Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4416/20 („SIMENTAL CENTAR“ d.o.o. Nevesinje)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4416/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4416/20, rješavajući apelaciju „SIMENTAL CENTAR“ d.o.o. Nevesinje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „SIMENTAL CENTAR“ d.o.o. Nevesinje protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 011976 19 Pž od 28. rujna 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 01 1976 19 Ps od 11. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „SIMENTAL CENTAR“ d.o.o. Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Predrag Ivanković-Dejana Pikula iz Trebinja, podnio je 4. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011976 19 Pž od 28. rujna 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 01 1976 19 Ps od 11. listopada 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Fabrika stočne hrane “De-Heus“ d.o.o. Šabac) isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je tužitelj isporučivao apelantu robu, da je apelant tužitelju dostavio reklamaciju na primljenu robu, odnosno hranu za stoku, a o kojoj reklamaciji stranke nisu postigle dogovor. Dalje je naveo da je provedeno vještačenje po vještaku veterinarske struke koji je mišljenja da s hranom ili koncentratom nije nešto bilo u redu i da je to moglo uticati na kvalitetu mlijeka. Osim toga, naveo je da je provedeno financijsko vještačenje po vještaku koji je u nalazu iskazao dug apelanta prema tužitelju. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, naveo je da je prvostupanjski sud zaključio da su stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji i da je apelant kao kupac dužan tužitelju platiti cijenu za isporučenu robu u skladu s odredbom članka 516. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u svezi, Viši privredni sud je naveo da je tužitelj je u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao da je roba isporučena, fakturirana, ali da mu nije plaćena. Nasuprot tome, naveo je da je apelant na okolnosti da su postojali skriveni nedostaci na isporučenoj hrani za stoku predložio da se provede vještačenje po vještaku veterinarske struke. Iz nalaza vještaka veterinarske struke je utvrđeno da vještak obzirom na vrijeme vještačenja (2019. godine) i vrijeme isporuke robe (2017. godine) nije bio u mogućnosti fizički izvršiti kontrolu mlijeka, odnosno uzmeti uzorak hrane i smješe iz buraga i utvrditi što je pravi uzrok povećane kiselosti mlijeka. Stoga je vještak zaključio da s koncentratom odnosno obrokom nešto nije bilo uredu konstatirajući da su krave držane u štali i da nisu mogle pristupiti drugim hranjivima. Naime, naveo je da je vještak veterinarske struke u svom nalazu objasnio koji su najčešći uzročnici nastanka „acidoze buraga“ pa između ostalog i prekomjerna upotreba koncentrata koji nije kvalitetno obrađen ili je u pitanju pokvarena hrana. Također, naveo je da tužitelj nije sporio da je primio reklamacije na dio isporučene robe, te je na te okolnosti saslušan svjedok M.P. (po struci diplomirani veterinar), koji je izjavio da je izašao na lice mjesta, sačinio detaljan izvještaj koji je predao apelantu, te je izjavio da je predmetna hrana bila rezultat ispitivanja svih nadležnih organa odnosno inspekcija i da nije mogla ni izaći iz tvornice dok se ne izvrši određena kontrola. Dakle, Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da su postojale skrivene mane na robi, odnosno isporučenoj hrani, razlog postojanja duga (na te okolnosti nije pružio vjerodostojne dokaze), budući da je sam vještak naveo da koncentrat može biti jedan od uzroka pojave povećane kiselosti mlijeka. Nadalje, naveo je da dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela (član 336. ZOO). Međutim, apelant nije dokazao da je bila dogovorena kompenzacija, odnosno da postoji izjava o kompenzaciji, kao i da postoji i u kojoj visini potraživanje apelanta prema tužitelju (nisu se stekli uvjeti za kompenzaciju). Pri tome je naveo da apelant nije postavio protutužbeni zahtjev niti je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, niti je u ovom postupku dokazao da je za njega nastala šteta i da je postojao dogovor da se taj iznos kompenzira sa potraživanjem tužitelja. U pogledu dogovora o kompenzaciji apelant je predložio saslušanje svjedoka Č.H., ali kod nedostatka materijalnih dokaza, na osnovu izjave svjedoka (bez obzira što je u spornom periodu bio direktor tužitelja) visina štete koju je eventualno apelant pretrpio se nije mogla dokazati. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je istakao da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant ističe da je sud u pogledu uzroka oboljenja krava pogrešno cijenio nalaz vještaka. Također, apelant ističe da je bivši direktor tužitelja izjavio da su izvršili prebijanje duga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević