Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4295/20 (A. K. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinska mjera
- Radni spor
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4295/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4295/20, rješavajući apelaciju Anđelka Karivana i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Anđelko Karivan, Safet Šalaka, Asim Klačar, Amer Popara, Asim Rehibić, Elvedin Džoko, Selmir Šehić, Alija Ibrović, Vahid Podžić, Miralem Ćosović, Ibrahim Vražalica, Mirzah Memišević, Džemail Selmanović, Džemal Salihović i Marinko Knežević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 425960 16 Rsž od 20.
kolovoza 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelko Karivan, Safet Šalaka, Asim Klačar, Amer Popara, Asim Rehibić, Elvedin Džoko, Selmir Šehić, Alija Ibrović, Vahid Podžić, Miralem Ćosović, Ibrahim Vražalica, Mirzah Memišević, Džemail Selmanović, Džemal Salihović i Marinko Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 1. prosinca 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 425960 16 Rsž od 20. kolovoza 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je tužba kojom su apelanti tražili da se poništi kao protuzakonita odluka tuženog (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) kojima su apelanti oglašeni kao odgovorni i izrečena im je mjera pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva poništenje odluka tuženog kojima su apelanti oglašeni odgovornim i izrečena im je mjera pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu zbog povrede radne obaveze iz članka 6. stavak 1. točka 12. Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radne obaveze (apelanti nenajavljeno obustavili funkciju javnog gradskog prijevoza u određenom razdoblju, tj. nisu izvršavali svoje radne zadatke prema utvrđenom rasporedu). S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor tuženog da apelanti nemaju pravni interes poništavati u parničnom postupku izrečena pismena upozorenja pred otkaz ugovora o radu, a imajući u vidu članka 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te da odlukama poslodavca nisu povrijeđena prava apelanata iz radnog odnosa. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 103. ZOR, propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. To znači da zaposlenik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativne posljedice na pravo radnika iz radnog odnosa ili mu neko pravo uskraćuje. Dakle, naveo je da opomena pred otkaz ugovora o radu nije odluka u naprijed navedenom smislu, jer se radi samo o opomeni koja nema neposredno pravno djelovanje, odnosno kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo apelanata iz radnog odnosa, zbog čega se opravdanost opomene ne može pobijati pred sudom (takvo pravo ne pripada apelantima u smislu članka 130. ZOR).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini smatraju da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, s obzirom da se radilo o povredi prava iz radnog odnosa, te su apelanti trebali imati mogućnost da ostvare povrijeđeno pravo pred nadležnim sudom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević