Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1258/19 (R.H.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1258/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP 1258/19, rješavajući apelaciju R.H, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.H. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 270769 18 Gž od 26.
prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. R.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ismet Beganović, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 19. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 270769 18 Gž od 26. prosinca 2018. godine.
2. Apelantica je 23. listopada 2017. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za ovrhu protiv Republike Srpske, zastupane po Pravobraniteljstvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ovršenica) radi isplate novčanog iznosa na ime otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, a na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja Ministarstva za rad i boračko invalidsku zaštitu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) - Komisije za implementaciju članka 152 .Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: Komisija) od 22. ožujka 2013. godine.
3. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 I 270769 17 I od 30. listopada 2017. godine odredio predloženu ovrhu.
4. Osnovni sud je rješenjem 71 0 I 270769 17 I od 19. srpnja 2018. godine usvojio prigovor ovršenice, te je odredio da se ovrha određena rješenjem o ovrsi u cijelosti obustavlja i ukidaju sve provedene ovršne radnje.
5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelantici, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa kod poslodavca SZ „Gradina“ Bratunac, rješenjem Ministarstva od 22. ožujka 2013. godine priznato pravo na otpremninu u visini 1,33 prosječne plaće u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kojem joj se priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Navedenim rješenjem je bilo određeno da će se isplata otpremnine izvršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene. Osnovni sud je zatim citirao odredbe čl. 23., 27, 35. i 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je ukazao da je ovršna isprava u konkretnom slučaju podobna za ovrhu u pogledu predmeta i opsega obveze. Međutim, imajući u vidu da je u ovršnoj ispravi vrijeme ispunjenja obveze ovršenice određeno uz ispunjenje uvjeta, tj. kada se osiguraju sredstva za isplatu, a apelantica tijekom postupka nije dokazala da su osigurana sredstva za isplatu spornih potraživanja, Osnovni sud je zaključio da ovršna isprava nije podobna za ovrhu u smislu odredbe članka 27. ZIP u odnosu na vrijeme ispunjenja obveze ovršenice.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 270769 18 Gž od 26. prosinca 2018. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
7. Okružni sud je naveo da je prvostupanjsko rješenje pravilno i da navodi apelantičine žalbe ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost rješenja. Naime, Okružni sud je istakao da rješenje na temelju kojega je podnesen prijedlog za ovrhu nije podobno za ovrhu u pogledu roka za ispunjenje obveze koji je određen na način da će se isplata otpremnine vršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene. Na tako određen rok za ovrhu ne može se primijeniti odredba članka 255. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) kojom je propisano kada rješenja donesena u upravnom postupku postaju ovršna. Na obveze čije je ispunjenje vezano za uvjet moraju se, u smislu članka 21. stavak 3. ZIP, primijeniti pravila iz članka 74. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da je ugovor zaključen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. Dalje, Okružni sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju uz prijedlog za ovrhu nije podnijela dokaze o ispunjenju predmetnog uvjeta od strane ovršenice sukladno Zakonu o izvršenju budžeta Republike Srpske i Zakonom o trezoru Republike Srpske, niti je dostavila potvrdu o ovršnosti isprave, kako to nalaže odredba članka 35. ZIP, pa samim tim odluka organa uprave ne zadovoljava kriterije podobnosti za ovrhu, kako to propisuje odredbe članka 27. stavak 2. i članka 35. ZIP. Osim navedenog, Okružni sud je naveo da je apelantica u upravnom postupku, ne koristeći efektivna pravna sredstva, prihvatila uvjete koje je ovršenica odredila u ovršnoj ispravi koja je, kako i sama apelantica ističe, pravomoćna. Prema tome, određivanjem obveze ovršenice uz uvjet „kada za to budu obezbjeđena sredstva“, prvostupanjski sud se kretao u granicama obveza ovršenika utvrđenih ovršnom ispravom pri čemu nije proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava, kako to neutemeljeno žalba ističe.
Apelacijski navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja se ogleda u činjenici da su sudovi u potpunosti zanemarili odredbe članka 255. ZOUP kojima je regulirana ovršnost rješenja u upravnom postupku, te su istovremeno propustili primijeniti odredbu članka 27. stavak 2. ZIP. Također, apelantica smatra da su neutemeljeni zaključci drugostupanjskog suda da je apelantica morala podnijeti dokaze o ispunjenju uvjeta od strane tužene sukladno Zakonu o izvršenju budžeta RS i Zakonom o trezoru RS, jer se niti u jednom od ta dva zakona ne bi eksplicitno navelo da će apelantici biti isplaćen određeni iznos. S obzirom na to, apelantica ističe da se navedenim postupanjem redovitih sudova neizvjesno hoće li apelantica ikada naplatiti svoje potraživanje, te se od apelantice ne može očekivati da u nedogled očekuje ostvarenje njenog prava na otpremninu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pravo i utvrđivali činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, odnosno da je postupao po apelacijama kojima je bilo osporeno rješenje Okružnog suda kojom je konačno odbijen prijedlog za ovrhu na temelju rješenja istog upravnog organa kao u konkretnom slučaju (kojim rješenjem je priznato pravo na otpremninu i konstatirano da će se isplata otpremnine izvršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP 4533/16 od 22. prosinca 2016. godine i AP 4779/18 od 20. svibnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi sa time, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente zbog kojih bi Ustavni sud odstupio od svoje dosadašnje prakse u istim predmetima, odnosno argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu te prava na djelotvoran pravni lijek kao akcesornog prava, nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević