Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3084/19 (B. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi i izdaci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3084/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3084/19, rješavajući apelaciju Besima Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Delića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 143559 19 Gž od 9. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Besim Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 143559 19 Gž od 9. maja 2019. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-543/17 od 12. marta 2019. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelacija podnesenu protiv rješenja Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KT 0015182 14 od 23. januara 2017. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju u odnosu na dužinu trajanja istrage u predmetu Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KT 0015182 14, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U obrazloženju Odluke, u dijelu apelacije koja je odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud je naveo: „Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može smatrati konačnim rješenje Tužilaštva broj T04 0 KT 0015182 14 od 23. januara 2017. godine kojim je odbijen apelantov prigovor protiv obavijesti koji se odnosi na nužne izdatke prema izabranom branitelju, budući da je odredbom člana 203. stav 4. ZKP FBiH propisana mogućnost da se u slučaju neusvajanja zahtjeva za naknadu troškova oni ostvaruju u parničnom postupku protiv Federacije BiH. S obzirom na to proizilazi da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na osporeno rješenje Tužilaštva ne može razmatrati“.
3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 143559 17 Mal od 22. novembra 2018 godine obavezan je Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je apelant odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je također tuženi odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se protiv apelanta, kao osumnjičenog pred Kantonalnim tužilaštvom Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) vodio krivični postupak za krivično djelo Teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godine i da je okončan donošenjem naredbe o neprovođenju istrage. Dalje je naveo da nije sporno ni da je apelant podnio zahtjev da mu se postavi branitelj po službenoj dužnosti radi slabog imovnog stanja, kao ni činjenica da Tužilaštvo navedeni zahtjev nije proslijedilo nadležnom sudu na odlučivanje o njemu. S tim u vezi, naveo je da je apelant podnio zahtjev Tužilaštvu za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti, i to advokata Zlatan Dž Bektić, te da na osnovu uvida u obavijest Tužilaštva broj T04 KT 0015182 14 od 5. septembra 2016. godine, proizilazi da je Tužilaštvo obavijestilo Advokatsku kancelariju Bektić, da se sa zahtjevom za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti obrati nadležnom sudu u Visokom. Istaknuo je da se apelantov branitelj obraćao Tužilaštvu sa zahtjevom da mu se isplate troškovi postupka izabranom branitelju u tom krivičnom postupku, te da Tužilaštvo nije isplatilo te troškove. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je naveo da iz odredbi člana 5. stav 2., člana 7., člana 60. i člana 92. stav 2. tačka b Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) proizilazi da osumnjičeni u toku cijelog postupka ima pravo na branitelja, a ako ga sam ne angažuje ima pravo da podnese zahtjev da mu se postavi branitelj po službenoj dužnosti. Dalje je obrazložio da se branitelj po službenoj dužnosti može postaviti u slučaju da je samim Zakonom predviđena obavezna odbrana ili branitelj zbog slabog imovnog stanja, a da bi se mogao postaviti branitelj zbog slabog imovnog stanja, potrebno je da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu.
5. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, po mišljenju Općinskog suda, postupajući tužitelj je bio u obavezi da zahtjev za postavljenje branitelja zbog slabog imovnog stanja proslijedi nadležnom Općinskom sudu u Visokom na odlučivanje, što postupajući tužitelj nije učinio, čime je povrijeđen pravni propis, a što predstavlja protivpravnost štetne radnje. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 154. st. 1. i 3., član 155. i član 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Po mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju, apelantu je povredom pravnog propisa od strane postupajućeg tužitelja uskraćeno pravo na odluku suda o postavljanju branitelja zbog slabog imovnog stanja. S tim u vezi, naveo je da je apelant, kao pravno neuka osoba, o svom trošku angažovao advokata, kao branitelja po vlastitom izboru u krivičnom postupku, te je time pretrpio štetu u vidu troškova koji po Advokatskoj tarifi pripadaju advokatu za poduzimanje radnji u svojstvu branitelja u istrazi. Istaknuo je da navedeno posebno kada se ima u vidu da je krivični postupak koji je vođen protiv apelanta okončan još u fazi istrage donošenjem naredbe o obustavi istrage.
6. Općinski sud je ocijenio neosnovanim pozivanje tuženog da apelantu nisu mogli biti isplaćeni troškovi angažovanja advokata s obzirom da član 203. ZKP-a FBiH propisuje naknadu troškova u sudskom postupku, a ne u postupku pred Tužilaštvom i to samo onda kada sud donose odluku da se za optuženog obustavlja krivični postupak, pa da iz tog proizilazi da Tužilaštvo nije imalo zakonsku obavezu da snosi troškove branitelja po vlastitom izboru, jer o visini troškova sudskog postupka odlučuje sud. S tim u vezi, obrazložio je da je tačno da o visini troškova odlučuje postupajući sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća, u ovisnosti u kojoj se fazi predmet nalazi, ali to je situacija kada je sud i postavio branitelja po službenoj dužnosti. Dalje je ukazao da u konkretnom slučaju apelantu nije omogućeno da o njegovom zahtjevu odluči sudija za prethodni postupka, koji bi u konkretnom slučaju bio nadležan da donese odluku da li su ispunjeni uslovi da se postavi branitelj zbog slabog imovnog stanja ili ne, kao i da odluči o troškovima, ako bi se postupak okončao u toj fazi. Istaknuo je da je Tužilaštvo jedino nadležno da proslijedi zahtjev osumnjičenog na odluku sudu. Radi svega naprijed iznesenoga, Općinski sud je ocijenio apelantov tužbeni zahtjev osnovanim i dokazanim, te naveo da apelantu za poduzete radnje branitelju u krivičnom postupku, poduzete pred Tužilaštvom, pripada pravo na naknadu štete u određenom novčanom iznosu.
7. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 43 0 Mal 143559 17 Mal od 14. decembra 2018. godine, obavezan je tuženi da apelantu naknadi zakonsku zateznu kamatu na dosuđene troškove postupka.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 143559 19 Gž od 9. maja 2019. godine odbijena je apelantova žalba a žalba tuženog uvažena, pa su preinačene prvostepena presuda i dopunska presuda, tako da je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom u cijelosti. Presudom je dalje apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, a apelant odbijen sa zahtjevom troškova sastava odgovora na žalbu po advokatu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, obrazložio je da tužitelj, shodno članu 45. st. 1. i 2. ZKP FBiH (u presudi očitom omaškom navedeno „Krivičnog zakona F BiH“), ima pravo i dužnost da: odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih osoba vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza, sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, daje imunitet u skladu sa zakonom, zahtjeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih osoba u Federaciji, izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu sa ovim zakonom. Zbog navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, u radnjama tuženog, odnosno njenog organa nema protivpravnosti kao uslov za krivicu tuženog po članu 158. u vezi s članom 172. stav 1. ZOO (u presudi očitom omaškom navedeno „Zakona o krivičnom postupku“). Dalje je naveo da je članom 60. stav 1. ZKP FBiH propisano da kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane, a shodno stavu 2. pomenutog člana Zakona branitelja postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom pružena prilika da sa predočene liste izabere branitelja. S tim u vezi, obrazložio je da navedeno nije bio slučaj u konkretnom predmetu, već je apelant dao svoj iskaz u prostorijama Tužilaštva u prisustvu izabranog branitelja, a ne branitelja postavljenog od strane suda po službenoj dužnosti, zbog čega prvostepeni sud pogrešno primjenjuje citirane odredbe ZOO-a. Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 203. st. 1. i 2. ZKP FBiH (u presudi očitom omaškom navedeno „Krivičnog zakona F BiH“), da bi apelant imao pravo na naknadu troškova, s obzirom da apelant nije ni bio optuženo lice, u kom slučaju bi shodno stavu 4. člana 203. ZKP FBiH (u presudi očitom omaškom navedeno „Krivičnog zakona F BiH“) mogao da pokrene parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovina. Također je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 435. stav 1 u vezi s članom 439. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, da bi apelant imao pravo na naknadu štete.
10. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, ističe da se proizvoljnost u primjeni materijalnog prava vidi u stavu Kantonalnog suda o nepostojanju protivpravnosti u radnjama postupajućeg tužitelja, u situaciji kada postupajući tužitelj nije obavijestio nadležni sud po izričitom apelantovom zahtjevu za postavljanje branitelja. S tim u vezi, ističe da odredbom člana 45. st. 1. i 2. ZKP FBiH, na koju se pozvao Kantonalni sud, nisu taksativno propisane nadležnosti tužioca nego osnovne obaveze u skladu sa načelom akuzatornosti i legaliteta krivičnog gonjenja, kao i da je tom odredbom propisano da tužilac ima pravo i dužan je da obavlja i druge poslove predviđene zakonom. Također ističe da je Kantonalni sud zanemario i odredbe Zakona o Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona. Kao dokaz da se na navedeni način postupa i u praksi, apelant ukazuje na rješenje Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 032049 16 Kpp od 10. marta 2016. godine, doneseno u predmetnu identičnog činjeničnog stanja, u kojem je apelant kao osumnjičeni u drugom istražnom predmetu tražio postavljanje branitelja po službenoj dužnosti, o čemu je postupajući tužitelj obavijestio sud koji je dalje postupao. Apelant navodi da je nesporno da postupajući tužitelj nije preduzeo radnje iz svoje nadležnosti, čime je uskratio apelantu pravo na odbranu, zbog čega je apelant prinuđen lično angažovati branitelja i time se izložiti troškovima koji predstavljaju štetu, pa ju je tuženi, kao osnivač Tužilaštva, dužan nadoknaditi u skladu sa odredbama ZOO. Posebno ukazuje da je predmetni postupak okončan odlukom Tužilaštva kojom je istraga obustavljena. Apelant traži naknadu troškova sastava apelacije i naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, budući da u radnjama tuženog, odnosno njenog organa nema protivpravnosti kao uslov za krivicu tuženog po članu 158. u vezi s članom 172. stav 1. ZOO. Pri tome Kantonalni sud je citirao relevantne zakonske odredbe kojima su propisane prava i dužnosti tužitelja, te doveo ih u vezu sa svim okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević