Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1831/20 (F. Č.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1831/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-1831/20, rješavajući apelaciju koju je odnio Faris Čučak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Faris Čučak protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 252299 15 Gž od 27. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 252299 12 P od 28. studenoga 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Faris Čučak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Zlatko Tirić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 26. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 252299 15 Gž od 27. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 252299 12 P od 28. studenoga 2014. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3814/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 27. kolovoza 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda FBiH broj 65 0 P 252299 20 Rev od 14. travnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 28. studenoga 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi ništavnim i da ne proizvodi pravne posljedice ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo, a koji stan se nalazi u Sarajevu, predmetna nekretnina bliže označena u izreci presude, zaključen 22. prosinca 2008. godine između tuženika (M.Č. kao prvotuženica, Općina Centar Sarajevo kao drugotuženica), a notarski obrađen 30. ožujka 2009. godine, slijedom čega bi se naložilo zemljišno-knjižnome uredu Općinskoga suda da izvrši brisanje prvotuženice kao vlasnika stana.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 27. kolovoza 2019. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je prvotuženica živjela u bračnoj zajednici sa ocem apelanta (E.Č.) i da je u momentu smrti bila njegova zakonita supruga. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da apelant, iako prijavljen na adresi predmetnoga stana, nije u kontinuitetu od razvoda svojih roditelja živio kod oca, da bi se smatrao članom obiteljskoga domaćinstva, te je utvrđeno da prvotuženica u momentu otkupa stana nije bila nositeljicom stanarskoga prava na drugome stanu, te da je otkup izvršila zakonito. Kantonalni je sud istakao da po čl. 19. Zakona o stambenim odnosima nositelj stanarskoga prava na istome stanu može biti samo jedna osoba, s tim da ukoliko bračni drugovi žive u zajedničkome domaćinstvu, nositeljem stanarskoga prava se smatra i drugi bračni drug, a ako jedno od njih umre ili prestane koristiti stan, drugi bračni drug ostaje sam kao nositelj stanarskoga prava. Kantonalni je sud istakao da je prvotuženica zaključenjem braka i u zajednici života sa nositeljem stanarskoga prava E.Č., po sili zakona postala i sama sunositeljica stanarskoga prava na stanu u kojemu je sa suprugom živjela, pa je ista i zakonita ostala jedina nositeljica stanarskoga prava nakon njegove smrti. Kantonalni je sud istakao da kao takva prvotuženica nije mogla ostvariti stanarsko pravo ili otkup stana na nekome drugome stanu, konkretno stana u Vogošći, što joj prema stanju spisa i uskraćeno, pa je ista zakonito otkupila stan koji je predmetom spora, jer u momentu otkupa nije bila nositeljicom stanarskoga prava na drugome stanu, niti je otkupila drugi stan, što je drugotuženica i ispitala prilikom zaključenja ugovora o otkupu stana kojega apelant želi oglasiti ništavnim.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je „prvotuženica bila istovremeno nositelj stanarskoga prava na spornom stanu i na stanu u Vogošći, da nije bilo zakonskih uvjeta za prijenos stanarskog prava, jer u tom postupku nije učestvovao apelant, da nije bilo mjesta da prvotuženica sa drugotuženicom zaključi ugovor u kom postupku drugotuženica nije utvrdila status apelanta“, te istječe da je „bilo objektivno očekivati da apelant kao osoba bez stana i nekretnina i kao nasljednik prvog nasljednog reda iza umrlog mu oca otkupi predmetni stan na svoje ime“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1831/20 (F. Č.) | Sudska praksa | Aktio