Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2053/19 (M. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2053/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2053/19, rješavajući apelaciju Mirze Huskanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Huskanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3.

oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirza Huskanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine. Apelant je u tri navrata podnosio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „obavezao Kantonalni sud da prekine postupak izvršenja kazne zatvora“. Apelant je (osobno) 3. decembra 2019. godine i 18. avgusta 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, odlukama broj AP 2053/19 od 11. juna, 10. septembra i 13. novembra 2019. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovane.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. do 28. oktobra 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio, u sticaju, dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je za krivično djelo ubistva učinjeno prema oštećenom E. S. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za isto krivično djelo učinjeno prema oštećenom M. S. kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, u označenom periodu. Istom presudom, na osnovu člana 68. stav 1. KZFBiH, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja automatske puške opisane u izreci presude kao sredstva kojim je krivično djelo učinjeno. Na osnovu člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), porodice oštećenih E. S. i M. S. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnični postupak.

7. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant „22. juna 1992. godine, oko 22.00 sata, u mjestu [...], ušao u ugostiteljski objekat zv. Kruško, vlasništvo njegova oca Adema, u kome su za stolom sjedili E. S. i M. S., oba pod uticajem alkohola, pa pošto je stao ispred kraćeg dijela šanka, E. S. ga je primijetio, okrenuo se prema njemu i počeo ga verbalno vrijeđati, te mu naredio da izađe napolje, pa pošto je [apelant] rekao da neće izaći iz svoje kuće, E. S. mu je rekao da će ga ubiti, okrenuo je automatsku pušku [...] u njegovom pravcu i ispalio jedan metak, čije zrno je prošlo iznad glave [apelanta] i završilo u plafonu, nakon čega se [apelant] sklonio iza dužeg dijela šanka, gdje je čučnuo do zida, gdje su bili portir Alija Bašić i konobarica Stana Miladinović, u kom položaju je ostao oko 20 sekundi, odakle ga oštećeni nisu mogli vidjeti, a ni on njih, pa pošto je primijetio automatsku pušku [...] prislonjenu uz zid, istu je uzeo, otkočio i repetirao, te se vratio ispred kraćeg dijela šanka, odakle je vidio E. S. i M. S. kako sjede za istim stolom, ali ne preduzimaju nikakve radnje prema njemu, niti prema Fikretu Musiću i Nevenki Petrović, koji su sjedili sa druge strane stola, nakon čega je ispalio jedan ili dva metka u pravcu E. S. i M. S. u gornji desni ugao, vidjevši to, E. S. ispaljuje metak u njegovom pravcu, pa kako bi oštećenog E. S. lišio života, što je i htio, [apelant] otvara rafalnu paljbu u pravcu E. S. i M. S. koji su sjedili za stolom u istoj ravni, kojom prilikom je ispalio dvadeset metaka, iako je bio svjestan da zbog velike blizine između E. S. i M. S. ispaljenim mecima može pogoditi i M. S., te i njega lišiti života, na što je pristao, pa je ispaljenim mecima E. S. nanio više prostrijelnih rana u predjelu glave, lijeve strane grudnog koša, lijevog kuka i lijeve noge, što je prouzrokovalo hemoragični šok i smrt E. S., dok je M. S. istom prilikom zadobio prostrijelnu ranu u donjem dijelu stomaka s povredama tankog i debelog crijeva, te desnog mokraćovoda s presjekom velikih krvnih žila, što je prouzrokovalo iskrvavljenje i smrt M. S.“

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao dokaze koje je proveo, naveo svjedoke koji su saslušani uz detaljnu interpretaciju njihovih iskaza, detaljno je interpretirao apelantov iskaz/odbranu, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Kantonalni sud je naveo da je okolnosti koje su prethodile upotrebi vatrenog oružja apelanta i oštećenog E. S. utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Nevenke Petrović, Stane Miladinović, Fikreta Musića, Alije Bašića i Ahmeta Alića. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka, koji su i očevici događaja, nije na pouzdan način utvrđen čin apelantovog pucanja u oštećene, te da je radi provjere navoda apelantove odbrane u tom dijelu dva puta provedena rekonstrukcija događaja, i to 29. novembra 2002. i 28. februara 1997. godine, kojim su prisustvovali svjedoci Fikret Musić, Alija Bašić i Stana Miladinović i apelant, kao i vještaci za sudsku medicinu te balistiku i mehaničke tragove, koji su i saslušavani na pretresima. Potom je opisano šta proizlazi iz apelantove odbrane i verzije prikazane na skici lica mjesta, nakon apelantovog dolaska na inkriminirano mjesto (stranica 13). Navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine i vještaka balističara (koji su također detaljno interpretirani) proizlazi da je verzija koju je pokazao apelant prihvatljiva i realna.

9. Kantonalni sud je naveo da je svestranom analizom izvedenih dokaza tokom glavnog pretresa, posebno cijeneći apelantovu odbranu i izjave očevidaca, imajući u vidu upute iz rješenjâ Vrhovnog suda br. 03 0 K 001251 13 Kž 2 od 5. marta 2014. godine i 03 0 K 001251 16 Kž 3 od 21. decembra 2017. godine, utvrdio vrijeme i mjesto inkriminiranog događaja, te da se radnje koje je apelant preduzeo sastoje od dva dijela, te je, u tom smislu, detaljno interpretirana apelantova izjava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju dinamika krivičnopravnog događaja od 22. juna 1992. godine odvijala u dva dijela. Prvi dio događaja se desio kada je nakon verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog E. S. oštećeni E. S. iz automatske puške pucao u apelantovom pravcu, visoko iznad njegove glave. Drugi dio događaja je uslijedio nakon apelantovog povlačenja iza dužeg dijela šanka do zida, gdje je zajedno s konobaricom Stanom i portirom Alijom ostao u čučećem položaju oko 20-ak sekundi kada je primijetio naslonjenu automatsku pušku uza zid, uzeo pušku, otkočio i repetirao, te se vratio ispred kraćeg dijela šanka koji je okrenut prema velikoj sali, u kojoj su za stolom sjedili oštećeni s radnicima lokala Nevenkom i Fikretom, koji su sjedili s druge strane stola. Ali, kako je naveo Kantonalni sud, u situaciji kada nema napada oštećenog E. S. prema apelantu, niti prema bilo kojem licu u kafani, apelant ispaljuje jedan ili dva projektila u pravcu gdje su sjedili oštećeni, nakon čega se događaj odvija na način kako je to opisano u izreci ove presude. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, iz navedenog slijedi zaključak da, ukoliko je i bilo napada oštećenog E. S. na apelanta u prvom dijelu događaja, on je prestao dok se apelant nalazio s Alijom Bašićem i Stanom Milanović u čučećem položaju iza dužeg dijela šanka do zida. Iz tog položaja apelant nije vidio oštećene, niti su oštećeni mogli vidjeli njega i na bilo koji način nisu djelovali prema apelantu i licima koja su se nalazila s njim. Apelant, u stanju razdraženosti, uzima automatsku pušku koja se nalazila prislonjena uza zid iza dužeg dijela šanka, otkoči je i repetira, te se vraća ispred kraćeg dijela šanka koji je okrenut prema velikoj sali. Iz tog položaja jasno vidi oba oštećena, te radnike Nevenku i Fikreta kako sjede za istim stolom, te da oštećeni E. S. na bilo koji način ne djeluje prema njemu, niti prema bilo kome u sali. Međutim, u takvoj situaciji apelant prelazi u napad na oštećene tako što ispaljuje jedan ili dva projektila iznad glave oštećenog E. S., koji u tom trenutku uzvraća jedan projektil u apelantovom pravcu, da bi potom apelant dugim rafalom ispalio 20 metaka u pravcu oštećenih. Kantonalni sud je naveo da iz takvog postupanja proizlazi da je apelant u tom trenutku imao jasnu namjeru da neutralizira, odnosno liši života oštećenog E. S., koga je smatrao za cilj, ali je u situaciji kada puca dugim rafalom u oštećenog E. S., s namjerom da ga liši života, kada se iza E. S. nalazi i oštećeni M. S., bio svjestan da s umišljajem dovodi u opasnost i život ovog lica, na što je pristao. Ukazano je da je apelant služio vojni rok, te prema vlastitoj izjavi, dobro poznaje svojstvo automatske puške iz koje je kritične prilike dejstvovao. Dakle, bio je svjestan da dejstvom dugim rafalom u pravcu oštećenih može usmrtiti oštećene, što je htio u odnosu na oštećenog E. S., a na što je pristao u odnosu na oštećenog M. S. Apelant je bio svjestan nastupanja zabranjene posljedice i htio ju je. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u odnosu na oštećenog E. S. u tom trenutku postupao s direktnim umišljajem, a u odnosu na oštećenog M. S. s eventualnim umišljajem.

10. Kantonalni sud je naveo da je na okolnost apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela proveo vještačenje po vještaku neuropsihijatru, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjena, ali ne bitno.

11. Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti stav odbrane koji se provlačio tokom postupka, a to je da je apelant u konkretnoj situaciji postupao u nužnoj odbrani, odnosno u tzv. putativnoj nužnoj odbrani, jer je nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja odbrana je srazmjerna napadu. Dakle, iz ove definicije jasno se vidi da nužna odbrana ima svoja dva osnovna elementa: napad i odbijanje napada, pri čemu svaki napad ne daje pravo na nužnu odbranu, niti se svaka odbrana smatra kao nužna odbrana jer da bi postojalo pravo na nužnu odbranu i napad i odbrana moraju ispunjavati određene uvjete koji su predviđeni zakonom. Tako, između ostalog, napad kod nužne odbrane mora biti istovremen ili direktno predstojeći, te mora biti stvaran. U protivnom, ako napad nije stvaran, tada napada zapravo i nema, a ako nema napada, tada ne može postojati ni nužna odbrana, koja bi isključivala postojanje krivičnog djela. Prema tome, ako neko pogrešno drži da je napadnut, pa u odbrani koju preduzima povrijedi ,,napadača“, tada se ne može raditi o pravoj nužnoj odbrani, već o tzv. umišljajnoj ili putativnoj nužnoj odbrani. U takvom slučaju, uopće se ne radi o nužnoj odbrani jer nužna odbrana predstavlja pravi, zbiljski, stvarni napad, pa napad koji je samo umišljen i nije napad.

12. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je Optužnica broj Kt-184/92 od 23. jula 1992. godine, koju je Više javno tužilaštvo Tuzla podnijelo protiv apelanta, izmijenjena na glavnom pretresu održanom 1. oktobra 2003. godine i na glavnom pretresu od 1. oktobra 2018. godine. Međutim, izvedenim dokazima na glavnom pretresu od 1. oktobra 2018. godine utvrđene su nove činjenice, koje se razlikuju od onih u izmijenjenim optužnicama. Stoga je Kantonalni sud, kako je navedeno (stranica 25. presude), budući da to nije uradio kantonalni tužilac, djelimično izmijenio izreku izmijenjene optužnice, imajući pri tome u vidu upute iz rješenjâ Vrhovnog suda br. 03 0 K 001251 13 Kž 2 od 5. marta 2014. godine i 03 0 K 001251 16 Kž 3 od 21. decembra 2017. godine, tako što je precizirao činjenični opis izreke izmijenjene optužnice, prema utvrđenim činjenicama iz izvedenih dokaza, kako je to navedeno u izreci presude. Navedeno je da takvim postupanjem apelantu na teret nije stavljena veća kriminalna količina od one koja mu je stavljena na teret izmijenjenim optužnicama, niti je proglašen krivim za drugo, teže krivično djelo od onog za koje se tereti optužnicom, tako da postupanjem na takav način nije prekoračena optužba.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine žalba apelantovog branioca je odbijena kao neosnovana, a žalbe kantonalnog tužioca i punomoćnika oštećenih su uvažene u dijelu koji se odnosio na visinu kazne koja je izrečena apelantu. Slijedom toga, Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine je preinačena u tom dijelu tako da je apelantu za krivična djela za koja je tom presudom proglašen krivim, i to za krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog E. S. utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a za isto krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog M. S. kazna zatvora u trajanju od tri godine, te je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina, u koju je, na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. od 23. juna do 17. avgusta 1992. godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je ispitao pobijanu presudu u vezi s istaknutim žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti u smislu člana 370. stav 1. ZKPFBiH, te da je zaključio da žalbeni prigovori, izuzev u dijelu o visini kazne, nisu osnovani.

15. Vrhovni sud je naveo da je apelantov branilac u žalbi prigovorio da je prvostepeni sud vodio postupak po dvije izmijenjene optužnice (od 1. oktobra 2003. godine i 1. oktobra 2018. godine), u prilog čemu je citirao navode presude iznesene na stranici 25, da izmjena činjeničnog opisa krivičnog djela iz optužnice nije u skladu sa odredbama ZKPFBiH jer se krivični postupak vodi po optužbi ovlaštenog tužioca, zbog čega sudu nije dato pravo da sam kreira optužbu i da je prvostepeni sud takvim postupanjem izreku presude učinio nerazumljivom jer ona sadrži tvrdnje koje nisu navedene u optužnici.

16. Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika o glavnom pretresu održanom 1. oktobra 2018. godine proizlazi da je glavni pretres počeo čitanjem Optužnice Višeg javnog tužilaštva u Tuzli broj Kt-184/92 od 23. jula 1992. godine, koju je preuzelo Tužilaštvo, koja je izmijenjena 1. oktobra 2003. godine, te da je tužilac na tom glavnom pretresu djelimično izmijenio tu optužnicu (tako što su, u odnosu na optužnicu od 1. oktobra 2003. godine u činjeničnom opisu optužnice, ispred navoda „ispalio je“, dodate riječi „rafalnom paljbom“ i ispred navoda „može pogoditi“ dodate riječi „ispaljenim mecima“). Nadalje proizlazi da je tužilac na tom glavnom pretresu, na intervenciju predsjednika vijeća, sudu, apelantu i njegovom braniocu predao podnesak s izmijenjenim činjeničnim opisom optužnice, a da je prethodno tužilac pročitao činjenični opis djela iz izmijenjene optužnice u njegovom integralnom obliku. Kako se pobijana presuda odnosi na djelo koje je predmet optužbe izmijenjene na glavnom pretresu 1. oktobra 2018. godine i pročitane na tom glavnom pretresu, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka povredom odredbe člana 341. stav 1. ranijeg ZKPFBiH jer se pobijana presuda odnosi i na lice koje je optuženo i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u optužnici izmijenjenoj na glavnim pretresima 1. oktobra 2003. godine, odnosno 1. oktobra 2018. godine. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da iz navoda prvostepenog suda na koje ukazuje branilac ne može zaključiti da je postupak vođen po dvije optužnice jer ni sud ne navodi da je postupak vodio po više optužnica, nego je jasno da se radi o jednoj izmijenjenoj optužnici.

17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i braniočeve prigovore da je optužba prekoračena i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 9. ZKPFBiH, da je mijenjanje činjeničnog opisa u izreci presude nedopuštena radnja i da to pravo pripada samo tužiocu. Iako je u skladu s načelom akuzatornosti tužilac taj koji određuje predmet postupka, pa prema tome i predmet presude, Vrhovni sud je napomenuo da svaka izmjena u činjeničnom opisu djela u izreci prvostepene presude u odnosu na opis djela u optužnici ne znači i da je time prekoračena optužba, već se pri tome treba imati u vidu sadržaj i značaj izvršenih izmjena, te da li se navedene izmjene odnose na odlučne činjenice. Vrhovni sud je naveo da je tačno da se prema članu 341. ZKPFBiH presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj ili proširenoj optužnici (subjektivni i objektivni identitet), ali nasuprot braniočevim navodima, sud može mijenjati opis djela iz optužnice a da ne prekorači optužbu, sve dotle dok izmijenjeni opis ostaje u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se zasniva optužba.

18. Vrhovni sud je naglasio da je iz analize izreke pobijane presude evidentno da je prvostepeni sud dodao niz činjenica i okolnosti koje nije sadržavala izmijenjena optužnica Višeg javnog tužilaštva Tuzla broj Kt-184/92 od 23. jula 1992. godine, koja je izmijenjena na glavnom pretresu 1. oktobra 2003. godine i 1. oktobra 2018. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da optužnica nije sadržavala navode: da su kritične prilike „oštećeni E. S. i M. S. bili pod uticajem alkohola, te da je [apelant] stao ispred kraćeg dijela šanka, E. S. ga primijetio, okrenuo se prema njemu i počeo ga verbalno vrijeđati, te mu naredio da izađe napolje, pa pošto je [apelant] rekao da neće izaći iz svoje kuće, E. S. mu je rekao da će ga ubiti, okrenuo je automatsku pušku [...] u njegovom pravcu i ispalio jedan metak, čije zrno je prošlo iznad glave [apelanta] i završilo u plafonu, nakon čega se [apelant] sklonio iza dužeg dijela šanka, gdje je čučnuo do zida, gdje su bili portir Alija Bašić i konobarica Stana Milanović, u kom položaju je ostao oko 20 sekundi, odakle ga oštećeni nisu mogli vidjeti, a ni on njih, pa pošto je primijetio automatsku pušku [...] prislonjenu uz zid, istu je uzeo, otkočio i repetirao, te se vratio ispred kraćeg dijela šanka, odakle je vidio E. S. i M. S. kako sjede za istim stolom, ali ne preduzimaju nikakve radnje prema njemu, niti prema F. M. i N. P., koji su sjedili s druge strane stola, nakon čega je ispalio jedan ili dva metka u pravcu E. S. i M. S. u gornji desni ugao, vidjevši to, E. S. ispaljuje metak u njegovom pravcu“. Osim tih navoda, prvostepeni sud je izostavio navode „nakon verbalnog sukoba sa E. S.“, a umjesto riječi ,,u njegovom pravcu ispalio 22 metka“ naveo „kojom prilikom je ispalio dvadeset metaka“.

19. Navedeno je da se apelant predmetnom izmijenjenom optužnicom teretio za izvršenje dva krivična djela ubistva, koja je, prema navodima optužnice, prema oštećenom E. S. učinio s direktnim umišljajem, a prema oštećenom M. S. s eventualnim umišljajem, pucanjem rafalnom paljbom iz automatske puške navedene u izreci prvostepene presude, ispaljenjem 22 metka. I pobijanom presudom je apelant proglašen krivim za učinjenje dva krivična djela ubistva na štetu istih oštećenih, sa istim oblikom umišljaja kao u izmijenjenoj optužnici, s tim što je prvostepeni sud dodavanjem činjenica i okolnosti koje nije sadržavala izmijenjena optužnica pobliže opisao inkriminirani događaj, a te izmjene se ne odnose na odlučne činjenice. Navedenim postupanjem, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prekoračena optužba jer prvostepeni sud na opisani način apelantu nije stavio na teret veću kriminalnu količinu od one koja mu je stavljena na teret izmijenjenom optužnicom, niti ga je proglasio krivim za drugo djelo od onog za koje se teretio tom optužnicom. Osim toga, ni branilac u žalbi nije ukazao koje to činjenice i okolnosti koje je sud naveo u izreci presude, a koje nije sadržavala izmijenjena optužnica izlaze iz okvira predmetnog krivičnopravnog događaja. Stoga, nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 9. ZKP-a, na koju branilac u žalbi ukazuje.

20. Vrhovni sud je ocijenio da, nasuprot braniočevim žalbenim navodima, navedenom izmjenom činjeničnog opisa krivičnog djela prvostepeni sud izreku pobijane presude nije učinio nerazumljivom jer je izreka pobijane presude u cijelosti u skladu s odredbom člana 346. stav 1. ZKP-a, pa time nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP-a.

21. Nadalje, navedeno je da je branilac u žalbi istakao da izreka presude sadrži tvrdnju da je oštećeni E. S. izrekao prijetnju apelantu da će ga ubiti, a potom pucao u njegovom pravcu, što, prema braniočevom stavu, ukazuje na postojanje nužne odbrane koju je prvostepeni sud isključio. U vezi s tim, branilac je istakao da je događaj neopravdano podijeljen na dva dijela jer je apelant u svojoj odbrani rekao da je čitav događaj trajao 20 sekundi, a ne da se iza šanka nalazio u vremenu oko 20 sekundi, što je sud naveo u izreci presude i da ga u tom vremenu niko nije ugrožavao. Vrhovni sud je naveo da činjenični opis izreke pobijane presude ne sadrži samo navode o toj upućenoj prijetnji oštećenog prema apelantu i da je potom ispalio jedan hitac u njegovom pravcu, već i niz drugih činjenica i okolnosti navedenih u izreci presude, pa takav opis, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ne ukazuje na zaključak da su apelantove radnje preduzete u stanju nužne odbrane. Osim toga, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud za svoj zaključak da se predmetni događaj odigrao u dva dijela, pored ostalih dokaza, imao u vidu i navode apelantove odbrane iznesene na glavnom pretresu od 27. aprila 2016. godine (stranica 5. obrazloženja), kada je apelant, na pitanje predsjednika vijeća, izjavio kako se može zaključiti da se predmetni krivičnopravni događaj od 22. juna 1992. godine odigrao u dva dijela. Prvi dio događaja se desio nakon verbalnog sukoba između njega i oštećenog E. S. kada oštećeni E. S. iz kalašnjikova u njegovom pravcu ispaljuje jedan projektil, koji završava visoko iznad njegove glave u plafonu, a da je drugi dio događaja uslijedio nakon apelantovog povlačenja s mjesta gdje se nalazio ispred kraćeg dijela šanka na mjesto iza dužeg dijela šanka koji je u obliku slova L, gdje se skrivao s konobaricom i radnikom osiguranja. Dalje je prvostepeni sud imao u vidu da na daljnje pitanje predsjednika vijeća da li je u položaju u kojem se našao iza dužeg dijela šanka vidio oštećene E. S. i M. S., te radnika Fikreta i konobaricu Nevenku, odnosno da li su oni mogli vidjeti njega, da je apelant izjavio da niko nikoga nije mogao vidjeti, ali da je primijetio automatsku pušku za koju je ranije izjavio da mu je dodao radnik osiguranja, pa je izašao ispred kraćeg dijela šanka odakle je ispred sebe na udaljenosti od 3 do 4 m za stolom jasno vidio oštećene s jedne strane stola, te konobaricu Nevenku i radnika Fikreta s druge strane stola, kojom prilikom oštećeni E. S., iako u lijevoj ruci drži kalašnjikov, ne preduzima nikakve radnje prema njemu niti prema bilo kome, odnosno nakon ispaljenja prvog metka iznad njegove glave prestala je svaka aktivnost oštećenog E. S. usmjerena prema apelantu. Međutim, bez obzira na takvo stanje, apelant je iz stojećeg stava, nakon što je prethodno stavio regulator na pojedinačnu paljbu, ispalio projektil iznad glave oštećenog E. S. kako bi ga zaplašio, nakon čega i E. S. ispaljuje jedan projektil u njegovom pravcu koji završava u plafonu, da bi apelant regulator prebacio na rafalnu paljbu, te ispalio preostale metke iz okvira u pravcu oštećenih.

22. Navedeno je da je prvostepeni sud imao u vidu da je na glavnom pretresu održanom 1. oktobra 2018. godine apelant ostao pri ranije datim izjavama dodajući da u momentu kada ničim izazvan oštećeni E. S. puca u njegovom pravcu, čije je zrno prošlo desetak centimetara iznad njegove glave i završilo u plafonu, on se našao u dilemi šta da radi, pa se u prvi mah sklonio iza šanka gdje je ostao dvadesetak sekundi, kada razmišlja da li da tu i ostane ili da pusti siledžiju da ih i dalje maltretira, pa je odlučio da se vrati ispred kraćeg dijela šanka jer je prethodno našao automatsku pušku, kojom prilikom je ispalio jedan ili dva metka u plafon 2,5 m iznad glave oštećenog E. S., koji je nakon toga uzvratio pucnjem u njegovom pravcu, da bi on ispalio i preostale metke u pravcu E. S. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud svoj zaključak da se predmetni događaj odigrao u dva dijela zasnovao i na navodima apelantove odbrane.

23. Što se tiče navoda iz braniočeve žalbe da je apelant u svojoj odbrani rekao da je čitav događaj trajao 20 sekundi, a ne da se iza šanka nalazio oko 20 sekundi, Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika o glavnom pretresu od 1. oktobra 2018. godine proizlazi da je apelant izjavio „otkako je on pucao na mene, sve je to bilo u 20 sekundi, što ću, znači uzimam pušku i vraćam se, da, opalio sam dva metka u plafon“. Iako je apelant naknadno rekao da je sve trajalo oko 20 sekundi (nakon prvog pucnja oštećenog), a da nije bio iza šanka 20 sekundi, to nije od uticaja na pravilnost zaključka prvostepenog suda da u konkretnom slučaju apelant nije postupao u nužnoj odbrani. I prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano je pozivanje na institut nužne odbrane jer apelant ispaljuje dva hica u plafon iznad oštećenog, nakon što je napad na njega prestao, iako oštećeni E. S. svojim ponašanjem nije odavao utisak da će nastaviti s napadom, odnosno njegovo ponašanje nije ukazivalo na direktno predstojeći protivpravni napad.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz „člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2, čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Također, apelant se pozvao i na pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, apelant ukazuje da je Kantonalni sud nezakonito postupao jer je u izreku presude unio više činjeničnih navoda koji nisu bili sadržani u izmijenjenoj optužnici od 1. oktobra 2018. godine, te da je, na taj način, povrijeđen objektivni identitet presude i optužnice, odnosno da je sud prekoračio optužbu. Dalje, apelant smatra da je izreka presude nerazumljiva jer sadrži tvrdnje koje nisu navedene u tužiočevoj optužnici po kojoj se vodio predmetni postupak. Također, apelant smatra da je u inkriminiranoj situaciji postupao u nužnoj odbrani jer je oštećeni E. S. izrekao prijetnju apelantu da će ga ubiti, a potom pucao u njegovom pravcu, što, prema apelantovom stavu, ukazuje na postojanje nužne odbrane koju je Kantonalni sud isključio. Dalje, apelant navodi da nezakonitosti Kantonalnog suda nije ispravio ni Vrhovni sud, mada je on u žalbi ukazao na njih, te je stoga i Vrhovni sud propustio da pravilno primijeni odredbe ZKPFBiH. Stoga, apelant smatra da u ovom predmetu nije imao „fer suđenje“.

25. Apelant je, u podnescima od 3. decembra 2019. godine i 18. avgusta 2020. godine, naveo da to nisu dopune apelacije podnesene 15. marta 2019. godine, „već samo dodatno izjašnjenje i detaljnije obrazloženje činjeničnih, zakonskih i ustavnopravnih pitanja već pokrenutih u podnesenoj apelaciji“. Apelant je naveo da je prije donošenja osporenih odluka (presuda od 3. oktobra 2018. godine i 14. marta 2019. godine) postupak trajao 26 godina i da je Kantonalni sud u tom krivičnom predmetu donio još šest presuda u kojim je apelanta oslobodio optužbe u odnosu na oštećenog E. S., te da je u odnosu na oštećenog M. S. donosio različite presude – jednom osuđujuću, tri puta oslobađajuću i dva puta odbijajuću. Istakao je da je Kantonalni sud svoje odluke donosio primjenom „šest različitih zakonskih osnova, i to nužne odbrane, krajnje nužde, neotklonjive pravne zablude, neotklonjive stvarne zablude i putativne nužne odbrane te apsolutne zastare“. Ukazao je i na povredu načela pravne sigurnosti te povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Smatra da su činjenice u predmetnom postupku arbitrarno primijenjene, te da njegova krivnja nije dokazana „iznad razumne sumnje“ i da nije udovoljeno ni načelu krivičnog prava in dubio pro reo. b)Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da je riječ o braniočevim ponovljenim žalbenim navodima, te da i dalje ostaje pri iznesenim razlozima u Presudi broj 03 0 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine.

27. Kantonalni sud je istakao da apelant ne konkretizira dokaze na kojima zasniva apelaciju protiv obje presude, zbog čega njegove navode cijeni paušalnim. Istaknuto je da se Vrhovni sud u svojoj presudi broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine jasno očitovao, kako u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka tako i na prekoračenje optužbe i apelantovu subjektivnu stranu prilikom počinjenja krivičnih djela.

28. Tužilaštvo je navelo da se u apelaciji navode činjenice koje ne oslikavaju pravo činjenično stanje i da su navodi apelacije paušalni, neosnovani i proizvoljni.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 26. st (1) i (2) Nužna odbrana (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.

(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.

Član 166. stav (1) Ubistvo (1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 290.

Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 295. stav (1) Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant u apelaciji od 13. maja 2019. godine pobija presude Kantonalnog suda od 3. oktobra 2018. godine i Vrhovnog suda od 14. marta 2019. godine tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana „II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2, čl. 13. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“, kao i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant u dijelu apelacije koji se odnosi na navode, činjenice i dokaze na kojima se zasniva apelacija naveo činjenice i dokaze kojima je, prema navodima iz te apelacije, suštinski došlo do povrede prava na pravično suđenje. Apelant je u prilog svojim tvrdnjama uz apelaciju dostavio osporene presude od 3. oktobra 2018. godine i 14. marta 2019. godine, te žalbu od 15. novembra 2018. godine. Slijedom toga, Ustavni sud će ispitati apelantove navode dovodeći ih u vezu s dostavljenom dokumentacijom u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u […] krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu […] pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatira da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela ubistva, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, te da je sadržaj apelacije skoro u cijelosti ponovljeni sadržaj žalbe od 15. novembra 2018. godine (o kojoj je odlučivao Vrhovni sud). Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na pravično suđenje zasniva na stavu da je u predmetnom postupku došlo do pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava. Povreda procesnog prava se ogleda u činjenici da je sud u izreku presude dodao činjenice koje nisu postojale u izmijenjenoj optužnici, na koji način je nezakonito postupao, te što je zbog toga došlo do nerazumljivosti izreke presude, kao i do prekoračenja optužbe, to jest, povrede objektivnog identiteta optužnice. Povredu materijalnog prava apelant nalazi u tome što je sud pogrešno zaključio da inkriminirane radnje nije počinio u nužnoj odbrani. Također, apelant smatra i da je Vrhovni sud propustio da otkloni „štetne posljedice nezakonitog postupanja Kantonalnog suda“.

40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

41. U odnosu na apelantove navode da je sud u izreku presude dodao činjenice koje nisu postojale u izmijenjenoj optužnici, na koji način je došlo do nerazumljivosti izreke presude, kao i do prekoračenje optužbe, to jest povrede objektivnog identiteta optužnice, Ustavni sud ukazuje da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju lica u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. U skladu sa članom 290. ZKPFBiH, tužilac ima mogućnost da, kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, optužnicu i izmijeni. Najzad, u skladu sa članom 295. stav (1) ZKPFBiH, presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužbi. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prema rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu odstupio u činjeničnom pogledu od izmijenjene optužbe. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Optužnica broj Kt-184/92 od 23. jula 1992. godine, koju je Više javno tužilaštvo Tuzla podnijelo protiv apelanta, izmijenjena u dva navrata (na glavnim pretresima od 1. oktobra 2003. i 1. oktobra 2018. godine), te da su izvedenim dokazima na glavnom pretresu od 1. oktobra 2018. godine utvrđene nove činjenice, koje se razlikuju od onih u izmijenjenim optužnicama. Stoga je Kantonalni sud, budući da to nije uradio kantonalni tužilac, djelimično izmijenio izreku izmijenjene optužnice, imajući pri tome u vidu upute iz rješenjâ Vrhovnog suda br. 03 0 K 001251 13 Kž 2 od 5. marta 2014. godine i 03 0 K 001251 16 Kž 3 od 21. decembra 2017. godine, tako što je precizirao činjenični opis izreke izmijenjene optužnice prema utvrđenim činjenicama iz izvedenih dokaza. Navedeno je da takvim postupanjem apelantu na teret nije stavljena veća kriminalna količina od one koja mu je stavljena na teret izmijenjenim optužnicama, niti je proglašen krivim za drugo, teže krivično djelo od onog za koje se tereti optužnicom, tako da postupanjem na takav način nije prekoračena optužba.

43. Dalje, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Vrhovnog suda u žalbenom postupku koji je ispitan u okviru žalbenih navoda o bitnoj povredi postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora, ocijenio da se pobijana presuda odnosi na djelo koje je predmet optužbe izmijenjene na glavnom pretresu 1. oktobra 2018. godine i pročitane na tom glavnom pretresu, na lice koje je optuženo i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u optužnici izmijenjenoj na glavnim pretresima 1. oktobra 2003. godine, odnosno 1. oktobra 2018. godine. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da iz navoda prvostepenog suda na koje ukazuje branilac ne može zaključiti da je postupak vođen po dvije optužnice jer ni sud ne navodi da je postupak vodio po više optužnica, nego je jasno da se radi o jednoj izmijenjenoj optužnici. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da svaka izmjena u činjeničnom opisu djela u izreci prvostepene presude u odnosu na opis djela u optužnici ne znači i da je time prekoračena optužba, već se pri tome treba imati u vidu sadržaj i značaj izvršenih izmjena, te da li se navedene izmjene odnose na odlučne činjenice. Vrhovni sud je ocijenio da iz analize izreke pobijane presude proizlazi da je Kantonalni sud dodao niz činjenica i okolnosti koje nije sadržavala izmijenjena optužnica protiv apelanta, te je citirao dio koji nije sadržavala optužnica (citirane u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud naglasio da se apelant predmetnom izmijenjenom optužnicom teretio za izvršenje dva krivična djela ubistva, koja je, prema navodima optužnice, prema oštećenom E. S. učinio s direktnim umišljajem, a prema oštećenom M. S. s eventualnim umišljajem. I pobijanom presudom je apelant proglašen krivim za učinjenje dva krivična djela ubistva na štetu istih oštećenih, s istim oblikom umišljaja kao u izmijenjenoj optužnici, s tim što je prvostepeni sud dodavanjem činjenica i okolnosti koje nije sadržavala izmijenjena optužnica pobliže opisao inkriminirani događaj na osnovu činjenica utvrđenih tokom postupka, a te izmjene se ne odnose na odlučne činjenice. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da takvim postupanjem Kantonalnog suda nije prekoračena optužba jer taj sud na opisani način apelantu nije stavio na teret veću kriminalnu količinu od one koja mu je stavljena na teret izmijenjenom optužnicom, niti ga je proglasio krivim za drugo djelo od onog za koje se teretio tom optužnicom. Vrhovni sud je ocijenio i da, nasuprot braniočevim žalbenim navodima, navedenom izmjenom činjeničnog opisa krivičnog djela prvostepeni sud izreku pobijane presude nije učinio nerazumljivom jer je izreka pobijane presude u cijelosti u skladu s odredbom člana 346. stav 1. ZKPFBiH, pa time nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKPFBiH.

44. Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji, kako je već navedeno, ne postoji prekoračenje optužbe ukoliko su u opis djela unesene okolnosti koje nisu sadržane u optužbi, a služe za tačnije određivanje djela. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, takvim postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i izreke presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje.

45. Drugo pitanje koje je apelant u apelaciji postavio jeste pitanje da li je Kantonalni sud proizvoljnom ocjenom dokaza došao do, kako apelant tvrdi, pogrešnog zaključka da apelant radnje koje je preduzeo nije učinio u nužnoj odbrani. U vezi s tim navodima, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 258/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 25, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 60/05; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su prvo Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, vrlo detaljno obrazložili zbog čega nisu prihvatili apelantovu odbranu da je postupao u nužnoj odbrani. Naime, redovni sudovi su ukazali da iz dokaza na koje se pozvao prvostepeni sud proizlazi da se apelant, nakon ispaljenja hica oštećenog E. S. iznad njegove glave, sklonio iza šanka i tu ostao 20-ak sekundi, za koje vrijeme oštećeni nije preduzimao nikakve radnje ni prema njemu, niti ostalim prisutnim, što znači da je napad prestao, nakon čega je apelant uzeo automatsku pušku, otkočio je i repetirao, te ustao i ispalio dva hica u pravcu oštećenog, a nakon uzvraćenog pucnja od oštećenog ispalio cijeli rafal u pravcu oštećenih. Dakle, redovni sud je zaključio da je apelant ispalio dva hica u plafon iznad oštećenog, nakon što je napad na njega prestao, iako oštećeni E. S. svojim ponašanjem nije odavao utisak da će nastaviti s napadom, odnosno njegovo ponašanje nije ukazivalo na direktno predstojeći protivpravni napad. Ustavni sud zapaža i da je redovni sud vrlo detaljno razmotrio sve elemente koji su bili odlučujući za odluku o tome da, u skladu sa zakonskim odredbama, nije bilo moguće prihvatiti apelantove navode da je postupao u nužnoj odbrani, te da su o tome data vrlo detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već zapaža da je prvo Kantonalni sud za takvu odluku dao iscrpne i dovoljne razloge, dovodeći u vezu izvedene dokaze i analizirajući njihov sadržaj u odnosu na relevantne odredbe KZFBiH koje se tiču instituta nužne odbrane. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je procjena dokaza Kantonalnog suda, a potom i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju bila proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da svi ovi apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Vrhovnog suda, kod odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).

48. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Kantonalnog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo – dva ubistva. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti je ocjenom dokaza dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Konačno, u pogledu apelantovih navoda iz dopuna apelacije, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu u vezi s dopunom apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije (član 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda), te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. S obzirom na to da su predmetne dopune apelacije podnesene nakon proteka propisanog roka (jer je osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 03 0 K 001251 18 Kž od 14. marta 2019. godine apelant primio 15. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, dok su dopune apelacije podnesene 3. decembra 2019. godine i 18. avgusta 2020. godine), a ne odnose se na nove pravne okolnosti, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 85/14 od 16. marta 2016. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dakle, apelant u prilogu dopuna apelacije nije dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao zaključiti da postoje „nove pravne okolnosti“ koje su nastale nakon propisanog roka od 60 dana od dana prijema konačne presude u predmetnom postupku.

Ostali navodi

51. Apelant je također ukazao na povredu prava iz „člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Također, apelant se pozvao i na pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u sadržaju same apelacije apelant ničim ne potkrepljuje ove navode, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedene povrede, osim nezadovoljstva osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih presuda, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na ukazane povrede, smatra da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovog navoda.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su sudovi za sve svoje zaključke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada u obrazloženjima osporenih presuda nema proizvoljnosti, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, a nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2053/19 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio