tuženi dokazao izvodom iz sudskog registra od 6. maja 2014. godine. Okružni privredni sud je zatim istakao da je ugovore iz prethodne tačke ove odluke (na kojima je zasnovana aktivna legitimacija apelanta) potpisao predsjednik Skupštine društva „Pinus pro“ Marko Klemenčić, a ne direktor Dejan Jovanović. Imajući u vidu da tuženi osporava potpis tog lica, tvrdeći da se ne radi o licu ovlašćenom za zastupanje društva „Pinus pro“, Okružni privredni sud je zaključio da je apelant bio dužan da sudu dostavi dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je potpisnik ugovora Marko Klemenčić, kao predsjednik Skupštine društva, imao ovlašćenje od zakonskog zastupnika tog društva da u njegovo ime zaključi navedene ugovore, a što apelant nije učinio. Shodno tome, Okružni privredni sud je primjenom čl. 7 i 123 ZPP odbio tužbeni zahtjev.
20. Odlučujući o žalbama apelanata, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 107638 18 Pž od 16. avgusta 2018. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova u žalbenom postupku (sve preciznije navedeno u izreci presude).
21. Viši privredni sud je nakon ispitivanja žalbenih prigovora zaključio da je među parničnim strankama nesporno da tuženi kao kupac duguje svom prodavcu društvu „Pinus pro“ za isporučenu robu iznos od 59.947,57 KM, pri čemu je takođe nesporno da je društvo „Pinus pro“ 21. decembra 2015. godine brisano iz sudskog registra. Za parnične stranke nije sporno ni to da je prodavac društvo „Pinus pro“ apelantu, a zatim i apelantkinji, prodao i prenio pravo potraživanja predmetnog duga od strane tuženog kao dužnika, pri čemu je takođe nesporno da je navedene ugovore u ime prodavca „Pinus pro“ potpisao Marko Klemenčić kao predsjednik Skupštine, a ne direktor društva Dejan Jovanović.
22. Dakle, kako je naveo Viši privredni sud, među parničnim strankama je sporno da li su ugovori od 15. juna 2013. godine po kojima je prodavac društvo „Pinus pro“ ustupio apelantu svoje potraživanje od tuženog i ugovor od 4. decembra 2014. godine o regulisanju međusobnih prava i obaveza valjan osnov za legitimaciju apelanata u predmetnom postupku. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, žalbom se pravilnim ukazuju prigovori da prvostepeni sud svoju odluku da apelanti nisu aktivno legitimisani u ovom postupku nije zasnovao na odredbama materijalnog prava, ali taj propust nema uticaja na zakonitost odluke prvostepenog suda. Isto tako, prema mišljenju Višeg privrednog suda, nije sporno da je provedenim dokazima apelant dokazao da je tuženi od društva „Pinus pro“ kupio tokom 2011. godine robu u vrijednosti koja je predmet spora, te se u žalbi pravilno ukazuje da su i osnov i visina duga tokom postupka dokazani, ali ni to nema uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda.
23. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, za razrješenje spora sporno je da li je apelant aktivno legitimisan da podnese tužbu, a prvostepeni sud je pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8 ZPP utvrdio da zahtjev nema osnova jer apelant u skladu s teretom dokazivanja nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, te nisu osnovani navodi žalbe da je sud povrijedio odredbe ZPP prilikom ocjene provedenih dokaza. Viši privredni sud je naveo da apelant svoju aktivnu legitimaciju zasniva na navedenim ugovorima, te se pogrešno poziva na odredbe čl. 433, 434 i 132 Zakona o privrednim društvima i član 95 ZOO jer je pravilan stav prvostepenog suda da je ugovore koji su osnov potraživanja u ime ranijeg povjerioca društva „Pinus pro“ potpisalo neovlašteno lice.
24. Shodno navedenom, Viši privredni sud se pozvao na odredbe člana 84 stav 1 ZOO, te na odredbe člana 152 stav 1 Zakona o privrednim društvima kojima je propisano da se ugovor može zaključiti i preko zastupnika, a pri tome ovlašćenje za zastupanje mora da bude zasnovano ili na zakonu ili na opštem aktu pravnog lica ili na punomoći, odnosno da je zastupanje društva u nadležnosti direktora, a ugovor u ime društva „Pinus pro“ zaključio je predsjednik skupštine Marko Klemenčić, te je za pravnu valjanost tih ugovora od značaja da li je zakonski zastupnik tog društva prenio na potpisnika ugovora ovlašćenje da zaključi predmetne ugovore, kako je to predviđeno članom 152 stav 3 Zakona o privrednim društvima u vezi s odredbom člana 86 stav 2 ZOO, odnosno da li je zakonski zastupnik naknadno odobrio zaključenje ugovora, kako je to pripisano članom 88 ZOO. Donošenje odluka za zastupanje ne spada u nadležnost skupštine u čijoj je nadležnosti da bira i razrješava direktora (član 132 Zakona o privrednim društvima).
25. Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 4. decembra 2014. godine je potpisao Marko Klemenčić u ime ugovarača „Pinus pro“, a ugovor je potpisao prema odluci o raspolaganju imovinom velike vrijednosti koju je ovjerio notar. Taj ugovor je, kako navodi Viši privredi sud, Marko Klemenčić potpisao u ime ugovarača i u ime osnivača, a donošenje odluke o raspolaganju imovinom velike vrijednosti jeste u nadležnosti Skupštine društva, kako to propisuje član „32. tačka k)“ Zakona o privrednim društvima. Međutim, potpisivanje ugovora na osnovu odluke Skupštine je u nadležnosti direktora društva, kako je to zaključio Viši privredni sud.
26. Viši privredni sud, pozivajući se na odredbu člana 85 stav 1 ZPP koju je citirao, zaključio je da je pogrešno pozivanje apelanata na odredbe Zakona o privrednim društvima na kojima zasnivaju svoje tvrdnje o zakonitosti ovlašćenja za potpisivanje spornih ugovora.
27. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, Presudom broj 57 0 Ps 107638 18 Rev od 21. februara 2019. godine reviziju odbio jer je zaključeno da je osporena odluka pravilna i zakonita.
28. Vrhovni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 436 stav 1 ZOO, koju je citirao, te je ponovio stavove Višeg privrednog suda s kojim se taj sud potpuno slaže. Suštinski, Vrhovni sud je naglasio da odluka o zastupanju društva ne spada u nadležnost skupštine, a da direktor zastupa društvo, iz čega se nameće zaključak da je navedeni ugovor zaključilo neovlašteno lice, pa stoga ugovori na koje se apelanti pozivaju ne predstavljaju valjan pravni osnov za sporno potraživanje. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelanti tokom postupka nisu dokazali da je ugovore na koje se pozivaju naknadno odobrio zakonski zastupnik društva, pa se, shodno odredbi člana 88 stav 3 ZOO, smatra da nisu ni zaključeni. Vrhovni sud je naglasio da pozivanje Višeg privrednog suda na odredbe čl. 84, 85 i 88 ZOO u vezi sa članom „32.k)“, 132 i 152 st. 1 i 3 Zakona o privrednim društvima, na kojima je zasnovao svoju odluku, prihvata u cijelosti te da nema proizvoljnosti u primjeni prava, na šta se apelanti neosnovano pozivaju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se, između ostalog, navodi da tuženi tokom postupka nije osporavao osnov i visinu duga, već je tvrdio da su navedeni ugovori ništavi jer ih u ime društva „Pinus pro“ nije potpisao direktor, te da tuženi ne duguje apelantima već društvu „Pinus pro“, pa shodno tome apelanti tvrde da visina i osnov nastanka potraživanja nisu sporni, već je sporno da li je to potraživanje na pravno valjan način prešlo na apelanta, odnosno apelantkinju i da li, shodno tome, apelant ima legitimaciju da navedeno potraživanje naplati od tuženog. Apelanti smatraju da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbe Zakona o privrednim društvima, i to član 152 stav 1 tačka g), te čl. 132, 433 i 434 istog zakona, kao i čl. 84 i 85 ZOO. Sporno pitanje koje se postavlja predmetnom apelacijom jeste da li samo direktor društva može zaključiti ugovor u ime društva ili društvo može zaključiti ugovor i bez potpisa direktora. U konkretnom slučaju predmetno potraživanje predstavlja raspolaganje imovinom velike vrijednosti, a odluku o raspolaganju imovinom velike vrijednosti može donijeti samo skupština društva, pa je shodno tome Skupština društva „Pinus pro“ donijela odluku da sporno potraživanje prema tuženom prenese na apelante, te da ugovore o prenosu potpiše predsjednik Skupštine društva. Takav prenos potraživanja Vrhovni sud smatra nezakonitim jer, prema stavu Vrhovnog suda, tačno je da skupština društva donosi odluku o raspolaganju imovinom velike vrijednosti, ali ugovor o prenosu mora da potpiše direktor društva.
30. Prema apelantovom mišljenju, proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava ogleda se u činjenici, koju su sudovi zanemarili, da su ugovorne strane ugovor o prenosu potraživanja prihvatile i izvršile, pri čemu niti jedan sud nije utvrdio ništavost tih ugovora. Dakle, ugovorne strane su postigle saglasnost volja jer su prava i obaveze iz predmetnih ugovora realizovale u potpunosti. Osim toga, jedan od potpisnika predmetnih ugovora (društvo „Pinus pro“) sačinio je notarski obrađenu odluku o prenosu tog potraživanja kojom je istovremeno predsjednik Skupštine ovlašćen da potpiše ugovor o prenosu potraživanja. Redovni sudovi zanemaruju činjenicu da je ugovor u svojoj krajnjoj suštini saglasnost volja o predmetu ugovora, a u konkretnom slučaju postignuta je saglasnost volja ugovornih strana, s tim što je volja jedne ugovorne strane izražena kroz odluku Skupštine društva (notarski obrađena odluka). Apelanti smatraju da sudovi proizvoljno tvrde da skupština društva ne može donijeti odluku o tome ko će potpisati ugovor prilikom raspolaganja imovinom velike vrijednosti jer je to, prema njihovom shvatanju, u nadležnosti direktora. Naime, ako je zakon dao skupštini društva ovlašćenje da raspolaže imovinom velike vrijednosti, a nije uveo izričita ograničenja kod tog ovlašćenja, onda je proizvoljan stav da samo direktor može potpisati ugovor kojim se realizuje odluka skupštine o raspolaganju imovinom velike vrijednosti. Odlukama redovnih sudova se zapravo umanjuju zakonska prava skupštine društva da raspolaže imovinom, dajući prednost zakonskom zastupniku, koji je dužan da sprovodi odluke skupštine, pa i odluku da će neko drugi potpisati ugovor, pri čemu za takav stav nema utemeljenja u zakonu i to Zakonu o privrednim društvima koji je lex specialis u konkretnom slučaju u odnosu na odredbe ZOO. Apelanti su još naglasili da je u drugom predmetu sa identičnim pravnim pitanjem s gotovo istim strankama Okružni privredni sud zauzeo potpuno suprotan stav da činjenica da je predsjednik Skupštine potpisao ugovor o prenosu potraživanja sasvim zakonita i legalna stvar (pravosnažna Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 108275 14 Ps od 28. novembra 2018. godine u kojoj se apelant pojavljuje kao tužilac, a apelantkinja kao umješač na strani apelanta). Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se pozvali, da se sve osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Apelanti traže i naknadu za sastavljanje apelacije u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
31. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim jer tvrde da osporenim odlukama nisu prekršena prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali. Predložili se da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Tuženi je u iscrpnim navodima apelacije osporio sve prigovore apelanata jer smatra da nisu dokazali da je predsjednik Skupštine imao ovlašćenje za zaključenje ugovora, a zastupanje društva je u nadležnosti direktora. Tuženi smatra da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke te da su svi apelacioni prigovori neosnovani, V.Relevantni propisi
33. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnost pažnje i pravilo poslovne procjene (prosuđivanje) Član 32.
(1) Lica iz člana 31. stav 1. ovog zakona dužna su da u tom svojstvu izvršavaju svoje poslove savjesno, sa pažnjom dobrog privrednika, u razumnom uvjerenju da djeluju u najboljem interesu privrednog društva. (2) Lica iz stava 1. ovog člana dužna su da svoju procjenu zasnivaju na informacijama i mišljenjima lica stručnih za odgovarajuću oblast za koje vjeruju da su u tom pogledu savjesna i kompetentna.
(3) Lice koje postupa u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana nije odgovorno za štetu koja iz takve procjene nastane za privredno društvo.
Djelokrug Član 132.
Ako ovim zakonom, osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva nije drugačije uređeno, skupština članova društva s ograničenom odgovornošću odlučuje o:
a) odobravanju poslova zaključenih u vezi sa osnivanjem društva prije registracije,
b) izboru i razrješenju direktora ili članova upravnog odbora i utvrđivanju njihove naknade, odnosno zarade,
v) odobravanju finansijskih izvještaja, donošenju odluke o vremenu i iznosu isplate članovima društva,
g) imenovanju internog revizora ili nezavisnog revizora društva i potvrđivanju njihovih nalaza i mišljenja, utvrđivanju naknade ili drugih uslova njihovog ugovora sa društvom,
d) imenovanju likvidacionog upravnika i potvrđivanju likvidacionog bilansa,
đ) povećanju i smanjenju osnovnog kapitala društva, sticanju sopstvenih udjela i povlačenju i poništenju udjela, kao i o emisiji hartija od vrijednosti,
e) davanju prokure i poslovne punomoći za sve poslovne jedinice društva,
ž) o dopunskim ulozima od članova društva,
z) isključenju člana društva, prijemu novog člana i prenosu udjela na treća lica kada je odobrenje društva potrebno,
i) statusnim promjenama, promjeni pravne forme i prestanku društva,
j) davanju odobrenja na pravne poslove članova društva, odnosno direktora i drugih lica, u skladu sa članom 35. ovog zakona,
k) sticanju, prodaji, davanju u zakup, zalaganju ili drugom raspolaganju imovinom velike vrijednosti, u skladu sa ovim zakonom,
l) izmjeni osnivačkog akta ili ugovora članova društva, lj) formiranju poslovne jedinice,
m) donošenju poslovnika o svom radu i
n) drugim pitanjima utvrđenim osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva koja su u djelokrugu skupštine članova.
Djelokrug Član 152.
(1) Ako osnivačkim aktom društva sa ograničenom odgovornošću nije drugačije određeno, direktor ili upravni odbor nadležan je za:
a) zastupanje društva i vođenje poslova društva u skladu sa zakonom, osnivačkim aktom i ugovorom članova društva,
b) utvrđivanje prijedloga poslovnog plana,
v) sazivanje sjednica skupštine članova društva i utvrđivanje prijedloga dnevnog reda,
g) sprovođenje odluka skupštine članova,
d) određivanje dana sa kojim se utvrđuje lista članova društva sa pravom na obavještavanje, dan utvrđivanja dividende i dan plaćanja dividende, glasanje i druga pitanja,
đ) zaključenje ugovora o kreditu,
e) utvrđivanje dana sticanja prava na učešće u dobiti i dana isplate učešća u dobiti, kao i dana sticanja prava glasa i drugih prava članova društva,
ž) davanje i opozivanje prokure i
z) druga pitanja određena osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva.
(2) Ako je osnivačkim aktom društva sa ograničenom odgovornošću tako određeno, direktor ili upravni odbor nadležan je i za:
a) izvršenje odluke o sticanju sopstvenih udjela i povlačenja i poništenja udjela,
b) utvrđivanje iznosa učešća u dobiti i
v) izdavanje obveznica ili drugih hartija od vrijednosti.
(3) Direktor ili članovi upravnog odbora mogu vršenje poslova o pitanjima iz st. 1. i 2. prenijeti na druga lica, ako osnivačkim aktom nije drugačije određeno.
IV - STICANJE I RASPOLAGANJE IMOVINOM VELIKE VRIJEDNOSTI
Pojam Član 433.
(1) Pod sticanjem i raspolaganjem imovinom velike vrijednosti privrednog društva, u smislu ovog zakona, smatra se prenos ili više povezanih prenosa čiji je predmet sticanje ili raspolaganje od privrednog društva imovine čija tržišna vrijednost u trenutku donošenja odluke predstavlja najmanje 30 % od knjigovodstvene vrijednosti imovine iskazane u posljednjem godišnjem bilansu stanja.
(2) Sticanje ili raspolaganje u smislu ovog zakona označava sticanje ili raspolaganje bilo kojim načinom, uključujući naročito prodaju, zakup, razmjenu, zalog ili hipoteku, kao i zamjenu za ulog u drugom privrednom društvu.
(3) Imovina u smislu st. 1. i 2. ovog člana uključuje naročito pravo svojine i druga stvarna prava, posebno i prava industrijske svojine ili ugovorna prava, kao i pravo vlasničkog učešća u drugim društvima i novac.
Postupak sticanja i raspolaganja imovinom velike vrijednosti akcionarskog društva Član 434.
(1) Sticanje ili raspolaganje imovinom velike vrijednosti akcionarskog društva može se izvršiti na sljedeći način:
a) upravni odbor akcionarskog društva usvaja odluku kojom preporučuje zaključenje tog posla i
b) akcionarsko društvo obavještava akcionare u skladu sa članom 272.
ovog zakona o sazivanju skupštine najkasnije 30 dana prije dana koji je određen za održavanje sjednice.
(2) Obavještenje iz stava 1. tačka b) ovog člana sadrži razlog sazivanja skupštine.
(3) Sastavni dio obavještenja iz stava 1. tačka b) ovog člana je:
a) izvještaj o uslovima posla sticanja i raspolaganja imovinom velike vrijednosti,
b) preporuka upravnog odbora u vezi sa poslom sticanja i raspolaganja imovinom velike vrijednosti, uključujući i razloge takve preporuke i
v) obavještenje o pravima akcionara o neprihvatanju ugovora, kao i o pravu na procjenu i naknadu vrijednosti njihovih akcija po tom osnovu u skladu sa ovim zakonom.
(4) Odluku o zaključenju posla sticanja i raspolaganja imovinom velike vrijednosti donosi skupština akcionara koji imaju pravo glasa o tom pitanju kvalifikovanom većinom i kvalifikovanom većinom akcionara svake klase akcija čija se prava mijenjaju ovim poslom.
(5) Uz zapisnik sa sjednice skupštine akcionara iz stava 4. ovog člana prilaže se i primjerak notarski obrađenog ugovora o sticanju ili raspolaganju imovinom velike vrijednosti.
34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ZASTUPANJE
I - O ZASTUPANJU UOPŠTE
Mogućnost zastupanja Član 84.
(1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika. (2) Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, opštem aktu pravnog lica, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje). Dejstva zastupanja Član 85.
(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu. (2) Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.
(3) Zastupnik je dužan obavestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu stranu, ako je ova znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik.
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)
Odsjek 1.
OPŠTE ODREDBE
Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom Član 436.
(1)Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. (2)Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i poverilac ugovorili da ovaj neće moći preneti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka.
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 107638 18 Rev od 21. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 19. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
42. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
43. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate duga, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. Apelanti iznose brojne prigovore u nastojanju da ospore presude redovnih sudova smatrajući ih proizvoljnim s aspekta primjene materijalnog prava. Smatraju, između ostalog, da su redovni sudovi izgubili iz vida činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o raspolaganju imovinom velike vrijednosti, što je u isključivoj nadležnosti skupštine društva, pri čemu niti jedna odredba Zakona o privrednim društva, koji je lex specialis, ne propisuje da direktor po zakonu ima isključivo ovlašćenje za potpisivanje takvog ugovora. Apelanti ukazuju i da su redovni sudovi potpuno zanemarili činjenicu da su ugovorne strane sve odredbe ugovora realizovale, pri čemu su ugovori pravno valjani i niko nije utvrdio da su oni ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo. Prema tvrdnjama apelanata, redovni sudovi su potpuno zanemarili značaj skupštine društva.
45. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
47. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi bio u poslovnom odnosu s društvom „Pinus pro“ koje je tuženom isporučilo robu u iznosu koji se potražuje, da tuženi isporučenu robu nikada nije platio, te da iznos duga nije sporan.
48. Zatim, Ustavni sud zapaža da je nesporni dug tuženog koji ima prema društvu „Punus pro“ (društvo s ograničenom odgovornošću) ugovorima prenesen na apelante. Ustavni sud takođe zapaža da su zaključenju spornih ugovora prethodile odluke Skupštine društva „Pinus pro“ o raspolaganju imovinom velike vrijednosti kojom je društvo „Pinus agrikem“ d.o.o. Rače, Republika Slovenija, kao jedini osnivač društva „Pinus Pro“, ovlastilo predsjednika Skupštine društva „Pinus pro“ Marka Klemenčića da potpiše ugovore o regulisanju međusobnih prava i obaveza između društva „Pinus pro“ i apelanata (u daljnjem tekstu: sporni ugovori).
49. Prigovor koji je tuženi iznio tokom postupka ticao se nedostatka spornih ugovora u vezi s neovlašćenim zastupanjem društva „Pinus pro“ u kontekstu činjenice da sporne ugovore nije potpisao direktor društva, već predsjednik Skupštine društva. Ustavni sud takođe zapaža da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja, te nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta.
50. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance prihvatili stav prvostepenog suda da je prigovor zastare potraživanje neosnovan, a u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije samo je prvostepeni sud jasno naglasio da je prigovor neosnovan. Međutim, Ustavni sud se tim posebno neće baviti jer se to pitanje apelacijom i ne problematizuje. Dakle, Ustavni sud zapaža da su svi sudovi suštinski bili saglasni da apelanti nisu dokazali da je potpisnik ugovora Marko Klemenčić imao ovlašćenje, kao i naknadno odobrenje zakonskog zastupnika društva „Pinus pro“ za zaključenje spornih ugovora, pozivajući se pri tome na odredbe ZOO (član 84 stav 1, član 85 stav 1 i član 88) u vezi s odredbama člana „32 k)“, 132 i 152 st. 1 i 3 Zakona o privrednim društvima, što je zapravo i ključni prigovor apelanata da takvo obrazloženje nema utemeljenje u Zakonu o privrednim društvima.
51. Shodno datom obrazloženju, Ustavni sud zapaža da se sporno pitanje tiče odnosa skupštine društva i zakonskog zastupnika društva s ograničenom odgovornošću.
52. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su se Viši privredni sud i Vrhovni sud pozvali na odredbu člana 32 tačka k) Zakona o privrednim društvima iako tačka k) u člana 32 ne postoji (vidi Relevantne propise), ali očito je da se radi o omašci (lapsus calami). Međutim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 132 Zakona o privrednim društvima, na koju su redovni sudovi očito mislili, taksativno propisuje obaveze skupštine društva s ograničenom odgovornošću. Tako je članom 132 stav (1) tač. b), e) i k) Zakona o privrednim društvima propisano da skupština odlučuje o „izboru i razrješenju direktora ili članova upravnog odbora i utvrđivanju njihove naknade, odnosno zarade“, „davanju prokure i poslovne punomoći za sve poslovne jedinice društva“ te „sticanju, prodaji, davanju u zakup, zalaganju ili drugom raspolaganju imovinom velike vrijednosti, u skladu sa ovim zakonom“. Dakle, shodno članu 132 tač. e) i k) Zakona o privrednim društvima, skupština društva s ograničenom odgovornošću ovlašćena je i za davanje poslovne punomoći za sve poslovne jedinice društva, te je nadležna da odlučuje o raspolaganju imovinom velike vrijednosti. U konkretnom slučaju radilo se o takvom raspolaganju, što redovni sudovi nisu osporili, niti su osporili da je takvo raspolaganje u nadležnosti skupštine, ali su redovni sudovi, imajući u vidu zakonska ovlašćenja direktora iz člana 152 Zakona o privrednim društvima, utvrdili da je direktor društva jedino ovlašćen da zastupa i predstavlja društvo. Iz člana 152 st. i 1 i 3 Zakona o privrednim društvima proizlazi da direktor predstavlja i zastupa društvo i da direktor, u smislu stava (3) tog člana može vršenje poslova o pitanjima iz st. 1 i 2 prenijeti na druga lica (vidi Relevantne propise). Ustavni sud takođe zapaža da su redovni sudovi imali u vidu odredbe ZOO koje govore o opštim pravila za zastupanje koje su doveli u vezu s relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima.
53. Imajući u vidu sadržaj odredbi na koje su se redovni sudovi pozvali, Ustavni sud ne može prihvatiti prigovor apelanata da obrazloženja redovnih sudova nemaju utemeljenje u odredbama Zakona o privrednim društvima i ZOO.
54. U vezi s pozivanjem apelanata na pravosnažnu presudu Okružnog privrednog suda kojom je njihov tužbeni zahtjev iz istog osnova u cijelosti usvojen Ustavni sud podsjeća da su predmet apelacionog razmatranja osporene odluke iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju apelanti ukazuju, te stoga činjenica da je u drugom predmetu donesena drugačija odluka, sama po sebi, ne može dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda u konkretnom slučaju.
55. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
56. U vezi s pozivanjem apelanata na kršenje prava na imovinu Ustavni sud primjećuje da se ti navodi dovode u vezu s proizvoljnom primjenom prava, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljno izjasnio nalazeći da nema kršenja prava na pravično suđenju u tom segmentu, pa Ustavni sud iz istog razloga smatra da je i pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju isto tako neosnovano.
Naknada troškova postupka
57. U pogledu zahtjeva apelanata da im se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, obrazložio da ne postoji valjan pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva jer sporne ugovore nije potpisao direktor društva kao ovlašćeno lice za zastupanje, niti su apelanti primjenom pravila o teretu dokazivanja dokazali da je direktor dao ovlašćenje predsjedniku Skupštine da u njegovo ime zaključi sporne ugovore, a dato obrazloženje zasnovao na odredbama ZOO u vezi sa Zakonom o privrednim društvima.
59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević