Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4176/20 (G.Đ.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4176/20
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4176/20, rješavajući apelaciju G. Đ., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija G. Đ.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda rješenjima Osnovnog suda u Doboju br. 85 0 K 075994 20 Kv od 1. oktobra 2020. godine i 85 0 K 075994 18 K od 28.
septembra 2020. godine u dijelu u kojem je odlučeno o datumu puštanja na slobodu.
Odbija se kao neosnovana apelacija G.Đ. izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju br. 85 0 K 075994 20 Kv od 1.
oktobra 2020. godine i 85 0 K 075994 18 K od 28. septembra 2020.
godine u ostalom dijelu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. G. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 85 0 K 075994 20 Kv 9 od 1. oktobra 2020. godine i 85 0 K 075994 18 K od 28. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 K 075994 18 K od 28. septembra 2020. godine apelantu je ukinut pritvor i navedeno je da se on ima pustiti na slobodu 1. oktobra 2020. godine. Istim rješenjem apelantu su izrečene mjere zabrane - zabrana sastajanja i kontaktiranja sa Biljanom Đokić (u daljnjem tekstu: oštećena), kćerkom i sinom, te približavanje njima na udaljenost manju od 200 metara, zabrana napuštanja boravišta u Velikoj Bukovici bez prethodnog odobrenja suda uz obavezu apelanta da, dok traje zabrana, mora boraviti u mjestu boravišta Velikoj Bukovici i da se ne smije udaljavati van granica mjesta boravišta, odnosno da se mjesto boravišta apelantu ograničava na njegov dom uz nalog apelantu da striktno postupa u skladu sa naredbama i pozivima Osnovnog suda kojima se zahtijeva njegovo prisustvo u sudu uz upozorenje da mu se, u slučaju kršenja obaveza iz izrečenih mjera, može odrediti pritvor. Dalje je navedeno da mjeru zabrane izvršava policijski organ - Policijska uprava Doboj, a policijska stanica će, u slučaju kršenja obaveza od apelanta, o tome odmah obavijestiti sud. Takođe je navedeno da će mjere zabrane trajati dok za tim postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, a ako apelantu bude izrečena kazna zatvora, do upućivanja na izdržavanje te kazne s tim što će sudija svaka dva mjeseca ispitati opravdanost njihove daljnje primjene.
5. U obrazloženju rješenja je naveden tok postupka koji se odnosi na određivanje pritvora apelantu (rješenjem od 3. marta 2019. godine zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS, u daljnjem tekstu: KZ) u kojem je navedeno da je protiv apelanta (ranije) podignuta optužnica i potvrđena 28. oktobra 2018. godine zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190 stav 1 KZ, ugrožavanje bezbjednosti iz člana 150 stav 1 KZ i krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361 stav 1 KZ. Tužilaštvo je podiglo optužnicu zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ, koja je potvrđena rješenjem od 28. marta 2019. godine (kasnije 24. aprila 2019. godine izvršeno je spajanje postupaka), te se sud pozvao na odredbu člana 202 stav 2 tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) uz pozivanje na rješenje kojim je apelantu pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice (1. april 2019. godine). Takođe, Osnovni sud je naveo da, s obzirom na to da glavni pretres nije okončan u navedenom predmetu, u skladu sa članom 202 stav 3 ZKP, pritvor se mora ukinuti.
6. Nadalje je navedeno da je apelant predložio da se pritvor ukine sa 28. septembrom 2020. godine, navodeći da se nakon potvrđivanja optužnice vrijeme trajanja pritvora treba računati od datuma potvrđivanja optužnice. Međutim, Osnovni sud je naveo da se o pritvoru odlučuje rješenjem, pa i o produženju nakon potvrđivanja optužnice, a rješenjem Osnovnog suda od 1. aprila 2019. godine je određeno da po tom rješenju pritvor može trajati godinu dana i šest mjeseci, a to je do 1. oktobra 2020. godine. Protiv navedenog rješenja izjavljena je žalba koja je odbijena, te je rješenje postalo konačno 8. aprila 2019. godine.
7. Dalje, sud navodi da samim protekom vremena na koje je pritvor određen nakon potvrđivanja optužnice, za koje vrijeme nije izrečena presuda, nisu prestali razlozi zbog kojih je pritvor određen (opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo, odnosno dovršiti djelo kojim je prijetio), a to su okolnosti koje ukazuju da sud može izreći mjeru zabrane radi postizanja svrhe zbog koje je pritvor bio određen kao što su mjere zabrane sastajanja sa oštećenom, odnosno približavanja oštećenoj i druge mjere.
8. U nastavku rješenja Osnovni sud je ukazao da su svjedoci saslušani u toku pretresa naveli da je apelant vršio nasilje nad oštećenom, prijetio oštećenoj da će je ubiti, da ju je presretao i na kraju fizički napao nanijevši joj teške tjelesne povrede. Na strani 5. Osnovni sud je ukazao da je Tužilaštvo dostavilo podnesak u kojem se navodi da su aktom policijske stanice Tužilaštvu dostavljeni prilozi, odnosno službene zabilješke koje ukazuju na neophodnost izricanja mjera zabrane apelantu, pa je Tužilaštvo predložilo izricanje mjera zabrane. Dalje se navodi da su radnici Sektora kriminalističke policije došli do saznanja da apelant treba biti pušten iz pritvora, te da su obavili informativni razgovor sa oštećenom i njenom djecom o čemu su sačinjene službene zabilješke, te da je navedeno šta slijedi iz njih (da su oštećena i njena djeca zabrinuti za bezbjednost, te da je apelant prijetio i govorio zatvorskim čuvarima da će ubiti oštećenu itd.), a u nastavku je ukazano na nalaz vještaka psihijatra.
9. Osnovni sud se pozvao na odredbu čl. 185 stav 1 i 186 st. 1 i 2 ZKP, te je navedeno da je u konkretnom slučaju sud i po službenoj dužnosti odlučivao o ukidanju pritvora i o prijedlogu Tužilaštva za izricanje mjera zabrane apelantu, pa je ustanovio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu izreknu mjere zabrane, kao u izreci rješenja, koje su primjerene u situaciji kada je pritvor valjalo ukinuti po sili zakona a kada još uvijek postoji opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo, ili učiniti krivično djelo kojim prijeti ako mu se ne zabrani kontaktiranje i približavanje oštećenoj i njihovoj djeci i ako mu se ne ograniči boravište na mjesto prebivališta, sve s ciljem da oštećena i njena djeca mogu bez straha obavljati svakodnevne aktivnosti kao što su odlazak na posao, u školu, na fakultet. Dalje je navedeno da se apelantu, u slučaju kršenja mjera zabrane, može odrediti pritvor. Takođe, Osnovni sud je uputio i na odredbe čl. 186 st. 5 i 6 i 189 stav 3 ZKP.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, vijeće Osnovnog suda je rješenjem od 1. oktobra 2020. godine odbilo apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja tog suda od 28. septembra 2020. godine kao neosnovane.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da argumentima žalbe nije dovedena u pitanje zakonitost Rješenja broj 85 0 K 075994 18 K od 28. septembra 2020. godine. Žalbeni navodi koji se tiču navodnog nepravilnog zaključka u pobijanom rješenju o vremenu i načinu računanja pritvora, te navodnog neosnovanog držanja apelanta u pritvoru od 28. septembra 2020. godine do 1. oktobra 2020. godine su, prema ocjeni vijeća, neosnovani zbog toga što je i ožalbenim rješenjem, odnosno Rješenjem tog suda broj 85 0 K 075994 19 Kv 2 od 1. aprila 2019. godine navedeno da pritvor po tom rješenju može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci, što je uzeo u obzir sudija pri donošenju ožalbenog Rješenja broj 85 0 K 075994 18 K od 28. septembra 2020. godine i ispravno naveo da pritvor može trajati do 1. oktobra 2020. godine, uzimajući datum donošenja rješenja, 1. april 2019. godine, kao osnov za računanje roka od godinu i šest mjeseci.
12. Prema ocjeni vijeća tog suda, neosnovana je apelantova argumentacija da je postupajući sudija pri donošenju ožalbenog rješenja morao računati rok od 28. marta 2019. godine kao dana potvrđivanja optužnice, te da je i Rješenjem broj 85 0 K 075994 19 Kv 2 od 1. aprila 2019. godine nezakonito određeno da pritvor po rješenju može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci zbog toga što je pomenuto rješenje (od 1. aprila 2019. godine) Okružni sud u Doboju već ocijenio u žalbenom postupku i zbog toga što je potvrđeno 8. aprila 2019. godine pri čemu nije utvrđena navodna povreda zakona na koju se branilac optuženog poziva navodeći pogrešno računanje roka.
13. Osnovni sud je naveo da zakonska odredba iz člana 202 ZKP, na koju se apelant poziva i koja propisuje da pritvor nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja presude može trajati najduže godinu i šest mjeseci, ne znači, kako to odbrana tvrdi, da se rok ima računati od dana donošenja rješenja kojim se potvrđuje optužnica, jer je stavom 1 pomenutog člana propisano da se pritvor određuje, produžava i ukida i nakon potvrđivanja optužnice, da je u samom rješenju određen rok koji je u skladu sa zakonom, koje je potvrđeno u postupku po žalbi rješenjem Okružnog suda u Doboju od 8. aprila 2019. godine, pa su, prema ocjeni vijeća, neosnovani navodi branioca koji se tiču navodno pogrešno računatog roka u ožalbenom rješenju, te navodno neosnovanog držanja apelanta u pritvoru bez rješenja.
14. Prema ocjeni vijeća tog suda, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi u pogledu neosnovanog izricanja mjera zabrane, te da se nakon ukidanja pritvora nisu mogle izreći mjere zabrane. Naime, stavom 1 člana 186 ZKP propisano je da sud može izreći mjeru zabrane napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca. Nadalje, stavom 4 člana 186 ZKP propisano je ko određuje i ukida mjere zabrane, a stavom 5 istog člana propisano je da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora uz obavezu suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera potrebna.
15. S tim u vezi, kada se uzme činjenica da ovaj krivični postupak nije okončan i da je on u fazi glavnog pretresa, te činjenica da je Tužilaštvo, kao stranka u postupku (član 20 stav 1 tačka đ) ZKPRS), podneskom od 25. septembra 2020. godine dostavilo prijedlog da sud izrekne mjere zabrane, koje je sud i izrekao, prema ocjeni vijeća, žalbeni navod odbrane (da sud nije u skladu sa zakonom mogao izreći mjere zabrane) očito je neosnovan.
16. Prema ocjeni suda, bez obzira na to što je sud ukinuo pritvor apelantu, to ne znači po automatizmu da je sud obavezan istovremeno da ukine i mjere zabrane, kako to branilac neosnovano tvrdi u žalbi, već da je sud, ocjenjujući prijedlog Tužilaštva od 25. septembra 2020. godine, u postupku propisanom zakonom rješenjem izrekao mjere zabrane za šta je dao valjano obzrazloženje.
17. Nadalje, ocjenjujući žalbene navode optuženog o neosnovanosti izricanja mjera zabrane, pogotovo izricanja mjere zabrane napuštanja boravišta, vijeće je smatralo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani za šta je dalo razloge na strani 3. presude. Takođe, na strani 4. presude vijeće Osnovnog suda je istaklo da je apelant u žalbi neosnovano naveo da je osporenim rješenjem neosnovano apelantu izrečena zabrana napuštanja mjesta boravišta, odnosno ograničenja na njegov dom, smatrajući da ovakva mjera nije mogla biti izrečena samo na osnovu službene zabilješke policije koja je zasnovana, kako on tvrdi, na lažnim izjavama oštećene i svjedoka, da sud nije uzeo u obzir izvještaj o njegovom ponašanju u pritvoru, te da će zbog toga morati da podnosi krivičnu prijavu i da traži zaštitu kod svih institucija zbog nanesene štete. Naime, kada se uzme u obzir osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, koju je sud u ožalbenom rješenju obrazložio dajući valjane razloge za nju, te način izvršenja tih djela, kako je to navedeno u optužnicama, visinu zaprijećene kazne, te izjave oštećene i svjedoka (djece) sa glavnog pretresa, kao i njihove izjave koje su navedene u službenim zabilješkama policije, koje su priložene uz prijedlog Tužilaštva, iz kojih proizilazi njihov strah da će apelant učiniti ili ponoviti krivično djelo kojim prijeti, prema ocjeni vijeća, u osporenom rješenju su dati valjani razlozi da se izreknu mjere zabrane apelantu.
18. Osnovni sud je ukazao da jeste činjenica da mjere zabrane umanjuju u značajnoj mjeri obim elementarnih apelantovih prava, ali, kada se, s druge strane, uzme u obzir osnovana sumnja da su izvršena krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, način izvršenja, izražen strah oštećene, te svjedoka, koji su djeca apelanta i oštećene, koji je, prema ocjeni suda, racionalan i opravdan, vijeće je ustanovilo da su mjere adekvatne i osnovane, a da će one biti podvrgavane obaveznoj dvomjesečnoj kontroli opravdanosti, čime će biti kontinuirano i dodatno provjeravana njihova opravdanost kako bi se otklonile eventualne povrede apelantovih prava.
19. Zbog svega navedenog, vijeće je ustanovilo da je pobijanim rješenjem pravilno utvrđeno činjenično stanje, da njime nije povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu, te da nema ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog čega je odbio apelantove žalbe. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant ukazuje na povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 6 Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je nakon potvrđivanja optužnice pritvor određen rješenjem od 1. aprila 2019. godine, u skladu sa odredbom člana 202 stav 1 ZKP, te da je, u skladu sa navedenom odredbom, pritvor vezan za datum potvrđivanja optužnice. Stoga je apelantu pritvor mogao trajati najduže do 28. septembra 2020. godine, a osporenim rješenjem je navedeno da se apelant ima pustiti na slobodu 1. oktobra 2020. godine, dakle, tri dana je na nezakonit način apelant zadržan u pritvoru. Nadalje, apelant ukazuje da je istekao rok propisan zakonom, a da mu je sud odredio mjere zabrane. Apelant navodi da su mjere zabrane supstitucija za pritvor, odnosno da se one mogu izreći samo umjesto pritvora, a što u apelantovom slučaju nije moguće, te apelant smatra da je došlo do kršenja prava zagarantovanih Evropskom konvencijom, i to prava na ličnu slobodu i bezbjednost, dok je u činjeničnom dijelu apelacije ukazao da se, uslijed izrečene mjere, ne može slobodno kretati, te da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su apelantu određene mjere zabrane nakon ukidanja pritvora koje su primjerene njegovoj situaciji, a kako bi oštećena i djeca apelanta i oštećene mogla bez straha vršiti svakodnevne aktivnosti, pozivajući se na član 186 stav 1 ZKP.
22. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana i da apelant osporava činjenične zaključke pobijanih rješenja, što nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje. V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) glasi:
Ostale mjere zabrane Član 185.
(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
v) zabranu sastajanja sa određenim licima,
g) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu i
d) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184.
ovog zakona, ili kao zasebne mjere.
Izricanje mjere zabrane Član 186.
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(4) Tokom istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) godinu dana u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina,
b) godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina,
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i
g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3)Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Osnovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Takođe, apelant je naveo da je osporenim rješenjem nezakonito zadržan u pritvoru, jer je u osporenom rješenju navedeno da se apelant ima pustiti na slobodu 1. oktobra 2020. godine, dok apelant smatra da je trebalo da bude pušten na slobodu 28. septembra 2020. godine. S obzirom na to da je apelant po rješenjima o određivanju/produženju pritvora bio u pritvoru i nakon potvrđivanja optužnice, do donošenja osporenih rješenja kojima je naloženo njegovo puštanje na slobodu 1. oktobra 2020. godine, Ustavni sud će najprije ispitati da li je zadržavanje apelanta u pritvoru od 28. septembra 2020. godine do 1. oktobra 2020. godine „zakonito“, u vezi sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
30. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
31. Dakle, apelant osporava rješenje Osnovnog suda kojim je određeno da mu se ukida pritvor i da se ima pustiti na slobodu 1. oktobra 2020. godine. Apelant smatra da je trebalo da bude pušten na slobodu 28. septembra 2020. godine, te da je tri dana nezakonito proveo u pritvoru.
32. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoji raniju praksu u kojoj je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), razmatrao „zakonitost“ pritvora, odnosno značenje zakonitosti. Tako je Evropski sud naveo da član 5 Evropske konvencije jemči pravo na slobodu i bezbjednost i da je njegova ključna svrha da spriječi proizvoljna ili neopravdana lišavanja slobode. Takođe, Evropski sud je u svojoj praksi ukazao da izrazi „zakonito” i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom” upotrijebljeni u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, u suštini, upućuju natrag na domaće pravo, te navode na obavezu da se postupa u skladu s njegovim materijalnim i procesnim pravilima (vidjeti predmet Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, odlomak 72, 9. jula 2009. godine). Takođe, prema praksi Evropskog suda, na domaćim je organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, budući da na osnovu člana 5 stav 1 nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom povredu Evropske konvencije, Evropski sud može i treba koristiti određeno ovlašćenje da pregleda da li je bilo poštovano to pravo. Period pritvora, u principu, biće zakonit ako je pritvor bio određen sudskim nalogom (vidjeti predmet Douiueb protiv Holandije [VV], br. 31464, odlomci 44-45, 4. avgusta 1999. godine, i već citirani predmet Mooren, odlomak 74). Dalje je Evropski sud ukazao da, stoga, mora utvrditi da li je samo domaće pravo u skladu sa Evropskom konvencijom, uključujući opšte principe izražene ili koji se podrazumijevaju u njoj, ukazujući da je u slučaju lišavanja slobode naročito važno poštivanje opšteg principa pravne bezbjednosti. Navodeći da svako lišavanje slobode mora biti određeno „u skladu s postupkom propisanim zakonom”, član 5 stav 1 ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi „u skladu sa zakonom” i „propisano zakonom”, u stavu 2 člana 8 do 11, on se, takođe, odnosi na „kvalitet prava”, zahtijevajući da bude u skladu s vladavinom prava. Takođe, Evropski sud je ukazao da poštivanje domaćeg prava nije dovoljno: članom 5 stav 1 dodatno se traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidjeti, među brojnim drugim izvorima prava, već citirane predmete Mooren, odlomak 72, i Amuur, odlomak 50, te predmet Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, odlomak 78, ESLJP 2000- III).
33. Primjenom navedenih principa na konkretan predmet Ustavni sud će ispitati da li su osporena rješenja zakonita, odnosno da li su poštovane odredbe ZKP, kao i opšte garancije koje propisuje član 5 Evropske konvencije. Dakle, ono što je važno za konkretni slučaj jeste da je predmet u fazi glavnog pretresa, da nije donesena prvostepena presuda i da se pritvor apelanta do donošenja osporenih rješenja odnosio na fazu nakon potvrđivanja optužnice (u istoj fazi postupak je i sada, ali je apelant pušten iz pritvora). Pri tome apelant ukazuje da mu je pritvor u ovoj fazi, koji je propisan članom 202 stav 2 tačka b) ZKP, trajao tri dana duže nego što je to određeno zakonom. Apelant ukazuje da je pritvor nakon podizanja i potvrđivanja optužnice vezan za datum potvrđivanja optužnice. S druge strane, redovni sud pritvor, odnosno njegovo trajanje od jedne godine i šest mjeseci veže za datum kada je nakon podizanja optužnice donio rješenje o produženju pritvora apelantu, a to je 1. april 2019. godine.
34. Ustavni sud najprije podsjeća da zakon sadrži odredbu koja se odnosi na pritvor nakon potvrđivanja optužnice. Članom 202 ZKP jasno je propisano: „Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice“, što nije ni sporno. Naime, redovni sud je istakao da je apelantu rješenjem od 1. aprila 2019. godine produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice i po tom rješenju (od 1. aprila 2019. godine) pritvor je mogao trajati do jedne godine i šest mjeseci, te da je sud, dakle, očigledno računao vrijeme od donošenja rješenja nakon potvrđivanja optužnice. Ustavni sud, međutim, podsjeća da odredba člana 202 stav 2 ZKP glasi: „Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže:“ (dalje su navedeni rokovi), a u apelantovom slučaju primjenljiva je tačka b) „ godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina“. Dakle, nesporno je da je apelantu nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude pritvor mogao trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci.
35. Apelant je već bio u pritvoru kada je optužnica potvrđena, te je Tužilaštvo uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje pritvora (određenog i produženog još u fazi istrage). Rješenjem koje je doneseno 1. aprila 2019. godine apelantu je nakon potvrđivanja optužnice produžen pritvor i navedeno je da on može po tom rješenju trajati jednu godinu i šest mjeseci.
36. Ustavni sud je u svojim odlukama, slijedeći praksu Evropskog suda, navodio da za pitanja pritvora treba poći od konkretne situacije bilo kog pojedinca na kojeg se pritvor odnosi. Ustavni sud primjećuje da je ZKP jasan u pogledu najdužeg trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, „nakon potvrđivanja optužnice“, prema jezičkom sadržaju odredbe člana 202 stav 2 tačka b) ZKP, pritvor može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci. Ova odredba je jasna, odnosi si se na fazu postupka nakon potvrđivanja optužnice i u toj fazi određuje najduže trajanje pritvora. Ona ničim ne sugeriše (kako apelant navodi, a takođe i sud) momenat od kada se pritvor nakon potvrđivanja optužnice računa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se, u skladu sa odredbama ZKP, pritvor „računa“ od momenta lišavanja slobode, te da su dalje propisani uslovi njegovog produženja. Takođe, da ova odredba ne propisuje, kako apelant navodi, da je sud nakon potvrđivanja optužnice „isključivo vezan za momenat potvrđivanja optužnice“, jasno proizilazi iz činjenice da pritvor može biti određen tek u ovoj fazi, dakle, nekada nakon potvrđivanja optužnice. Međutim, odredba člana 202 stav 2 ZKP jasno ukazuje da pritvor nakon potvrđivanja optužnice, koji može biti i određen i produžen, može trajati najduže određeni vremenski period, u apelantovom slučaju godinu i šest mjeseci.
37. Dakle, u konkretnom slučaju optužnica je potvrđena 28. marta 2019. godine, a apelant je pušten na slobodu 1. oktobra 2020. godine. Iz ovoga jasno proizilazi da je pritvor apelanta nakon podizanja optužnice trajao duže od roka dozvoljenog i jasno propisanog zakonom, jer je apelant bio u pritvoru nakon potvrđivanja optužnice (28. marta 2019. godine) do puštanja na slobodu 1. oktobra 2020. godine. Stoga je nesporno da je apelant proveo de facto u pritvoru nakon potvrđivanja optužnice jednu godinu i šest mjeseci i tri dana. Bez obzira na to što je apelant 28. marta 2019. godine bio u pritvoru na osnovu nekog ranijeg rješenja, koje je doneseno u fazi istrage, što je nesporno sudu dalo prostora da tek 1. aprila 2019. godine odlučuje o prijedlogu za produženje pritvora koji je uz optužnicu podnijelo Tužilaštvo, kod nesporne činjenice da se apelant nalazio u pritvoru 28. marta 2019. godine, a to je dan kada je potvrđena optužnica, nakon toga je apelantu pritvor mogao trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci iz čega jasno proizilazi da je sud prekršio najduži rok za pritvor određen odredbom člana 202 ZKP o čemu je trebalo voditi računa imajući u vidu apelantovu konkretnu situaciju i jasnu zakonsku odredbu.
38. Dakle, prema izričitoj zakonskoj odredbi člana 202 stav 2 tačka b) (primjenljiva u apelantovom predmetu), pritvor nakon potvrđivanja optužnice može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci. Činjenica da je pritvor apelanta nakon potvrđivanja optužnice trajao jednu godinu, šest mjeseci i tri dana, jasno ukazuje da sud nije postupio u skladu sa odredbom zakona koja je precizna i jasna i bilo kakav pokušaj „opravdavanja pritvora“ u trajanju dužem od propisanog zakonom nakon potvrđivanja optužnice može voditi proizvoljnosti u pritvaranju. Stoga, u konkretnom predmetu Ustavni sud zaključuje da pritvor koji je trajao tri dana duže od trajanja pritvora predviđenog zakonom nakon potvrđivanja optužnice nije zakonit.
39. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za vrijeme koje je proveo u pritvoru nakon potvrđivanja optužnice, a koje je duže od jedne godine i šest mjeseci.
40. Drugi dio apelacije odnosi se na apelantov navod da redovni sud nije mogao izreći apelantu mjere zabrane zbog činjenice da su mjere zabrane supstitucija-zamjena za određivanje mjere pritvora, te kako više nema osnova za pritvor, ne mogu se izreći ni mjere zabrane. Ustavni sud u konkretnom predmetu neće se uopšte upuštati u sadržaj rješenja, odnosno samih mjera zabrane. Naime, kako je Ustavni sud naveo u svojoj dosadašnjoj praksi, mjere zabrane mogu pokrenuti pitanje po članu 5, ali i po članu 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ali i drugih prava (član 8 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1, uz Evropsku konvenciju), što zavisi od svake pojedinačne konkretne situacije pojedinca na kojeg se mjera zabrane odnosi. Apelant je naveo da izrečene mjere zabrane pokreću pitanje zaštite prava po članu 5 Evropske konvencije i članu 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
41. Ustavni sud u konkretnom slučaju trebalo bi da odluči u odnosu na koje pravo ili prava će ispitati izrečene mjere. Međutim, Ustavni sud, takođe, mora imati u vidu apelantove navode – koji suštinski navodi da se izrečene mjere nisu mogle izreći (sud je postupao proizvoljno i suprotno zakonu), jer se ne može odrediti/produžiti pritvor apelantu, pa, dakle, ni mjere zabrane. Dakle, apelant dovodi u pitanje zakonitost izrečenih mjera zabrane nakon što je isteklo vrijeme najdužeg trajanja pritvora.
42. Ustavni sud je isti apelantov navod ispitao u predmetu broj AP 4391/17 od 6. decembra 2017. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba) u odnosu na član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a u navedenom predmetu apelantu su bile izrečene mjere zabrane putovanja i sastajanja i kontaktiranja sa određenim licima. I u navednom predmetu apelant je pokrenuo pitanje zakonitosti izrečenih mjera s obzirom na to da su mu one izrečene nakon što je proveo u pritvoru šest mjeseci (u fazi istrage). Imajući u vidu da je, dakle, identičan navod ispitao u predmetu broj AP 4391/17, Ustavni sud će bez daljnje analize samog sadržaja mjera i ovdje zaključiti da može biti primijenjen član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Razlog za navedeno jeste činjenica da apelant „generalno“ osporava zakonitost izricanja mjera zabrane nakon što protekne maksimalno vrijeme trajanja pritvora, ali i činjenica da član 5 i 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ali i član 8 imaju zajednički zahtjev u svom osnovu, a to je zahtjev „zakonit“, odnosno zakonitosti.
43. Stoga, bez daljnjeg upuštanja u samu suštinu izrečenih mjera (što ni apelant ne problematizuje) Ustavni sud ne nalazi razlog da odstupi od stava izraženog u Odluci broj AP 4391/17. U navedenom predmetu Ustavni sud je, ispitujući apelantove navode u odnosu na povredu prava na slobodu kretanja, odnosno da li su mjere izrečene „u skladu sa zakonom“ i „procedurom propisanom zakonom“, u tački 41 obrazložio zašto smatra da su mjere zabrane zakonite, te Ustavni sud ne vidi razlog da odustane od svoje dosadašnje prakse. Naime, Ustavni sud je utvrdio (na navedenom je insistirao i redovni sud u konkretnom predmetu) da mjere zabrane mogu trajati dok za tim postoji potreba (u navedenom predmetu je bio primijenjen ZKPBiH, član 126b. tačka 5, koji je po svom sadržaju identičan članu 186 stav 5 ZKP na koji se pozvao redovni sud u konkretnom predmetu). Dakle, navedeni član pravi jasnu razliku u trajanju mjere pritvora koji je ograničen u svim fazama postupka i koji se mora striktno primjenjivati u odnosu na mjere zabrane koje nisu ograničenog karaktera iako postoji obavezna kontrola opravdanosti i mjera zabrane. Stoga, Ustavni sud smatra da su izrečene mjere izrečene u skladu sa zakonom, pa je apelacija u ovome dijelu neosnovana.
44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao jasno obrazloženje zašto su izrečene mjere zabrane potrebne, a apelant je u apelaciji naveo da, uslijed izrečenih mjera, nije u mogućnosti da raspolaže „nizom zagarantovanih prava“, između ostalog prava na ljekarsku pomoć. Međutim, ovaj navod Ustavni sud smatra paušalnim, dok druga apelantova prava mogu biti ograničena, ali Ustavni sud smatra da u ovom trenutku apelant nije doveo u pitanje postojanje proporcionalnosti između izrečene mjere i cilja koji se njome želi postići.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
46. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu člana 6 Evropske konvencije, ali ni iz navoda apelacije, niti iz osporenih rješenja ne proizilazi da su na bilo koji način povrijeđene garancije koje pruža ovaj član, pa Ustavni sud ne smatra da je potrebno da ispituje apelantove navode po ovom osnovu.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru nakon potvrđivanja optužnice, koje je duže od jedne godine i šest mjeseci.
48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja donesena u skladu sa zakonom, te kada je sud naveo jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane, a apelant nije doveo u pitanje njihovu proporcionalnost.
49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević