Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4539/19 (V. A. i M. A.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4539/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4539/19, rješavajući apelaciju Vlade Adrovca i Marija Adrovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Adrovca i Marija Adrovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053296 19 Rev 2 od 26. jula 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Adrovac iz Beograda, Republika Srbija, i Mario Adrovac iz Novske, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053296 19 Rev 2 od 26. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od P.P. i Lj.P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 31. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2020. godine, trećetuženi 12. novembra 2020. godine, a Osnovni sud i Vrhovni sud 16. novembra 2020. godine, dok prvotuženi i drugotužena nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 053296 17 P 3 od 25. juna 2018. godine u ponovnom postupku odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 11. avgusta 1995. godine u Banjoj Luci, sudski ovjeren 15. avgusta 1995. godine, između pravnog prednika apelanata A.A. (u daljnjem tekstu: pravni prednik) i prvotuženog i drugotužene, a kojim su mijenjane nepokretnosti pravnog prednika za nepokretnosti prvotuženog i drugotužene, sve bliže označeno u izreci presude. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Grada Banja Luka, da u evidenciji nepokretnosti izvrši brisanje prava na nepokretnostima, bliže označenim u izreci presude, sa imena prvotuženog i drugotužene, te izvrši ponovni upis prava na tim nepokretnostima u korist drugoapelanta. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži prvotuženom i drugotuženoj da drugoapelantu predaju u posjed slobodne od lica i stvari nepokretnosti u Banjoj Luci, odnosno da se obaveže drugoapelant da preda prvotuženom i drugotuženoj u posjed, slobodne od lica i stvari, nepokretnosti u selu Borovac-Opština Novska, Republika Hrvatska, sve bliže označeno u izreci presude. Isto tako, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je obavezan drugoapelant da prvotuženom, drugotuženoj i trećetuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima, sve bliže označeno u izreci presude. Najzad, odbijen je zahtjev prvotuženog, drugotužene i trećetuženog za naknadu troškova parničnog postupka u određenim novčanim iznosima, bliže označenim u izreci presude.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je nakon sprovedenog postupka utvrdio da su prvotuženi i drugotužena sa pravnim prednikom 1. avgusta 1995. godine zaključili predugovor o razmjeni nepokretnosti u Novskoj za nepokretnosti u Banjoj Luci, kojim su se ugovarači obavezali da ugovor o razmjeni zaključe nakon što pravni prednik pribavi dokumentaciju o nepokretnostima u Novskoj, te da je između navedenih lica 11. avgusta 1995. godine u Banjoj Luci zaključen ugovor o razmjeni nepokretnosti, sudski ovjeren 15. avgusta 1995. godine. Takođe, utvrđeno je da su prvotuženi i drugotužena ušli u posjed nepokretnosti u Banjoj Luci, te ih renovirali i dogradili, te da su se uknjižili kao suvlasnici nepokretnosti u Banjoj Luci. Isto tako, utvrđeno je da je pravni prednik stupio u posjed nepokretnosti u Novskoj i pokrenuo parnični postupak pred Opštinskim sudom u Novskoj u kojem je donesena pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da je na osnovu pravno valjanog ugovora o razmjeni nepokretnosti pravni prednik stekao pravo svojine na nepokretnostima u Novskoj, te da se na osnovu navedene presude pravni prednik uknjižio kao vlasnik nepokretnosti u Novskoj.

7. Nadalje, utvrđeno je da je pravni prednik umro 1996. godine, a da su za njegove nasljednike proglašeni supruga M.A., te sinovi J.A. i prvoapelant, koji su se uknjižili kao suvlasnici nepokretnosti u Novskoj na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju. Takođe, utvrđeno je da je J.A. umro 1997. godine, a da je za njegovog nasljednika proglašen sin, tj. drugoapelant, te da su na osnovu ugovora o poklonu iz 1997. godine i 2000. godine prvoapelant i njegova majka M.A. prenijeli na drugoapelanta svoje suvlasničke dijelove na nepokretnostima u Novskoj. Nadalje, utvrđeno je da su ovi ugovori o poklonu sprovedeni u zemljišnim knjigama, tako da je drugoapelant upisan kao vlasnik nepokretnosti u Novskoj sa 1/1 dijela, da je majka odnosno baka apelanata, umrla 2001. godine, te da je prvoapelant podnio tužbu u ovoj parnici 7. jula 2004. godine, a drugoapelant 28. marta 2007. godine.

8. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je ukazao da apelanti nisu dokazali da je predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti ništav u smislu člana 103 stav 1 u vezi sa čl. 26 i 28 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Takođe, navedeno je i da prvoapelant nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu, jer je svoj suvlasnički dio na imovini dobijenom razmjenom prenio na drugoapelanta.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 053296 18 Gž 4 od 17. januara 2019. godine žalba prvotuženog i drugotužene je uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena na način što su apelanti obavezani da solidarno naknade prvotuženom i drugotuženoj na ime troškova parničnog postupka određeni novčani iznos, bliže označen u izreci presude. S druge strane, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena. Isto tako, odbijen je zahtjev kako apelanata, tako i prvotuženog i drugotužene za naknadu troškova sastavljanja žalbe u određenim novčanim iznosima, sve bliže označeno u izreci presude.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je tužbeni zahtjev prvoapelanta pravilno odbijen zbog nedostatka njegove aktivne legitimacije. Nadalje, ukazano je da pitanje da li je stranka legitimisana ima materijalnopravni značaj, te da će sud presudom odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da tužilac ili tuženi nije subjekat u materijalnopravnom odnosu iz koga tužilac izvodi svoje pravo. Takođe, Okružni sud je citirao odredbu člana 109 stav 1 ZOO i naveo da se, u principu, na ništavost ugovora mogu pozivati sva zainteresovana lica, a to su, prije svega, same ugovorne strane, kao i njihovi univerzalni sukcesori. Pored njih, istaknuto je da se na ništavost može pozivati i svako drugo lice koje je u stanju da pokaže interes za taj akt, za razliku od rušljivih ugovora u kojim je riječ samo o pravno zainteresovanim licima. Dakle, kod nesporne činjenice da je prvoapelant svoj nasljedni dio, koji je naslijedio na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju iza umrlog pravnog prednika, ugovorom o poklonu iz 2000. godine poklonio drugoapelantu, i to nekoliko godina prije podnošenja tužbe prvostepenom sudu, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno usvojio istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije prvoapelanta.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 053296 19 Rev 2 od 26. jula 2019. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 053296 18 Gž 4 od 17. januara 2019. godine.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao relevantne odredbe ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti i naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi kao nesporno da je predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u zakonom propisanoj formi i da je u cijelosti izvršen, da je 1995. godine, tj. odmah po zaključenju ugovora, pravni prednik pokrenuo spor protiv prvotuženog i drugotužene za utvrđenje da je po osnovu tog ugovora stekao pravo svojine na nepokretnostima u Novskoj i da je Opštinski sud u Novskoj udovoljio njegovom tužbenom zahtjevu. Takođe, ukazano je da je nesporno da se nakon toga pravni prednik na osnovu pravosnažne presude navedenog suda uknjižio kao vlasnik nepokretnosti u Novskoj, koje je i preuzeo u posjed nakon zaključenja ugovora. Nadalje, navedeno je da činjenica da je sporni ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba na prostorima Bosne i Hercegovine nije dovoljna za zaključak da taj ugovor nije rezultat slobodno izražene volje ugovarača čak i kada se uzmu u obzir opštepoznate okolnosti izazvane ratnim stanjem i pripadnost pravnog prednika, kao jednog od ugovarača, manjinskoj etničkoj zajednici. Naime, Vrhovni sud je istakao da je to zbog toga što se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi da li je prenos prava na nepokretnosti izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, i to na osnovu svih dostupnih relevantnih dokaza.

13. Takođe, navedeno je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelanti nisu dokazali svoju tvrdnju o nedostatku slobodno izražene volje pravnog prednika za zaključenje spornog ugovora. Naime, ukazano je da oni nisu, saglasno odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku, dokazali postojanje posebnih okolnosti na strani pravnog prednika koje bi bile od uticaja na njegovu slobodno izraženu volju. Isto tako, istaknuto je da iz iskaza saslušanih svjedoka i prvoapelanta, koji nema nikakvih neposrednih saznanja o spornim činjenicama s obzirom na to da je u vrijeme zaključenja ugovora živio u Beogradu, ne proizilazi da je pravni prednik bio prinuđen da zaključi ugovor o razmjeni nepokretnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da nema dokaza da je pravni prednik bio životno ugrožen, niti izložen bilo kakvom psihičkom ili fizičkom nasilju, što je posredno priznao i sam prvoapelant koji je izjavio da je pozivao roditelje da dođu kod njega u Beograd, što oni nisu prihvatili s obrazloženjem da su komšije korektne i da nemaju problema. Takođe, istaknuto je da pravni prednik nije htio zaključiti ugovor sve dok ne provjeri stanje nepokretnosti u Novskoj i urednost dokumentacije zbog čega je prvo zaključio predugovor, a glavni ugovor tek nakon što je provjerio navedene činjenice. U vezi s tim, ukazano je da ni on, ni njegova supruga za života nisu pobijali valjanost predmetnog ugovora, već da je, naprotiv, pravni prednik kod Opštinskog suda u Novskoj ishodovao pravosnažnu presudu kojom je utvrđeno da je on na osnovu pravno valjanog ugovora stekao pravo svojine na nepokretnostima koje su bile predmet razmjene. Iako navedena presuda Opštinskog suda u Novskoj nije priznata u BiH i ne može proizvesti posljedice presuđene stvari, navedeno je da se ona mora uzeti u obzir pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu apelanata, u svjetlu odredaba člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je ta presuda obavezujuća za stranke i proizvodi pravno djejstvo u Republici Hrvatskoj, gdje se nalaze nepokretnosti koje su prvotuženi i drugotužena dali u razmjenu pravnom predniku.

14. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da tokom postupka, a sada i u reviziji, apelanti samo navode da su na volju pravnog prednika uticali ratni uslovi, što nije dovoljno da bi sporni ugovor bio ništav. Naime, ukazano je da ugovor zaključen u ratnim okolnostima nije ništav ex lege, kako to oni smatraju, već osim opštih ratnih okolnosti, moraju postojati i posebne okolnosti čije postojanje u ovom sporu nije dokazano. Nadalje, navedeno je da apelanti u reviziji, „doduše“, ukazuju na iskaze nekih od saslušanih svjedoka, ali da su se oni izjašnjavali o položaju lica hrvatske nacionalnosti na području Banje Luke u toku rata. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je opštepoznata činjenica da su neka od njih bila fizički maltretirana i izbačena iz kuća, ali se to nije desilo i pravnom predniku, pa na njegovoj strani nije bilo posebnih okolnosti zbog kojih nije mogao slobodno izraziti volju za zaključenje ugovora. Naime, istaknuto je da postojanje tih posebnih okolnosti nije potvrdila ni svjedok D.J.-Š., koja je navela da sa pravnim prednikom nije komunicirala, ali da je od jedne njegove komšinice (bez pobližeg navođenja o kome se radi) čula da su mu nepoznati ljudi prijetili. Prema tome, navedeno je da nižestepeni sudovi opravdano nisu prihvatili ovakve neodređene i paušalne navode, koji su u kontradikciji sa ostalim izvedenim dokazima, pogotovo što je ovaj svjedok kao advokat sačinio sporni ugovor (uključujući i predugovor), a to ne bi smio učiniti ukoliko nije postojala sloboda izražavanja volje jednog od ugovarača. Takođe, Vrhovni sud je istakao da ni svjedok B.J., koja je u tazbinskom srodstvu sa apelantima, nije potvrdila postojanje posebnih okolnosti na strani pravnog prednika (ona je navela da joj pravni prednik nije rekao da trpi pritiske da napusti svoju kuću), već je svjedočila o opštim prilikama u vrijeme zaključenja ugovora. S druge strane, ukazano je da su svjedoci M.A., V.K., R.K. i P.K. potvrdili navode prvotuženog i drugotužene da je pravni prednik bio inicijator zaključenja ugovora i da je s tim ciljem angažovao advokata, te da je dobrovoljno sa njima zaključio sporni ugovor.

15. Isto tako, navedeno je da apelanti u toku ovog postupka nisu izvodili dokaze na okolnost da su nepokretnosti u Banjoj Luci bile veće vrijednosti od nepokretnosti u Novskoj, pa je bez ikakvog osnova njihova tvrdnja da su nižestepeni sudovi povrijedili načelo ekvivalencije uzajamnih davanja. Naime, ukazano je da se iz stanja spisa predmeta može zaključiti da su prvotuženi i drugotužena u Novskoj imali kuću, kafanu, imanje i šumu, što je sve bilo predmet razmjene, a da su zauzvrat dobili kuću prizemnicu od nemalterisane cigle u čiju su adaptaciju i rekonstrukciju uložili velika sredstva, pa ne postoje čak ni indicije da je imovina u Banjoj Luci bila veće vrijednosti od one u Novskoj. Nadalje, navedeno je da je neosnovan navod revizije da je nižestepenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na dom, posebno ako se ima u vidu da prvoapelant još od 1970. godine, tj. niz godina živi u Beogradu, pa se nepokretnosti date u razmjenu ne mogu smatrati njegovim domom. Takođe, istaknuto je da ni drugoapelant nije dokazao da je do zaključenja spornog ugovora živio u tim nepokretnostima, a iz utvrđenih činjenica proizilazi da je svojom voljom odlučio da mu dom bude u Novskoj, što je jasno iskazao prihvatajući kao poklon nepokretnosti koje je njegov djed dobio na osnovu razmjene. Najzad, Vrhovni sud je istakao da apelanti bez osnova navode da su nižestepene presude kontradiktorne dosadašnjoj sudskoj praksi u istim i sličnim predmetima. Naprotiv, ukazano je da postoje brojne odluke tog suda, kao i odluke Ustavnog suda (npr. broj AP 1326/09 od 10. aprila 2013. godine, AP 2599/12 od 16. septembra 2015. godine, AP 2972/12 od 10. novembra 2015. godine, AP 2055/15 od 20. decembra 2017. godine itd.) u kojima je u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučeno isto kako su odlučili i nižestepeni sudovi u ovoj parnici.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelanti, u suštini, ukazuju da je proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Shodno tome, apelanti navode da su nižestepeni sudovi nesavjesnim i selektivnim pristupom predmetu izostavili dokaze koji idu u prilog apelantima. Takođe, apelanti tvrde da svi dokazi koji su izostavljeni su nesporni i jasno dokazuju da je tužbeni zahtjev osnovan i da su oni dokazali da je predmetni ugovor zaključen pod prisilom, te da postoje uslovi za njegovu apsolutnu ništavost. Naime, apelanti ukazuju da su putem izvedenih dokaza, kako objektivne tako i subjektivne prirode dokazali da u konkretnom slučaju postoje sve potrebne pravno-relevantne činjenice koje ukazuju na osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva. Nadalje, apelanti tvrde da se osporena presuda zasniva na nesavjesnom i tendencioznom postupanju nižestepenih sudova, zbog čega su zanemarene odlučne činjenice, i na grubom zanemarivanju procesnog i materijalnog prava, kao i grubom ignorisanju dotadašnje prakse Vrhovnog suda i Ustavnog suda, koja je navedena u apelaciji, na štetu apelanata. Isto tako, apelanti navode da se pravni osnov na kojem su bazirali tužbeni zahtjev zasniva na relevantnim odredbama ZOO koje se tiču nedostataka ozbiljne i slobodne volje, te povrede načela ekvivalentnosti, a samim tim i prinudnih propisa, što je razlog za apsolutnu ništavost. Takođe, apelanti ukazuju da je sud pogrešno zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost svog zahtjeva, pa je zbog toga prekršio odredbe iz čl. 7, 8 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Nadalje, ukazano je da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava garantovana Ustavom na koja ukazuju apelanti (pravo na imovinu i dom, te pravo na pravično suđenje). Takođe, ukazano je da je irelevantno pozivanje apelanata na odluke Vrhovnog suda kojima su utvrđeni ništavim ugovori o razmjeni nepokretnosti zaključeni za vrijeme ratnog perioda, jer se pitanje valjanosti tih ugovora, odnosno pitanje dobrovoljnosti za zaključenje tih ugovora ispituje posebno u svakom konkretnom slučaju, u zavisnosti od okolnosti tog slučaja. Vrhovni sud je istakao da je tačno da je u prvo vrijeme preovladavao stav da u ratnim okolnostima ne postoji stvarna volja za zaključenje tih ugovora, ali da se od ovakvog stanovišta ubrzo odustalo i da je zauzeto pravno stanovište da se u svakom pojedinom slučaju utvrđuje da li je ugovor zaključen dobrovoljno ili nije. U vezi s tim, ukazano je da nije dovoljno postojanje opštih ratnih okolnosti (u tom slučaju sudovi ne bi imali šta da utvrđuju, jer bi svi ugovori zaključeni u periodu od 1992. godine do 1996. godine bili ništavi), već da moraju postojati i posebne okolnosti na strani jednog ugovarača zbog kojih on nije mogao slobodno izraziti volju. Takođe, navedeno je da je takvo stanovište zauzeo i Ustavni sud u brojnim odlukama. Nadalje, istaknuto je da je bez značaja pitanje aktivne legitimacije prvoapelanta, jer tužbeni zahtjev nije odbijen zbog pomanjkanja njegove legitimacije, već stoga što su sudovi utvrdili da je predmetni ugovor pravno valjan. Osim toga, ukazano je da prvoapelant nije postavio zahtjev za restituciju-vraćanje nepokretnosti u Banjoj Luci i uknjižbu prava svojine u svoju korist, slijedom čega se i postavlja pitanje njegovog pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod svoje odluke od 17. januara 2019. godine i da smatra da navedena prava apelanata nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom, pa je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u presudi tog suda od 25. juna 2018. godine i da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena navedena prava apelanata.

21. Trećetuženi je naveo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede navedenih prava apelanata. Predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28. stav (2) (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

Član 552. stav (1) (1) Ugovorom o razmeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

24. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 2.

2. Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 053296 19 Rev 2 od 26. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 23. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti pobijaju osporenu odluku tvrdeći da im je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora o razmjeni nepokretnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, kao i da je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

34. U vezi sa apelacionim navodima da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud najprije zapaža da apelanti ove navode, u stvari, dovode u vezu sa primjenom pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da su apelanti ishodili da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je pravo apelanata na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Nadalje, u vezi sa apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.

37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih su izveli zaključak da je sporni ugovor rezultat slobodno izražene volje pravnog prednika, odnosno da nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev apelanata. Redovni sudovi su svoje odluke zasnovali na zaključku da apelanti, osim postojanja opštih ratnih okolnosti, nisu dokazali da je na pravnog prednika vršen bilo kakav pritisak za zaključenje spornog ugovora, te da on predstavlja njegovu stvarno i slobodno izraženu volju, u smislu odredaba čl. 26 i 28 ZOO. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, prilikom izvođenja zaključka da sporni ugovor predstavlja stvarnu volju pravnog prednika, imali u vidu da je pravni prednik bio inicijator zaključenja ugovora i da je s tim ciljem angažovao advokata, da je vršio provjeru stanja nepokretnosti i urednost dokumentacije, te da je prvo zaključio predugovor, a tek naknadno i sporni ugovor. Redovni sudovi su pri tome uzeli u obzir i činjenicu da ni pravni prednik, ni njegova supruga za života nisu pobijali valjanost ugovora, već da je, naprotiv, pravni prednik kod Opštinskog suda u Novskoj ishodovao pravosnažnu presudu kojom je utvrđeno da je on na osnovu pravno valjanog ugovora stekao pravo svojine na nepokretnostima koje su bile predmet razmjene. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da bez utvrđenja individualnih okolnosti postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2610/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizilazi proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa redovnih sudova.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju navedenih prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasna, precizna i detaljna obrazloženja za zaključak da sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u toku rata u BiH nije ništav, jer apelanti nisu dokazali da taj ugovor nije izraz stvarne i slobodne volje njihovog pravnog prednika.

41. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer apelanti kršenje tih prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4539/19 (V. A. i M. A.) | Sudska praksa | Aktio