Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4449/20 (H. R.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4449/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4449/20, rješavajući apelaciju Hasana Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Rekić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 034296 20 Gž od 29. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 034296 16 P od 20. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanil Hasić i Amel Šabić iz Bosanske Krupe, podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 034296 20 Gž od 29. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 034296 16 P od 20. februara 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 34296 16 P od 20. februara 2020. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda od 29. septembra 2020. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (J.R.) uznemiravao apelanta u slobodnom i nesmetanom raspolaganju, odnosno vršenju vlasničkih ovlaštenja na parceli pobliže označenoj izrekom presude, da se tuženom naloži da odmah prestane sa uznemirivanjem apelanta, te da se zabrani tuženom da ubuduće poduzima takve ili slične radnje uznemiravanja apelanta u slobodnom i nesmetanom raspolaganju, odnosno vršenju vlasničkih ovlaštenja na predmetnoj parceli. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je apelant tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnjama da je on „vlasnik tačno određene katastarske čestice na kojoj je izvršeno uznemiravanje, k.č. 4/10 PONORAC. upisane u pl. br. 54 k.o. Ostružnica, a koja po podacima novog premjera odgovara dijelu k.č. 922/1“, te da ga je tuženi uznemirivao u pravu vlasništva na način da je na predmetnoj k.č. posjekao 80 stabala graba, klena i lijeske apelanta. Dakle, apelant je uznemirivanje svog prava vlasništva ograničio na k.č. 4/10 i na broj od 80 posječenih stabala. Kantonalni sud je naveo da je geodetskim vještačenjem vještak na skici osnovnog nalaza, a po pokazivanju apelanta na licu mjesta lokaliteta na kojem je izvršena sječa, prikazao površinu od 118 m2 koju je označio zelenom bojom i utvrdio da ova površina pripada k.č. 921, površine od 16 m2 koju je označio plavom bojom i utvrdio da ova površina pripada k.č. 924 (koje nisu predmet tužbenog zahtjeva apelanta), te utvrdio površinu od 33 m2 koju je označio crvenom bojom i utvrdio da ista površina ulazi u sastav k.č. 922/1. Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da se iz nalaza vještaka geodetske struke nije mogao izvesti pouzdan zaključak vezan za predmetnu parcelu k.č. 4/10 i njene granice unutar 922/1, a i time i da li je bilo sječe stabala na k.č. 4/10, neosnovan je navod apelanta da je vještačenjem utvrđeno da sporna površina na kojoj je tuženi izvršio sječu pripada upravo k.č. 4/10, unatoč činjenici što ista pripada parceli po novom k.č. broj 922/1. Kantonalni sud je naveo da nije od značaja činjenica to što se ova parcela vodi na ocu apelanta, s obzirom da apelant nije dokazao da je na dijelu k.č. 4/10 tuženi posjekao 80 stabala, odnosno da je tuženi uopće na njegovoj nekretnini izvršio sječu. S obzirom na navedeno i da apelant nije sa sigurnošću dokazao da površina od 33 m2 označena crvenom bojom na skici osnovnog nalaza i mišljena vještaka, pripada katastarskoj čestici 4/10, tužbeni zahtjev kako je opredijeljen nije osnovan, pa je zato pravilno odbijen. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine zbog nepostojanja valjanog osnova, odnosno, niti da je pretpostavljeni vlasnik, tako da nisu ispunjeni uvjeti za sudsku zaštitu propisanu članom 132. stav 1. Zakona stvarnim pravima. Također, apelant nije dokazao drugi kumulativni uvjet iz gore navedenog člana, da ga je tuženi uznemiravao u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu k.č. 4/10 k.o. Ostružnica. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima će svoje tvrdnje dokazati. Nadalje, odredbom člana 126. istog Zakona propisano je ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Po stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u ovoj pravnoj stvari pravilno procesno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja, a uslijed nedokazanosti navoda na kojima je apelant temeljio tužbeni zahtjev, njegov zahtjev odbio. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosner i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje jer nisu utvrdili da je apelant vanknjižni vlasnik nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva, jer je apelant u toku postupka dokazao da je predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem iza svoga oca i djeda, odnosno, da su apelant i njegovi prednici stekli predmetnu nekretninu dosjelošću već samim protekom zakonskih rokova. Apelant je naveo i da su sudovi nalaz geodetskog vještaka sa dopunama pristrano tumačili na štetu apelanta, kao i da je apelant dokazao da je tuženi bespravno posjekao stabla na parceli apelant.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4449/20 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio